Imam pomalo bizaran nacin pamcenja ljudi. Za gotovo svakoga mogu reci tocno mjesto kad smo se upoznali, mogu opisati vrijeme i situaciju, gdje je tko stajao i sto smo jedno drugome rekli. Imena ne pamtim, ne znam sto sam jucer rucala, morala bih se zestoko napregnuti da se sjetim imam li sto dogovoreno za veceras, pojma nemam kako se zove serija koju tu i tamo pogledam, vec sto puta procitane knjige mogu uvijek iznova citati, ali upoznavanje ljudi mi se nekako zauvijek ureze u pamcenje. Povremeno mi se dogodi da sam svjesna da znam osobu, ali ako ne znam kad i gdje smo se upoznali ta osoba za mene kao da ne postoji. Nije bitno rukovanje ili rijeci koje smo si medjusobno izgovorili, dovoljno je da znam gdje sam nekoga prvi put vidjela i to mi postaje temelj na kojem pocinjem graditi sliku o nekoj osobi. Ne na temelju prvog dojma, nego prvog vidjenja. Kad znam nase upoznavanje smjestiti u kontekst vremena i mjesta, onda znam da vas znam.
Imam prijateljicu koja funkcionira na slican nacin. Jednom sam sjedila na kavi s poznanikom kad nam se ona pridruzila i prilikom upoznavanja izjavila da se poznaju. Ispricala mu je kako su bili na nekom tulumu u 6. razredu osnovne skole te kako je on imao nekakvu zutu majicu koju je ona zamrljala kemijskom olovkom i tom prilikom mu se ispricala za nedjelo pocinjeno pred vise od deset godina. Tip je izbecio oci i nije mogao doci k sebi – naravno, on se jedva sjetio svog prijatelja iz razreda kod kojeg je bio tulum, a N. i zuta majica mu ne bi pali na pamet ni u ludilu. Ona je sa smijeskom ponosno izjavila "Pamtim detalje". U medjuvremenu je naisla nasa druga prijateljica i zamolila je da joj naruci kavu s mlijekom i casu mineralne dok ode po nekakve fotografije, a N. je mrtva-hladna narucila kolu s limunom i bez leda. Pamti detalje... eto, o tome ja pricam :)
Moje sjecanje na upoznavanja seze do najranijih godina djetinjstva. Gledam slike i ne mogu vjerovati da se sjecam kako sam upoznala prijatelje s kojima se druzim od trece godine zivota. Molila sam tatu da me odveze kod najbolje prijateljice na igranje, a on me odveo u potpuno drugom smjeru rekavsi da se danas idem igrati s nekom drugom djecom. Odveo me kod Lo i Ma, a mi smo odmah zapecatili nase prijateljstvo bacajuci kroz prozor smjesu jaja i deterdjenta na prolaznike.
Dosta s tim reminiscencijama na djetinjstvo. Post sam zapravo pocela pisati zato sto me ponekad pojedina upoznavanja znaju dobrano sokirati. Pridjes nekome bezazleno, pruzite si ruke, a onda ta osoba iskomentira nesto poprilicno imbecilno. Odmah mi ide na "hate" listu iako zapravo nema razloga da mi u buducnosti bude antipaticna. Zapravo, mozda i ima. Da me ubijete, ne mogu shvatiti ljude kojima prva recenica glasi "Upoznala sam puno cura koje se zovu Mrkva i sve do jedne su me sjebale". Ili "Ti si iz Splita, sigurno mrzis nas Zagrepcane". Ima i onih suludih na drugi nacin. Zi mi je prisla prvog dana faksa i rekla "E, moja mama zna neku zenu iz Splita cija se kcer upisala na nas faks pa me zanima jesi li to ti". I ne bi bilo cudno da na godini nije bilo cetrdesetak ljudi iz Splita. Nakon pocetnog kolutanja ocima, skuzila sam da osoba koja te dodje pitati takvo pitanje ne moze biti nista drugo nego pozitivno munjena i tako je zapocelo nase prijateljstvo.
Jednostavno ne mozes ne voljeti osobu koja parkira na semaforu u traci za suprotni smjer i uz najsarmantnije treptaje pita sjor pandura da joj pokaze smjer. Ili koja krasopisom pise mirisna pisma ZET-u da je ne globe za neimanje pokaza. Ili koja moli profesoricu na ispitu da joj prizna ispit bez obzira na to sto je prepisivala "jer to ionako svi rade". Ili koja za svoj 23. rodjendan radi tulum s gadjanjem vodenim balonima i polivanjem slaufom.
Opet odoh u oftopik. Ne znam vise sto sam htjela reci. Ako vas zanima kako smo se upoznali, gdje ste bili i sto ste radili - slobodno pitajte.