O Mrkvi:
Mrkva je razmazeno i djetinjasto stvorenje kao stvoreno za kucnog ljubimca. Voli puno pricati, gnjaviti ljude, biti u centru paznje, cinicno grintati, smijati se svemu i svacemu, citati knjige, gledati filmove i spavati. Najlakse ju je pripitomiti ceskanjem.
O blogu:
Apsolutno je zabranjeno bilo sto napisano ovdje shvacati ozbiljno.
Ne morate ih citat, ovo nije lista za vas nego podsjetnik za mene :)
Reklamiram (ponekad se ovako osjecam):
Puše jak vjetar, i makar je toplo, čini mi se da će me taj vjetar otpuhati kao maslačak, pa stišćem kaput jače oko sebe, i stojim tamo, u sivom odijelu i crnim čizmicama i u tom finom crnom kaputu, i nekako osjećam da i nisam drugo nego taj kaput - sva ona koža i meso ispod, to je neka prazna ljuska, a ja, ona prava ja, pretvorila se u kaput i stoji pod sivim zagrebačkim nebom dok na zapadu sjaje oblaci boje ciklame i svjetla u stanovima nekih visokih novogradnji tamo negdje oko Vukovarske, a iznad svega toga svijetli crveno svjetlo na vrhu nekog industrijskog tornjića, kao oko apatične kamere koja snima, iako nitko neće gledati taj film.
Rutvica
1 Pavement
2 The Beatles
3 M. Ward
4 Carter the Unstoppable Sex Machine
5 The Clash
6 Pearl Jam
7 Hang on the Box
8 Eddie Vedder
9 The Velvet Underground
10 of Montreal / Wire / Radiohead
Citati
ja bi ekshli htio bit emotivno zrela osoba, to je onak dost... korisno.
ali nisam siguran kako se to postize, a nemam nekog interesa za istrazivanje
-Boris -
stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
-Rusulica-
zato ja mislim da bi trebalo promijenit bonton i naložit da ljudi kad sretnu nekoga na ulici krenu pričat o sebi ako im se priča, i da nikako ne pitaju druge kako su oni, jer to je nepristojno.
-Rusulica-
Pogo je vjerojatno nastao kao oblik kretanja pijanih pankera u pokušaju da dođu od točke A do točke B
-Rutvica-
Iskreno vjerujem da je tip koji bi mogao koncentrirano ševit dok ga sa svakog raspoloživog mjesta na zidu gledaju lemuri, tuljani, morske krave, zebre, krokorafe i ostala živinčad zreo za terapiju.
-Alexxx-
Ucitelj, to je zanimanje. Uciteljica, to je dijagnoza.
-Michal Viewegh-
I bit ce nam lijepo, a ne kao zadnji put kad smo svi umirali od straha
-(K)Ana-
da li svaki put
kad na neki odnos nalijepimo etiketu
na kojoj piše što je on točno
ustvari
stavljamo taj odnos u neku kutijicu
u kojoj ne smije rasti
ni smanjiti se
da bi odgovarao
nekakvoj definiciji
ni mijenjati oblik
ništa.
-Alexxx-
Kako me naci?
Crtice iz ljubavnog zivota:
° udavace :))) (oh da, tu sam)
° vjencanje citati (ne razumin ovu formulaciju, sta oni traze, zavjete?)
° bracni citati
Hrana:
° pitalica za kukuruz (da mi je znat sta mu je ovo... idem googlat)
° blitva
° plijesan konzerva
° alergija na mandarine (jel s vrhnjem?)
Medjunarodna suradnja:
° ima li pankera u turskoj
° crtezi karikatura meksikanaca
° bosanski ekonomisti u Danskoj (wft?)
Priroda i drustvo:
° madagaskarski siktajuci zohar
° duh iz cantervillea
Zivot:
° fetiš priče
° snuuf (helou, mozda mislis na snuff?)
° nemogu proć prvu pomoć (potpuno ga razumijem, samo mi nije jasno zasto to upisuje u trazilicu)
Jucer sam bila na kavi s prijateljicom i pocele smo o muskim uletima. Bilo je upravo divno kako smo se nadopunjavale. Jedna zapocne recenicu, druga je dovrsi. Nismo mi krive sto momci imaju stereotipne upade. Okej, zakljucile smo da uglavnom ruzni momci imaju stereotipne upade posto ovi drugi ni ne trebaju upadati. Dovoljno je da te pokupe. Nije uvijek slucaj, funkcionira i sarm, spontanost i duhovitost. Nebitno za ovu pricu posto momci iz nje nisu ni sarmeri ni duhoviti ni spontani, vec samo ruzni i glupi.
Krene ovako... negdje vani sjedis/pleses/pijes/buljis u prazno kad evo prilazi odlucan macho primjerak (uglavnom bez zuba, uvijek su bez zuba, ne znam zasto) u namjeri da te osvoji. Uporno se nadas da ce on unaprijed primijetiti tvoje kolutanje ocima (mozda bi trebalo nekako nauciti kolutati sisama?), ali nista ga ne jebe. Znas, on je tebe vec vidio prije / zica cigaretu / trazi vatre / izgovor nebitan. Ti puses sa strane, ignoriras ga, meljes s drugim ljudima, ali macan se ne da. On zapocinje razgovor. Tako voli nazivati seriju svojih dosadnih pitanja i tvojih kratkih odjeb-odgovora.
