Kada žena, koja je već poodavno prevalila onu ebenu brojku trideset, uhvati, naprasno i odjednom, sebe u jednoj jednostavnoj, dječijoj radnji, protiv koje se roditelji bore i rukama i nogama, poželi da premota životni film i nađe uzrok. E, ali kada bi se ti filmovi nalazili u nekim uobičajenim spremištima i premotavali kako kome i kad treba, sve bi bilo lakše i (možda!) bolje. Pa bi tako, vrlo prosto, ali ne i banalno, dotična izvadila par filmića, dobro pogledala kritične trenutke i vjerojatno došla do zaključka zašto je, pobogu, u tim zrelim godinama počela grickati nokte. Ne kažem da bi i stopostotno pronašla trenutni lijek za saniranje problema, ali bi, svakako, bila na svrhovitijem putu.
Žene poslije tridesete znaju da se promijene u očekivanim granicama. Poslije tridesetpete često se mijenjaju do apsurda u odnosu na dvadesete. Mislim da poslije četrdesete polude. Svaka na svoj način, naravno. I više nisam sigurna tko trpi više posljedica od tih preobražaja: muževi, ljubavnici, prijatelji, djeca, susjedi ... ili one same kada ih postanu svjesne.
Grickanje noktiju je početna faza, uglavnom.
Poremećena svijest o izgledu vlastitog tijela i opsesivna razdražljivost kada se otkrije nepravilnost na njemu, nekako, idu uz to grickanje.
- Bolje da grickaš nokte nego kikiriki – šapuće ženski Vrag iz potaje.
- Ma, kad god ti se nešto jede ti strpaj prste u usta. Bar su ti oni uvijek pri ruci. A ne debljaju – surovo dodaje još tišim tonom njegov «kolega» iz još mračnijih dubina ženinog ega.
- Nokti uvijek i iznova narastu. Uostalom, mogu staviti umjetne. Mogu ih nadograditi, o-čas posla. A kilogrami... E, oni lako dolaze, a teško se gube – mudrovao je ženski mozak u svom najsvijesnijem obliku.
Da, to izgleda prihvatljivo. Ali je bolno plitko. I uopće nije uzrok tog prostakluka koje se zove grickanje noktiju. Kada mala djeca pribjegavaju ovoj vrsti tjelesnog izražavanja, psiholozi, pedagozi i psihijatri, ma svi do jednog se slažu da je «problem unutarnjeg karaktera, kompleksan, osjetljiv i mora mu se pristupiti sa više aspekata». U svom tom, nazovi, pristupu preporuče neku odvratnu tekućinu koja košta vraga i po i predlože da se djetetu lijepo namažu prstići, a onda, kada ono pokuša grickat noktiće, tako mu se sve smuči i ogadi da poslije više ne želi ni prinjeti ruke licu. Metoda je provjerena i funkcionira. Mnogobrojni, zahvalni roditelji se kunu u izumitelja, ili bar proizvođača, te smrdljive vodice, pa tako i zaboravljaju prvoizrečenu dijagnozu koja je, vjerovali-ili-ne, imala nekog smisla. Dobro, do smisla dođu, manje-više, sama djeca kasnije.
Muška. Ženska. Svejedno.
Natjerati, na izgled, zdravu i pravu ženu u «najboljim godinama» da se maže po prstima tim užasom bili bi ravni gluposti. Jer ona je već namazana svim i svačim: od laži svojih ukućana, preko poslovnih foliranja, do vlastitog bježanja i skrivanja od stvarnosti. Pa šta bi joj onda značio još jedan bljutavi ukus ustima koji će, provjereno, vremenom nestati? Ništa, N-I-Š-T-A ne bi značio, a još manje popravio.
Ali ona i dalje gricka nokte. Samo, od kada je postala toga svjesna, krije i suzdržava se kad god je u društvu. Jer na kraju krajeva, ona je jedna kulturna, obrazovana i lijepo odgojena djevojčica (od trideset i kusur godina) koja svim ostalim djevojčicama sličnog uzrasta može poslužiti kao primjer.
- Eto ti ga sad! – rekao bi moj Neno, danas uvaženi magistar mikrobilogije, inače, profesor na medicinskom fakultetu – Ili grickaš nokte, ili si fina?
- Pa, fina sam kad nisam sama. A kada sam sama, pitam se, do đavola, šta to meni fali pa se ne mogu ponašati pristojno prema sebi – uslijedio bi odgovor, pod uvjetom da žena želi, hoće i može da bude iskrena.
Prema sebi.
Samo prema sebi!
I najvažnije, za početak, samo prema sebi!
