28.02.2006., utorak

bigmouth strikes again... (3:13, The Smiths, The World Won't Listen, 1986)

Kako sam zadnja dva dana bio konzumiran projektom kojeg privodim kraju nisam se imao vremena koncentrirati na štrajk zaposlenih u državnoj upravi. Ono što me uvijek, iznova i neograničeno fascinira je da u slučaju državne uprave (a osobito carinika i policajaca) oni kada štrajkaju u stvari rade? Da li netko osim mene vidi ironiju u svemu tome?

Po priznanju same Vlade, udio plaća u državnom proračunu sudjeluje s oko 25 milijardi kuna, što znači da kada iz državnog proračuna izdvojite autoceste, mirovinsko i zdrastveno, te troškove održavanja pogona od stotinu milijardi kuna ukupnog proračuna strašno malo otpada na neke objektivne investicije. Moja je gruba procjena da bio otprilike trošak poslovanja države morao iznositi nekih 1,5x više od sume plaća, a to bi bilo dakle ukupno 57,5 milijardi.

Naša država je država paradoksa, ako se ne varam, mi smo država s najviše sudaca (po valjda glavi stanovnika ili tako nekako) s najvećim brojem zaostataka u sudstvu. Imamo viškove ljudi u zdravstvu i istovremeno ljudi mjesecima čekaju na preglede, imamo policajaca više nego učitelja i profesora zajedno, a o vojsci da i ne govorimo. Samo u mirovinskom osiguranju radi nekoliko tisuća ljudi iako je totalno nejasno što oni tamo u stvari rade, u doba elektronike i računala teško da oni tamo prebrajaju neke novce ili nešto?

Moje viđenje problema (tj. rješenja istoga) je da treba dići kredit od koje milijarde novaca, otpustiti preventivno 40% svih zaposlenika a ako je ikako moguće i više, ovim preostalima dignuti malo plaće (a vjerojatno bi se samim otkazima dramatično povećati efikasnost iz straha za radno mjesto) i outsourcati što se outsourcati može.
Nije da sam nešto računao, no ako mi date olovku i salvetu vjerujem da se može dokazati da bi se bilo koja suma uložena u te silne otpremnine vratila za manje od godine dana (a da niti ne spominjem silne nekretnine koje bi zjapile prazne i koje bi se mogle iznajmiti ili prodati).

Prema državnoj upravi nema potrebe imati posebne milosti, ona je petnaest godina služila kao socijalni amortizer te se u međuvremeno razmnožila poput amebe u lokvi mlake vode. Netko u nekome trenutku treba svirati cijeloj toj priči kraj i što se to prije dogodi to će prije gospodarstvo postati konkurentnije, država fleksibilnija a možda onda i oni ljudi koji preostanu dobiju primjereniju plaću.

Baš me zanima, ima li netko tko čita ovaj blog iz državne uprave? Ako ima i može iz sigurnosti anonimnosti svoje kancelarije napisati koliko doista vremena provodi u konkretnom, efikasnom poslu? Duboko sam siguran da i ljudi koji rade tamo moraju (deep_down) skužiti kako ta situacija ne može vječno trajati.

Odbrojavanje; eto, sveli smo se na svega 3 posta do kraja mojeg odbrojavanja...

p.s. prije dvanaest dana poslao sam email državnoj upravi s konkretnim problemom, na email adresu koja je javno objavljena kao dio hitro.hr projekta, do današnjeg dana nisam dobio odgovora (niti ga, iskreno, očekujem)

Misao dana:
Sometimes the best solution to morale problems is just to fire all of the unhappy people.

hr.digg|prijavi

- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

secret garden... (3:57, Bruce Springsteen, Greatest Hits, 1995)

Postsecret jedan je od trenutno najpopularnijih blogova na ovoj planeti.

p.s. post slijedi večeras

Misao dana:
A man threw himself through the window, a knife between his teeth, a Kalashnikov automatic rifle in one hand, a grenade in the other. "I glaim gis oteg in der gaing og der --" he paused. He tooke the knife out of his teeth and began again.

hr.digg|prijavi

- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.02.2006., ponedjeljak

us and them... (7:22, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Slijedi drugi post inspiriran prošlotjednim (malobrojnim ali zabavnim) skupom blogera.

