Cijelog svog života, kako god kratak ili dug bio, prolazimo kroz neka vrata. Vrata, vratnice, dveri, kapije, ulazi, vratanca, neki prolazi i dolazi koji nas dovode, vode i odvode u svijetove što se pružaju pred nama. Obrni-okreni, uvijek i svuda, neka vrata koja vode dalje. Da li je dalje bolje ili ne, pitanje je suvišno, jer vrata postoje. To jest, postoje ti manje ili više usko-široki prolazi koji nas tjeraju dalje. A, onda, jednom nema više prolaza.
Zašto???
Pa, zato što prolaz nije prolaz kada su Vrata zatvorena. ZA-TVO-RE-NA. Razumiš?!??
U djetinjstvu, vrata su šarena. Sva od reda i šarenila. Rasprostrta pred našim očima koje, još uvijek prilično mutno, doživljavaju svijet. Gdje god i kako god se neki bembač rodi, šarenilo i blistavost pastelnih boja boji mu svijet, jer ništa ne zna (tako malo i nesvjesno), jer ništa nema (tako čisto i neiskusno), jer nigdje ne može ići (tako krhko i bespomoćno). Dijete ko dijete, uvijek i svuda na kugli zemaljskoj isto, isto i hrli ka ljepoti i šarenilu koje se muti i stapa u nijansama duge, jer samo tako uči sve ono što ima potrebu da nauči.
U mladosti vratima pristupamo opreznije. Ne zato što znamo da ona postoje. Ne zato što se spremamo da prođemo kroz njih. Još manje zato što se plašimo da, ako se zatvore, prolaza nema. Ma, ne... U toj dobi nezrele zrelosti i nesigurne sigurnosti vrata ne doživljavamo na poznat nam način. Otvaramo ih kao ladice pune prašine, zarđale i sklone raspadanju; kao nešto iza čega više neće biti ništa, jer koja to mladost ne zna za nihilizam. Pa, u nihilizmu, mladost i postaje to što jeste (čast izuzetcima, oni potvrđuju rečeno!) ili kao nešto poslije čega dolazi slavno i sjajno Svašta. Ta su vrata, u mojoj mašti Plava. Sivo plava. Golublje plava. Nebesko plava. Morski plava. Plava su jer vode ili ne vode. Tamo gdje treba. Tamo gdje je dobro oivičeno graničnikom znanja i savjesnosti. Tamo gdje duh pobjeđuje materiju, dobro potire zlo, a ljubav prašta mržnji. Tamo, puno daleko ili duboko, gdje ovaj naš prosiječni mozak može, ali neće, da dopre. Eh, da je iznad tih 10% razvijen... Pa, obzirom da nema tih, meni vječno nedostajućih i bolnih 10%, često i prečesto Plava vrata odvedu u suprotnost. Pa i to je neko dalje.
A onda stiže, neumitno, srednje doba. To su one sjebane godine od tridesete do četrdesete. Šta se od vrata otvorilo-otvorilo se. Ono malo njih koje je ostalo na raspolaganju, već je potamnilo i poprimilo patinu vremena. A, vrijeme... E, vrijeme... Ono prolazi svakoga dana objektivno isto. Subjektivno doživljavanje bi možda uništilo predstavu o mom karakteru, ali jasna mi je predodžba kada je teklo sporije a kada brže. Kao pukotine neke. Kao da se rascijepilo. Kao da se rasteglo kada treba i skupilo u suprotnim slučajevima. Kao da je išlo brže kada ne treba i sporije kada, isto tako, ne treba. Ali, i u njemu postoje vrata. Pa, sad, kako god otrunjena bila, ipak su prolaz koji vodi dalje.
Gdje,čovječe, dalje? Ta su vrata, obavezno i zakonom zaštićeno, boje staroga zlata. Znaš, to je ona tamno žuta boja koja, kada je odjeneš u zlatastu nijansu, daje prizor koji su naše bake zvale "staro zlato". Staro zlato je lijepo. Samo, znaš, staro je njegova najbliža odrednica... No, nema veze. I ta vrata, u toj boji i toj dobi i tekako znaju da se otvore. Možda je potrebno više spretnosti i duha... Ali otvore se. Valjda...
I tako dođosmo do crnih vrata. Ne, nisu ona određjena vremenom, mada bi bilo logično svrstati ih na kraj ovoga redosljednog niza i nazvati ih Starošću, i njenim krajem. Ne. Crna vrata postoje uvijek i svuda. Od rođenja do smrti. Uvijek i svuda. Najbolje je kada su zatvorena. Ali, ona su uvijek otvorena i, čini mi se, na svakoj krivini i čošku. A krivine i ćoškovi su svuda u okruglastom ili kockastom (zavisi kako tko gleda) tijeku života.
