Tiha se noć spustila na moj grad.
Ne znam da li slutim neko zlo, ali ovako tiho nije bilo od . . . Bog te pita kada. Čak i dragi mi ulični psi, koji uredno ordiniraju u mojoj ulici, ove su noći nešto utihnuli. Saobraćaja još malo kao i da nema. Čini mi se, na trenutke, da su svi ljudi koji posjeduju motorna vozila ostali baš ove noći kod kuće, a možda i bez goriva. Čujem djelatnike čistoće, prerano došle, jer njihovo vrijeme je daleko iza ponoći. I gledam ovo gradsko nebo koje sam toliko i tako predano voljela sve dok se nije dogodilo ono zbog čega sam prestala da ga volim, jednako predano i snažno. Sada mi je, čini mi se, sve svejedno. A ono opet, gledam ovu ulicu, gleda ona mene i sve se stopi u mozaik ljubavi i htijenja koja ni jedna od nas nije mogla ispuniti.
Zato je puno, puuunooooo, bolje da idem odavde. Jer više ničega nema ni za dati ni za uzeti. Tako smo glupo potrošile sve svoje adute i rezerve, kako moja ulica tako i ja, da nam nema druge sem da se rastajemo da bi smo se koje-kako u dobrom pamtile. Ne krivim je, jer je ona prava. A ona mene, također, ne može kriviti, jer su mi gledanja ispravna. Samo se negdje i nekako, poslije puno godina slaganja i pomaganja, više nismo ni snašle ni našle.
Milena moja,
Grad mi večeras miriše na smilje i rascvijetale jorgovane. Cijeloga dana sam bila u jurnjavi i po završenim poslovima, otišla kod prijateljice koja ima dvorište. Bože moj mili, koja je premija u ovom gradu imati dvorište!!! A onda sam spremala svoju sebe na put, malo se dopisivala sa samom sobom, potom s tobom,
telefonirala, a onda . . .izašla na terasu…nečiju. I osijetila.
Miris. Kako je moguće da isti miris, u isto doba godine, na jednom mjestu udahnut, budi tugu, a na drugom radost???
Pitam se već godinama. Onda sam zaboravila. Kad, evo ga opet, ove 2015. sa mnom i mojim istim pitanjem.
Taj izmiješani miris smilja i jorgovana u stanju je da me poremeti više od ikoga i ičega na svijetu, iako godinama skriva svoju aromatičnu tajnu od mene, dok ja, ovakva kakva sam, jurim u krug i udišem sve dok ga ima...
S ljubavlju uranjam u morske dubine, slana od želje za solju i topla od nadanja za suncem svog podneblja.
Promatrala je tragove soli na svojoj koži. Ljeti, dok je živjela u kući u maloj uvali, gdje inače žive samo borovi i galebovi, nije voljela koristiti vodu za tuširanje. Voljela je kad je slana koža zateže preko leđa. Voljela je more kada je miluje za dobro jutro i za laku noć.
-Grijeh je koristiti običnu vodu kad je more ispred mene-šaputala je.
Svako jutro u zoru, pred svitanje, tiho na prstima izlazila bi iz kreveta i silazila do mula. Umoči noge u more. Ramena zaogrne ručnikom na kojeg će se uskoro ispružiti i pustiti suncu da ugrije njeno tijelo. Hladno joj je. Ne sjeća se da je prethodnih ljeta bilo tako hladno u svitanje.
Možda se u njoj skupilo previše zime?
Ipak, ne dozvoljava hladnoći da zauzme mjesto u njenon srcu, pa ne propušta držati noge u moru.
-Tada sam povezana s cijelim svijetom. I s Njim-prebire u mislima .
Gleda galebove u daljini kako se igraju. Uči jezik kojim se sporazumijevaju. Nekoć su za nju to bili neartikulirani zvukovi. Danas su to jasni glasovi i igra tonaliteta kojima gospodari morskog neba izražavaju sreću, ljutnju, sviđanje, svađanje, zavođenje, tugu... Među njima je jako puno ljubavi. Ne biste vjerovali koliko često i dugotrajno se zavode. Plešu ljubavni ples parajući krilima nebo. Ovlaš se dodiruju u letu... Predivna bića su te morske ptice, galebovi...
Ima jedan među njima, Jona mu je ime. Jona je neustrašiv. Svako jutro izdvaja se iz svog jata i leti bliže k njoj
Isprva je to bilo na pristojnoj udaljenosti. Mjerkali su se međusobno. Šutke ispitivali. Mazili očima uz poneki njegov uzvik odobravanja.