-Ajde Neno lipo k vragu!-
Zato je grickanje noktiju važno. Najvažnije od svega što ovdje piše. Jer kada žena počne grickati nokte, a starija je od pet godina, onda je stvar ozbiljna mnogo - do jako.
Onda je stvar ozbiljnija nego što su to u stanju zaključiti psihijatri, kao i svi ostali na psi, jer to znači sve ono što bi se moglo nazvati propašću, a tako je malo veze imalo sa njom.
Jer, onda ona pati, na sebi svojstven način, i pokazuje to samo u prostom procesu koji se zove – grickanje noktiju.
Najtužnije od svega je to što se od prve do pete godine nokti grickaju kao zamjena dudi u oralnoj fazi djetinjstva, a poslije tridesete kao zamjena za osobu suprotnog spola u tragičnoj fazi zrelosti.
Da bi smo manje grickale, a više sebe shvaćale i uživale, postoje ove priče... Tko sebe u njima pronađe, odmah kažem, ne treba se radovati već hitno treba poduzeti nešto drastično i strašno za okolinu (na primjer-da uzorna supruga i majka dođe kući negdje iza tri ujutru u pratnji zgodnog frajera) jer će sve dežurne tračare iz susjedstva, koje su već provjereno primijetile grickanje noktiju, da se prešaltaju na novu, sočniju i unosniju temu. Mmmmmmm... Prevara, preljuba, skandal... Ma, šta one znaju o svemu onome što liči na To, a sto posto nije To? (Jer kada jeste To, sve promućurne dame u srednje-kasnim tridesetima postaju najuzornije susjedice vrlo svijesne da im se tako najviše isplati za rad mira i uživanja.) Naravno da ne znaju ništa jer cijeli njihov poluusjedelički život je bio i ostao propraćen samo ogovaranjima što je neko ovakav (tj. mimo svijeta), a nije onakav kakav bi, po njihovom mišljenju, trebalo da bude.
/ u nastavku o mojoj i tvojoj; Anđeli, Lukreciji S. ,Hani.../;))
Pričali mi da naopako se rodija ja.-Kako naopako?- pitan.
Pa tako lipo,kaže jedna od tetaka mojih , a ima saan ih, ajmeee ,svukud i svagdi.....Blooožeeee, koliko ti duša želi, samo slabo nešto marile za mene.No, dakle, bejbisi se kao rađaju naglavački hop, a ja eto odma na noge poša i dočeka se , na obe,eee, pa da, nego šta.
Rekli mi i da je kiša brale padala toga dana kao nikad pri , a valjda i kao nikad posli tega.Ma, nešto mi se i nije izlazilo baš, pravija san probleme oko toga izlaska i to veeelike , ali barba- Grmlj neki imao nešto što kliještima zovu pa povuci – potegni za moje mile male srednjake prste i eto, dogodilo se meni nasilno moje rođenje mimo moje voje i još k tome pride , slomija mi majmun moje mile male kosti obaju mi prstića i tako i dan-danas ukrivljeni stoje, da me site onako, tek-tako da nisam želia , jednostavno nisam želia bit rođen toga dana,miseca i sata i tačka.Zapravo,ma nisan uopće želia na ovi svit.
Da me se pitalo, reka bi ja, vika,urla,neeeee, među zvizde želin, pa da jezdin, pa da jezdin.
Otada pa na ovamo i prestalo nije još, traje uvik isto, uvik moćno, ono dobro znano
:-Drž se, ne daj se,
čupaj, grizi,grebi....povuci,potegni...ma zaebi, umoran sam brate od sve tog naopakog!
Ostavljali me svukud i svakom,priplova Lipu našu , a i onu bivšu i poprijeko i uzduž, čoviče, poliglota postadoh, časna rič, a tek plovidbe i selidbe,sile i haribde, pa tek svekolika prevozna sredstva....ma nema pajdo moj, s kin i s čin se nisan plova,klata,drmusa....
-u tihin noćima dugin,
svi oni što nešto mi značili
otišli vlakom nebeskin
ranojutarnjin...
........da mi barenko pogled na ono lice što šapuće da sam junak iz doline
eh, kad bi mene moja majka zvala-Dođi sine!-
„Ostavljaaaan oca ostavljaaaan majku,ostavljaaan namilije sveeee,zbog one za kojom srce izdišeeeee...“
slušan pod prozorom svatovsku,grlenu, i opet isto mislin:
-A ja ?Eto i to naopako opet bilo,i otac i mati čergom podvodnom odjedriše..rano....ebemu prerano...al dobro sad,
a mene opet priko vala i udolina stalno nazad vraćala neka čudna Golfikana.