Od svih crnih vrata nisam promašila, gotovo, niti jedna pa sam kao pandan cijeloj priči, otvorila neka djetinjasto šarena,oooo,oooooo,davno,odavno, jer, još jedino što me priječi da ne prođem kroz ona posljednja i najcrnja, je šarenilo dječije duše koja još uvijek galopirajuće diše u meni.
Zatvarajući kufer pun tamnih odjevnih predmeta i pastelnog donjeg rublja, ženska sjenka se uspravljeno ocrtala na zidu. Lelujavi, izduženi odraz bio je tako tanak da se činilo da će se sjen prelomiti na sredini, ali pri svakom njenom pokretu dešavalo se nešto zaista neobično - taj najuži, središnji dio bi se pomično popunjavao. Kako bi se sjenka lelujala lijevo ili desno nešto veliko i, reklo bi se teško, je na mahove kritični dio činio znatno širim.
Sjenka se užurbano kretala po zidovima raskošnih soba, svih osvijetljenih na identičan način. Brzina pokreta ruku pričala je o spretnosti, način pomicanja glave o pronicljivosti, pomaci dugih nogu o gracioznosti… Onda je sjenka napuštala jednu po jednu prostoriju, jer su tanki prsti dodirivali prekidače svjetlosti, pa se desna ruka produžila u nešto pravokutno i veliko, a lijevo rame je dobilo ovalno okruženje. Potom je sjenka sasvim nestala pretvarajući se iz polja vida u polje jasnog I ravnomjernog zvuka visokih potpetica.
Oko rimske fontane bila su okupljena djeca. Strancima zanimljiva igra u sprezi novčić - želja, njima je bila sasvim monotona I nelogična. Jer živjeli su kraj te fontane dovoljno dugo, iako samo dječije, da su prestali vjerovati u ispunjenje želja odraslih. Djeca su te tople rimske noći, radila kraj fontane ono što i svake, svakoga ljeta - ništa. Posmatranje prolaznika i povremeno izmjenjivanje po koje riječi ne spada u nešto što bi se moglo opisati kao zanimljivo, korisno, zabavno. Ali…njihovi malo drugačiji pogledi na pojam trošenja vremena, su od ovakve vrste protoka istog napravili svojevrsnu filozofiju vrlo primjenljivu i u kasnijim danima. Na njih, ionako, nitko nije obraćao pažnju - dakle bili su tu, a kao i da nisu. Šareniš njihovih očiju svjetlucao je u mraku i da je više pozormosti bilo tko skrenuo na te odsjaje doživio bi i fontanu drugačije. Sasvim svjesni, iz godišnjeg iskustva, da tu uglavnom zastaju stranci koji ih ne vide i ne čuju, djeca su se, ponekada, igrala ovakve igre-
-“Bacio je novčić preko glave, sleđa”- kaže jedan -“sigurno je poželio ljubav”.
-“Ha, ha!”-kaže drugi” To mu se, bogme neće ostvariti.”
{Poslije šest mjeseci mladi parižanin je shvatio da ga ljubav nešto neće i da se đabe lomatao oko “one” fontane.}
A, recimo, jednom je jedna divlja djevojčica igrala svoj uvijajući ples oko tih vodenih kapi, želeći da dobije bicikl…
{Samo tri mjeseca kasnije mladi bračni par iz Odnekud tražio je preseljenje u bilo koji dio ujedinje svoje države želeci pobjeći od tragične smrti svoje kćeri koja je nastradala vozeći bicikl.}
Šareniš tih očiju oko fontane…Djeca Rima odrastala su beskrajno neobuzdano, a opet, pretjerano tiho…Te kapi vode koje su se prosipale u fantastičnom ravnomjernom pravcu…Svjetlosti nežive, svjetlosti očaravajuće životne… I želje, obične, nestvarne, neostvarene, nepristojne, iskrene, duboke, svakakve…Ponekada nikakve, ali pojedinačno važne i presudne. Onako kako ih je bljesak raznobojnih očiju procijenio i u bljesak vodenog pravca prenio.
