Izronio misec
ovdi blizu sike
u nosu mi miris kadulje
i smrike
prostrlo se more
ko svileno platno
i u noći spava
prozirno i zlatno
dvi brodice sporo valove rižu
posada tegli za krajeve mrižu
i na čudnom sjaju kao suza čista
u širokoj mriži lov slabašni blista.
Svjetionik u pristanku
misto malo šuti
a svrh stine ponad Splitske
misečev s e krug zažuti...
Šverca je ribu od lučice do lučice,vadija,skriva,pokriva,dariva,prodava,živio na svoj način.Iako se brinuo da njegovoj noni i dici ništa ne nedostaje,više je bija vanka nego u kući.Nekoliko puti umalo i u pržun( zatvor) nije svršija.I nikada nije osijeća strah ni zbog čega ,ni zbog koga..Krupan i jak,viši od Vedrana i oštrih,grubih crta lica,mrgodna izraza koji je govorio da je bolje da mu ne staneš na put.Svi su ga se pomalo bojali,jedino Vedro nije nikad pokazivao strah.Valjda ga je zato dida i zavolio.Kada ga je pitao kako to da s e ničega ne boji,kako ga nije straj noću na otvorenom moru bez svić veslat ono u tiho klizit morskon površinom,mimo bilo kakvih oznaka,dida bi mu samo kratko odgovorija.
-Čuva me moj neiđel čuvar.
Kao malešan stvarno mu je vjerovao.Posli mu je to bilo smišno.Pogotovo kad bi čuo ono šta su drugi prepričavali.Kako je u konobi pijan priča o čudnin svitlima malo ispod površine mora,o ruci koja bi ga vodila kroz sike i grebene,o svitlosti koja mu je osvitljava morsku rutu u najtamnijin noćima.Obično bi ljudi odmahivali glavon na te njegove priče.Oni koji ga nisu poznavali dobacili bi mu čagod ono štotovoće k..rbinski i to bi završilo tučon i šaketanjen i krvavin nosevima i didovom ponovnom odlasku u lokalnu plemenit.polic.postaju na info- mini jedan razgovorčić.No,Vedran je i dalje virova da njegovoga dida zbilja štiti neka ruka,možda baš ruka Oblaka čuvara kojega je doziva pijuć vodu iz gustirne.Sve dok dida nije nesta.Našli su ga nakon misec dana u valli na hridini,niz koju i uz koju je barenko miljun puta proša.Tada je Vedran prista virovat u bilo kakvu priču o nebeskoj ruci vodilji,zvizdi repatici i tako to.
Naglo je zašutio i pogledao ju.U njegovu pogledu Ivana je vidjela pitanje.Je li spremna krenuti natrag.Nije bila spremna,odmarali su se tek petanestak minuta,no nije htjela reći.On je to ipak naslutio i nastavio.
-Ne znan,ali uz dida san s e uvik osijeća sigurno.I kad smo po noći dolazili ovamo strmon stazon.Ka da nas stvarno čuva ebena neka zvizdana ruka-rekao je i zašutio.
Ivanu je to podsjetilo na nešto.Cijela ta priča tek joj je nakon posljednje rečenice postala nekako poznata.Iz svoje memorije izvukla je dane provedene kod none,prekopane u dubokom sjećanju.
Kako se uz nju osijećala,baš tako,sigurno,kao da ih zbilja vodi neka nevidljiva ruka.Odjednom joj je u sijećanje došao san s kojim s e jutros probudila,koji je sanjala više puta.Ne toliko san koliko osijećaj koji je imala u tom snu,šapat koji je sigurno vodi.Sjetila se kako je kao curica kod none uvik sanjala bjelinu,čudnu bjelinu koja joj šapće,koja j e vodi.Kada bi s njon od nedilje išla u crikvu,čula je taj šapat iz svojih snova i osijećala se sigurno.Kada bi im s e pogledi sreli ,znala je da ga i nona čuje.Nisu to nikada spominjale,nikome,ionako su svi nonu smatrali čudakinjom,baš kao i Vedranovi njegova dida,ali Ivana je vidjela da se razumiju..
I dokle ponistron mi
bura ladna drma
svaku rič gutan nijema
dršćen,ćapala me trema
sve dok god nebi priču dovršija dida.
