Malo sam gledala oko sebe…
Kao plavo bilo je nebo sa bjeličastim pramičcima i sivkastim tragovima koji su me podsjetili na gust dim cigarete koji se širi sve tamo gdje ne treba. Čudesan miris ovoga neba i plavo-zeleno u mojim očima, inače šućmurasto-nešto brlj, po neka suza (valjda od dima) učinili su me nekako smetenom u pokušaju da ovladam plavetnilom. Gledam tako u plavo, a ono se uvija zavodnički i smjelo, sasvim prijemčljivo uz moje tijelo, i pitam se, onako iskreno (jer plavo je – iskrenost!) zašto mi više ni nebo ne prija... Pa, valjda, blizu mi da se izmaknem, i daleko mi da ga dotaknem... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kao zelene bile su one krošnje uz Moju rijeku sa kojih smo probali uloviti vjevericu. Moj je stari silno želio da, od svih životinja dostupnih novcu, ima baš nju koja se nije mogla kupiti, već jedino loviti. Naravno, nismo je ulovili. Jer ona je bila spretna i brza, sve oko nje je bilo jako zeleno, a ja sam navijala da pobjegne, jer tako lijepa nije smjela završiti u nekom kavezu. To zeleno, obzirom da se sa prirodom baš i ne slažem, pamtim po vjeverici. Gledam tako u zeleno, a ono me mami svojim zavodničkim i opojnim mirisima, i pitam se, onako zdravo (jer zeleno je – zdravlje!) zašto mi više ni šuma ne prija... Pa, valjda, tako promjenjljiva i u skladu sa godišnjim dobima, daje mi utisak nelagode zbog osobnog nesklada... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kao crvena bila je vatra: taj plamičak na svijećama, taj plamen u kominima, taj žar na roštiljima, ta lava u vulkanima, ta strast u grudima i ljubav u srcima i laž na usnama i zima na obrazima i nos Snješka Bijelića i – milijun lijepih, crvenih stvari svakodnevno se crveni za nas. Pored nas. U nama. Nikada crveno nisam skrnavila političkim predrasudama, a često se osijećam loše jer mi je baš ta boja simbol, kako rađanja, tako i umiranja. U sasvim apolitičnom smislu. Gledam tako u crveno, a ono se stapa sa svim bojama svijeta otkrivajući mi svetu tajnu prapostojanja, i pitam se, onako radosno (jer crveno je – radost!) zašto mi više vatra ne prija... Pa, valjda, tako jaka i tako vruća sagorjela me je negdje usput... Ne znam. Ali, izgleda da više ne volim...
...
Kao ja bila je žuta boja sunca. Sve dok Sunce nije riješilo (dobrovoljno) da bude dio Mjeseca. Poslije, u tami, više nisam našla jednaki sjaj i žuto je ostalo samo sjećanje na zlato koje je izgubilo vrijednost.
Post je objavljen 04.10.2015. u 05:57 sati.