Oblaci su se pretapali – od bijele do crne sve se spojilo i prelilo u ljepotu visokog neba, u ljepotu zemaljski nam otetih čari koje su nas vukle od Ikara do Amstronga, od vrapca do kondora, od sjenke do materijalizacije. Sjedila je mirno do prozora, gledala I spuštala pogled kronometarski ravnomjerno, i nije jela, i nije pila, ko zna, možda nije ni disala. Sjenke su nedokučive i raznovrsne, sjenke potekle sa njene gradske kaldrme očaravajuće kada su žene i nedefinirane kao da su muškarci.Sjedila je savijajući noge u koljenu dok je avion propadao u zračne džepove, ispravljajući ih kada je izlazio iz njih, podvijala je čujne štikle pod sjedište i mislila, mislila beskrajno… Njen grad se ne doživljava. O njemu se samo misli na nivou dubokih emocija, ko ih je razvio, naravno. O njemu samom i dubini njegovih ruševina, jer ono lijepo nije teško u misli dozvati. Dakle, sjedila je u avionu i razmišljala dok su se horizonti pod njom rastapali a vjetrovi hujali, kroz džepne oblake, melodiju stotina čarobnih frula. I čekala je samo jedno… Da sleti u – Rim.
Pod umjetnom svjetlosti njena se sjenka rastopila u ženu, pravu osobu oslobođenu jednake svjetlosti soba svog raskošnog stana. Izduženi oblici dobili su punija značenja, a ono neobjašnjivo i lelujavo u predjelu struka postalo je sasvim jasno i jarko crveno. Bila je to – kosa.
Leteći kroz olujne oblake, prijeteće i sive, mislila je kako njen grad sada grli noć. A noći su tamo vrlo mračne i, ponekada, vrlo teške.
Crvenokosim mudricama, vjerojatno, najteže… A sa njom su te svakakve noći u letjelici isti zrak udisali razni, nepoznati ljudi.
Osvrnula se - simpatični, mladi par se došaptavao, dok je dama zavodljivo treptala, on nije skidao oči sa nje ( kako idilično), krupni gospodin zalizane kose se vrlo jasno dosađivao i pokušavao spavati ( kako dosadno), djevojka sa previše šminke na licu i nevjerojatno dugim noktima mačkasto je gledala u svim pravcima pokušavajući uloviti neki značajan pogled ( kako prosto), debela dama sa velikim šeširom I mršavim pratiocem borila se sa kostimom dva broja manjim ( kako neukusno)…a mali, plavokosi dječak je duboko i mirno spavao na krilu jedne prelijepe žene koja je čitala Sitničarnicu Kod sretne ruke ( kako otmjeno)… Ali, pregledajući ih svojim pronicljivim očima ostala je vjerna tajanstvenosti i ritmu nipodoštovanja koji se sukobio sa njenom naravi. Zato je bilo mnogo bolje da ne gleda putnike oko sebe, već samo sebe, takvu kakva je, možda savršenu i usamljenu, možda voljenu i nesretu… Ma, jednostavno – takvu kakva je!
Sa katedrale, čije su gotske kupole vodile u nebo, čulo se dvanaest gromkih udaraca zvona, a njihov zvuk nije imao eho. Kroz sparnu rimsku ponoć počele su prolijetati kapi kiše,sitne i tople, kao da su oblaci vatreni.
I na tom mjestu, u to doba, sve je postajalo kristalno jasno – i zašto svi putevi vode u Rim, i kako je na Rubikonu kocka bačena, i šta rade ona djeca kraj fontane, i kako su propali rimski bogovi, i gdje je sačuvana čarolija vječnoga grada. Kapljice iz nebeskih obličja ucrtavale su moć otkucaja ponoći koja je uvijek jedinstvena, a samo ovdje posebna.
Čudna dječija igra kraj fontane započela je ponovo i rimska djeca nikada nisu bila tako surovo nadarena kao baš te noći.
A onda je zvuk visokih potpetica, pobjegavši sa gradskog asfalta počeo odzvanjati u njihovoj blizini. Od prvog do posljednjeg tona bio je savršeno ujednačen i prisutan kao da je osoba sve vrijeme koračala u mjestu tu, pokraj njih. Ali naravno da nije bilo tako jer prvo se čuo zvuk, onda se pojavila sjenka, a tek potom sjenka je dobijala oblik crvene kose iz koje je, na kraju, izronio ženski lik.
