Promatrala je tragove soli na svojoj koži. Ljeti, dok je živjela u kući u maloj uvali, gdje inače žive samo borovi i galebovi, nije voljela koristiti vodu za tuširanje. Voljela je kad je slana koža zateže preko leđa. Voljela je more kada je miluje za dobro jutro i za laku noć.
-Grijeh je koristiti običnu vodu kad je more ispred mene-šaputala je.
Svako jutro u zoru, pred svitanje, tiho na prstima izlazila bi iz kreveta i silazila do mula. Umoči noge u more. Ramena zaogrne ručnikom na kojeg će se uskoro ispružiti i pustiti suncu da ugrije njeno tijelo. Hladno joj je. Ne sjeća se da je prethodnih ljeta bilo tako hladno u svitanje.
Možda se u njoj skupilo previše zime?
Ipak, ne dozvoljava hladnoći da zauzme mjesto u njenon srcu, pa ne propušta držati noge u moru.
-Tada sam povezana s cijelim svijetom. I s Njim-prebire u mislima .
Gleda galebove u daljini kako se igraju. Uči jezik kojim se sporazumijevaju. Nekoć su za nju to bili neartikulirani zvukovi. Danas su to jasni glasovi i igra tonaliteta kojima gospodari morskog neba izražavaju sreću, ljutnju, sviđanje, svađanje, zavođenje, tugu... Među njima je jako puno ljubavi. Ne biste vjerovali koliko često i dugotrajno se zavode. Plešu ljubavni ples parajući krilima nebo. Ovlaš se dodiruju u letu... Predivna bića su te morske ptice, galebovi...
Ima jedan među njima, Jona mu je ime. Jona je neustrašiv. Svako jutro izdvaja se iz svog jata i leti bliže k njoj
Isprva je to bilo na pristojnoj udaljenosti. Mjerkali su se međusobno. Šutke ispitivali. Mazili očima uz poneki njegov uzvik odobravanja.
Neki dan joj je pokazao graciozni pad prema morskoj površini. Prvi put se prestrašila za njega. Mislila je da ugiba pred njenim očima. No, zavarao ju je . U trenutku kad mu se kljun zabio u morsku površinu, on se zaustavio i izvukao svoj trofej. Ribu. Pojeo je s takvim guštom i pobjedonosnim stavom alfa mužjaka, da je to bila milina gledati. Srce joj je brže zakucalo...
Jučer je ispustio iz kljuna svoj jutarnji ulov na njen mul, nedaleko od mjesta gdje je sjedila. To je namjerno napravio. Dobila je od Jone dar. Bila je dirnuta. Da mu se oduži, bacila je prema njemu, prema moru, poklonjenu ribu. Uz glasni poklič pravog morskog vuka, sunovratio se s visine i uhvatio je u letu. Opet alfa mužjak... Zaista impresivan prizor od kojeg joj se naježila koža, a tijelo protresao jedva vidljiv ugodni drhtaj...
Jutros je sletio na njen mul. Okrenula je glavu i tiho ga promatrala. Šepureći se na svojim nogama i povremeno šireći svoja krila, hodao je prema njoj. Korak po korak, sve bliže su bili... Zatim je započeo priču. Pažljivo ga je pratila okom i uhom...
Jona moj...
Gali je sjetna.
Miriše li sol?
Ne vjerujem ljudima koji su uvijek sigurni u sebe i svoje postupke. Samopropitivanje je ono što nas čini boljima.
Vjerujem u intuitivnu reakciju i ona stvarno često upravlja mojim postupcima. Prečesto puta reagiram nagonski, po svom genetskom kodu, tek kasnije se propitujem. Tek kasnije učim na greškama svojih spontanih reakcija. Što sam starija, grešaka kao da je više.
Moguće da se nekom drugom moji obrasci ponašanja čine pogrešnima, no ja sam se pomirila sa sobom. Pomirila sam se sa svojom postreagirajućom nesigurnošću, onom promišljanju koje me naknadno paralizira na kratko vrijeme i onemogući daljnje spontano reagiranje. To je ona faza kad svi zastanemo, osvrnemo se unatrag i zaprepašteno promatramo sve što smo učinili... Pitamo se jesmo li to zaista bili mi...
Samopropitujući se naučila sam puno o sebi, modificirala sam sama sebe putem, prilagodila okolini. Okolina je izvršila svoj utjecaj na mene. Iako neke reakcije nisu sasvim u skladu s mojim načinom reagiranja, naučila sam napraviti kompromise. Naravno da je tako, pa svi mi želimo ne odskakati od okoline na način da nas smatraju čudacima i neshvaćenima. Želimo biti ukalupljeni svojim ponašanjem do određene granice. Tražimo prihvaćanje. S godinama ipak zadržavamo određeni stupanj autonomije i posebnosti svojstvene samo nama.
Ima dana kad se propitujem trebam li se odreći još jednog dijela svoje specifičnosti, trebam li se u potpunosti utopiti u masi i egzistirati kao samo jedna kap u moru...
S druge strane, ima i dana kad mislim da jedina prednost koju imam nad drugima jest ono nešto samo meni svojstveno, pa to ljubomorno čuvam od drugih.
Iskreno, nisam sigurna postajem li s godinama samo jedna kapljica u moru nalik milijardama drugih, ili je svaka kap priča za sebe, jedan mali svijet koji egzistira odvojeno od drugih kapi. Tvoriti more ili ne, utopiti se u moru ili biti izdvojena kap, pitanje je sad...
Izdvojena kap puno ranije presuši pod utjecajem vrućine sunca, a u moru svaka kap je neodvojiv dio cjeline i ni po čemu se ne razlikuje od ostalih. Ovako ili onako, nakon što kap ili more presuši, sve što ostane je isušena sol na kamenu...
Galina koža danas je slana. Ako sol nema miris, pita se vrijedi li okus bez mirisa...
Post je objavljen 14.11.2015. u 02:08 sati.