Marketing
Škapular
Šverca je ribu od lučice do lučice,vadija,skriva,pokriva,dariva,prodava,živio na svoj način.Iako se brinuo da njegovoj noni i dici ništa ne nedostaje,više je bija vanka nego u kući.Nekoliko puti umalo i u pržun( zatvor) nije svršija.I nikada nije osijeća strah ni zbog čega ,ni zbog koga..Krupan i jak,viši od Vedrana i oštrih,grubih crta lica,mrgodna izraza koji je govorio da je bolje da mu ne staneš na put.Svi su ga se pomalo bojali,jedino Vedro nije nikad pokazivao strah.Valjda ga je zato dida i zavolio.Kada ga je pitao kako to da s e ničega ne boji,kako ga nije straj noću na otvorenom moru bez svić veslat ono u tiho klizit morskon površinom,mimo bilo kakvih oznaka,dida bi mu samo kratko odgovorija.
-Čuva me moj neiđel čuvar.
Kao malešan stvarno mu je vjerovao.Posli mu je to bilo smišno.Pogotovo kad bi čuo ono šta su drugi prepričavali.Kako je u konobi pijan priča o čudnin svitlima malo ispod površine mora,o ruci koja bi ga vodila kroz sike i grebene,o svitlosti koja mu je osvitljava morsku rutu u najtamnijin noćima.Obično bi ljudi odmahivali glavon na te njegove priče.Oni koji ga nisu poznavali dobacili bi mu čagod ono štotovoće k..rbinski i to bi završilo tučon i šaketanjen i krvavin nosevima i didovom ponovnom odlasku u lokalnu plemenit.polic.postaju na info- mini jedan razgovorčić.No,Vedran je i dalje virova da njegovoga dida zbilja štiti neka ruka,možda baš ruka Oblaka čuvara kojega je doziva pijuć vodu iz gustirne.Sve dok dida nije nesta.Našli su ga nakon misec dana u valli na hridini,niz koju i uz koju je barenko miljun puta proša.Tada je Vedran prista virovat u bilo kakvu priču o nebeskoj ruci vodilji,zvizdi repatici i tako to.
Naglo je zašutio i pogledao ju.U njegovu pogledu Ivana je vidjela pitanje.Je li spremna krenuti natrag.Nije bila spremna,odmarali su se tek petanestak minuta,no nije htjela reći.On je to ipak naslutio i nastavio.
-Ne znan,ali uz dida san s e uvik osijeća sigurno.I kad smo po noći dolazili ovamo strmon stazon.Ka da nas stvarno čuva ebena neka zvizdana ruka-rekao je i zašutio.
Ivanu je to podsjetilo na nešto.Cijela ta priča tek joj je nakon posljednje rečenice postala nekako poznata.Iz svoje memorije izvukla je dane provedene kod none,prekopane u dubokom sjećanju.
Kako se uz nju osijećala,baš tako,sigurno,kao da ih zbilja vodi neka nevidljiva ruka.Odjednom joj je u sijećanje došao san s kojim s e jutros probudila,koji je sanjala više puta.Ne toliko san koliko osijećaj koji je imala u tom snu,šapat koji je sigurno vodi.Sjetila se kako je kao curica kod none uvik sanjala bjelinu,čudnu bjelinu koja joj šapće,koja j e vodi.Kada bi s njon od nedilje išla u crikvu,čula je taj šapat iz svojih snova i osijećala se sigurno.Kada bi im s e pogledi sreli ,znala je da ga i nona čuje.Nisu to nikada spominjale,nikome,ionako su svi nonu smatrali čudakinjom,baš kao i Vedranovi njegova dida,ali Ivana je vidjela da se razumiju..
Da i ona čuje i osijeća kako ih nečija ruka vodi.I onaj miris tamjana iz obližnje crkve u koju ju je nona redovito vodila i to je osijećala u snu.Ni sama ne zna zašto je mislila da je to miris anđela.Valjda zato što su ulaz u crkvu čuvala dva isklesana anđela,ozbiljnih,gotovo mrkih lica,ali ipak blagih i dobroćudnih.Ni sama ne zna kako je sve to zaboravila,kako nikada o tome nije razmišljala,sve otkad joj je nona otplovila u nebeske oblake,a ona već postala ozbiljna cura kojoj su škola i uspjesi najvažniji.Nikada nije o tome pričala ni sa kim,nonu čak nije ni spomenula Vedranu.Točnije,spomenula ju je,ali nije nikad rekla koliko su bile bliske,ni o praznicima koje je kao curetak provodila kod nje.Da mu je spominjala snove i šapat,bjelinu i miris tamjana,vjerojatno bi mislio da je poludjela.I sama bi o sebi mislila da je poludjela,jer ona je vjerovala u brojeve,u rad,u napor da nekamo dođeš svojim trudom i sposobnostima,a ne nevidljivom rukom koja te vodi.I znala je da je tako.Sve u životu postigla je upravo tako.Radom,trudom,znanjem.NIkada se nije prepuštala nečemu da je vodi,uvijek je put krčila sama i znala je da je to ispravno.Ipak,ovdje ,uz ovu gustirnu,dok joj je Vedran pričao,sjetila se svega
toga i na neki čudan način osijetila kako je pronašla nešto što je davno izgubila.Nešto što joj je tako silno nedostajalo,a da ni sama nije znala da joj nedostaje.
Dok su joj ta sijećanja lutala mislima,palo joj je na pamet i kako su i ona i Vedran ustvari slični.Kako je čudno da ga je srela nakon cijelog niza nemilih događaja na izgubljenom mjestu na kraju svijeta.Njegov dida,njezina nona,zaboravljeno misto.Kao da ju je zbilja nevidljiva ruka vodila prema njemu.No čim se ta pomisao pojavila,odbacila ju je snagom volje i razuma.Gotovo mu je htjela reći za snove i za taj šapat,no razum u njoj je prevladao.
Ovdje sam slučajno...
Post je objavljen 26.10.2015. u 23:16 sati.