Ma, vrača me i nešto jače, nešto što se ne znan kako zove ...vratilo me ipak bliže iako ko po navici u tuđe dvore,al bliže početku putovanja kružnog,sada već dobrano južnog.
Čini mi se da san sada dalje nego ikada od svega željenog.A to svega, mislin da i jest i nije nešto bilo puno,malkicu,mrvicu samo, al neeemaaaa, a i zašto bi?Idu dani,idu godine,al nitko do mene,
ili ne znan il ne mogu ?!Bit će da je i ono prvo i ovo drugo,svi sve znaju, a opet nitko ništa ne zna.Samo lupetaju, a lupetam bogme i ja i to u svih šesnaest.
Ali dobro,valjda nisan odresta posve još, ili će prije biti da san samo malo naresta, a odrest kad ću, ne zna se....;))
Možda tome dilu posla pripomognu i ove moje beside ilitiga priče "Iz dubine",da....a bit će ih ,oooo,još i kako, samo sad triban otrkat pod maslinu i bacit jednu batudu...;))
Možda je potrebno da zamisliš noć. Ili najcrnji mrak. Ili da jednostavno sklopiš oči i zaebeš pitanje da li je noć ili dan. Ma više ne znam ni ja šta bi se u ovu priču uklopilo...
A priča je:
Bila jednom jedna Djevojčica koja je mrzila svijeće. Sve što joj se sa svijećama dogodilo bilo je bolno i traumatično. Na primjer: na sahrani svoje bake, kada je imala zbilja sitno godina- jedva 5, dali su joj da drži svijeću. Kako se ona topila, vruć vosak je pao na Djevojčicinu ruku i, dok su svi tiho plakali, ona je vrištala kao magarac, jer ju je opekotina boljela. To je bilo prvo susretanje sa Svijećom.
Drugo susretanje sa Svijećom bilo je na pogrebu njene majke kada je mislila da su se sve one pod njenom tugom istopile. No, neće biti da je bila u pravu. Gorjela je upravo ona u njenim rukama. Čudno, ali, iako vruć vosak nije pao na Djevojčine ruke, ona je osjetila potrebu da vrišti... da vrišti... samo da vrišti, dok su svi ostali tiho plakali. Ali nije vrištala da ne bi remetila tu tišinu,.
Pa onda treći susret sa svijećom. Onda kada je umro ON. Žena je tiho tražila odraz njegovog lika na ogledalu koje je treperilo. A onda su gorjele svijeće. Toliki broj na jednom mjestu nije mogla ni da zamisli... Ali gorjele su, te, Svijeće, kroz koje nije vidjela ni njega, ni njegov odraz, ni sjećanje na njega. Ma, gorjele su da bi gorjele. Jer svijeće su svijeće koje uvijek gore kada je nešto tužno. Mislila je.
A onda je umro Otac. Nije bilo svijeća. Nije bilo suza. Nije bilo ničega. Otkinut komadićak srca spaljen je sa njegovim tijelom i žena više nije bila Žena. Ostala je pougljenjeni komadičak ljubavi koji je pripadao samo njemu. Surovo. Zar???
Prošle su godine.
Djevojčicu je bolio vosak. Djevojku je bolila tuga. Ženu je bolilla prolaznost. Kćerku je bolio pepeo neznanja. A sve isto, sažeto, u onome što je bila Svijeća. Nju je živu utrla u svijet plamena prošlost.Strašno je što nije željela da se od toga otrgne.
Pa su opet prošle godine. Svijeću je, poslije očeve smrti. još jedino vidjela na svom stolu u kuhinjici, onoga dana kada je Muškarac ušao u njen život, ponovo. Kasnije se pitala zašto nije ostavila da mrak vlada tim prostorom, nego je morala upaliti obilježje koje je uvijek i nepogrešivo asocira na smrt.
To nikada neće otkriti. Svjesno je te noći upalila 7 svijeća, pod okriljem laži, da joj ne radi ni jedna žarulja. I uživala je u tih 7 svijeća.
Sve dok nisu dogorjele sasvim.
Kraj- Djevojčica je pokupila sporno – bolnu svijeću, Djevojka je naučila da ne gori sve njenim plamom, Žena je i dalje u neznanju. Jedino kćerka zna šta nema i bole je svijeće koje je bezazleno palila za onu koju njen otac nije volio. Da. Kćerke, ipak, jednom postanu žene.
Lutala je sama te olujne noći.-ko jon je i di bi moga bit onaj ko bi jon moga pomoć?-
pitala se.