- "Imas li momka?" K-a-k-v-o je to pitanje? U prvoj minuti?! Cemu to pitanje uopce?! (Ah, kao - da zna na cemu je. Ma kakve to veze ima kad ga ionako nece sprijeciti u daljnjem piljenju. Ipak, odlucujem se za klasican odgovor:)
- "Da."
(Uglavnom odmah izmislim decka. Instant izmisljanje. Vec sam se toliko izvjestila u laganju da imam decka da me nikakvo pitanje o njemu ne moze izbacit iz takta.)
Davez ne prestaje.
- "A di ti je momak." Evo ga tu iza ugla, sad ce te nabit. Da bar.
(Odlucujem se za pristojniji odgovor.)
- "Vani, sa svojom ekipom."
- "Dugo ste zajedno?"
- "Naravno." Naravno.
(Uvjeravam i sebe. Bolje se laze kad se uzivis u ulogu.)
- "Koliko?"
- "4 godine." Kako mrtvo-hladno lazem! Oscara za glumu, molim, Julia Roberts, pozderi se od muke!
- "Jel ga volis?"
- "A ne, inace hodam s ljudima koje ne volim." Idiote.
- "I pusta te samu?"
(Trenutak u kojem pozelim lupati glavom u zid.) Skini mi se vise s tim idiotskim pitanjima, molim te.
(Ipak obicno samo slegnem ramenima.)
- "Da si ti moja cura, ja te nikad ne bih pustio samu." Gle, nije simpaticno, ni zanimljivo, ni sarmantno ni romaticno. Naprotiv, odaje kontrol frika ili mentalno retardiranog slona koji je nastrebao izlizanu frazu napamet. Ne znam sto je gore. Kombinancija jednog i drugog, pretpostavljam.
- "Nadam se da ti nisam dosadan" Ne,uopce, izraz lica kao da mi upravo guras pod nos najsmrdljivije carape imam samo kad razgovaram sa zanimljivim ljudima. Treba li ti crtat?
Highlight veceri:
- "Oces sa mnom prosetat"/"Mogu li te nazvat sutra za kavu?"
- "Ne."
- "Zasto?"
- "Zato jer ne." Radije bih setala s pijanim orangutanom. Doduse, nisi daleko od toga.
- "Jel to zbog momka?"
- "Ne." Ne.
- "Je, zbog momka je. Ma necemo nista radit, samo cemo setat / pit kavu" Aha. Oces rec da sam ja tebe veceras u ovih dvije minute odjeb-razgovora toliko ocarala da si sutra bez te kave neces moc zivit.
slijedi ultimativni argument:
- "Nece nitko znat."
Jedan od boljih uleta koji sam dozivila je bio "Vjerujes li u ljubav na 1. pogled?" Rekla sam ne. "Onda zatvori oci i pogledaj me jos jedanput." Cvrsto sam zatvorila oci, otvorila ih ponovo, pogledala ga sazalno i ponovila ne. Momak se nije dao smesti. Pitao je s kim sam. Pokazala sam na frenda, nadajuci se da ce misliti da je mi to decko. Nazalost, frend je upravo u tom trenutku drzao rucicu nekakve sarmantne gospojice, a ja sam se sama koprcala u kvazimrezi koju je taj nesudjeni mi ljubavnik pokusavao plesti oko mene. Pilator nije odustajao sve dok nisam otisla do frenda i zamolila ga da me poljubi. Dobri smo si, a i volimo se ljubit pa se nije bunio unatoc djevojci koju je drzao za ruku :) Gospojica je ustuknula i rekla "Joj, sorry, nisam znala da ste zajedno", a on joj je odgovorio "Ma ne, mi smo hocemo da se ovaj tu makne". Odvalila sam od smijeha. Upalilo je. Bila sam slobodna. Ili ne... na kraju veceri, Pilator je opet pristupio i zatrazio telefonski broj. Kad sam mu slagala da nema smisla da mu ga dajem jer idem u Split, on je odusevljeno ustvrdio da ide i on za par dana pa se mozemo tamo naci. Ajme.
Da stvar bude jos bolja, prijateljica mi je pricala o tipu koji joj je uletio s izjavom kako upravo polaze prvu pomoc na vozackom i pitao je bi li ona s njim htjela vjezbati umjetno disanje. Isti taj joj je upao i par dana kasnije s izjavom kako je on fotograf za Playboy.