Tada bi nona ko vedrine dan
uzela dvi žlice u žilave ruke,
jedna o drugu ispušćale ćudne zvuke;
Glej,stvarno na večeru zove!
Bilo mi jasno da zvuk pisme ove,
svaki stih posta pun vrtal u rosi
pa trepće,pa sjaji i meni po kosi
sipajuć meke,valovite snove.
Na šteriku od voska
miriše nan soba,
uokolo lipo stivani vokali,
mi,dica sili ko zbora vijeće
žalosni šta eto,liganju je doba...
Te zime, najjače zime ikada na ovim prostorima,kada je sve vozno,leteće i tračnoploveće kopneno,a i morsko stalo,za stolom sjedimo ti i ja prekrcanog knjigama.
Prevodiš svog omiljenog Schillera.
-Slušaj, da li ti bolje zvuči na talijanskom,grčkom ,ili engleskom?
-Ni na jednom.Na francuskom mi reci.
-Ooo j...bem ti taj Shamps Elysees,evo ti ga pa ga degustiraj!
Preda mnom iskrsnu puna zdjela sladoleda.
-Odakle ti ovo sad?
-Pa napravila sam ga sinoć još i što tražiš pod stolom,molim te?
-Pa gledam od kud si ga izvukla.Jel frižider imaš ispod?
-Daaaj, prestani,možeš li ti uopće mirovati barem pet minuta?Ne radimo više,gotovo za danas.
Smazala sam ga ,naravno ,u letu.Izašle smo van.
-Idemo do Slavena.-kažeš.
-Kojeg Slavena?-pitam.
-Slaveta Štikle.-odgovaraš.
Na dnu ulice butik.Ulazimo.
-Bog Slave.Jeli hladno?-pitaš.
-Uuuu! Kud vas dvije po ovome?
-Malo , za razbistriti se.
-Ahaaa..
-A jel ima što novog kod tebe?
-Ma jok!
Dok ti s njim divaniš,Jrazgledam, njuškam,njuškam i ugledam.Treća polica odozdola.One; čizmice,crvene,rubinske,krvne, rajske-Jack pot.
-Evooo ihhh,alooo,vaamoosss!-vičem.
-Slave, jel imate dva para ovih čizmica?-ti ćeš.
-Pa šta će ti dva para istih draga pobogu?-pita te zbunjen.
-Jedan za mene, jedan za nju.
Probale smo.Kupujemo.Presretna sam.Izašle smo van dućana,ja puvanderski samo tako,Ti špricerski samo onako.E,ali ja sam ih htjela odmah obući za razliku od nTebe i jesam.Kaakooo je snijeg prštio te zime pod mojim čizmicama crveno koraljnim.Niz ulicu do doma otplesale su čardaš više puta,oo da.
Te iste večeri još jedno sanjkanje,na sreću unutar zidova Tvoga doma.
-Što radiš to?-pitam.
-Pravim koktel.
-Od čega?
-Neću ti reći.Probat ćeš.
Žuto nešto bilo, gustooo,okusa kokosova mlijeka.Guckala, guckala i nagguguuccckalaa sam se.Joooj, kako je glava tamburaalaa.Dugo,dugo nisam ti oprostila što mi nisi rekla.Nikad prije, a ni poslije niti blizu, ma bilo čemu što ima alkohola u sebi.
Zato sutradan,poslije odrađenog prevođenja i ostalog uređenja,večer je donijela božanstvo.Podrum restorana.Violine dvije i ne znam sad što je bilo treće,nebitno,al za mene,svirali su za mene,pored mene,ispred mene....
Sretan ti rođendan!-rekla si i ja sam se rasplakala,..
nikad ko tada od sreće.
Uzavrela bura dušom
nježnom hara
valovi zaklonili su i obrise sunca
kapljica se svaka o stijenu razara
sklanjajući vidik do svjetlosnog vhunca.
Što činiti sada kad bura je i lom
pomahnitali virovi vuku prema dnu,
utočište pronaći gdje mišljaj da je dom
u kamenu zdanju na čvrstome tlu,
ili zaroniti snažno u duboko more
potražiti smiraj međ zvijezdanim cvijećem
um ne razaznaje što dolje je,što gore
kad svakojake primisli na putu ovom srećem?
