Karota ludens

Nedavno mi se udala poznanica iz srednje skole. Onda prijatelj iz djetinjstva. Ubrzo mi se udaje sestricna. Ne znam za vas, ali mene vjencanja uvijek nekako izdeprimiraju. Uvijek mi se cine kao prilika da se svi nazderu, napiju i provesele pocetak tudjeg bracnog uzasa. Da me netko ne bi krivo shvatio, ne mislim da brak mora biti tlaka, samo ga ne razumijem. Ubijte me, ali ne mogu shvatiti kakva je to zelja za ozakonjenjem veze. Ako vam je lijepo, lijepo vam je, ako nije, brak tu nece nista pomoci. Moze samo zakomplicirati stvari.

Mogu shvatiti da se zele udati djevojke koje od najranijeg djetinjstva zamisljaju svoje vjencanje. Znate ono, haljine, djeveruse, bracno putovanje, bla. Ja od svog eventualnog vjencanja u glavi imam samo buket. Imam ga vec godinama, naime, mrzim cvijece i silno zelim jestivi buket. Rotkvice, prokulice i male rajcice. Moze i baby kukuruz. Jednom me netko sprdao u vezi te moje zelje pa se izrodila ideja da umjesto povrca u buketu na vjencanju bacam lubenicu. :) Ali ne treba mi vjencanje za buket. Kupit cu si jedan takav za npr. 25. rodjendan. Ili neka mi ga netko pokloni kad diplomiram.

Razmisljam ovako. Dok sam bila klinka, negdje 1. osnovne, gledala sam osmasice kako ponosno paradiraju u skoli u onim uzasnim salonkama osamdesetih, kako se trackaju make-upom i opcenito, kako se od djevojaka pretvaraju u zene. Mislila sam da u zivotu svake djevojcice jednostavno dodje dan kad postanes zena. Samo tako. Isto kao sto postoji dan kad dobijes prvu menstruaciju, mislila sam da tako postoji dan kad odbacis djecje krpice i odlucis nositi kostimice, bunde, cipele na visoku petu i spricati se Chanelom 5. I to je to, sluzbeno si zena.

Tako sam isto pretpostavljala da postoji dan kad jednostavno shvatis da se zelis udati. Tananananana! – prosvjetljenje – brak. Nekako mi nakon onoga "postajanja zenom" ovo "postati supruga" ne zvuci bas uvjerljivo. Dogurala sam do dvadeset i pete i jos uvijek me nije uhvatila ni zelja za visokim petama, a ni zelja za prstenom. Nije da se nisam nikad zaljubila pa da to ne mogu shvatiti... jesam. Bila sam luda, bila sam se u stanju odseliti na drugi kontinent samo da sam s njim, zivjeti s njim, kuhati mu i peglati (fuj) i radjati mu djecu... ma sve. Ali udaja? Nema sanse.

Valjda zato sto ne mislim da su stvari vjecne. Ponekad je dosadan, ponekad brz i nepredvidiv. Ponekad tuzan, ponekad sretan, a ponekad i gotov prije nego sto smo uopce stigli promisliti o njemu. Zivot - vrtuljak. I zasto onda pokusavati ukalupiti nesto toliko neuhvatljivo i podlozno mijenama u nesto toliko kruto kao sto su zakonski okviri?