Pregled posta

Anđela ( moja i tvoja )...

Velike potrebe za velikim stvarima uvijek stvaraju malu glavobolju obzirom da, zbog njihove veličine, sami ne možemo uraditi ništa konstruktivno i vrijedno, već moramo čekati razriješenje i doprinjeti onoliko koliko se može. Uglavnom se može, objektivno, malo. Glavobolja je, onda, kod razumnog svijeta mala jer te, velike stvari želi, ali i zna živjeti bez njih.

Anđela je to znala. Šta znala – ma doktorirala ovu temu, jer su njoj u životu nedostajale samo velike stvari. Malih je imala. Pa ne baš na pretek, ali bilo ih je, recimo, dovoljno za jedan pristojan životinjarski način postojanja u svijetu koji je okružuje. I to je Anđela znala. Ajde što je znala, nego kako se samo u to lijepo uklopila i kako je znala to opravdati svaki put kada joj se učinilo da ima razloga. Ti su razlozi, uglavnom, bili nedovoljni i smiješni, ali Anđeli prijeko potrebni kao vjerovanje da nije baš sve tako crno kao što izgleda onda kada tih razloga nema. Anđela je imala onih trideset i kusur godina, nešto prošlog života spakovanog u crne vreće mozga koje su se, negdje, kao usput, zametnule. Vadila ih je po potrebi. Sve manje i manje, jer su sjećanja užasno pekla njenu prebijelu kožu i nisu dopuštala olako prelaženje preko stvari koje su Anđeli već postale način života. Te proklete natrpane crne vreće znale su tako opako da je zavedu u bespuća nekad poznatog, a danas odvratnog, da je imala prijeku potrebu da ih spali u dvorištu sa ostalim smećem. No, nije joj se dalo. Smeća je oko kuće, i u njoj, bilo taman toliko da ni gram više od toga ne bi podnjela lomača u dvorištu.
Jer sve je to bilo prije onoga vremena kada je Anđela počela grickati nokte.

To sa noktima se dogodilo jedne glupo bezazlene večeri prije nešto više od godinu dana. Točnije, onog prošlog listopada kada su ulice svježe mirisale na kišu, a temperatura bila i više nego ugodna za to doba godine. Jer tada je otkrila. Ma, strašno. Ni crne vreće, vađene sistematično i sa razlogom, u svrhu opravdanja i ozdravljenja i traženja, više nisu mogle baš ništa pomoći. Jer, Anđela nije, napokon, saznala istinu. Ne. Anđela je, napokon, morala istinu prihvatiti.
A bilo je ovako...

Ta lijepa plavokosa djevojka, plavih očiju i prebijele puti, bila je više nego premija u svojoj maloj, ali odabranoj, prigradskoj četvrti. Bezobrazna susjedska nagađanja i pogađanja pratila su je od šesnaeste. Bila je suviše lijepa, da bi je zanemarili; iz odveć dobre kuće, da se ne bi naslađivali; i više nego dobronamjerno naklonjena okolini, da bi je ostavili na miru. Ma, bila je savršena za trač, spletku, ispiranje usta i sve slično tome, jer skandal nije skandal ako se tiče osobe koja je na lošem glasu. Trač je dobar ako je o nekome tko je primjeren i skladan sa susjedima. Trač je sjajan ako je o nekome tko se iz te sredine izdigao, a objektivno gledano, tu ponikao i tu odrasta... Dakle, trač o njoj je bio sjajan: kad je izašla, sa kim, do kad, kako je izgledala pri izlasku, a kako pri povratku, koji automobil ju je odvezao, a koji dovezao...i sve nešto na te, Bloga mi profane, teme koje su učmale susjedske živote činile bogatijim i uspešnijim. Zašto? Nemam pojma. Valjda ljude zanima sve i svašta kada od svoga kvalitativnog nemaju više ni kvantitativno ono nešto čime se mjeri svaki životni otkucaj u tami (a on vrijedi, vrijedi kao suho zlato),jer, mi, ljudi sa planete Zemlje, mnogo toga mjerimo mrakom.
Dakle, bila je lijepa, vrijedna i sposobna. Bila je neprimjerena mjestu gdje je živjela i, shodno tome, nije bilo nikakve šanse da se snađe i održi. Kao takva i još bolja nije imala ,čak ni logičnu, predispoziciju da uspije u životu. Tako je kod nas Hrvata. Ako nas itko ikada uništi-to ćemo biti mi sami. Zašto? Pa, između ostalog, zbog malo prije rečenog.