Neki dan joj je pokazao graciozni pad prema morskoj površini. Prvi put se prestrašila za njega. Mislila je da ugiba pred njenim očima. No, zavarao ju je . U trenutku kad mu se kljun zabio u morsku površinu, on se zaustavio i izvukao svoj trofej. Ribu. Pojeo je s takvim guštom i pobjedonosnim stavom alfa mužjaka, da je to bila milina gledati. Srce joj je brže zakucalo...
Jučer je ispustio iz kljuna svoj jutarnji ulov na njen mul, nedaleko od mjesta gdje je sjedila. To je namjerno napravio. Dobila je od Jone dar. Bila je dirnuta. Da mu se oduži, bacila je prema njemu, prema moru, poklonjenu ribu. Uz glasni poklič pravog morskog vuka, sunovratio se s visine i uhvatio je u letu. Opet alfa mužjak... Zaista impresivan prizor od kojeg joj se naježila koža, a tijelo protresao jedva vidljiv ugodni drhtaj...
Jutros je sletio na njen mul. Okrenula je glavu i tiho ga promatrala. Šepureći se na svojim nogama i povremeno šireći svoja krila, hodao je prema njoj. Korak po korak, sve bliže su bili... Zatim je započeo priču. Pažljivo ga je pratila okom i uhom...
Jona moj...
Gali je sjetna.
Miriše li sol?
Ne vjerujem ljudima koji su uvijek sigurni u sebe i svoje postupke. Samopropitivanje je ono što nas čini boljima.
Vjerujem u intuitivnu reakciju i ona stvarno često upravlja mojim postupcima. Prečesto puta reagiram nagonski, po svom genetskom kodu, tek kasnije se propitujem. Tek kasnije učim na greškama svojih spontanih reakcija. Što sam starija, grešaka kao da je više.
Moguće da se nekom drugom moji obrasci ponašanja čine pogrešnima, no ja sam se pomirila sa sobom. Pomirila sam se sa svojom postreagirajućom nesigurnošću, onom promišljanju koje me naknadno paralizira na kratko vrijeme i onemogući daljnje spontano reagiranje. To je ona faza kad svi zastanemo, osvrnemo se unatrag i zaprepašteno promatramo sve što smo učinili... Pitamo se jesmo li to zaista bili mi...
Samopropitujući se naučila sam puno o sebi, modificirala sam sama sebe putem, prilagodila okolini. Okolina je izvršila svoj utjecaj na mene. Iako neke reakcije nisu sasvim u skladu s mojim načinom reagiranja, naučila sam napraviti kompromise. Naravno da je tako, pa svi mi želimo ne odskakati od okoline na način da nas smatraju čudacima i neshvaćenima. Želimo biti ukalupljeni svojim ponašanjem do određene granice. Tražimo prihvaćanje. S godinama ipak zadržavamo određeni stupanj autonomije i posebnosti svojstvene samo nama.
Ima dana kad se propitujem trebam li se odreći još jednog dijela svoje specifičnosti, trebam li se u potpunosti utopiti u masi i egzistirati kao samo jedna kap u moru...
S druge strane, ima i dana kad mislim da jedina prednost koju imam nad drugima jest ono nešto samo meni svojstveno, pa to ljubomorno čuvam od drugih.
Iskreno, nisam sigurna postajem li s godinama samo jedna kapljica u moru nalik milijardama drugih, ili je svaka kap priča za sebe, jedan mali svijet koji egzistira odvojeno od drugih kapi. Tvoriti more ili ne, utopiti se u moru ili biti izdvojena kap, pitanje je sad...
Izdvojena kap puno ranije presuši pod utjecajem vrućine sunca, a u moru svaka kap je neodvojiv dio cjeline i ni po čemu se ne razlikuje od ostalih. Ovako ili onako, nakon što kap ili more presuši, sve što ostane je isušena sol na kamenu...
Galina koža danas je slana. Ako sol nema miris, pita se vrijedi li okus bez mirisa...
Pošalje trgovac svoga sina da nauči Tajnu Sreće kod najmudrijeg od svih ljudi.
Momčić je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do lijepa dvorca, navrh neke planine.
Tamo je živio Mudrac kojega je tražio.
Umjesto da se susretne s tim čovjekom, naš junak uđe u dvoranu u kojoj je sve vrvjelo.
Trgovci su ulazili i izlazili, razgovaralo se u svim kutovima, malen je orkestar svirao nježne melodije, a na bogatu su stolu bila ponuđena najslasnija jela iz toga kraja.
Mudrac je razgovarao sa svima, te je momak morao dva sata čekati dok ne bude primljen.
Mudrac je pažljivo saslušao povode za momkov posjet, no reče da u tom trenutku nema vremena objasniti mu Tajnu Sreće.
