Karota ludens

Grad je danas bio nevjerojatno pust. Lijeno sam se vukla Ilicom i upijala dojmove. Pusto, prazno, nekoliko prosjaka, nekoliko baba s kosarama. Ulice su djelovale nekako nadrealno cisto, barem za Zagreb. Bilo je jos nesto neobicno - umjesto uobicajenog sivila, grad je poprimio nekakvu cudnu zutu patinu. Na trenutke mi se cinilo da se nalazim u staroj pokretnoj razglednici. Nije bilo ni zvukova ni mirisa, samo kasno popodnevno sunce i pustinjsko zuti grad.

Ljudi koje sam vidjela bili su takodjer cudni. Na stanici babe u cudnim modnim kreacijama. Sandale na platformu, hulahopke, suknja i odijelo. Neka starija zena s velikom kutijom na glavi. U skladu s danasnjim danom, to nikome nije bilo cudno. Djeca... gomila djece. Djevojcica. Sve odjevene u T-com ruzicasto. Dvije ruzicaste djevojcice su preskakivale konopac na Trgu. Zajedno. Sinkronizirano. U Jurisicevoj su tri ruzicaste klinke trcale od izloga do izloga govoreci sto ce sve iz tih kupiti svojoj djeci jednog dana kad ih budu imale. Odjeca je bila ruzicasta. U Petrovoj je jedna mama grdila svoju ruzicastu djevojcicu jer je ukrala nekakav autic . Djevojcica je plakala, a njene dvije ruzicaste prijateljice su je zbunjeno gledale.

Na povratku kuci vidjela sam svoju macu. Nije to moja maca, zapravo je susjedova, ali ja ju nekako svojatam. To je najbolja i najljepsa maca na svijetu. Crnobijelo fluffy stvorenje veeeelikih pametnih zelenih ociju sepavo na straznju lijevu nogu. Boji se automobila i velika je maza. Moja maca se danas igrala nasred ceste s nekakvom starom zeljeznom kukom. Primijetila sam da je lagano iznervirana. Stavili su joj ogrlicu. Cinilo se da nije bas presretna jer se stalno cesala po vratu. Pozdravila me, mijaknula, dopustila da je par puta poceskam po glavi i sapicama i ponovo odjurila toj svojoj kuki. Priblizila sam se da vidim sto je toliko zanimljivo u komadu starog zeljeza, kad se isti nenadano pomaknuo i isplazio mi jezik. Bila je to zmija.

Naslov je preuzet od jednog splitskog grafita napisanog blizu moje osnovne skole. Nisam shvacala sto znaci, ne znam ni sad, ali mogu pricati o tome kako sam ga shvatila. Radi se o zeljama, losem definiranju istih i uzasu trenutka u kojem shvatis da bi se one zaista mogle dogoditi. Ne govorim o losim zeljama, vec o nasoj uvjerenosti da nesto zelimo sve do pojave mogucnosti da nam se zelje ostvare.

...di je bila?

U Nigdjezemskoj, ofkors. Ma samo da napisem da sam se vratila, citava (nevjerojatno, ali istinito) i da sam uz obilazak znamenitosti i ostale normalne aktivnosti (citaj: ispijanje piva s 11.6 % alkohola i degustiranja proizvoda u coffeeshopovima) ja, Mrtva Mrkva, VOZILA BICIKLU. To mozda i ne bi bilo tako cudno da nisam zadnji put na biciklu sjela prije 15 godina. I tako. Jesam li pala? A, ne. Pokupila sam stupic pedalom, a zena koja me dosla dignut je rekla "they've got these all over the town"... tja, bolje stupic nego tramvaj.

Ima dojmova, pisala bih jos, ali idem prvo popit kavu u grad. Kad se vratim slijede slike...

Cetvrtak, 21.4. Asian Dub sviraju u Amsterdamu.

Cetvrtak, 21.4. mi u ponoc krecemo iz Amsterdama natrag za Zagreb.