Struje prejake,znala je –mogle bi je odnit .Ne, to nikako nije smila dozvolit.Morala je pronać zaklon.Ogledajući se oko sebe-čistina,pijesak sam,nigdi travke, nigdi čvrsta oslonca za koji bi se mogla uvatit.
Olujne misli ka i vrime uskovitlale su sjećanja ,sjećanja na radosti negdašnjeg druženja s onima koje je toliko volila,a kojih više nema-otplovaše svojin putima...
Ne, nije bila bisna, nije bila ogorčena, nije bila pa čak niti tužna,prije bi rekla –puna nike neobjašnjive sjete i žudnje koja je preplavila sva njena osjetila.
Nekako jon prostruji čudna misal kroz glavu.Želila je jednosmjernu plovnu kartu u pravcu Grebena koji je silno volila ,a tako daleko od njega bila sada.Prva na spisku plovaca z a Tamo s miston do okna malene podmornice tek nešto veće od nje same,al nosićem nabijenin do jedine njene ponistre.
Ništa ne odnosin sa sebon-stih u glavi mota jon se jedan –da, ma baš ništa osim valova neobjašnjive krivnje i bola koji bi rado stavila pod“ izgubjeno blago“.
Bila je –znala je-njegova bolest i njen lik,ko nimfa lipa lipa,a u srcu svon ka da je nosila torpedo sa posveton.
Naslušala se priča odraslih da tamo di boli ,tu cipaj il sici,ništa tad nije razumila, al sad ,kad je ipak pinkicu sazrila,očutila lipotu,zarobila sebe samu u tu divotu ;kako da ga skine s duše,a govorili su da tamo di srce puca,nikad ne lipi.
A ona?!
Barenko toliko dobro poznavala je sebe da je oduvik bilo –kad je volila ,volila je,kad je ginila,ginila je.
Za njeg,svog jedinog, a di je on sada?
Dal preblizu raja il još bliže pakla?!
Greta-s njon je otplovija,bez riči, bez objašnjena, bez pozdrava.Pa da, valjda je tako i najbolje...bilo bi da sa sebon nije odveja i njenoga malešnega Roka...
Dugo već vrimena gubin punte za pobjedu-razmišljala je kad jon u san dođe , kad ga vidi onako razigrana, valima prštavo mažena i bravure koje izvodi tu-prid njon ,a ona gleda i maknit, ne tila, već ni oka ne može s njeg.
Moguće li je da san i Posejdoniju postala prikoviše teška?-pitalaa se.Može bit lako,jer eto ,opet je napravija na površini vode oni svoj tako poznati virtuozni plov ukrug,izvija se visoko,visoko i pljuuus nazad u plavetnilo praćen miljunon tih kapljic mora i pine čvrsto slipljenih u pojupce ciloga njegovega savršena tila.
Da ,gledajuć ga tako,sama sebi smrljala je u bradu;.-milo moje,znan;ti varaš mene, ja varan sebe da nisi kriv ti , da u meni je greška...
Sve je počelo pri nekoliko miseci s neobičnin snovima.Bili su to snovi o vodi.Plavetnilo zipke iz koje je izaša bilo je baš poput plavetnila u njemu samom.Uživa je u lipoti sna, a kad se probudija u sami cik zore,plova je duž obale zagledan u daljinu.Sunce je tek izlazilo na istoku,a s druge strane se nad obližnjin otokon nadvija misec.Galileu se činilo da, iako zvizda više nije bilo na nebu, njihov odsjaj još uvik bljišći ispod blago namriškane površine.Lagani burin mu je prolazio koson još uvik nemirnon od spavanja,a oči su mu se pomalo sklapale.Probudija se probuđen snagon doživljaja u snu iako mu je tilo još uvik tražilo odmor.Bilo je tek nekoliko minuti posli pet.Čvrsto se drža grančice jednega koralja čas otvorenih, čas zatvorenih očiju.Na tren mu se učinilo da san još uvijek nije prista.Pripustija se plavetnilu okolo sebe i u sebi.Bilo mu je jasno da se događa...
Bija je naviknut na „neobične“ događaje.Prošlo je puno,puno godin od vrimena kad ga je njegov životni plov privremeno odveja međ “stršljenovce“.U mladosti je odabra zanimanje koje ga je pripremilo upravo za plov sa svakojakim takovima.Sticaj okolnosti,ali i nutarnja potriba protiv koje nije bilo smisla borit se, odveli su ga drugim plovon tako da je vrlo malo vrimena proveja stvarno ronjajuć posal za koji se splova. Ipak,iako se nikad zbog toga nije pokaja,osijeća je da u sebi nosi neki teret..Osta je ništo dužan „stršljenovcima“...
