Karota ludens

Grad je danas bio nevjerojatno pust. Lijeno sam se vukla Ilicom i upijala dojmove. Pusto, prazno, nekoliko prosjaka, nekoliko baba s kosarama. Ulice su djelovale nekako nadrealno cisto, barem za Zagreb. Bilo je jos nesto neobicno - umjesto uobicajenog sivila, grad je poprimio nekakvu cudnu zutu patinu. Na trenutke mi se cinilo da se nalazim u staroj pokretnoj razglednici. Nije bilo ni zvukova ni mirisa, samo kasno popodnevno sunce i pustinjsko zuti grad.

Ljudi koje sam vidjela bili su takodjer cudni. Na stanici babe u cudnim modnim kreacijama. Sandale na platformu, hulahopke, suknja i odijelo. Neka starija zena s velikom kutijom na glavi. U skladu s danasnjim danom, to nikome nije bilo cudno. Djeca... gomila djece. Djevojcica. Sve odjevene u T-com ruzicasto. Dvije ruzicaste djevojcice su preskakivale konopac na Trgu. Zajedno. Sinkronizirano. U Jurisicevoj su tri ruzicaste klinke trcale od izloga do izloga govoreci sto ce sve iz tih kupiti svojoj djeci jednog dana kad ih budu imale. Odjeca je bila ruzicasta. U Petrovoj je jedna mama grdila svoju ruzicastu djevojcicu jer je ukrala nekakav autic . Djevojcica je plakala, a njene dvije ruzicaste prijateljice su je zbunjeno gledale.

Na povratku kuci vidjela sam svoju macu. Nije to moja maca, zapravo je susjedova, ali ja ju nekako svojatam. To je najbolja i najljepsa maca na svijetu. Crnobijelo fluffy stvorenje veeeelikih pametnih zelenih ociju sepavo na straznju lijevu nogu. Boji se automobila i velika je maza. Moja maca se danas igrala nasred ceste s nekakvom starom zeljeznom kukom. Primijetila sam da je lagano iznervirana. Stavili su joj ogrlicu. Cinilo se da nije bas presretna jer se stalno cesala po vratu. Pozdravila me, mijaknula, dopustila da je par puta poceskam po glavi i sapicama i ponovo odjurila toj svojoj kuki. Priblizila sam se da vidim sto je toliko zanimljivo u komadu starog zeljeza, kad se isti nenadano pomaknuo i isplazio mi jezik. Bila je to zmija.