Dani hrvatskog filma, naravno. Nakon beskonacnog naganjanja prijatelja i poznanika da odu sa mnom, uspjela sam naci par zrtava voljnih da provedu vrijeme gledajuci, zamislite, hrvatske filmove. Ostali su me otkacili uspjesnim izgovorima poput "imam faks ujutro u 8, a nisam nista radila", "imam pripreme za predavanje u skoli", "imam probu za predstavu", "radim", "bolestan sam", "dovrsavam projekt za salon mladih" i onim manje uspjesnim izgovorima tipa "ja sam ti seljak i ne idem na takve manifestacije".
Zrtve i ja smo se dogovorili u 9 sati ispred SC-a i naravno da smo svi dosli u 9 i 30. Boze moj, ipak su to moji prijatelji... i tako smo zakasnili na prvi film. Kao, nije greda, guzva je. Kolika guzva? Pa eto, ljudi stoje, halo, vjerujete li vi to, ljudi stoje u prepunom kinu da bi gledali ni vise ni manje nego hrvatski film. Svasta. Umjesto filma odabrali smo reality show na obliznjoj klupcici i degustaciju novog Ozujskog od psenice i ciste krasne izvorske vode. Mos mislit. Zatim je poceo drugi film, ali rekli su da je crnjak pa smo se ostali smrzavati na klupcici. Vrijeme smo mjerili navlacenjem slojeva odjece i kolicinom smrznutih prstiju, i kad je doslo do kriticne tocke, prebacili smo se unutra. Ah, krasno, gomila poznatih i slavnih. Poznatih samo meni, a slavnih svima. I naravno, pola mog faksa, ekipa se dovukla s obliznjeg predavanje Maria Botte, cuvenog talijanskog arhitekta cija se arhitektura gotovo nikome ne svidja, ali su svejedno svrsavali na vijest da ce covjek odrzati predavanje. "Izlozba tastine - stalni postav" se za kratko vrijeme preselila u MUO, a nakon toga i u SC.
Navala na pivo. Besplatno pivo, besplatni gemisti... divna hrvatska kultura, stampedo juri na sank, ljudi se vracaju noseci sa sobom po 4 case u ruci, jednu u zubima, a cini se da im je bilo zao sto nisu na vrijeme naucili nosit jos koju casu na glavi. Gdje su li samo uzalud vrijeme tratili... stizu kamere, teve voditelji, intervjuira se glumacke velicine i one koji to nisu (bitno da ste jednom izasli u rubrici Sto poznati rade danas i hop - eto vas u Redkarpetu). Zabila sam se uz neki stup i pijuckala pivo koje mi je netko donio. Stvarno mi se nije dalo voditi tzv small talk sa svim onim ljudima koje nisam vidjela 100 godina. Nije mi se dalo pricati o filmovima. Ni o arhitekturi. Ni o uspjesnosti festivala. Ni o glumcima. Nista.
Post je objavljen 13.04.2005. u 18:59 sati.