Pita momak koji organizira putovanje koliko nas misli ici na Asian Dub pa da odgodimo putovanje za par sati... ljudi dizu ruke. Pita me neka cura - ej, a za sto to svi dizu ruke? Za "ajžndab", kazem. Molim? Asian Dub Foundation. Ne znamo mi to, kaze ona, mi smo s EKONOMIJE. Srecom, okrenula se prije nego sto sam pocela kolutati ocima. Nema beda (neki dan sam bas odgledala predstavu istog naziva radjenu po tekstu Davida Ivesa),barem se ne bojim da cu zbog nje popusit kartu...

Za slucaj da ste "ekonomisti" kliknite na sliku.


EDIT - Sad sam malo gledala po netu program dogadjanja; Rufus Wainwright je 18.4... jedva cekam.

Dani hrvatskog filma, naravno. Nakon beskonacnog naganjanja prijatelja i poznanika da odu sa mnom, uspjela sam naci par zrtava voljnih da provedu vrijeme gledajuci, zamislite, hrvatske filmove. Ostali su me otkacili uspjesnim izgovorima poput "imam faks ujutro u 8, a nisam nista radila", "imam pripreme za predavanje u skoli", "imam probu za predstavu", "radim", "bolestan sam", "dovrsavam projekt za salon mladih" i onim manje uspjesnim izgovorima tipa "ja sam ti seljak i ne idem na takve manifestacije".
Zrtve i ja smo se dogovorili u 9 sati ispred SC-a i naravno da smo svi dosli u 9 i 30. Boze moj, ipak su to moji prijatelji... i tako smo zakasnili na prvi film. Kao, nije greda, guzva je. Kolika guzva? Pa eto, ljudi stoje, halo, vjerujete li vi to, ljudi stoje u prepunom kinu da bi gledali ni vise ni manje nego hrvatski film. Svasta. Umjesto filma odabrali smo reality show na obliznjoj klupcici i degustaciju novog Ozujskog od psenice i ciste krasne izvorske vode. Mos mislit. Zatim je poceo drugi film, ali rekli su da je crnjak pa smo se ostali smrzavati na klupcici. Vrijeme smo mjerili navlacenjem slojeva odjece i kolicinom smrznutih prstiju, i kad je doslo do kriticne tocke, prebacili smo se unutra. Ah, krasno, gomila poznatih i slavnih. Poznatih samo meni, a slavnih svima. I naravno, pola mog faksa, ekipa se dovukla s obliznjeg predavanje Maria Botte, cuvenog talijanskog arhitekta cija se arhitektura gotovo nikome ne svidja, ali su svejedno svrsavali na vijest da ce covjek odrzati predavanje. "Izlozba tastine - stalni postav" se za kratko vrijeme preselila u MUO, a nakon toga i u SC.
Navala na pivo. Besplatno pivo, besplatni gemisti... divna hrvatska kultura, stampedo juri na sank, ljudi se vracaju noseci sa sobom po 4 case u ruci, jednu u zubima, a cini se da im je bilo zao sto nisu na vrijeme naucili nosit jos koju casu na glavi. Gdje su li samo uzalud vrijeme tratili... stizu kamere, teve voditelji, intervjuira se glumacke velicine i one koji to nisu (bitno da ste jednom izasli u rubrici Sto poznati rade danas i hop - eto vas u Redkarpetu). Zabila sam se uz neki stup i pijuckala pivo koje mi je netko donio. Stvarno mi se nije dalo voditi tzv small talk sa svim onim ljudima koje nisam vidjela 100 godina. Nije mi se dalo pricati o filmovima. Ni o arhitekturi. Ni o uspjesnosti festivala. Ni o glumcima. Nista.