Internet je ono što bi nazvali horizontalnim medijem, a to bi ukratko značilo da na internetu razlika između mojeg bloga i onoga web sitea kojeg ima Bill Gates, kako je to Anderlon lijepo napisao skoro pa prije deset godina svega jedan klik.
Ako krenemo malo dalje razrađivati ideju, za razliku od vertikalnih medija poput novina, časopisa, radija, televizije kod kojih je trošak poslovanja vrlo velik (dakle morate investirati u tiskarsku opremu, odašiljače, kamere i studije te eventualno dobiti dozvolu nekog regulativnog tijela da bi se uopće bavili tim poslom), na internetu se svatko može uz vrlo malu investiciju baviti izdavaštvom s time da je vaš site (barem u onim temeljnim pretpostavkama) totalno istovjetan web siteu od primjerice CNNa. Dakle ono što u real world medijima možete izboriti novcem i kapitalom, na internetu možete jednako tako napraviti znanjem i trudom (čistom brute_force metodom, i nemojte misliti da nekima to nije uspjelo, no o tome malo dalje). Također, ne bi bilo dobro ne spomenuti kako pomaže ako imate TV stanicu koja promovira vaš web site, no to nije nužni preduvjet.

U okolini u kojoj su svi (barem potencijalom) apsolutno jednaki, sasvim je normalno da se kreirao sasvim novi "ekosistem" oko tražilica poput onoga koji je kreirao google. Google po svojoj definiciji i ustrojstvu možda i je search engine, no u svojoj biti on je ustvari mjesto na kojem razmjenjujemo linkove. Poput indexa u korisničkom uputstvu u kojem tražeći ključnu riječ pronalazimo na kojoj se stranici nalazi traženo uputstvo.

No na internetu postoje stotine milijuna stranica i tisuće, odnosno milijuni različitih web servera i domena, te je teško odrediti koji od tih URLova vodi na pravu, konkretnu, pravovremenu i relevantnu informaciju. Iz tog razloga, također je sasvim logično da se pitanje pretraživanja (razmjene linkova) pretvorilo u složeni matematičko/statističko/znanstveni projekt u kojem između milijuna stranica u svojoj potrazi morate pronaći pravi link koji odgovara vašem trenutnom interesu (tj. upitu). To pak znači, da kada na tražilici po izboru upišete pojam ili frazu koja vas interesira, da bi pretragu proglasili uspješnom, očekujete kako će tražilica poredati rezultate po nekom redosljedu za kojeg vi mislite da je relevatan - dakle, nije svejedno da li će tražilica dati prvu stranicu na koju je naišla a koja sadrži traženu frazu, nego očekujete da prva (ili barem među prvima) bude stranica koja odgovara na traženi upit. Dobro došli u svijet pagerank-a! PageRank je termin kojim se vašem web siteu ili stranici određuje relevantnost, odnosno koliko se ona (tražilici) čini pouzdanim izvorom informacije koju tražite, te koliko će blizu vrha pretrage vaša stranica doista biti.

Oko PageRanka se stvorila cijela industrija tvrtki i mehanizama koji će upravo vaš link učiniti relevantnim, no to je daleko od jednostavnog posla. Jedan od najbitnijih kriterija koje primjerice google koristi za određivanje važnosti vaše stranice na internetu je broj linkova koji vode na vašu stranicu.
Ako se sjećate prvotnog bunta kojeg su BUGovci plasirali u vrijeme lansiranja blog.hr-a, tada ćete se sjetiti i izjave kako blogovi zagađuju internet prostor, i to je donekle točno, jer primjerice blog.hr po informaciji s naslovnice u ovome času se sastoji od preko 70.000 blogova i to je vjerojatno količina pod-domena koja je bitno veća od cjelokupnog broja domena na hrvatskom internetu. Svaka (ili gotovo svaka) od tih poddomena ima link na monitor.hr, forum.hr i blog.hr (ok, postoje neke restrikcije oko toga kako tražilice link računaju relevantnim, no 70.000 blogova can not be wrong), te je svaka ključna riječ spomenuta na tim domenama po definiciji relevantna za svaku internet pretragu. Ako krenete nešto i tražiti, siguran sam da ćete na prvoj ili drugoj stranici vaše pretrage pronaći link na barem jedan blog, pa su s te strane bugovci (barem donekle) u pravu - no isto tako mislim da većina stranica čiji je uspjeh tj. pozicija ugrožena tisućama blogova koji su u zadnje dvije godine preplavile hrvatski internet takvu sudbinu i zaslužuju budući da se na njihovim stranicama nalaze sadržaji koji po kriterijima daleko većih od nas (dakle google-a, yahoo-a ili msn-a) su manje relevatni od blogova koji taj sadržaj "zagađuju".