Utihnuti ću misao...barem na čas...,
al valovi ne daju ,udaraju sve dublje
potiskujući umilni unutarnji glas
na scenu stupaju gromovite trublje.
Odluka je pala sad roniti neću!
U ovom se trenutku biserje ne traži!
Uzjagat ću val i pronaći si sreću
odlučnost je sada to što dušu mi draži.
I vjetar se nasmiješio,
otkinuo je val
što stvoren je da moja duša ga osvoji,
za leđima je ostao zapijenjen žal
u modrićastoj ,tmurnoj uzavreloj boji.
Kao hrabri surfer sad dižem se do neba
moj val je svukao zastrašujuću masku
pretvara se u jednoroga nježnog kao beba
od svoga tijela stvorio je dasku.
Sretnik sam,jer ova ponuda je čast
koju sa radošću sada prima duša moja
tuzi ću oduzeti svu željenu vlast
surfer sam na valu svih duginih boja.
/ SAFIRIS- 29.03.2009./
Uvijek joj se vraćam Safirko juniko Moja TI
i opet kažem : Hvala ti
Dva mala prijatelja klizala su se po zaleđenom jezeru.
Bio je oblačan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda nije bila duboka, ali se led počeo stezati.
Drugi dječak je otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenog. Svom snagom razbijao je led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode.
Kad su stigli spasioci i shvatili šta se dogodilo, začuđeno su pitali:
Kao plavo bilo je nebo sa bjeličastim pramičcima i sivkastim tragovima koji su me podsjetili na gust dim cigarete koji se širi sve tamo gdje ne treba. Čudesan miris ovoga neba i plavo-zeleno u mojim očima, inače šućmurasto-nešto brlj, po neka suza (valjda od dima) učinili su me nekako smetenom u pokušaju da ovladam plavetnilom. Gledam tako u plavo, a ono se uvija zavodnički i smjelo, sasvim prijemčljivo uz moje tijelo, i pitam se, onako iskreno (jer plavo je – iskrenost!) zašto mi više ni nebo ne prija... Pa, valjda, blizu mi da se izmaknem, i daleko mi da ga dotaknem... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kao zelene bile su one krošnje uz Moju rijeku sa kojih smo probali uloviti vjevericu. Moj je stari silno želio da, od svih životinja dostupnih novcu, ima baš nju koja se nije mogla kupiti, već jedino loviti. Naravno, nismo je ulovili. Jer ona je bila spretna i brza, sve oko nje je bilo jako zeleno, a ja sam navijala da pobjegne, jer tako lijepa nije smjela završiti u nekom kavezu. To zeleno, obzirom da se sa prirodom baš i ne slažem, pamtim po vjeverici. Gledam tako u zeleno, a ono me mami svojim zavodničkim i opojnim mirisima, i pitam se, onako zdravo (jer zeleno je – zdravlje!) zašto mi više ni šuma ne prija... Pa, valjda, tako promjenjljiva i u skladu sa godišnjim dobima, daje mi utisak nelagode zbog osobnog nesklada... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kao crvena bila je vatra: taj plamičak na svijećama, taj plamen u kominima, taj žar na roštiljima, ta lava u vulkanima, ta strast u grudima i ljubav u srcima i laž na usnama i zima na obrazima i nos Snješka Bijelića i – milijun lijepih, crvenih stvari svakodnevno se crveni za nas. Pored nas. U nama. Nikada crveno nisam skrnavila političkim predrasudama, a često se osijećam loše jer mi je baš ta boja simbol, kako rađanja, tako i umiranja. U sasvim apolitičnom smislu. Gledam tako u crveno, a ono se stapa sa svim bojama svijeta otkrivajući mi svetu tajnu prapostojanja, i pitam se, onako radosno (jer crveno je – radost!) zašto mi više vatra ne prija... Pa, valjda, tako jaka i tako vruća sagorjela me je negdje usput... Ne znam. Ali, izgleda da više ne volim...
...
Kao ja bila je žuta boja sunca. Sve dok Sunce nije riješilo (dobrovoljno) da bude dio Mjeseca. Poslije, u tami, više nisam našla jednaki sjaj i žuto je ostalo samo sjećanje na zlato koje je izgubilo vrijednost.
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.