Sjetila sam se jutros kako sam par puta bila u skveru na porinucima brodova i kako mi je to uvijek bilo zakon. Svira nekakva limena glazba, svi se sretno presetavaju, krsti ga se bocom sampanjca koju s obzirom na velicinu broda treba traziti dalekozorom, a onda ta gromada zeljeza od 200 metara i nezamislivo puno tona klizne u more. Onda tako malo pluta, baci preogromna sidra i svi pljescu i sretni su i onda idu nesto jest. I sad se mislim, ako mi je sve to tako super, zasto sam bila na samo dva tri porinuca u zivotu?
Samo za informaciju, porinuca se rade dok brod ima samo ljusku, jer ne znam tko bi uspio gurnuti potpuno opremljenu mrcinu u more. Zapravo, u svijetu se vise ni ne rade nego se brodovi grade u nekakvim (vid' mene laika kako laprdam) koritima koja se kasnije napune vodom, onako, na principu brane. Nebitno za tekst, ali bitno sto zbog toga moj stari tvrdi kako su porinuca bezveze jer samo dodjes tamo i vidis tu zeljeznu ljusketinu kako klizne u more. Zato mu nikad ni ne padne na pamet vodit nas tamo.
E, ali primopredaje. Dodju te neke cunke iz inozemstva po svoj brod i onda se svi vazni i ugledni ljudi (i clanovi familije vaznih ljudi koji se prikrpaju) malo provozaju od skvera do pucine i setaju po brodu i brodovlasnici dobiju kljuceve (mislim da se to se tako kaze jer nisam bas sigurna da brodovi imaju kljuceve) i tako to. I sad se mislim, kako to da sam bila samo na jednoj primopredaji?
Razmisljam ja tako, razmisljam i odjednom mi sine. Ako zelis ici na primopredaju, dress code je obavezan. Ne mozes bas setat medju svim onim kravatama i haljinama u martama i kariranim hlacama.
Dress code... pa i na ovo zadnje vjencanje sam isla u martama. Okej, nisu bas one greze pankerske marte s kapicom i 10 rupa (iako sam takve uredno nosila na maturalnoj veceri nakon sto sam se nekoliko sati patila u postolama na tak) nego neke ovaaaj... finije. Niske. I nove. I ciste. Pa valjda mogu proc. Vrtim film dalje i prisjecam se krasnih slika s raznoraznih okupljanja u kojima se podrazumijevao taj vrazji dress code.
Sestrina pricest. Joj, mali slatki andjelcici u bijelim haljinicama i lakiranim cipelama, kuma, mama, baka, bla.. sto li je ono tamo zeleno i rascupano sto viri na slici? Aj pogadjajte tri puta. Jos sam imala i kost oko vrata koju sam dobila za jedan novogodisnji tulum od dragog mi prijatelja i koju sam skidala samo u slucajevima spavanja, tusiranja, satova tjelesnog i poganja u FM-a. Amo dalje.
Dodjela diploma nize baletne skole. Kaze Kruska da ce se ona cijeli zivot smijati fotografiji koju imamo doma. Dolazi Mrkva po diplomu u rebatinkama, majici na Nirvanu ili neko slicno cudo od benda i nekakvim cipelama od brusene koze... well, kad kazem brusene, onda ne mislim na onako fino brusenu nego kao da ju je netko izgratao brus-papirom... a u pozadini stoji Paola Poljak u petoj poziciji odjevena u rozu haljinicu i s veeelikom rozom masnom na glavi.
Nije samo dress code problematican nego i cinjenica da zaista ne podnosim okupljanja povodom fancy dogadjanja, bile to premijere (sjecate se kako sam kidnula s otvaranja DHF-a), simpoziji ili izlozbe. Uvijek imam dojam da su se svi tamo dosli presetavati i bezveze filozofirati o tome sto se tamo dogadja da bi pola sata nakon obaveznog dijela programa nahrupili na kanape sendvice i vino. U takvim trenucima uvijek se zabijem u neki zid i glumim gljivu ili ako bas moram ici medju ljude zabrijem u glavi da sam jedan od Simsa kojeg je neki zli player doveo u takvu situaciju, pjevusim nekakvu melodiju u glavi, glupavo se smjeskam, jedem sendvice i sve je tako "cheeky and cheery".
Mozda je sve to skupa poprilicno paradoksalno ako se zna da sam izrazito drustvena osoba i da obozavam izlaziti, vucarati se po koncertima, klubovima i tulumima i da nemam ama bas nikakvih problema oko upoznavanja ljudi i uklapanja u drustvo. Ali ne mogu si pomoc. Okupljanja koja zahtijevaju dress code, small talk i ustogljeno ponasanje me jednostavno ubijaju u pojam.
I da, naslov nije lapsus.
Post je objavljen 22.05.2005. u 19:38 sati.