Djeca, svijesna svoje primijećenosti i svog prisustva, dječije nespretno su se pretvarala da su nezainteresirana za crvenokosu strankinju, koja ih je netremice gledala. I gledala, i gledala, a njihove šarene oči su postajale njena biljurna ogledala sve dok i u posljednjoj zjenici nije zatreperila njena sasvim jednostavna želja. A onda, vjekovima ušutkani vulkan Pompeje oživio je lavu u uzburkanim kapima fontane koje su, spajajući se sa rominjalom kišom vatrenih oblaka, ostavile samo trag bačenog novčića, metalnog i sivog u apoenu od jedne lire. Ostao je i trag crvene kose, pokislo slijepljene uz uske sljepoočnice inteligentnog lica i zvuk tih visokih potpetica koji je zvonio jače od svih zvona rimske katedrale. U odlasku prošaputane riječi, upućene bosonogoj djeci ponoći, osigurale su ispunjenje snova jedne i jedinstvene građanke.
U avionu je samo na mah pogledala likove svoga okruženja, a zatim sklopila oči i… utonula u san. Bila je umorna, iscrpljena I neispavana.
Rim je…Rim! A Njen-grad…ipak, samo, Grad. U Rimu je njena pojava ostala,bar,mentalno zabilježena, a Njen-grad nit ne zna da je posjeduje… I to – zauvijek!
KAKVA ŠTETA…
Napisano…
Sumorne gradske noći, 1.lipnja 2006.godine, dok su zvuci sa ulice dopirali, i emocije se negativne skupljale, a ja se pravila da mi – nije ništa. Tebi, koji si tada vjerovao da se događa svašta, poklanjem, ovim riječima, najdublji dio sebe koji sanja pramenove duge, crvene kose.
A, da,…, I biljurna ogledala prozaičnosti…
Da sam znala, a ja bih se pomakla…ili bih ustuknula, neprimjereno meni…ali da sam znala, sigurno bih bar za tren zastala i pogledala…a onda bih se, tako mi svega, predomislila.
U mislima onih koji se ne plaše pregledavati i postupno zaključivati sve svoje grijehe, ovo su sasvim obične konstatacije, ovo su sasvim obične sugestije samome sebi gdje ne pogriješiti nekog budućeg puta i gdje stati umjesto nastaviti.
Ali, samosvjesna Lukrecija S. je, naravno bila izuzetak. Ponavljajući beskrajno svoje greške i praveći ih sve zrelije i ozbiljnije, sasvim sigurno je sebi krčila put psihičkog rastrojstva koje se graničilo sa mudrošću, bez obzira koliko to sumanuto zvučalo. Ali sasvim pouzdano između njenog kad - kadašnjeg mentalnog rastrojstva i mudrosti postojala je čudesna granica pretapanja nad kojom bi svako poklekao ne znajući šta mu se to događa.
No, ta čudesna djevojčica - žena je svakoga puta prepoznavala indikaciju nevjerojatnog stanja i pretvarala ga u svoju korist nesvjesnom prevagom na stranu mudrosti koja bi je, sasvim polako, ali i sasvim sigurno, vodila u okrilje mentalnog ozdravljenja I potom bi izvjestan duži period sve funkcioniralo bez greške.
Znala je ta, po sebe opasna, Lukrecija sasvim dobro kada treba i stati i prestati, ali je u stvari, uživala sebe dovoditi na baš onu granicu kada se sve nekako uskomeša, pobrka, podvoji i krene tijekovima beznađa za sav normalni svijet.
Ali normalno je za nju bilo suviše jednostavno, da ne kažem – prosto.
Igrajući se tako, doduše samo s vremena na vrijeme, poslije prvih osijećaja boli zbog gubitka ovoga ili onoga, u prevazilaženju takvih dana i noći, prepuštala bi se tim svojim zamršenim stazama uma koje su bile takve kakve jesu. Onda je doživljaj bio apsolutan I potpun. Netko bi rekao da je to bila vrsta post-festuma koja je prisutna u slučajevima psihotičnih masovnih ubojica koji su oduvijek voljeli da se, uzimajući nešto od žrtve, ustvari vrate na sjećanje o njoj i zločinu.
Preživljavajući te trenutke zlokobni ljudi nedokučivih misli koje smo preveli u bolesna stanja, osjećali bi se jako, zdravo, ispunjeno, nepobjedivo…
Lukre se nije mogla podvesti pod taj soj, jer živeći svoje post-festume, gradila je događaje u svim mogućim i nemogućim smjerovima, obnavljajući doživljeno i sanjajući savršeno, pa sve tako do granice vjerovanja da je krivica raspada samo njena i da je moglo biti bolje da nije uradila ovo ili ono.
No, kako to obično pisci kažu, priče ne bi bilo da se nije dogodilo nešto drugačije, ili da nije postojalo jedno veliko, životno ALI.
