Karota ludens

Začetak ove misli javio mi se još u djetinjstvu, ali ubrzo sam je odbacila kao neostvarivu, uglavnom zbog moje osobne nemogućnosti da je realiziram. Zatim se vratila u pubertetu, potpuno oblikovana kao problem, nakon pročitane knjige Hermana Hessea “Narcis i Zlatousti”. Hesse kroz jednog od glavnih likova razmatra mogućnost “rekonstrukcije” lika koristeći njegove dijelove, odnosno tvrdi da je moguće povući vezu između određenih dijelova tijela i čitavog volumena, uključujući i ostale detalje. Primjer: Zlatousti se bavi proučavanjem ljudske anatomije kroz slikarstvo, i nakon nekog vremena u stanju je nacrtati neku ženu gledajući samo njeno koljeno. Lijepa misao, naizgled neostvariva.
U zadnjem desetljeću estetske kirurgije korekcije se obavljaju ne samo na onim dijelovima koje stranka želi korigirati, već i na svim drugima koji to zahtijevaju. Opet primjer: kvrgavi i istaknuti nos u principu vuče za sobom malu bradu – kod korekcije nosa vrši se i korekcija brade na način da se ona isturi van. Određeni oblik nekog dijela tijela automatski povlači za sobom ostale oblike; pitanje je samo u kojoj mjeri. Pitanja koje mi se nameću nakon ovoga je: Koliko se može napraviti crtež / rekonstrukcija poznavajući samo te detalje? Koliko su oni povezani (nos-čelo-brada)?
Svatko od nas ima jedinstvene fizičke karakteristike koje se u nekakvoj papirokraciji pokušavaju strpati u određene kanone. U tim kanonima moguće je napraviti nekakve šablonske modele koji bi odgovarali određenim tipovima ljudi. To opet nije realno.
Ono što me kopka je koliko je moguće to napraviti za stvarne ljude, recimo da se iz otisaka prstiju izvede kompletna slika neke osobe. Naravno da se tu ne mogu računati fizičke anomalije i posljedice nekih događaja i načina života, ali možda bi se mogao dobiti neki koliko-toliko realan prikaz?