Promatrala je tragove soli na svojoj koži. Ljeti, dok je živjela u kući u maloj uvali, gdje inače žive samo borovi i galebovi, nije voljela koristiti vodu za tuširanje. Voljela je kad je slana koža zateže preko leđa. Voljela je more kada je miluje za dobro jutro i za laku noć.
-Grijeh je koristiti običnu vodu kad je more ispred mene-šaputala je.
Svako jutro u zoru, pred svitanje, tiho na prstima izlazila bi iz kreveta i silazila do mula. Umoči noge u more. Ramena zaogrne ručnikom na kojeg će se uskoro ispružiti i pustiti suncu da ugrije njeno tijelo. Hladno joj je. Ne sjeća se da je prethodnih ljeta bilo tako hladno u svitanje.
Možda se u njoj skupilo previše zime?
Ipak, ne dozvoljava hladnoći da zauzme mjesto u njenon srcu, pa ne propušta držati noge u moru.
-Tada sam povezana s cijelim svijetom. I s Njim-prebire u mislima .
Gleda galebove u daljini kako se igraju. Uči jezik kojim se sporazumijevaju. Nekoć su za nju to bili neartikulirani zvukovi. Danas su to jasni glasovi i igra tonaliteta kojima gospodari morskog neba izražavaju sreću, ljutnju, sviđanje, svađanje, zavođenje, tugu... Među njima je jako puno ljubavi. Ne biste vjerovali koliko često i dugotrajno se zavode. Plešu ljubavni ples parajući krilima nebo. Ovlaš se dodiruju u letu... Predivna bića su te morske ptice, galebovi...
Ima jedan među njima, Jona mu je ime. Jona je neustrašiv. Svako jutro izdvaja se iz svog jata i leti bliže k njoj
Isprva je to bilo na pristojnoj udaljenosti. Mjerkali su se međusobno. Šutke ispitivali. Mazili očima uz poneki njegov uzvik odobravanja.
Neki dan joj je pokazao graciozni pad prema morskoj površini. Prvi put se prestrašila za njega. Mislila je da ugiba pred njenim očima. No, zavarao ju je . U trenutku kad mu se kljun zabio u morsku površinu, on se zaustavio i izvukao svoj trofej. Ribu. Pojeo je s takvim guštom i pobjedonosnim stavom alfa mužjaka, da je to bila milina gledati. Srce joj je brže zakucalo...
Jučer je ispustio iz kljuna svoj jutarnji ulov na njen mul, nedaleko od mjesta gdje je sjedila. To je namjerno napravio. Dobila je od Jone dar. Bila je dirnuta. Da mu se oduži, bacila je prema njemu, prema moru, poklonjenu ribu. Uz glasni poklič pravog morskog vuka, sunovratio se s visine i uhvatio je u letu. Opet alfa mužjak... Zaista impresivan prizor od kojeg joj se naježila koža, a tijelo protresao jedva vidljiv ugodni drhtaj...
Jutros je sletio na njen mul. Okrenula je glavu i tiho ga promatrala. Šepureći se na svojim nogama i povremeno šireći svoja krila, hodao je prema njoj. Korak po korak, sve bliže su bili... Zatim je započeo priču. Pažljivo ga je pratila okom i uhom...
Jona moj...
Gali je sjetna.
Miriše li sol?
Ne vjerujem ljudima koji su uvijek sigurni u sebe i svoje postupke. Samopropitivanje je ono što nas čini boljima.
Vjerujem u intuitivnu reakciju i ona stvarno često upravlja mojim postupcima. Prečesto puta reagiram nagonski, po svom genetskom kodu, tek kasnije se propitujem. Tek kasnije učim na greškama svojih spontanih reakcija. Što sam starija, grešaka kao da je više.
Moguće da se nekom drugom moji obrasci ponašanja čine pogrešnima, no ja sam se pomirila sa sobom. Pomirila sam se sa svojom postreagirajućom nesigurnošću, onom promišljanju koje me naknadno paralizira na kratko vrijeme i onemogući daljnje spontano reagiranje. To je ona faza kad svi zastanemo, osvrnemo se unatrag i zaprepašteno promatramo sve što smo učinili... Pitamo se jesmo li to zaista bili mi...
Samopropitujući se naučila sam puno o sebi, modificirala sam sama sebe putem, prilagodila okolini. Okolina je izvršila svoj utjecaj na mene. Iako neke reakcije nisu sasvim u skladu s mojim načinom reagiranja, naučila sam napraviti kompromise. Naravno da je tako, pa svi mi želimo ne odskakati od okoline na način da nas smatraju čudacima i neshvaćenima. Želimo biti ukalupljeni svojim ponašanjem do određene granice. Tražimo prihvaćanje. S godinama ipak zadržavamo određeni stupanj autonomije i posebnosti svojstvene samo nama.
Ima dana kad se propitujem trebam li se odreći još jednog dijela svoje specifičnosti, trebam li se u potpunosti utopiti u masi i egzistirati kao samo jedna kap u moru...
S druge strane, ima i dana kad mislim da jedina prednost koju imam nad drugima jest ono nešto samo meni svojstveno, pa to ljubomorno čuvam od drugih.
Iskreno, nisam sigurna postajem li s godinama samo jedna kapljica u moru nalik milijardama drugih, ili je svaka kap priča za sebe, jedan mali svijet koji egzistira odvojeno od drugih kapi. Tvoriti more ili ne, utopiti se u moru ili biti izdvojena kap, pitanje je sad...
Izdvojena kap puno ranije presuši pod utjecajem vrućine sunca, a u moru svaka kap je neodvojiv dio cjeline i ni po čemu se ne razlikuje od ostalih. Ovako ili onako, nakon što kap ili more presuši, sve što ostane je isušena sol na kamenu...
Galina koža danas je slana. Ako sol nema miris, pita se vrijedi li okus bez mirisa...
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