Lukrecijino prelaženje iz morbidnog, povremenog, standarda na dramu, dogodilo se jednog lednog popodneva koje je više imalo oblik noći nego dana. A sasvim je ličilo na izdvojeni segment filma teške tematike koju obično prate razne vremenske nepogode.
E da je tada protumačila da se ništa u njenom skladu nije moglo izroditi baš takvog popodneva…ona bi stala.
Ali, sasvim naviknuta da samo teški oblici rađaju veličanstvene odnose, utopila se svojom vrućinom u hladnu zemljinu površinu pazeći da napravi, tako potrebnu, ravnotežu.
E tog dana, tog datuma koji je brojao posljednje dane u toj godini, zarobila je svoje svestrane misli i svoj nevjerojatni duh. Ne, nije to htjela…nipošto!
Zbog običnosti dešavanja ,Lukrecija je u prvo vrijeme bila zgranuta,ali ne stvarima koje su se dešavale, već osjećajem da njoj odgovaraju, te je probala provocirati nešto što bi odskočilo, nešto za šta bi se, kao za travku uhvatila, te tako opravdala sve svoje radnje. Umjesto svega toga doživjela je osjećaj uklapanja u životne norme, regularne standarde, uzvraćene emocije…
I sasvim zbunjena počela otkrivati svijet, do tada joj nepoznat, svijet običnih ljudi koji su samo željeli biti dobro.
Nepažljivi posmatrač bi izvukao zaključak da je napokon, eto, stigla i ona do svjetskih istina, gdje je privatna granica između dobra I zla.
Dotični bi čak bio i sretan u njeno ime, ne znajući da privatne granice sebi postavljaju specifične individue, a kolektivne prihvaćaju prosječne.
Boreći se sa blještavom stranom raja za sav normalan svijet, Lukrecija je padala na dno svoga pakla pravdajući se da je sve to samo prolazno i uvjeravajući se da je baš to ono što nedostaje njenom iskustvu. A onda, u prvom odstupanju od uobičajenog osjetila je trag nestajanja.
Blijedi obris nečega pretvarao se u osjećaj ničega i ona je prepoznala svoj vječni gubitnički bol. I začudo, u njemu nije pronašla ni djelić onoga što joj se do tada dopadalo, ni djelić onoga što bi je u njen svijet kasnije odvelo… Odstupajući od pravila koja joj je priroda rođenjem dodijelila, počela se boriti za očuvanje tog neobjašnjivog sklada I za svoje mjesto u njemu, ali ta ista priroda joj je podarila i nestrpljivost. U nemogućnosti da ponovo osjeti sve ono prijašnje počela je svoje zapetljane psiho radnje, koje je trebalo da joj donesu ivicu ludila, a potom još jače ozdravljenje. Njihovi efekti su ovoga puta imali sasvim drugačije dejstvo…
I ona se po prvi put u životu, uplašila za svoj opstanak.
Danas Lukrecija S. živi svojim uobičajenim životom. Nervno-srčani slom je doživjela, odživjela I od njega se oporavila, sasvim sama.
U noćima koje je sebi zacrtala kao bdijuće dopusti sebi, ali sve manje i manje, sjećanje na period onoga što bi smo nazvali normalnim životom. Sasvim se vratila svojim uobičajenim postupcima I navikama, svojim probama i mozgovnim eksperimentima u kojima, kao po pravilu, ožiljke nose samo neki drugi, za nju slabi ljudi.
Ali kada se, eto, pomalo osvrne na ovu priču u kojoj je jedini konkretni lik samo ona, a varijacije drugoga mašti prepuštene, shvati da je tada bila sretna.
Vjerovali ili ne, Lukre zbog toga ne pati, jer, što je to, uopće, sreća?
Velike potrebe za velikim stvarima uvijek stvaraju malu glavobolju obzirom da, zbog njihove veličine, sami ne možemo uraditi ništa konstruktivno i vrijedno, već moramo čekati razriješenje i doprinjeti onoliko koliko se može. Uglavnom se može, objektivno, malo. Glavobolja je, onda, kod razumnog svijeta mala jer te, velike stvari želi, ali i zna živjeti bez njih.