Šta da pričam dalje? Da se udavala? Pa, jeste. Jednom za probu. Proba, ko proba, nije uspjela. Hvala Sudboguzu, iz tog braka, djece nema. A onda, nekako onom utvrđenom logikom, uslijedio je i drugi. Mislim, brak. Dakle, da joj je netko rekao, da se samo netko usudio da je opomene, možda bi razmislila i zastala ta prelijepa Anđela. Ali, prilično satrvena i slomljena muško-ženskim bitkama i odnosima, vidjela je, željela je, i na kraju, imala je Sebe (sa velikim «S») u braku sa muškarcem kome svaka čast, ali nje, te i takve, niti je bio, niti ikada može biti, dostojan. Zašto? Pa, zato što nije odgojen porodicom, školom, kulturom i umjetnošću da zna cijeniti vrijedne i lijepe stvari. Zato što je, jednostavno, bio i ostao, drugačiji. Zato što joj je napravio neku djecu, koju je ona, nekako rodila ,da bi svi oni ukupno živjeli, neki porodični život. Netko na papiru, a netko u stvarnosti. Netko nekako i svi ostali svakako; no, izvinite, ali To – veze blage sa porodičnim životom nema. Niti ga je imalo, niti će biti drugačije.

- *ebi ga - rekao bi njen savršeni otac – sama si birala. Ajde ne budali da ti, tako pametna i umna, nisi znala u koje sranje srljaš??? Ma, ćero, koga lažeš... Mene, nema potrebe. A sebe, e *ebi ga, nemoj!!!

A ćera nije znala. Kunem se u njeno ime da nije imala pojma da će se jednom desiti ovo...

... Da će naletjeti na ljubav. Na nešto što ni poslije tri do pet džin-tonika nije mogla zamisliti kao stvarno, a još manje kao ostvareno. Da će odlijepiti. S djecom. S mužem. Sa svojim savršenim ocem. Sa svim savjetima koji kažu da je ona: lijepa, mala, plava dama koja ima divnih dvoje djece i još divnijeg muža.
Bljak!!!
Htjela je nešto drugo. Htjela je nešto svoje. Samo svoje. Bez djece, molim. Ona nisu dorasla scenama duboke emotivnosti i humanizma. Ne, nisu. Majke mi. Ona su dorasla scenama sexa i nasilja... To i onako, vječito, prežvakavaju po TV i PC ekranu. A ljubav? Ma, nećemo se baviti time, sada... Dakle. Mala, plava dama (moja i tvoja Anđela), zapala je u vječito neriješen procijep-od Hamleta do danas, isto pitanje nas mori: biti ili ne biti? Ona je riješila - da- ne-bude. Da ne bude ljubav neprimjerena njenom statusu (bračnom), njenim godinama (lažnim) i njenom sjaju (umišljenom). Riješila je Anđela prestati biti anđeo – sebi, njemu, kome god... Riješila je da nema ništa umišljeno, jer je bila i ostala, dovoljno i samo svoja: ne umišljena i jaka. Odlučila je živjeti bez ljubavi. Ništa neobično. Ali, odlučila je, ili je to nekako samo došlo vremenom, da u ljubav više i ne vjeruje. Da snaga, koju je rođenjem dobila, životom gradila i nadograđivala, godinama sticala i čuvala, bude i ostane ono ljepše od njene vanzemaljske, izvanjske ljepote.

Sjećam se, bio je svibanj. Ono neko vrijeme kada poslije hladnoće i prljavog, otopljenog snijega, po prvi put u godini zamiriše priroda, zamamno i poželjno i bezobrazno i svakojako. Kada sve oko nas počinje dobijati drugačije i punije oblike, samo mi, žene, tada vidimo neke viškove na svom tijelu i želimo ga ogoliti kao drvo u sred zime. Tog svibnja je Anđela bila neprisutna od sreće.

- Hej, Bog – zvonilo je zvonko sa druge strane žice. Da ti pričam, jer znaš, vidjeli smo se jučer.

A to jučer, bilo je i danas i sutra i ... Joj, kako sam znala koliko će je boljeti. Posebno onoga jutra kada sam je čula nesigurnu i uplašenu. Pa, tog dana kada sam je vidjela nesretnu i zbunjenu. Moja je Anđela bila još ljepša, jer ta Mondiljanijevska tuga ulila je i neku drugačiju simetriju ljepote u njen lik. Ali je ljepota disala i odisala kroz njega tugom koju ona, i danas, na žalost nosi. Nije moglo biti ljubavi dalje. Sama je presjekla u trenutku kada je trebalo odlučiti: đa-ili-bu. Odlučila se za «BU» koje će je pratiti do kraja života. Zna to Anđela i dosta dobro se sa tim nosi...u vražju mater...i dan danas.

Da je ljubav sljepilo sa dva kraja i dvije pozicije, vrlo brzo je potvrdio i onaj, njen nesavršeni, ali ipak, samo njen muž. Pred Bogom i zakonom on je samo njen. A čiji je u stvari, plašim se da ni sam ne zna. Možda je tako bolje. Za sve.