And guess what? Na kraju je ispalo da su famozni fotograf, polagac prve pomoci i onaj koji vjeruje "ljubav na 1. pogled" jedna te ista osoba. Uletio nam je jos jednom dok smo bile zajedno vani, a na pokusaj ponovnog upoznavanja, ona je, hineci odusevljenost, uskliknula: "Joooj, tebe znam, ti si onaj fotograf za Playboy!!!" Vrijedilo je vidjeti kojom se brzinom pokupio nakon toga. :)))
Ako se netko pita zasto se trudim kratko i pristojno odgovarati umjesto da odjebem kretena, pokusat cu objasnit. Iako sam blago impulzivna osoba kojoj cesto zna puknut film i koja cesto svasta zna odbrusiti sugovorniku u facu, u ovakvim situacijama se suzdrzavam. Bilo kakav odgovor tipa "vidi, pilas me" cesto zavrsava njegovim upornim inzistiranjem da mu objasnim kako je moguce da mi se ne svidja. Povrijedjenog ega, ili pokusava biti jos sarmantniji i duhovitiji nego do tad (sto obicno rezultira jos vecim krahom) ili se pak uvrijedi kako je on pristojan i kako bi on samo razgovarao, a ja odmah drvljem i kamenjem. Oh, postoji i treca varijanta - odusevi se mojim bezobrazlukom.
Bilo kako bilo, mozete se rijesiti trakavice, glista, krpelja i stidnih usiju, ali ne i Daveza Vulgaris. On je posebna kategorija. DDT resistant.
Luda. Luda. Luda. Eto. Munjena. Luda.
Ubit ce me ova 4 zida moje sobe. Kako se blize rokovi, osjecam da me sve vise pritiscu. Priblizavaju se. I sve su bjelji i sve su uzareniji, a opet, nikako da me poklope. Priblize se za metar, onda za pola metra, pa za cetvrtinu, pa za osminu... smanjuju se, a limes im je negdje u mojoj blizini. Hoce li me zgnjeciti? Vjerojatno nece. Tu su samo da mi pojedu zivce.
Pita on jucer zasto ne bih kombinirala struku s necim drugim? A zasto bih? Kako da to zavrsim, kako, kako, kako... kako kad mi se ne da. Zasto ti se ne da? Reci sama sebi da moras, da zelis. Ali ne zelim. Shvacate li vi to ljudi? Ne zelim. To je kao da me pitate zasto se ne bavim pravom. Ili fizikom. Ili konjima. Doduse, s odredjenom vrstom konja se i bakcem, ali to je neka druga tema :) Necu. Ne znam. Ne mogu. Mogu. Naravno da mogu. Ali ne vidim smisla. Neeeeemaaaa gaaaaaaaaaa... probudite se. Probudi se. Moram se probuditi. Ma budna sam ja vec odavno. Eyes wide shut. Kako prigodno, bas je taj film veceras na televiziji. Jos 8 sati, jos 8 sati, jos 8 sati... a gdje sam ja? Na pocetku. Naravno da sam na pocetku. Panicarim? Ne panicarim. Zivciram se. To nije isto. Naucila sam ne panicariti. Ne-panika me je i dovela tu gdje jesam. Magistrirala sam na boli-me-kurac principima. Mrtva hladna mogu otici u krevet. Ili na pivo. Ili u drugi grad. Volila bih da nije tako. Volila bih da me briga. A nije. Ljuti me to. I ljuti me sto se osjecam nesposobno, sto mi visi nad glavom, sto nemam volje ni snage ni zivaca to pregristi i rijesiti, sto pustam da se stvari kompliciraju, sto mi se ne da, sto mi se ne da... a moram. Nema drugog izlaza. Koliko sranja moramo progutati da bi dosli do onoga sto zelimo. Per aspera ad astra (unaprijed proglasavam kretenom onoga tko guglanjem za ovim pojmom dodje na moj blog). Laku noc herojima... mi jadnici i dalje bdijemo. Sanjajuci.
Oh, kako sam sretna. Toliko sam sretna da sam maloprije zivcano jurila sa sugamanom oko vrata po kuci urlicuci da me se culo u radijusu od 500 metara. Razlog? Opet nema vode.
Opet? Oh, da, opet. Kod nas cim krenu vrucine, gospoda radnici se sjete raskopavat vodovod. Naravno, obavijesti nigdje. Sto ce ikome obavijest kad na svoje oci vidi da mu radnici raskopavaju ispred kuce?
Elitni kvart, mos mislit, ovo je Tunguzija, a ne elitni kvart. Pasmater. Svako tri dana ista stvar. Lani mi se zbog njihovog konstantnog raskopavanja pokvario bojler. Nekoliko puta. Bolje receno, svaki put nakon intervencije na vodovodu. Nije ni cudo kad svaki put udju blato i zemlja u cijevi, i kad se zagrijava nepostojeca voda, odnosno zrak u bojleru. A i sismis je jednom prespavao unutra. Ujutro sam ga sprzila. Siroce malo. Uglavnom, nakon nekoliko vise-manje uspjesnih popravaka, ispalo je da treba kupiti novi. Novi bojler ne moze na stari dimnjak pa je trebalo kupiti i fasadni dimnjak. I zvati majstore da to razmontiraju i montiraju. I zakrpe rupu od starog dimnjaka na stropu i na krovu. Da i ne govorim o tome da za posteno oprati kupaonu nakon svinjca koji naprave treba opet spizdit jedno popodne. Zatim je nekoliko puta trebalo cistiti vodovodne cijevi. Pa je od njihovih kretenoidnih radova crkla prepumpna stanica. Sve u svemu, njihove idiotske radove radove smo u zadnje dvije godine platili oko 8.000 kuna plus sto su nam pojeli zivce plus sto smo bili primorani smrditi, puniti kante i setati s kanistrima do cisterni. A kao elitni kvart u glavnom gradu wannabe europske drzave.