Anđela je to znala. Šta znala – ma doktorirala ovu temu, jer su njoj u životu nedostajale samo velike stvari. Malih je imala. Pa ne baš na pretek, ali bilo ih je, recimo, dovoljno za jedan pristojan životinjarski način postojanja u svijetu koji je okružuje. I to je Anđela znala. Ajde što je znala, nego kako se samo u to lijepo uklopila i kako je znala to opravdati svaki put kada joj se učinilo da ima razloga. Ti su razlozi, uglavnom, bili nedovoljni i smiješni, ali Anđeli prijeko potrebni kao vjerovanje da nije baš sve tako crno kao što izgleda onda kada tih razloga nema. Anđela je imala onih trideset i kusur godina, nešto prošlog života spakovanog u crne vreće mozga koje su se, negdje, kao usput, zametnule. Vadila ih je po potrebi. Sve manje i manje, jer su sjećanja užasno pekla njenu prebijelu kožu i nisu dopuštala olako prelaženje preko stvari koje su Anđeli već postale način života. Te proklete natrpane crne vreće znale su tako opako da je zavedu u bespuća nekad poznatog, a danas odvratnog, da je imala prijeku potrebu da ih spali u dvorištu sa ostalim smećem. No, nije joj se dalo. Smeća je oko kuće, i u njoj, bilo taman toliko da ni gram više od toga ne bi podnjela lomača u dvorištu.
Jer sve je to bilo prije onoga vremena kada je Anđela počela grickati nokte.
To sa noktima se dogodilo jedne glupo bezazlene večeri prije nešto više od godinu dana. Točnije, onog prošlog listopada kada su ulice svježe mirisale na kišu, a temperatura bila i više nego ugodna za to doba godine. Jer tada je otkrila. Ma, strašno. Ni crne vreće, vađene sistematično i sa razlogom, u svrhu opravdanja i ozdravljenja i traženja, više nisu mogle baš ništa pomoći. Jer, Anđela nije, napokon, saznala istinu. Ne. Anđela je, napokon, morala istinu prihvatiti.
A bilo je ovako...
Ta lijepa plavokosa djevojka, plavih očiju i prebijele puti, bila je više nego premija u svojoj maloj, ali odabranoj, prigradskoj četvrti. Bezobrazna susjedska nagađanja i pogađanja pratila su je od šesnaeste. Bila je suviše lijepa, da bi je zanemarili; iz odveć dobre kuće, da se ne bi naslađivali; i više nego dobronamjerno naklonjena okolini, da bi je ostavili na miru. Ma, bila je savršena za trač, spletku, ispiranje usta i sve slično tome, jer skandal nije skandal ako se tiče osobe koja je na lošem glasu. Trač je dobar ako je o nekome tko je primjeren i skladan sa susjedima. Trač je sjajan ako je o nekome tko se iz te sredine izdigao, a objektivno gledano, tu ponikao i tu odrasta... Dakle, trač o njoj je bio sjajan: kad je izašla, sa kim, do kad, kako je izgledala pri izlasku, a kako pri povratku, koji automobil ju je odvezao, a koji dovezao...i sve nešto na te, Bloga mi profane, teme koje su učmale susjedske živote činile bogatijim i uspešnijim. Zašto? Nemam pojma. Valjda ljude zanima sve i svašta kada od svoga kvalitativnog nemaju više ni kvantitativno ono nešto čime se mjeri svaki životni otkucaj u tami (a on vrijedi, vrijedi kao suho zlato),jer, mi, ljudi sa planete Zemlje, mnogo toga mjerimo mrakom.
Dakle, bila je lijepa, vrijedna i sposobna. Bila je neprimjerena mjestu gdje je živjela i, shodno tome, nije bilo nikakve šanse da se snađe i održi. Kao takva i još bolja nije imala ,čak ni logičnu, predispoziciju da uspije u životu. Tako je kod nas Hrvata. Ako nas itko ikada uništi-to ćemo biti mi sami. Zašto? Pa, između ostalog, zbog malo prije rečenog.
Šta da pričam dalje? Da se udavala? Pa, jeste. Jednom za probu. Proba, ko proba, nije uspjela. Hvala Sudboguzu, iz tog braka, djece nema. A onda, nekako onom utvrđenom logikom, uslijedio je i drugi. Mislim, brak. Dakle, da joj je netko rekao, da se samo netko usudio da je opomene, možda bi razmislila i zastala ta prelijepa Anđela. Ali, prilično satrvena i slomljena muško-ženskim bitkama i odnosima, vidjela je, željela je, i na kraju, imala je Sebe (sa velikim «S») u braku sa muškarcem kome svaka čast, ali nje, te i takve, niti je bio, niti ikada može biti, dostojan. Zašto? Pa, zato što nije odgojen porodicom, školom, kulturom i umjetnošću da zna cijeniti vrijedne i lijepe stvari. Zato što je, jednostavno, bio i ostao, drugačiji. Zato što joj je napravio neku djecu, koju je ona, nekako rodila ,da bi svi oni ukupno živjeli, neki porodični život. Netko na papiru, a netko u stvarnosti. Netko nekako i svi ostali svakako; no, izvinite, ali To – veze blage sa porodičnim životom nema. Niti ga je imalo, niti će biti drugačije.
