Pričali mi da naopako se rodija ja.-Kako naopako?- pitan.
Pa tako lipo,kaže jedna od tetaka mojih , a ima saan ih, ajmeee ,svukud i svagdi.....Blooožeeee, koliko ti duša želi, samo slabo nešto marile za mene.No, dakle, bejbisi se kao rađaju naglavački hop, a ja eto odma na noge poša i dočeka se , na obe,eee, pa da, nego šta.
Rekli mi i da je kiša brale padala toga dana kao nikad pri , a valjda i kao nikad posli tega.Ma, nešto mi se i nije izlazilo baš, pravija san probleme oko toga izlaska i to veeelike , ali barba- Grmlj neki imao nešto što kliještima zovu pa povuci – potegni za moje mile male srednjake prste i eto, dogodilo se meni nasilno moje rođenje mimo moje voje i još k tome pride , slomija mi majmun moje mile male kosti obaju mi prstića i tako i dan-danas ukrivljeni stoje, da me site onako, tek-tako da nisam želia , jednostavno nisam želia bit rođen toga dana,miseca i sata i tačka.Zapravo,ma nisan uopće želia na ovi svit.
Da me se pitalo, reka bi ja, vika,urla,neeeee, među zvizde želin, pa da jezdin, pa da jezdin.
Otada pa na ovamo i prestalo nije još, traje uvik isto, uvik moćno, ono dobro znano
:-Drž se, ne daj se,
čupaj, grizi,grebi....povuci,potegni...ma zaebi, umoran sam brate od sve tog naopakog!
Ostavljali me svukud i svakom,priplova Lipu našu , a i onu bivšu i poprijeko i uzduž, čoviče, poliglota postadoh, časna rič, a tek plovidbe i selidbe,sile i haribde, pa tek svekolika prevozna sredstva....ma nema pajdo moj, s kin i s čin se nisan plova,klata,drmusa....
-u tihin noćima dugin,
svi oni što nešto mi značili
otišli vlakom nebeskin
ranojutarnjin...
........da mi barenko pogled na ono lice što šapuće da sam junak iz doline
eh, kad bi mene moja majka zvala-Dođi sine!-
„Ostavljaaaan oca ostavljaaaan majku,ostavljaaan namilije sveeee,zbog one za kojom srce izdišeeeee...“
slušan pod prozorom svatovsku,grlenu, i opet isto mislin:
-A ja ?Eto i to naopako opet bilo,i otac i mati čergom podvodnom odjedriše..rano....ebemu prerano...al dobro sad,
a mene opet priko vala i udolina stalno nazad vraćala neka čudna Golfikana.
Ma, vrača me i nešto jače, nešto što se ne znan kako zove ...vratilo me ipak bliže iako ko po navici u tuđe dvore,al bliže početku putovanja kružnog,sada već dobrano južnog.
Čini mi se da san sada dalje nego ikada od svega željenog.A to svega, mislin da i jest i nije nešto bilo puno,malkicu,mrvicu samo, al neeemaaaa, a i zašto bi?Idu dani,idu godine,al nitko do mene,
ili ne znan il ne mogu ?!Bit će da je i ono prvo i ovo drugo,svi sve znaju, a opet nitko ništa ne zna.Samo lupetaju, a lupetam bogme i ja i to u svih šesnaest.
Ali dobro,valjda nisan odresta posve još, ili će prije biti da san samo malo naresta, a odrest kad ću, ne zna se....;))
Možda tome dilu posla pripomognu i ove moje beside ilitiga priče "Iz dubine",da....a bit će ih ,oooo,još i kako, samo sad triban otrkat pod maslinu i bacit jednu batudu...;))
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.