Sjetila sam se jutros kako sam par puta bila u skveru na porinucima brodova i kako mi je to uvijek bilo zakon. Svira nekakva limena glazba, svi se sretno presetavaju, krsti ga se bocom sampanjca koju s obzirom na velicinu broda treba traziti dalekozorom, a onda ta gromada zeljeza od 200 metara i nezamislivo puno tona klizne u more. Onda tako malo pluta, baci preogromna sidra i svi pljescu i sretni su i onda idu nesto jest. I sad se mislim, ako mi je sve to tako super, zasto sam bila na samo dva tri porinuca u zivotu?
Samo za informaciju, porinuca se rade dok brod ima samo ljusku, jer ne znam tko bi uspio gurnuti potpuno opremljenu mrcinu u more. Zapravo, u svijetu se vise ni ne rade nego se brodovi grade u nekakvim (vid' mene laika kako laprdam) koritima koja se kasnije napune vodom, onako, na principu brane. Nebitno za tekst, ali bitno sto zbog toga moj stari tvrdi kako su porinuca bezveze jer samo dodjes tamo i vidis tu zeljeznu ljusketinu kako klizne u more. Zato mu nikad ni ne padne na pamet vodit nas tamo.
E, ali primopredaje. Dodju te neke cunke iz inozemstva po svoj brod i onda se svi vazni i ugledni ljudi (i clanovi familije vaznih ljudi koji se prikrpaju) malo provozaju od skvera do pucine i setaju po brodu i brodovlasnici dobiju kljuceve (mislim da se to se tako kaze jer nisam bas sigurna da brodovi imaju kljuceve) i tako to. I sad se mislim, kako to da sam bila samo na jednoj primopredaji?
Razmisljam ja tako, razmisljam i odjednom mi sine. Ako zelis ici na primopredaju, dress code je obavezan. Ne mozes bas setat medju svim onim kravatama i haljinama u martama i kariranim hlacama.
Dress code... pa i na ovo zadnje vjencanje sam isla u martama. Okej, nisu bas one greze pankerske marte s kapicom i 10 rupa (iako sam takve uredno nosila na maturalnoj veceri nakon sto sam se nekoliko sati patila u postolama na tak) nego neke ovaaaj... finije. Niske. I nove. I ciste. Pa valjda mogu proc. Vrtim film dalje i prisjecam se krasnih slika s raznoraznih okupljanja u kojima se podrazumijevao taj vrazji dress code.
Sestrina pricest. Joj, mali slatki andjelcici u bijelim haljinicama i lakiranim cipelama, kuma, mama, baka, bla.. sto li je ono tamo zeleno i rascupano sto viri na slici? Aj pogadjajte tri puta. Jos sam imala i kost oko vrata koju sam dobila za jedan novogodisnji tulum od dragog mi prijatelja i koju sam skidala samo u slucajevima spavanja, tusiranja, satova tjelesnog i poganja u FM-a. Amo dalje.
Dodjela diploma nize baletne skole. Kaze Kruska da ce se ona cijeli zivot smijati fotografiji koju imamo doma. Dolazi Mrkva po diplomu u rebatinkama, majici na Nirvanu ili neko slicno cudo od benda i nekakvim cipelama od brusene koze... well, kad kazem brusene, onda ne mislim na onako fino brusenu nego kao da ju je netko izgratao brus-papirom... a u pozadini stoji Paola Poljak u petoj poziciji odjevena u rozu haljinicu i s veeelikom rozom masnom na glavi.
Nije samo dress code problematican nego i cinjenica da zaista ne podnosim okupljanja povodom fancy dogadjanja, bile to premijere (sjecate se kako sam kidnula s otvaranja DHF-a), simpoziji ili izlozbe. Uvijek imam dojam da su se svi tamo dosli presetavati i bezveze filozofirati o tome sto se tamo dogadja da bi pola sata nakon obaveznog dijela programa nahrupili na kanape sendvice i vino. U takvim trenucima uvijek se zabijem u neki zid i glumim gljivu ili ako bas moram ici medju ljude zabrijem u glavi da sam jedan od Simsa kojeg je neki zli player doveo u takvu situaciju, pjevusim nekakvu melodiju u glavi, glupavo se smjeskam, jedem sendvice i sve je tako "cheeky and cheery".
