Kada žena, koja je već poodavno prevalila onu ebenu brojku trideset, uhvati, naprasno i odjednom, sebe u jednoj jednostavnoj, dječijoj radnji, protiv koje se roditelji bore i rukama i nogama, poželi da premota životni film i nađe uzrok. E, ali kada bi se ti filmovi nalazili u nekim uobičajenim spremištima i premotavali kako kome i kad treba, sve bi bilo lakše i (možda!) bolje. Pa bi tako, vrlo prosto, ali ne i banalno, dotična izvadila par filmića, dobro pogledala kritične trenutke i vjerojatno došla do zaključka zašto je, pobogu, u tim zrelim godinama počela grickati nokte. Ne kažem da bi i stopostotno pronašla trenutni lijek za saniranje problema, ali bi, svakako, bila na svrhovitijem putu.
Žene poslije tridesete znaju da se promijene u očekivanim granicama. Poslije tridesetpete često se mijenjaju do apsurda u odnosu na dvadesete. Mislim da poslije četrdesete polude. Svaka na svoj način, naravno. I više nisam sigurna tko trpi više posljedica od tih preobražaja: muževi, ljubavnici, prijatelji, djeca, susjedi ... ili one same kada ih postanu svjesne.
Grickanje noktiju je početna faza, uglavnom.
Poremećena svijest o izgledu vlastitog tijela i opsesivna razdražljivost kada se otkrije nepravilnost na njemu, nekako, idu uz to grickanje.
- Bolje da grickaš nokte nego kikiriki – šapuće ženski Vrag iz potaje.
- Ma, kad god ti se nešto jede ti strpaj prste u usta. Bar su ti oni uvijek pri ruci. A ne debljaju – surovo dodaje još tišim tonom njegov «kolega» iz još mračnijih dubina ženinog ega.
- Nokti uvijek i iznova narastu. Uostalom, mogu staviti umjetne. Mogu ih nadograditi, o-čas posla. A kilogrami... E, oni lako dolaze, a teško se gube – mudrovao je ženski mozak u svom najsvijesnijem obliku.
Da, to izgleda prihvatljivo. Ali je bolno plitko. I uopće nije uzrok tog prostakluka koje se zove grickanje noktiju. Kada mala djeca pribjegavaju ovoj vrsti tjelesnog izražavanja, psiholozi, pedagozi i psihijatri, ma svi do jednog se slažu da je «problem unutarnjeg karaktera, kompleksan, osjetljiv i mora mu se pristupiti sa više aspekata». U svom tom, nazovi, pristupu preporuče neku odvratnu tekućinu koja košta vraga i po i predlože da se djetetu lijepo namažu prstići, a onda, kada ono pokuša grickat noktiće, tako mu se sve smuči i ogadi da poslije više ne želi ni prinjeti ruke licu. Metoda je provjerena i funkcionira. Mnogobrojni, zahvalni roditelji se kunu u izumitelja, ili bar proizvođača, te smrdljive vodice, pa tako i zaboravljaju prvoizrečenu dijagnozu koja je, vjerovali-ili-ne, imala nekog smisla. Dobro, do smisla dođu, manje-više, sama djeca kasnije.
Muška. Ženska. Svejedno.
Natjerati, na izgled, zdravu i pravu ženu u «najboljim godinama» da se maže po prstima tim užasom bili bi ravni gluposti. Jer ona je već namazana svim i svačim: od laži svojih ukućana, preko poslovnih foliranja, do vlastitog bježanja i skrivanja od stvarnosti. Pa šta bi joj onda značio još jedan bljutavi ukus ustima koji će, provjereno, vremenom nestati? Ništa, N-I-Š-T-A ne bi značio, a još manje popravio.
Ali ona i dalje gricka nokte. Samo, od kada je postala toga svjesna, krije i suzdržava se kad god je u društvu. Jer na kraju krajeva, ona je jedna kulturna, obrazovana i lijepo odgojena djevojčica (od trideset i kusur godina) koja svim ostalim djevojčicama sličnog uzrasta može poslužiti kao primjer.
- Eto ti ga sad! – rekao bi moj Neno, danas uvaženi magistar mikrobilogije, inače, profesor na medicinskom fakultetu – Ili grickaš nokte, ili si fina?
- Pa, fina sam kad nisam sama. A kada sam sama, pitam se, do đavola, šta to meni fali pa se ne mogu ponašati pristojno prema sebi – uslijedio bi odgovor, pod uvjetom da žena želi, hoće i može da bude iskrena.
Prema sebi.
Samo prema sebi!
I najvažnije, za početak, samo prema sebi!
-Ajde Neno lipo k vragu!-
Zato je grickanje noktiju važno. Najvažnije od svega što ovdje piše. Jer kada žena počne grickati nokte, a starija je od pet godina, onda je stvar ozbiljna mnogo - do jako.
Onda je stvar ozbiljnija nego što su to u stanju zaključiti psihijatri, kao i svi ostali na psi, jer to znači sve ono što bi se moglo nazvati propašću, a tako je malo veze imalo sa njom.
Jer, onda ona pati, na sebi svojstven način, i pokazuje to samo u prostom procesu koji se zove – grickanje noktiju.
Najtužnije od svega je to što se od prve do pete godine nokti grickaju kao zamjena dudi u oralnoj fazi djetinjstva, a poslije tridesete kao zamjena za osobu suprotnog spola u tragičnoj fazi zrelosti.
Da bi smo manje grickale, a više sebe shvaćale i uživale, postoje ove priče... Tko sebe u njima pronađe, odmah kažem, ne treba se radovati već hitno treba poduzeti nešto drastično i strašno za okolinu (na primjer-da uzorna supruga i majka dođe kući negdje iza tri ujutru u pratnji zgodnog frajera) jer će sve dežurne tračare iz susjedstva, koje su već provjereno primijetile grickanje noktiju, da se prešaltaju na novu, sočniju i unosniju temu. Mmmmmmm... Prevara, preljuba, skandal... Ma, šta one znaju o svemu onome što liči na To, a sto posto nije To? (Jer kada jeste To, sve promućurne dame u srednje-kasnim tridesetima postaju najuzornije susjedice vrlo svijesne da im se tako najviše isplati za rad mira i uživanja.) Naravno da ne znaju ništa jer cijeli njihov poluusjedelički život je bio i ostao propraćen samo ogovaranjima što je neko ovakav (tj. mimo svijeta), a nije onakav kakav bi, po njihovom mišljenju, trebalo da bude.
/ u nastavku o mojoj i tvojoj; Anđeli, Lukreciji S. ,Hani.../;))
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