„Ali, znam da se sve može učiniti
ako mi je duh snažan.
Nema sumnje, nisam sam,
i već ću nekako pronaći svoj put kući.“
(Vangelis,I will find my way home)
Duboko je uzdanija, okrenija se mrvu na stranu i dopustija valu da ga ponese, da ga odnese....
Da,ali di je dom ,onaj po mom?
Misli prepune njegovih prijatelja koji su sada ko zna di i plovaju ko zna šta.Zna je ...svako je ima od njih svoj plovput kojim je plovija, povremeno sudarajuć se s njegovin,a opet tako često ostaja je sam.
Kečuan je izgubio svoje mladunče i nikad se od toga nije oporavija.Luta je među grebenima svoga života tražeći smisao postojanja.Kupija je on prekrasnog konjica i sada ima svog vlastitog i više njih i nije mu potriban ovaj smežurani jadovac Galileo.
Dale je otplova u informatičke vode, usidrija se u vali veličine ajme i caruje u svom stolcu kapetana svoga broda i dobro mu je.
Leo je sa svojom bisernicom Inom naša svoj Tajni hram i zajedno su krenuli plovat u samo njima znane Golfske i one druge struje i zadovoljni jedno drugim i bez ,oboje svojon izbom plovaju zajedno i svaki posebno , onako kako im se tog trenutka čefne.Zadovoljni su..valjda.
Tamara je od svojih bližnjih odlipila perajice i sa svojim mladunčeton krenula u samostalan plov ne okrečući se.
-Da li je?-pita se Galielo.
Dino se prista vrtit uokolo nje tražeči joj slabu točku, smišljajuć kako bi je ipak smuva,ali mu to teško,prokleto teško,preteško polazilo za perajom i odusta bidan ,a šta će drugo!
Svoja, samosvojna, moćna,jednostavno neosvojiva i eto ti!!!
Nina je opet naglajsala samo tako.Oni njen Šime moriplovac-smorac zbija joj je dva mladunca,pustija nek se prčka kako zna i umi, a on nastavija svojin starin zanatom plovanja i o njemu i njoj slidi zasebna priča, ka i o Neni Velikom, neponovljivom koji je jedini strpljivo i sa puno duha nadgleda cilu družinu i svakome ponaosob i svima zajedno pokušava dat pravi kurs,a da sebi samom nije da doć do daha.
Di je danas,posli godinu dana i malkoc višlje?!?
Plova svojin rtom, sa svojin mladuncima manjima i onim malo većima i uživa u tome i to je š njin posve u redu.
Zvjezdanu je njen val odnija u daleku Kanadu.Javila bi se ona često svom Galileu,ali kartolina je kartolina,nije to isto ko kad su plovali zajedno, jedno uz drugo, peraja uz perajicu....pri malo vrimena splovala je i ona jopet doma,al tek sad, nit ju Galileo čuje, a bogme nit ne vidi.
Bendo je odlampa u Australiju i tamo se mlati sa klokanima i svojim mladuncima od kojih mu je jedno već došlo do priko ramena i postalo glazbenik-gitarist,a Kažimir pl. arambaša IV je u svom Ziher-lendu ,konačno caruje i muku ne muči više sa svojin bitkom postojanja ,ono; ko smo, otkuda smo i kuda gremo? Ili; zašto ruže imaju trnje,ili trnje jema ruže?!
Ebat ga sad,sad je ta boljka prišla na Galilea,pari mu se...jedino su Brada i Teuta ostali ko kamen- temeljci u svojon vali ne mičuć niti milimetra sa svojega kursa izazivajuć u Galileu sad već duboko strahopoštovanje .
A Korki - sunce milo,koralj bili, pa kud da baš njen greben obrsti pajdo i potavulja i nju skupa s njenin frendicama;((
Garibaldi njen bidan kad je čuja, utiho je samo napravija jedan niskoronjajući salto mortale i nesta u dubinama...
Pjerinko, srce Galileovo milo i njiova "Modra rapsodija2" ajmeeeee,posebice štorija;)))
Eee da , a u međuvremenu izronjali su i neki novi plovci sad već virni blogoplovci;
El Diablo,Vojko,Gonzo,Duje,Štrumfoplovkica - srdelica mila etc. koje će tribat dobro ono proučit prin nego se išta bude tilo i moglo zapisat,ono u cilu štoriju „Plave lagune“...e da.
Nego ajmo lipo redon, onako kako Posejdonije zapovida,prvo Galileo..
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.