Mozda je sve to skupa poprilicno paradoksalno ako se zna da sam izrazito drustvena osoba i da obozavam izlaziti, vucarati se po koncertima, klubovima i tulumima i da nemam ama bas nikakvih problema oko upoznavanja ljudi i uklapanja u drustvo. Ali ne mogu si pomoc. Okupljanja koja zahtijevaju dress code, small talk i ustogljeno ponasanje me jednostavno ubijaju u pojam.
Kad vidim kako se presetava po mojoj ulici, znam da je stiglo proljece. Lasice umjesto lastavica, jezevi umjesto roda.
Htjela sam naci neki prigodni tekst o tom preslatkom prasastom bodljikavom klupku i u kopanju po starim dnevnickim zapisima me odjednom strefio lanjski datum... godinu dana.
Cudno je kako za neke price mislimo da su nedavno zapocele, a onda nas drmne saznanje da vise u zraku vec godinama.
Zelim jedan metafizicki krevet u koji cu se teleportirati iz ovog kreveta i nastaviti spavati usprkos svima onima koji me tjeraju da se probudim.
Bacis nit... iz zajebancije. Jednu nit. Spletom okolnosti bacis jos jednu iz druge zajebancije. Ostanes kao Spiderman visiti na dvije niti izmedju nebodera. Pa bacis trecu da se ucvrstis. Da se prestanes njihati na vjetru.
Dodje netko novi pa baci svoju nit preko tvojih. Zaplete ih. I dalje je rijec o zajebanciji, ali vec ste predaleko dosli da bi mogli odustati. Mozda. A mozda vam se samo tako cini. I jos jedna nit... i jos jedna...
Prije nego sto se okrenes, shvatis da ti mreza daje ime. Kredibilitet.
A satkana je od lazi.
Predstava, prasnjava dvorana, vuk, srebrni jukebox u obliku torza C3PO, kapica, veliki sat, pivo.
Nemam nista protiv Keme, ideje Blogomobila ili Dariusa. Ali kakav je ovo tekst?!
A Blogomobil je danas, kao što možete pratiti uživo, vrlo kreativan. Osim prekrasnih livada i ravnica, uslikao je zmiju, bubu, svinje, gljivu i ovce.
Kako se ono kaze? Znatizelja je ubila mrkvu? E, ta ista znatizelja me natjerala da kliknem na cuvenu fotografiju bube i primijetila sam da je mutna. Mutna buba. Razumijete li vi sto znaci mutna fotografija bube na naslovnici bloga? Mutne fotografije se mogu naci na naslovnicama samo ako se radi o ekskluzivnoj vijesti koju je usnimio neki paparazzo ili slucajni prolaznik. Moze biti upletenost nekih zvijezda u porno skandal, pljackas nacionalne banke snimljen pri bijegu ili NLO. Zamislite vi sad vrijednost mutne fotografije te bube. Rekao bi covjek da je buba hrvatski endem. Ma kakav endem, bulaznim, prije mit i legenda. Amerikanci imaju Bigfoota, Skoti Nessie, a Hrvati bubu.
Dario, svaka cast.
p.s. Tekst na naslovnici je editiran, a komentiranje onemoguceno. Bit ce da su se stanovnici sela u kojem je uslikana buba zalili na preveliku navalu turista.
Dobila sam taj poljubac. Radije bih da nisam. Nadobivala sam se tih "ja bih mogo da mogu" poljubaca od bivseg. Davala ih i sama svojedobno. Ne ljubi me vise.
Iz bogatog zivotnog iskustva Mrkve Jelinek: sestrinska ljubav
Postoji uvrijezeno misljenje po kojem starija djeca koriste svoju poziciju "moci" da bi dobila ono sto zele. Sad ce vam dr. Mrkva pokazati da ste u i te kakvoj zabludi.
Danas sam vidjela dvije klinkice od 2-3-4 godine kako guraju kolica s lutkom.
(Naravno da mi kao svakoj feministicki nabrijanoj azdaji neopisivo ide na zivce kad vidim da se djeca te dobi vec uce stereotipnim spolnim ulogama, ali zapravo ne smijem prigovarati jer mi je u toj zivotnoj dobi najdraza igracka bila pegla.)
Starija veselo gura, a mladja koja ih zeli gurati sama, cmizdri. Roditelji apeliraju na stariju da prepusti kolica sestrici. Razlog? Ha, valjda taj sto sestrica place, a njima se to ne da slusati. Zamisljam obrnutu situaciju u kojoj mladja veselo gura kolica zeleci pomoci svojoj starijoj sestri koja ih zeli gurati sama. Naravno, zlatno roditeljsko pravilo nalaze da objasne starijoj sestri kako ne smije biti sebicna. Da starija kojim slucajem zaplace, ispala bi razmazeno deriste koje ne shvaca da bi kao starija trebala biti razumnija i odgovornija. I tako starije dijete raste pod apelom ocekivane razumnosti od dana kad se onaj dosadni mladji priljepak rodio.
Sad vas ja pitam... koja vrazja razumnost? To je DIJETE. Djeca po defaultu ne bi smjela biti razumna naustrb nerazumnosti njihove brace i sestara. Ili jos gore, roditelja.
