mriza zivota

srijeda, 16.12.2015.

Čipo,drito:-))

O vi tići,gologuzići,
svi vrapćići;
mići,maći,ići,tići
oko konistre s lepušinon
svi se stisli
pa ko u parlamentu
svađati se stali
jedan drugom sve po spisku
ispsovali.
Kljuckavi kljunovi
zažarili uzgor,
a ponad njinih glava
dreknija i bor.
A zoč? ( a zašto)
Pa tot (tu) je uprav
prid njih čipo ,drito palo
lipo ,šesno ukuvano
jedno jaje malo.:-)

nedjelja, 13.12.2015.

Konju jedan

Ma pusti me predahnuti
konju jedan mahniti!
Eeee,staro misto moje
pod sjenama borovine granja
radobolja mrmlja,vere se i drača;
Mrke hridi streme visoko sa strana
pune moga smilja,smokava i rogača.
Sve je isto,staro...samo,kao prije
ne čuje se buroviti val;
Ko bol jedan što s e u dnu duše krije,
ostavljeno šuti staro misto moje...
do mene mu nije.
Kroz vidilicu malu,di u suvoj travi
samo gušterica polagano šušne
ne javlja se ribar sa kapon na glavi
niti vidim one oči prostodušne.
Puno li sam puta ovdi,u hladu,
u večeri litnje na ronjenu bila
i podižuć pogled na miseca mlaadu
iz gustirne,žedna,ladne vode pila!
Bog zna di je sada?!...radobolja mrmlja
puna grmilica,srebra,travuljaka
i dok zlatna večer pada povrh grmlja,
nakrivljeno muči rodna gruda moja.
Ostadoše za mnom vrtli jorgovana
sjaj prolića moga,šum pisme i vaala
studena me jesen na po puta srela
i po meni pada suvo lišće s grana.
Ko ranjena tica što bi nebu tila,
Otima se duša iz jesenjih dana,
ali čudni vitar grabi je sa strana
pa je nazad baci nek ne bude cila.
Vijenci plavi,di je oskoruša,di je?!
Vitar huči,a ja mislin na te
i sve te gledan kroz bužu od ponistre
kako bereš pismu svoga poete.

petak, 11.12.2015.

84

Sunčana Škrinjarić

(Zagreb, 11. prosinca 1931. - Zagreb, 22. travnja 2004.),
hrvatska književnica.
Književnica istančana senzibiliteta i bujne mašte.
Dječja proza nije joj tendenciozna ni didaktički nametljiva,
a gotovo jedina je u hrvatskoj književnosti nakon
Ivane Brlić-Mažuranić prihvatila bajku kao oblik iznošenja
svoje vizije djetinjstva.
Proza spisateljice odlikuje se maštom i sugestivnim jezikom.
Svoje djetinjstvo u metafori spominje u mnogim svojim djelima
bez obzira na to što ono nije bilo lijepo.
Napisala je više djela, a među njima su najpoznatije;
“Kaktus bajke”, “Pisac i vrijeme”, “Slikar u šumi”,
“Pisac i princeza”,
“Ulica predaka” i “Kazališna kavana”.
Pisala je i igrokaze. Njene priče, uvijek zanimljive i maštovite,
često su služile kao scenarističke podloge za filmove
i televizijske serije.
Autorica je scenarija za prvi hrvatski dugometražni crtani film;
Čudesna šuma.
Svijet Sunčane Škrinjarić -poetska bajka, u kojoj slobodno
djeluju ljudi, stvari i pojave.
Svijet je to kojemu je granice (ili bezgraničnost) odredila
pjesnička mašta, a pokrenula drevna mudrost bajki.
Dobitnica je nagrade za književnost Grigor Vitez 1970.,
1978. i 1983. godine,
a 1981. dobila je nagradu “Ivana Brlić-Mažuranić”.
Njezina knjiga “Ulica predaka” predstavljala je Hrvatsku
na Međunarodnoj izložbi “Mir, sloboda i tolerancija” u Münchenu.
Djela Sunčane Škrinjarić prevedena su na litavski, mađarski,
slovenski i druge jezike.

Godine 1999. bila je nominirana za
najprestižniju svjetsku nagradu za književnost za djecu i mlade
“Hans Christian Andersen”.
Odletjela u nebo 2004. godine u 73. godini života

četvrtak, 10.12.2015.

..

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Na dlanu nosim ti rosu
poljupca kap po kap,
u moju dušu
ogoljenu,bosu
spustio si nit ne znajuć
Slap

/ gali /

"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."

"Titraj svitanja" ;autor ; JERE

> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.

/ Safiris /

Netko je jednom s razlogom rekao
kako je
stvaralački duh prirode
u usporedbi s ljudskim djelovanjem
poput Beethovenove simfonije u usporedbi
s cvičanjem miša i bio u pravu.

O daj,samo diši da dišem i ja

Navikla kiša da se javlja pred ponoć,
ugašeno nebo u dubokom snu,
ulice prazne s obje strane,
ptice zaspale,zrikavci bez glasa,
na uglu napušteni bar iluzija,
blijedo svjetlo odnekud sija,
na šanku čaša prelivena,
otiskom usana boje maka,
ko da ih sreća nije dotakla.

Hoću nazad u stvarnost,
neka nebo javom zatreperi,
oživi me u stihu svom,
kad me nema nek postojim.

Trebam više nego ikad,
jedan zagrljaj sunca,
trebam nešto neobično,
što nije obojeno snom i javom,
trebam jednu melodiju u plavom.

Oživi me samo da postojim,
možda sam više od jave htio,
tako mi ponekad zrak oduzimaš,
o daj samo diši da dišem i ja.

/ Autor M.MASSAL /

pečatnjaci moje duše:

franje, plonke, grdelini

All right reserved @ gali

U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.

Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...

Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.

Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.

Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.

Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...

autor; Sewen

Školjka

Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati

Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo

Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča

Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse

Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru

Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju

I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave

I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama

Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.

/ T. Kesovija /