- *ebi ga - rekao bi njen savršeni otac – sama si birala. Ajde ne budali da ti, tako pametna i umna, nisi znala u koje sranje srljaš??? Ma, ćero, koga lažeš... Mene, nema potrebe. A sebe, e *ebi ga, nemoj!!!
A ćera nije znala. Kunem se u njeno ime da nije imala pojma da će se jednom desiti ovo...
... Da će naletjeti na ljubav. Na nešto što ni poslije tri do pet džin-tonika nije mogla zamisliti kao stvarno, a još manje kao ostvareno. Da će odlijepiti. S djecom. S mužem. Sa svojim savršenim ocem. Sa svim savjetima koji kažu da je ona: lijepa, mala, plava dama koja ima divnih dvoje djece i još divnijeg muža.
Bljak!!!
Htjela je nešto drugo. Htjela je nešto svoje. Samo svoje. Bez djece, molim. Ona nisu dorasla scenama duboke emotivnosti i humanizma. Ne, nisu. Majke mi. Ona su dorasla scenama sexa i nasilja... To i onako, vječito, prežvakavaju po TV i PC ekranu. A ljubav? Ma, nećemo se baviti time, sada... Dakle. Mala, plava dama (moja i tvoja Anđela), zapala je u vječito neriješen procijep-od Hamleta do danas, isto pitanje nas mori: biti ili ne biti? Ona je riješila - da- ne-bude. Da ne bude ljubav neprimjerena njenom statusu (bračnom), njenim godinama (lažnim) i njenom sjaju (umišljenom). Riješila je Anđela prestati biti anđeo – sebi, njemu, kome god... Riješila je da nema ništa umišljeno, jer je bila i ostala, dovoljno i samo svoja: ne umišljena i jaka. Odlučila je živjeti bez ljubavi. Ništa neobično. Ali, odlučila je, ili je to nekako samo došlo vremenom, da u ljubav više i ne vjeruje. Da snaga, koju je rođenjem dobila, životom gradila i nadograđivala, godinama sticala i čuvala, bude i ostane ono ljepše od njene vanzemaljske, izvanjske ljepote.
Sjećam se, bio je svibanj. Ono neko vrijeme kada poslije hladnoće i prljavog, otopljenog snijega, po prvi put u godini zamiriše priroda, zamamno i poželjno i bezobrazno i svakojako. Kada sve oko nas počinje dobijati drugačije i punije oblike, samo mi, žene, tada vidimo neke viškove na svom tijelu i želimo ga ogoliti kao drvo u sred zime. Tog svibnja je Anđela bila neprisutna od sreće.
- Hej, Bog – zvonilo je zvonko sa druge strane žice. Da ti pričam, jer znaš, vidjeli smo se jučer.
A to jučer, bilo je i danas i sutra i ... Joj, kako sam znala koliko će je boljeti. Posebno onoga jutra kada sam je čula nesigurnu i uplašenu. Pa, tog dana kada sam je vidjela nesretnu i zbunjenu. Moja je Anđela bila još ljepša, jer ta Mondiljanijevska tuga ulila je i neku drugačiju simetriju ljepote u njen lik. Ali je ljepota disala i odisala kroz njega tugom koju ona, i danas, na žalost nosi. Nije moglo biti ljubavi dalje. Sama je presjekla u trenutku kada je trebalo odlučiti: đa-ili-bu. Odlučila se za «BU» koje će je pratiti do kraja života. Zna to Anđela i dosta dobro se sa tim nosi...u vražju mater...i dan danas.
Da je ljubav sljepilo sa dva kraja i dvije pozicije, vrlo brzo je potvrdio i onaj, njen nesavršeni, ali ipak, samo njen muž. Pred Bogom i zakonom on je samo njen. A čiji je u stvari, plašim se da ni sam ne zna. Možda je tako bolje. Za sve.
Jer tada je počela grickati nokte. I tada je morala prihvatiti. Nju, neku drugu, umuvanu u redove njenoga života sa konotacijom ljubavi koja bi, po pravdi zakona i Boga, trebala pripadati njoj. Anđeli. Ljubav se, inače, dijeli, ovdje gdje smo mi nastanjeni, šakom i kapom, kada god mislimo da to tako treba. Kada postavljamo pitanja i podpitanja... E, tada su stvari sasvim drugačije...