Nije li onda normalna stvar u zivotu svakog starijeg djeteta da pozeli svoje mladje smetalo barem na jedan dan zakljucati u ormar ili zahod sa zoharima? Muckati mu sokove u bocici s deterdjentom? Uvaliti mu koprive u ruke ili ga ostaviti da zatvorenih ociju broji do sto dok se sa svojim prijateljima iskrada iz dvorista i odlazi u drugi kvart?
Sad najvaznije pitanje: kako rijesiti kompliciranu situaciju svadje oko kolica?
Nogom u dupe. Roditeljima, dakako.
p.s. Imam neki feeling da ce me Kruska ubit kad ovo procita sto bas i nije dobra stvar jer veceras dolazi u Zagreb. Ocekujem revans na njenom blogu :D
VAZNO: Svima koji misle prigovarati kako stvari napisane u tekstu nisu objektivne, predlazem da ponovo procitaju zadnju recenicu u prvom boxu lijevo. Da, da, onu gdje pise "Apsolutno je zabranjeno bilo sto napisano ovdje shvacati ozbiljno."
Okej, znan da je ura i kvarat i da normalan svit vise ne spava nego radi i znan da ne spadam u kategoriju normalnog svita jer san se tek sad probudila, i ne znan je li vridi samo za mene i moje susjedstvo, ali...
Jeste primijetili kako se uvijek nadje netko tko lupa ili busi? Odakle ljudima potreba stalno mlatiti po nekakvim zidovima, busiti rupe po stanu (za sto? za slike? zive li oni u ementaleru mozda?) ili pilati drva u dvoristu? Kad dodje proljece, moja ulica se pretvara u gradiliste. Jedan mijenja krov, drugi dodaje sebi jos 4 sobe, treci dize kat, cetvrti garazu.
Imam jednog susjeda koji je sebi izgradio garazu ispred prozora. U tijeku izgradnje je shvatio da ce si zagradit pogled iz sobe pa je ostavio rupu i nije napravio garazna vrata. Sad ima prekrasan pogled s prozora kroz garazu na ulicu. Da stvar bude bolja, garaza mu je prekratka i uvijek polovica automobila viri van.
A jos zivim u obiteljskoj kuci. U Splitu je u staroj ulici bio nekakav gradjevinski centar, tamo se barem znalo cemu buka. Osim toga, prisutio nam je sate nezaboravnog igranja u pijesku za cement i sate nazeboravnog psovanja radnika kad bi nas otkrili. Kasnije smo preselili u zgradu djecjeg dispanzera. Tamo vas bude grlice s prozora i djeca koja vriste zbog inekcija. Ma djecica su slatka. Susjedi su oni koji su munjeni.
Necemo sad o zeni s prvog kata koja nije dala da se postavi parlafon jer bi njene mackemogla ubiti struja. Ili o onim dvjema babama koje su zalile kiselinom bor na terasi jer ih je smetalo "bodljikavo bilje". Ovdje cemo o gradjevinskim radovima. Jesam li vec spomenula da su susjedi koji su doselili u stan do naseg pretjerujuci sa skidanjem keramickih plocica probili rupu velicine monitora u izmedju svoje i nase kupaone?
Kad je Svileni sa zadnjeg kata sebi sagradio dodatnu sobu na stubistu skupili su se svi stanari da mu objasne da to tako bas i ne ide. Naravno da se covjek nije dao, a uostalom, vecina stanara je isto tako napravila neku intervenciju na svoju ruku - ili su se bespravno uselili, ili su troslili struju i vodu od dispanzera, ili su od ulaznog dijela u supe nacinili ulazni prostor u svoj stan, a susjede 'ko jebe ili su pak prisvojili zajednicku terasu na zadnjem katu (nekadasnju praonicu odjece). I sad isti ti ljudi trebaju objasniti Svilenom da nije u redu da oduzima komad stubista kako bi napravio predsoblje. Negdje usred te rasprave moj stari je svecano obecao svim stanarima da ce na proljece, cim zatopli, na zajednickoj terasi na 1. katu sagraditi sebi jednu garsonijeru. U roku od 24 sata covjek iz susjedne zgrade ucinio je upravo to - dodao sebi jednu sobu na terasi vjesto iskoristivsi balkon kata povise kao krov svoje kubikule.
Bas me briga za bespravnu gradnju, dragi moji susjedi, gradite sto hocete, ali pustite me da spavam!!!