Začetak ove misli javio mi se još u djetinjstvu, ali ubrzo sam je odbacila kao neostvarivu, uglavnom zbog moje osobne nemogućnosti da je realiziram. Zatim se vratila u pubertetu, potpuno oblikovana kao problem, nakon pročitane knjige Hermana Hessea “Narcis i Zlatousti”. Hesse kroz jednog od glavnih likova razmatra mogućnost “rekonstrukcije” lika koristeći njegove dijelove, odnosno tvrdi da je moguće povući vezu između određenih dijelova tijela i čitavog volumena, uključujući i ostale detalje. Primjer: Zlatousti se bavi proučavanjem ljudske anatomije kroz slikarstvo, i nakon nekog vremena u stanju je nacrtati neku ženu gledajući samo njeno koljeno. Lijepa misao, naizgled neostvariva.
U zadnjem desetljeću estetske kirurgije korekcije se obavljaju ne samo na onim dijelovima koje stranka želi korigirati, već i na svim drugima koji to zahtijevaju. Opet primjer: kvrgavi i istaknuti nos u principu vuče za sobom malu bradu – kod korekcije nosa vrši se i korekcija brade na način da se ona isturi van. Određeni oblik nekog dijela tijela automatski povlači za sobom ostale oblike; pitanje je samo u kojoj mjeri. Pitanja koje mi se nameću nakon ovoga je: Koliko se može napraviti crtež / rekonstrukcija poznavajući samo te detalje? Koliko su oni povezani (nos-čelo-brada)?
Svatko od nas ima jedinstvene fizičke karakteristike koje se u nekakvoj papirokraciji pokušavaju strpati u određene kanone. U tim kanonima moguće je napraviti nekakve šablonske modele koji bi odgovarali određenim tipovima ljudi. To opet nije realno.
Ono što me kopka je koliko je moguće to napraviti za stvarne ljude, recimo da se iz otisaka prstiju izvede kompletna slika neke osobe. Naravno da se tu ne mogu računati fizičke anomalije i posljedice nekih događaja i načina života, ali možda bi se mogao dobiti neki koliko-toliko realan prikaz?

Mrzim utorke. Mrzim ih. Mrzim. Mrzim. Mrzim. Mrzim. Jesam li vec spomenula da mrzim utorke? Ne? Stvarno? Onda cu jos jednom. Mrzim ih.
Znate li one dane kada vam nista ne ide od ruke ma koliko se vi trudili? Kada unatoc svim pokusajima i dobroj volji ipak uspijete zabrljati stvar? I to ne onako, laganini, nego maestralno. Oni dana kada vam magnet sjedne na mozak i onda osim sto ga dobro prignjeci uspije uzgibati i ono malo preostalih uredjenih mozdanih cestica? Oni dani kada bezrazlozno padnete u depresiju, a onda vam jos netko uvali samo takav razlog da vas dodatno sjebe, e pa sad zamislite jos takvih razloga, recimo, na kvadrat. Dakle, ti dani (osim pms-a) su meni definitivno utorci. U svom nevirtualnom dnevniku imam napisane citave ode o mrznji prema tom kretenoidnom danu u tjednu. Uvijek, ali uvijek kad se dogadja neko sranje, zastanem da razmislim i skuzim da je - pa naravno - utorak.

I naravno da je padala kisa. I naravno da sam spavala samo 4 sata. I naravno da sam se prehladila ko bestija. I naravno da sam dva sata sjedila na podu na faksu ispred kabineta profesora cekajuci da vidim hoce li mi se dovoljno smilovati da mogu nastaviti skolovanje. I naravno da su me svi otkacili za izlazak. I poderale su mi se hlace. I kao kruna svega, vidjeh Gremlina kako vuce neku djevojcicu za ruku. Ups, a to nisam bila ja. I jos sam opet morala slusat izljeve ljubavi nekadasnjeg mi prijatelja. I onda me pita... zasto se ponasam kao da me nitko ne voli? Ma pas mater. Pa sam kukavicki zbrisala. Sjela u tramvaj, pogledala plocicu s natpisom. Lijepo pise - sjedalo za invalide. Mislim se, pa jesam. Emocionalni invalid. Mentalni invalid. Istog trena sam znala da sjedim na pravom mjestu.