A on je, nekako i zbog nečega, u životnom procijepu godina, zavolio tu, drugu. Tu, koja nije imala tako teške, crne vreće uspomena i koja je, kaobajagi i na izgled, bila i bivala nježnija, suptilnija i mekša... Ta neka, druga žena, postojala je i bila prisutna godinama. Anđela je znala i šutjela. Anđela je znala i pravila se da ne zna. Anđela je znala i amenovala i patila tiho, u sebi, radujući se svakom trenutku koji je bio dio bliskosti. Anđela je prijetila, opominjala, predočavala, govorila...Ali, vajde, nije bilo. Anđela je pukla kada je prihvatila. Anđela je počela grickati nokte. A onda se Anđela zaljubila... I onda noktima više nije bilo spasa.
Poslije sve, i onako, više nije bilo bitno. Anđela mi priča:
- Život nosi čuda-kako ona lijepa, tako i ona loša. U tim čudima ne rijetko se izgubimo. Voljela bih da sam se manje gubila, ali... Gotovo je, zar ne? Mislim, prošlo je to, takozvano, moje vrijeme. Ma, kao u priči o Dori Krupićevoj.
I tada mi je bilo sasvim jasno na koga me je podsijećala sve ove godine. Na Doru, bijelu i rumenu, lomnu u struku i nedodirljivu. Na ono prokleto žensko, toliko lijepo, da i dobronamjerne susjede, ne mogu i ne žele suzdržati se.
Poslije su došla neka teška i bolna vremena. Anđela i ja smo sve više i više bivale prisne i bliske. Kad god bih je pronašla u nepriličnoj radnji grickanja noktiju, vikala sam i urlala. A život je tekao kao da ni jedna od nas dvije nije ništa ni učinila ni rekla, jer život je morao gurati svoje godine, a Anđela je morala prihvatiti ili ostaviti. Do sada gledano, prihvatila je i prihvaća i dalje... Pa i to sa noktima je postalo kronično jer njen je život kronična pojava loše postavljena sa još lošijim tijekom. Bezazleno i plavo, gledano kroz njene oči, to loše kad-kad dobije i nijansu neba, pa nam se onda čini da, ipak, nije kasno. Da ima nade sve dok ima čovjeka.
II
Veliki stol u dvorištu, pod drvetom starijim od nas samih. Klupe okolo, trešnja u zrenju, ona svibanjska, slatka i svijetlo crvenih plodova koji već trunu. Niko je nije obrao na vrijeme. Stol dugačak, postavljen, miris mesa na žaru mami susjedsku glad i radoznalost. I ja,tu, među nekim ljudima koje manje-više i nepoznajem, gledam nju. Kao igla se provlači među mnogobrojnim zvanicama, poslužuje hranu, piće i osmijehe. Skuplja ostatke neurednih kostiju i do pola pojedenih komada kruha, svoje misli i emocije. Neke crne kese, tamo kod bunara, čekaju da se u njih spakuje sve ono što one mogu primiti. Veseli glasovi djece iz pozadine dobijaju nešto ozbiljniji prizvuk: netko je nekoga udario, a onda se netko drugi pobunio, dok je treći stao na stranu prvog. Opća zbrka, poslije koje djeca, uvijek i nepogrešivo, nastavljaju svoju igru. Samo roditelji, i to ako su budalasti, padaju na provokaciju takozvanog dovođenja stvari u red. Vjetar poznog proljeća koje, sve više i više miriši na ljeto, tone u sumrak zagasitih boja i samo jedan snop umjetne svjetlosti razbija. Moje misli? Pogled? Duboki osjećaj nepripadnosti i odvajanja?
Gledam kroz prozor dvostrukog stakla koje me skriva. Nagnuta nad sudoperom, sa gomilom bijele pjene na rukama, bijelim ja perem bijele tanjure.
Mrak.
Ulica uska, loše asfaltirana i progutana maglom. Negdje, iz daljine, tu mutnu tamu presijecali su jednaki redovi svjetla. Auto. U njega je ušla jedna Anđela. Nekoliko sati kasnije, iz njega je izašla sasvim drugačija osoba istog imena. I tu je prelomila, ne znajući. I tu je odredila, ne sluteći. Tu je zacrtala svaku brazdu života koji je nastavio svoj tijek, nesvjesna da je tada odabrala jedan od puteva koje joj je Sudboguz odredio.Na žalost, onaj, najgori...
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