Prijatelj mi je rekao da je on svoje neki dan rijesio na klasican nacin - metlu u ruke i lupaj u strop :)
Oooh, da, bijah na Spenceru. Mislim, ne na Spenceru, nazalost, jer je covjek upravo nenadjebivo zgodan, nego na koncertu. Vec sam napisala poduzi post, ali se moj browser odlucio ugasiti, zato samo u par rijeci - preeeedobro, skakala sam dva sata bez prestanka, energy booster :) Ne davi mi se s tim sto i kako je svirao... koga zanima, vec ce naci, a onome tko ne zna nista o bendu nece biti zanimljivo. Pa ono... nemam sta reci. Divlje i ludo. Imate na Monitoru nekoliko slikica pa skidajte. I pucam tu nekakav prigodni tekstic koji ionako nikome nista nece znacit. Ali hoce meni. Mrkva na koncertu. Ah.
orange
I see a orange x2
blue
smoke
I see a orange
a U F O
got to go
Star Trek style
orange
I see a worm
up on the platform
I got the blues
can I scream
air cruise crapping
Nancy style
I fall
I get shut
orange
shut shout
oh move your body
I do the side of your mouth
I scream
I see a orange x2
blue
saw a earthquake too
yeah I see a orange
get on the phone
get in the front from
yeah I love you
Imam pomalo bizaran nacin pamcenja ljudi. Za gotovo svakoga mogu reci tocno mjesto kad smo se upoznali, mogu opisati vrijeme i situaciju, gdje je tko stajao i sto smo jedno drugome rekli. Imena ne pamtim, ne znam sto sam jucer rucala, morala bih se zestoko napregnuti da se sjetim imam li sto dogovoreno za veceras, pojma nemam kako se zove serija koju tu i tamo pogledam, vec sto puta procitane knjige mogu uvijek iznova citati, ali upoznavanje ljudi mi se nekako zauvijek ureze u pamcenje. Povremeno mi se dogodi da sam svjesna da znam osobu, ali ako ne znam kad i gdje smo se upoznali ta osoba za mene kao da ne postoji. Nije bitno rukovanje ili rijeci koje smo si medjusobno izgovorili, dovoljno je da znam gdje sam nekoga prvi put vidjela i to mi postaje temelj na kojem pocinjem graditi sliku o nekoj osobi. Ne na temelju prvog dojma, nego prvog vidjenja. Kad znam nase upoznavanje smjestiti u kontekst vremena i mjesta, onda znam da vas znam.
Imam prijateljicu koja funkcionira na slican nacin. Jednom sam sjedila na kavi s poznanikom kad nam se ona pridruzila i prilikom upoznavanja izjavila da se poznaju. Ispricala mu je kako su bili na nekom tulumu u 6. razredu osnovne skole te kako je on imao nekakvu zutu majicu koju je ona zamrljala kemijskom olovkom i tom prilikom mu se ispricala za nedjelo pocinjeno pred vise od deset godina. Tip je izbecio oci i nije mogao doci k sebi – naravno, on se jedva sjetio svog prijatelja iz razreda kod kojeg je bio tulum, a N. i zuta majica mu ne bi pali na pamet ni u ludilu. Ona je sa smijeskom ponosno izjavila "Pamtim detalje". U medjuvremenu je naisla nasa druga prijateljica i zamolila je da joj naruci kavu s mlijekom i casu mineralne dok ode po nekakve fotografije, a N. je mrtva-hladna narucila kolu s limunom i bez leda. Pamti detalje... eto, o tome ja pricam :)
Moje sjecanje na upoznavanja seze do najranijih godina djetinjstva. Gledam slike i ne mogu vjerovati da se sjecam kako sam upoznala prijatelje s kojima se druzim od trece godine zivota. Molila sam tatu da me odveze kod najbolje prijateljice na igranje, a on me odveo u potpuno drugom smjeru rekavsi da se danas idem igrati s nekom drugom djecom. Odveo me kod Lo i Ma, a mi smo odmah zapecatili nase prijateljstvo bacajuci kroz prozor smjesu jaja i deterdjenta na prolaznike.
Dosta s tim reminiscencijama na djetinjstvo. Post sam zapravo pocela pisati zato sto me ponekad pojedina upoznavanja znaju dobrano sokirati. Pridjes nekome bezazleno, pruzite si ruke, a onda ta osoba iskomentira nesto poprilicno imbecilno. Odmah mi ide na "hate" listu iako zapravo nema razloga da mi u buducnosti bude antipaticna. Zapravo, mozda i ima. Da me ubijete, ne mogu shvatiti ljude kojima prva recenica glasi "Upoznala sam puno cura koje se zovu Mrkva i sve do jedne su me sjebale". Ili "Ti si iz Splita, sigurno mrzis nas Zagrepcane". Ima i onih suludih na drugi nacin. Zi mi je prisla prvog dana faksa i rekla "E, moja mama zna neku zenu iz Splita cija se kcer upisala na nas faks pa me zanima jesi li to ti". I ne bi bilo cudno da na godini nije bilo cetrdesetak ljudi iz Splita. Nakon pocetnog kolutanja ocima, skuzila sam da osoba koja te dodje pitati takvo pitanje ne moze biti nista drugo nego pozitivno munjena i tako je zapocelo nase prijateljstvo.
Jednostavno ne mozes ne voljeti osobu koja parkira na semaforu u traci za suprotni smjer i uz najsarmantnije treptaje pita sjor pandura da joj pokaze smjer. Ili koja krasopisom pise mirisna pisma ZET-u da je ne globe za neimanje pokaza. Ili koja moli profesoricu na ispitu da joj prizna ispit bez obzira na to sto je prepisivala "jer to ionako svi rade". Ili koja za svoj 23. rodjendan radi tulum s gadjanjem vodenim balonima i polivanjem slaufom.