Pisati uslijed nervoze. Cekam vec dva sata. "Cekam te od pol noci". "Super", rekoh, a u sebi mislim, "taman na vrime da ti popisam auto". Ajmo natrag na pocetak, na pricu, o Narcisu. Nikad nisam dovrsila onog Palma. Zapravo, zanima me gdje su sad ti iskompleksirani likovi. Likovi koji imju zivot samo unutar svoje ekipe. Izbjegavati stereotipe, kazes. Ipak, imali su zanimljive karaktere. "Zasto ne pises?", pita. "Sve sam vec rekla." I opet cu citirati Preverta – "Zasto se stalno pitaju zasto je Rimbaud prestao pisati kada ne znaju ni zasto je poceo". Ne znam o cemu bih pisala. Jedna tema, milijun motiva, a nijedan me se ne dotice. Znam samo brbljati. Vidis, Palm me podsjeca na momka kojeg sam upoznala. Bili smo vani. Cekaj, netko je usao u wc, mozda je Marko, ne vidim. Nosi torbu kao on, ima slicnu frizuru, hm, ipak nije. Kako se dam nagovorit da tako popusim dogovor? Dva sata, mora da sam imbecil. Evo opet netko. Nije Marko, Boris je. Boris tamburas. ... Kako se zvao onaj drugi, onaj njegov prijatelj? Jimi? Jimi, da, tako je, famozni Jimi. Jebes tipa koji si uzima Hendrixa za uzor i nadimak, a istovremeno zna odrndati tri stvari na gitari u svom bendu koji parodizira Let 3 koji su ionako parodija na same sebe... aaah, ne, ima on i muzicku. Pa imam i ja, i kakve koristi? Dakle, Jimi. I bezveze je izgledao, a ipak su se cure lijepile za njega. Stvar je u pristpu, skakljiva pitanja, otvorena pitanja. Da ga jebes, ne mogu shvatiti neke ljude. Cini mi se da nemaju srce. Sto ih pokrece? Kulnost? Imam likove, imam situaciju, nema ih sto pokretati. Dosadno im je u zivotu. Ah, kakav kreator, takvi likovi. Dakle, Marko, 45 minuta, kazes, a sto te onda zadrzava dva sata? Naravno, utorak je. Boze, kako mrzim utorke. Zar ne postoji nacin da se ponedjeljak mirno pretoci u srijedu? Palm, Palm... kako proniknuti u dubinu nekoga tko je prizeman? Zene, cevapi, piva. Nabavis osmijeh.

Pocele su mi se neobjasnjivo kvariti stvari po kuci. Prvo je riknuo CD-rom, nakon njega ode i printer, pa rotirajuca cetkica za zube pa baterija za mobitel pa baterija od fotoaparata, a jutros sam s veseljem zakljucila i da mi ne radi kazic u kuhinji. Tako mi treba kad sam ostavila sve decke FER-ovce s kojima sam petljala. Da se vratim na stvar.. osim sto je sve pocrkalo po kuci, ponekad imam neugodan osjecaj da mi se netko cereka s balkona bas kao onaj gremlin sto sjedi na krilu aviona u Zoni sumraka. Tana-nana-tana-nana-tana-nana... (sad tu morate zamislit melodiju iz serije). I shvatih pomalo... moj novi brijac je zapravo gremlin. Od slatkog cupavog Gizma kakvog poznajem on se zapravo pretvara u Gremlina. Sto se dijela jedenja iza ponoci i zalivanja vodom tice, taj detalj je jasan. Covjek se zaliva pivom. To je ujedno i prehrambeni artikal i voda. A ono sto me najvise zastrasuje u toj vezi jest cinjenica da se jos nikad nismo vidjeli po danu... aaaaaaaaarrrrgh...

