Marketing
Vrata il jedan grdelin i dva tunja
Cijelog svog života, kako god kratak ili dug bio, prolazimo kroz neka vrata. Vrata, vratnice, dveri, kapije, ulazi, vratanca, neki prolazi i dolazi koji nas dovode, vode i odvode u svijetove što se pružaju pred nama. Obrni-okreni, uvijek i svuda, neka vrata koja vode dalje. Da li je dalje bolje ili ne, pitanje je suvišno, jer vrata postoje. To jest, postoje ti manje ili više usko-široki prolazi koji nas tjeraju dalje. A, onda, jednom nema više prolaza.
Zašto???
Pa, zato što prolaz nije prolaz kada su Vrata zatvorena. ZA-TVO-RE-NA. Razumiš?!??
U djetinjstvu, vrata su šarena. Sva od reda i šarenila. Rasprostrta pred našim očima koje, još uvijek prilično mutno, doživljavaju svijet. Gdje god i kako god se neki bembač rodi, šarenilo i blistavost pastelnih boja boji mu svijet, jer ništa ne zna (tako malo i nesvjesno), jer ništa nema (tako čisto i neiskusno), jer nigdje ne može ići (tako krhko i bespomoćno). Dijete ko dijete, uvijek i svuda na kugli zemaljskoj isto, isto i hrli ka ljepoti i šarenilu koje se muti i stapa u nijansama duge, jer samo tako uči sve ono što ima potrebu da nauči.
U mladosti vratima pristupamo opreznije. Ne zato što znamo da ona postoje. Ne zato što se spremamo da prođemo kroz njih. Još manje zato što se plašimo da, ako se zatvore, prolaza nema. Ma, ne... U toj dobi nezrele zrelosti i nesigurne sigurnosti vrata ne doživljavamo na poznat nam način. Otvaramo ih kao ladice pune prašine, zarđale i sklone raspadanju; kao nešto iza čega više neće biti ništa, jer koja to mladost ne zna za nihilizam. Pa, u nihilizmu, mladost i postaje to što jeste (čast izuzetcima, oni potvrđuju rečeno!) ili kao nešto poslije čega dolazi slavno i sjajno Svašta. Ta su vrata, u mojoj mašti Plava. Sivo plava. Golublje plava. Nebesko plava. Morski plava. Plava su jer vode ili ne vode. Tamo gdje treba. Tamo gdje je dobro oivičeno graničnikom znanja i savjesnosti. Tamo gdje duh pobjeđuje materiju, dobro potire zlo, a ljubav prašta mržnji. Tamo, puno daleko ili duboko, gdje ovaj naš prosiječni mozak može, ali neće, da dopre. Eh, da je iznad tih 10% razvijen... Pa, obzirom da nema tih, meni vječno nedostajućih i bolnih 10%, često i prečesto Plava vrata odvedu u suprotnost. Pa i to je neko dalje.
A onda stiže, neumitno, srednje doba. To su one sjebane godine od tridesete do četrdesete. Šta se od vrata otvorilo-otvorilo se. Ono malo njih koje je ostalo na raspolaganju, već je potamnilo i poprimilo patinu vremena. A, vrijeme... E, vrijeme... Ono prolazi svakoga dana objektivno isto. Subjektivno doživljavanje bi možda uništilo predstavu o mom karakteru, ali jasna mi je predodžba kada je teklo sporije a kada brže. Kao pukotine neke. Kao da se rascijepilo. Kao da se rasteglo kada treba i skupilo u suprotnim slučajevima. Kao da je išlo brže kada ne treba i sporije kada, isto tako, ne treba. Ali, i u njemu postoje vrata. Pa, sad, kako god otrunjena bila, ipak su prolaz koji vodi dalje.
Gdje,čovječe, dalje? Ta su vrata, obavezno i zakonom zaštićeno, boje staroga zlata. Znaš, to je ona tamno žuta boja koja, kada je odjeneš u zlatastu nijansu, daje prizor koji su naše bake zvale "staro zlato". Staro zlato je lijepo. Samo, znaš, staro je njegova najbliža odrednica... No, nema veze. I ta vrata, u toj boji i toj dobi i tekako znaju da se otvore. Možda je potrebno više spretnosti i duha... Ali otvore se. Valjda...
I tako dođosmo do crnih vrata. Ne, nisu ona određjena vremenom, mada bi bilo logično svrstati ih na kraj ovoga redosljednog niza i nazvati ih Starošću, i njenim krajem. Ne. Crna vrata postoje uvijek i svuda. Od rođenja do smrti. Uvijek i svuda. Najbolje je kada su zatvorena. Ali, ona su uvijek otvorena i, čini mi se, na svakoj krivini i čošku. A krivine i ćoškovi su svuda u okruglastom ili kockastom (zavisi kako tko gleda) tijeku života.
Od svih crnih vrata nisam promašila, gotovo, niti jedna pa sam kao pandan cijeloj priči, otvorila neka djetinjasto šarena,oooo,oooooo,davno,odavno, jer, još jedino što me priječi da ne prođem kroz ona posljednja i najcrnja, je šarenilo dječije duše koja još uvijek galopirajuće diše u meni.
Post je objavljen 13.10.2011. u 09:27 sati.