Opet odoh u oftopik. Ne znam vise sto sam htjela reci. Ako vas zanima kako smo se upoznali, gdje ste bili i sto ste radili - slobodno pitajte.
Nedavno mi se udala poznanica iz srednje skole. Onda prijatelj iz djetinjstva. Ubrzo mi se udaje sestricna. Ne znam za vas, ali mene vjencanja uvijek nekako izdeprimiraju. Uvijek mi se cine kao prilika da se svi nazderu, napiju i provesele pocetak tudjeg bracnog uzasa. Da me netko ne bi krivo shvatio, ne mislim da brak mora biti tlaka, samo ga ne razumijem. Ubijte me, ali ne mogu shvatiti kakva je to zelja za ozakonjenjem veze. Ako vam je lijepo, lijepo vam je, ako nije, brak tu nece nista pomoci. Moze samo zakomplicirati stvari.
Mogu shvatiti da se zele udati djevojke koje od najranijeg djetinjstva zamisljaju svoje vjencanje. Znate ono, haljine, djeveruse, bracno putovanje, bla. Ja od svog eventualnog vjencanja u glavi imam samo buket. Imam ga vec godinama, naime, mrzim cvijece i silno zelim jestivi buket. Rotkvice, prokulice i male rajcice. Moze i baby kukuruz. Jednom me netko sprdao u vezi te moje zelje pa se izrodila ideja da umjesto povrca u buketu na vjencanju bacam lubenicu. :) Ali ne treba mi vjencanje za buket. Kupit cu si jedan takav za npr. 25. rodjendan. Ili neka mi ga netko pokloni kad diplomiram.
Razmisljam ovako. Dok sam bila klinka, negdje 1. osnovne, gledala sam osmasice kako ponosno paradiraju u skoli u onim uzasnim salonkama osamdesetih, kako se trackaju make-upom i opcenito, kako se od djevojaka pretvaraju u zene. Mislila sam da u zivotu svake djevojcice jednostavno dodje dan kad postanes zena. Samo tako. Isto kao sto postoji dan kad dobijes prvu menstruaciju, mislila sam da tako postoji dan kad odbacis djecje krpice i odlucis nositi kostimice, bunde, cipele na visoku petu i spricati se Chanelom 5. I to je to, sluzbeno si zena.
Tako sam isto pretpostavljala da postoji dan kad jednostavno shvatis da se zelis udati. Tananananana! – prosvjetljenje – brak. Nekako mi nakon onoga "postajanja zenom" ovo "postati supruga" ne zvuci bas uvjerljivo. Dogurala sam do dvadeset i pete i jos uvijek me nije uhvatila ni zelja za visokim petama, a ni zelja za prstenom. Nije da se nisam nikad zaljubila pa da to ne mogu shvatiti... jesam. Bila sam luda, bila sam se u stanju odseliti na drugi kontinent samo da sam s njim, zivjeti s njim, kuhati mu i peglati (fuj) i radjati mu djecu... ma sve. Ali udaja? Nema sanse.
Valjda zato sto ne mislim da su stvari vjecne. Ponekad je dosadan, ponekad brz i nepredvidiv. Ponekad tuzan, ponekad sretan, a ponekad i gotov prije nego sto smo uopce stigli promisliti o njemu. Zivot - vrtuljak. I zasto onda pokusavati ukalupiti nesto toliko neuhvatljivo i podlozno mijenama u nesto toliko kruto kao sto su zakonski okviri?
Starke, naravno. Roze. Svijetloroze. Naravno, jedini broj u gradu i kako onda da jos biram boju? Buduci da ja nikad ne porcnim, pretpostavljam da ce mi se ovako bas fino nadopunjavati s bojom noge. Ne znas gdje prestaje noga, a gdje pocinju starke. Mozda samo po spigetama. Nema veze, to vizualno izduzuje. Valjda?! Srecom, imam dosta roze ljetne odjece. Mislim haljinica. Prozirnih i cipkastih s volancicima i cvjeticima jer su sve kupljene na djecjem odjelu. Broj 12. Rekla mi je Ma kad obucem svoju bijelu s cipkastim naramenicama i ruzicama (!) i roze starke da ce mi dat 5 kuna za sladoled.
Evo sto ne razumijem... djeca obicno zele izgledati starije. 12 godina, to je 6. razred. Da s 12 godina dodjem u skolu u bilo kojoj od haljinica koje imam, mislim da bi ekipa iz razreda vrisnula od smijeha. To je doba prvih redjipeta (ha, kako za koga!), prvih povisenih peta, prvih poljubaca, prvih... nitko ne zeli izgledati kao dvogodisnjakinja koju je mama upravo spremila za popodnevnu setnju u kolicima. Ama bas nitko.
I zasto onda, zasto bez problema mogu naci infantilne haljinice s cvjeticima i puf rukavima u svojoj velicini, a ne mogu naci jebene starke broj 35?!