Naslov je preuzet od jednog splitskog grafita napisanog blizu moje osnovne skole. Nisam shvacala sto znaci, ne znam ni sad, ali mogu pricati o tome kako sam ga shvatila. Radi se o zeljama, losem definiranju istih i uzasu trenutka u kojem shvatis da bi se one zaista mogle dogoditi. Ne govorim o losim zeljama, vec o nasoj uvjerenosti da nesto zelimo sve do pojave mogucnosti da nam se zelje ostvare.
Uvijek se sjetim prijateljice i onog njenog famoznog praha kojeg joj je jednom netko donio iz Indije. Uzela je jedno zrnce, samo za probu, i pozeljela 100 kuna. Nakon pola sata stara joj je usla u sobu i dala 100 kuna da ode vratit frizerki. Zakljucak je bio – vidi, funkcionira, ali treba znati zazeljeti zelju.
Oni koji su citali Die unendliche Geschichte znaju... Bastian Balthasar Bux je sa svakom novom zeljom gubio ono sto je znao. Promijenivsi svoj fizicki izgled, zaboravio je da je nekada bio bljedunjav, debeljuskast i nespretan. Zazelivsi hrabrost, zaboravio je da je nekada bio kukavica. Na kraju je zaboravio i svoje ime. Ali (da se posluzim Endeovim rijecima) to je vec neka druga prica i ispricat ce se drugi put.
Tako i ja... zelim. Neoprezno. Zelje mi se ostvaruju, ali ne tocno onako kako sam to zamislila. Nikako da preciziram zasto zelim to sto zelim. Mislim da znam sto hocu... mislim, sve dok mi se ne dogodi.
SMS crtice...
@ M: imamo malo iskrivljene percepcije uredjenja svijeta zahvaljujuci vremenu u kojem smo odrasli i utjecajima kojima smo bili podlozni... ubijale su me turbulencije, ubijale su me promjene, ljudi koji te tjeraju da se stidis onoga sto si do jucer volio i da jednakim zarom danas volis nesto drugo, jednako tako umjetno... ljudi su malo nestalni... jedina slika koja mi kako tako ostaje cista je nekakav uzor iz nekadasnjeg stabilnijeg vremena. A ne mora tako biti. Da, zapravo mislim da nam moze biti zabavno.