Jer tada je počela grickati nokte. I tada je morala prihvatiti. Nju, neku drugu, umuvanu u redove njenoga života sa konotacijom ljubavi koja bi, po pravdi zakona i Boga, trebala pripadati njoj. Anđeli. Ljubav se, inače, dijeli, ovdje gdje smo mi nastanjeni, šakom i kapom, kada god mislimo da to tako treba. Kada postavljamo pitanja i podpitanja... E, tada su stvari sasvim drugačije...

A on je, nekako i zbog nečega, u životnom procijepu godina, zavolio tu, drugu. Tu, koja nije imala tako teške, crne vreće uspomena i koja je, kaobajagi i na izgled, bila i bivala nježnija, suptilnija i mekša... Ta neka, druga žena, postojala je i bila prisutna godinama. Anđela je znala i šutjela. Anđela je znala i pravila se da ne zna. Anđela je znala i amenovala i patila tiho, u sebi, radujući se svakom trenutku koji je bio dio bliskosti. Anđela je prijetila, opominjala, predočavala, govorila...Ali, vajde, nije bilo. Anđela je pukla kada je prihvatila. Anđela je počela grickati nokte. A onda se Anđela zaljubila... I onda noktima više nije bilo spasa.
Poslije sve, i onako, više nije bilo bitno. Anđela mi priča:

- Život nosi čuda-kako ona lijepa, tako i ona loša. U tim čudima ne rijetko se izgubimo. Voljela bih da sam se manje gubila, ali... Gotovo je, zar ne? Mislim, prošlo je to, takozvano, moje vrijeme. Ma, kao u priči o Dori Krupićevoj.
I tada mi je bilo sasvim jasno na koga me je podsijećala sve ove godine. Na Doru, bijelu i rumenu, lomnu u struku i nedodirljivu. Na ono prokleto žensko, toliko lijepo, da i dobronamjerne susjede, ne mogu i ne žele suzdržati se.

Poslije su došla neka teška i bolna vremena. Anđela i ja smo sve više i više bivale prisne i bliske. Kad god bih je pronašla u nepriličnoj radnji grickanja noktiju, vikala sam i urlala. A život je tekao kao da ni jedna od nas dvije nije ništa ni učinila ni rekla, jer život je morao gurati svoje godine, a Anđela je morala prihvatiti ili ostaviti. Do sada gledano, prihvatila je i prihvaća i dalje... Pa i to sa noktima je postalo kronično jer njen je život kronična pojava loše postavljena sa još lošijim tijekom. Bezazleno i plavo, gledano kroz njene oči, to loše kad-kad dobije i nijansu neba, pa nam se onda čini da, ipak, nije kasno. Da ima nade sve dok ima čovjeka.

II

Veliki stol u dvorištu, pod drvetom starijim od nas samih. Klupe okolo, trešnja u zrenju, ona svibanjska, slatka i svijetlo crvenih plodova koji već trunu. Niko je nije obrao na vrijeme. Stol dugačak, postavljen, miris mesa na žaru mami susjedsku glad i radoznalost. I ja,tu, među nekim ljudima koje manje-više i nepoznajem, gledam nju. Kao igla se provlači među mnogobrojnim zvanicama, poslužuje hranu, piće i osmijehe. Skuplja ostatke neurednih kostiju i do pola pojedenih komada kruha, svoje misli i emocije. Neke crne kese, tamo kod bunara, čekaju da se u njih spakuje sve ono što one mogu primiti. Veseli glasovi djece iz pozadine dobijaju nešto ozbiljniji prizvuk: netko je nekoga udario, a onda se netko drugi pobunio, dok je treći stao na stranu prvog. Opća zbrka, poslije koje djeca, uvijek i nepogrešivo, nastavljaju svoju igru. Samo roditelji, i to ako su budalasti, padaju na provokaciju takozvanog dovođenja stvari u red. Vjetar poznog proljeća koje, sve više i više miriši na ljeto, tone u sumrak zagasitih boja i samo jedan snop umjetne svjetlosti razbija. Moje misli? Pogled? Duboki osjećaj nepripadnosti i odvajanja?
Gledam kroz prozor dvostrukog stakla koje me skriva. Nagnuta nad sudoperom, sa gomilom bijele pjene na rukama, bijelim ja perem bijele tanjure.

Mrak.

Ulica uska, loše asfaltirana i progutana maglom. Negdje, iz daljine, tu mutnu tamu presijecali su jednaki redovi svjetla. Auto. U njega je ušla jedna Anđela. Nekoliko sati kasnije, iz njega je izašla sasvim drugačija osoba istog imena. I tu je prelomila, ne znajući. I tu je odredila, ne sluteći. Tu je zacrtala svaku brazdu života koji je nastavio svoj tijek, nesvjesna da je tada odabrala jedan od puteva koje joj je Sudboguz odredio.Na žalost, onaj, najgori...







Post je objavljen 01.10.2011. u 15:49 sati.