Posavjetuje momka da prošeta palačom i vrati se za dva sata.- Htio bih te, međutim, nešto zamoliti - završi Mudrac, pružajući momku čajnu žličicu u koju kapne dvije kapi ulja.
- Dok budeš hodao, drži ovu žličicu tako da se ulje ne prolije.
Momak tako krene gore i dolje po stubištima i dvoranama u palači, ne skrećući pogleda sa žličice.
Nakon dva sata, vrati se k Mudracu.
- Onda - upita Mudrac
- Jesi li vidio perzijske tapete u mojoj blagovaonici?
Jesi li vidio vrt za koji je Meštar svih vrtlara deset godina utrošio da ga odnjeguje?
Jesi li primijetio lijepe pergamente u mojoj knjižnici?
Dječak postiđen, prizna da nije ništa od toga vidio. Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja što mu ih je Mudrac bio povjerio.
- No onda se vrati i upoznaj čuda moga svijeta - reče Mudrac.
- Ne možeš vjerovati nekome čiju kuću ne poznaješ.
Nešto umiren, momak uzme žličicu i ponovo krene u šetnju palačom, ovaj put obraćajući pažnju na sve umjetnine koje su visjele sa stropa i bile na zidovima. Vidio je vrtove, okolne planine, nježno cvijeće, uočio tankoćutnost s kojom je svakoj umjetnini izabrano mjesto.
Kad se ponovo našao pred Mudracem, potanko ispripovjedi sve što je bio vidio.
- A gdje su ti one dvije kapi što sam ti ih povjerio?
Gledajući žličicu, momak shvati da ih je bio prolio.
- To je dakle jedini savjet koji imam za te - reče najveći Mudrac među Mudracima.
- Tajna sreće sastoji se u tome da gledaš sva čuda svijeta, a da pritom ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žličici."
V jutro dišeče gda bregi su spali,
a mesec još zajti ni štel
potiho sem otprl rasklimanu lesu
i pinklec na pleča sem del.
Stara je mati išla za menom
nemo vu zemlu gledeč.
Ni mogla znati kaj zbiram vu duši
i zakaj od včera nis' rekel ni reč.
Preveč smo tega povedat si šteli,
a vse smo pozabili več.
Gda smo vre prešli do najzadnje hiže
vu suzah najemput sem bil.
Kaj ne bi to vidla stara mi mati
z rukami lice sem skril.
Vsod oko mene su dišale rože
i bil je rascveteni maj,
a ja nis' ni jemput pogledal za sobom,
od tuge nis' mogel pozdraviti kraj.
Samo sem bregima dragim obećal
da vrnul se bum nazaj.
VERZIJA U JEZIKU EU BIROKRACIJE
Na početku dana sa ugodnim olfaktornim stimulusima i
somnolentnim učinkom brdovitog krajolika, te još dobro vidljivim
prirodnim Zemljinim satelitom opisuje se otvaranje mobilnog dijela
ogradnog sustava matične nastambe praćeno minimalnim akustičkim nuzefektom.
Samu napravu karakteriziraju prilično velike tolerancije
mjera među elementima, a što vjerojatno nije dio izvorne
konstrukcije dijelova, nego je očito posljedica istrošenosti istih.
Nakon izvršenja gore opisanih radnji pristupa se mobiliziranju
pinkleca u svrhu njegovog dorzalnog fiksiranja na glavni subjekt.
Potrebno je naglasiti da i pripadnica prve parentalne generacije
ženskog spola (majka), već poodmakle životne dobi, prati gibanje
glavnog subjekta bez verbalne komunikacije i uz promatranje strukture tla.
Navedenu karakterizira potpun nedostatak informacija o
psihološkim karakteristikama glavnog subjekta koje su rezultirale
potpunim prekidom verbalnog kontakta od jučer navečer do sada. U
obrazloženju se navodi da se radi o brisanju memorije kao posljedici
preopterećenja velikom količinom informacija.
Fizičko približavanje posljednjoj u nizu nastambi
lokaliteta aktualnog događanja izazvalo je stimulaciju lučenja
suznih žlijezda glavnog subjekta s trenutnim efektom. U svrhu
prikrivanja navedenog, izvršena je elevacija gornjih udova istog s
posljedičnom nemogućnošću vizualne kontrole od strane onemoćale prije spomenute pripadnice prve parentalne generacije. Peti mjesec tekuće godine karakteriziraju promjene pejzaža radi spolnog razmnožavanja biljaka koje prate olfaktorni i vizualni stimulusi.
U takvom okružju glavni je subjekt afektivno tjeskobnog raspoloženja odbio retrogradno sagledati informacije o trenutnom stanju krajolika, te je dao kratku nesuvislu izjavu o povratku na ishodišnu lokaciju u neodređenom vremenu.
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.