Uhvatila sam se kako citam novine naopacke. Ma bilo mi je nesto cudno, cinilo se kako teze ide nego inace. I zapravo, svejedno. Kad sam ih okrenula na pravu stranu, zakljucila sam da i nema bas neke bitne razlike. Zaboravljam... usi su mi kao napunjene vatom, grlo mi je napunjeno vatom, oko prstiju mi je vata, oko stopala mi je vata, propadam dok hodam. Tu sam, a ne osjecam, sve mi je daleko, kao da gledam kroz kaleidoskop s nekom opakom dioptrijom, slusam, a rijeci ne dopiru do centra za razumijevanje... sumovi na kanalu. U kanalu. Sueskom. Prekinut asocijativni niz je moja stara boljka.

Kaze, odi spavati. Ali kako? Danas mi je sve tako ruzicasto. Danas sam mali rastopljeni gumeni bombon. Bezglavi.

Jedan stari post, ali nekako mi dobro dodje za pocetak...

Kad si dozvolim da se rastuzim, kao da odvrnem neki pipac koji me podsjeti na sve one trenutke u kojima sam se osjecala izdano i prevareno, one u kojima sam ja razocarala i podbacila, one u kojima sam si naknadno znala reci da sam trebala vidjeti kuda to vodi, da sam "trebala znati", one u kojima sam iz banalnih ili ozbiljnih razloga bila vise ili manje potresena ili samo zalosna. Naviru mi sjecanja koja rastuzuju. Sjetim se da izmisljeni karakteri koje sam toliko voljela zapravo ne postoje, da su prijatelji Christophera Robina zapravo plisane igracke i da su i moji plisani prijatelji zapravo bezivotne tvorevine koje sad skupljaju prasinu na vrhu ormara. Sjetim se da su ljudi oko mene pravi, da su stvari poput nesreca i bolesti ovdje i da nam se dogadjaju, da mi tati nije dobro, da mi je prijateljica nedavno izgubila oca, a druga dijete, i da su i druge smrti i bolesti bile prave, a ne objavljene pogreskom, da smo prezivjeli pusta sranja o kojima bih voljela da smo znali samo iz crne kronike, da smo se unatoc svemo sto nas je trebalo zbliziti ipak udaljili jedni od drugih, da su nam teme razgovora postale crnije i ozbiljnije i sve me to podsjeca na mrsku poslovicu iz Andersenove bajke – "pozlata svud opade, svinjska koza ostade". Neke stvari su doista poprimile patinu starosti i trulezi, u zraku se katkad doista osjeca vonj smrti, a i ona je bolja od neizvjesnosti. U takvim trenucima mi dodje do svijesti da zivot ipak nije bajka ma koliko zeljela vjerovati suprotno...

... i tako, osjetim svu tu tugu zbog svih tih stvari kako me pogadja jednakim intenzitetom kao i onda kad su ta sjecanja bila aktualna dogadjanja. Osjetim kako se sve te bolne uspomene slijevaju u mene u isti mah, kao da jedna kaplja boli koja se uspije probiti do moje svijesti porusi sve one brane koje sam pazljivo sagradila da pobjegnem od bolnih uspomena i cini ce me bujica navrnutih osjecaja jednostavno zgromiti. Osjetim isto nesnalazenje kao i uvijek i istu zelju da zatvorim oci i sebi uz neku hipnotizirajucu melodiju koja mi se vrzma po glavi "objasnim" da se to zapravo ne dogadja, da stvari uopce nisu i crne, da je zivot zapravo Cabaret i da cu otici kao Elsie – najsretniji les kojega ste ikad vidjeli. Zatvaram oci pred stvarnoscu i glumim taj vrazji cabaret i potpuno mi je svejedno poznajem li goste, sto misle, kakva obiljezja imaju po sebi i jesu li dosli po samilost ili zabavu. To je moj cabaret, ako vam se ne svidja gluma, ako vam se ne svidja osmijeh i ako ne volite glupost i bescutnost, mozete izaci. Ipak, preporucam da ostanete i podvrgnete se lobotomiji na sanku. Ako ste prvi put ovdje, ne brinite zbog cijene. Kuca casti. Samo pazite, mogli biste se lako navuci. Ja jesam. Ostaje mi samo podsjetnik da ne disem. Gutam zrak.