Blogovi su važna pretkretnica u razvoju interneta i o tome sam već pisao, no sada se iz silne mase po istom onom pravilu po kojem se internet eksplozivno razvio, a na njemu cijeli sustav pretraživanja i povezivanja mora transformirati u slijedeći korak. Što to točno je nisam siguran, a niti drugi nisu puno precizniji.

Bitka za svoje mjesto na internetu nije jednostavna i da bi vaš site postao posjećen bitno je uložiti puno truda i vremena, potrebno je kreirati sadržaj koji će privući ljude i natjerati ih da se povezuju (linkaju) s vama kako bi vas učinili relevantnim mjestom a ne usamljenom oazom na internetu. No, prije svega, važno je razumjeti kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem (ili na tražilici).

Toliko za danas, post je manje-više filozofske naravi no ima niz linkova koji vode na daljnje, kvalitetne siteove i tekstove. Nadam se da ste skužili što sam htio reći, ako niste, ostavite komentar pa pojasnim naknadno.

Odbrojavanje; preostalo je još 2^2 dana do...
Vidim da su se neki zabrinuli što će se desiti kada za koji dan dođemo do kraja, ne očekujte spektakularne pomake ili revolucionarno novi pogled na svijet niti čak redizajn bloga (nije da imam što redizajnirati ali eto). Nitko neće dobiti na nagradnoj igri, neće me biti na TVu, a ne očekujemo niti novo pojavljivanje u saboru ili preuzimanje vlasti... ništa niti blizu toliko značajano.

Misao dana:
Internet users are flocking to the Vatican's new Web site (so they say). It turns out though, that most visitors are there to confess after visiting the Cindy Crawford site. Now, the faithful don't have to kiss the Pope's ring - you just double click on it..

hr.digg|prijavi

- 21:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ignoreland... (4:27, R.E.M., Automatic for the People, 1992)

Malo sam busy (opet danski konzultanti, borba je teška i zasada neizvjesna) pa ništa od posta za danas.

U međuvremenu imam link:
http://askaninja.blogspot.com/ - video blog, iznimno smiješno.

http://www.hetemeel.com/einsteinform.php, dinamičko generiranje slike, smiješno.


Misao dana:
I heard that in relativity theory space and time are the same thing. Einstein discovered this when he kept showing up three miles late for his meetings.

hr.digg|prijavi

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2006., subota

sympathy for the devil... (5:09, King, Return to splendor, 2000)

Tijekom jučerašnjeg blogerskog druženja, aljoša aka. marketingservis/blog u jednome času je pitao da li uočavamo razliku između svijeta u kojem dominiraju naftne i rudarske kompanije u kojem se svi nešto mlate ili ratuju, za razliku od interneta na kojem se događa jedna poluneslužbena renesansa i na kojem rasturaju tvrtke koje imaju moto koji glasi Don't be evil?

To me pak podsjetilo je jedan drugi dobro poznati tekst od dosta nepopularnog autora, tekst u jednome svojem dijelu kaže slijedeće:

No social order ever perishes before all the productive forces for which there is room in it have developed; and new, higher relations of production never appear before the material conditions of their existence have matured in the womb of the old society itself. Therefore mankind always sets itself only such tasks as it can solve; since, looking at the matter more closely, it will always be found that the tasks itself arises only when the material conditions of its solution already exist or are at least in the process of formation.


Ukratko i na hrvatskom, autor kaže kako; Nijedno društveno uređenje ne nestaje prije nego što se sve produktivne snage koje postoje ne razviju do kraja, a novi, viši odnosi se nikada ne pojavljuje prije nego što su materijalni uvjeti njihovog postanka nastali u utrobi starog društva. Iz toga slijedi da ljudsko društvo postavlja sebi samo one zadatke koje može i riješiti, jer, ako gledamo malo pobliže, uvijek će zadaci izroniti u času kada materijalne pretpostavke za njihovo rješenje već postoje ili su u procesu formiranja.

To bi ukratko moglo značiti kako se postojeće kapitalističko društvo u kojem trenutno živimo nalazi pri kraju i kako će iz nove internet kulture koju je isfinancirao taj isti kapitalizam proizaći sasvim novo društvo - nadajmo se samo da će biti bolje od ovog sadašnjeg :)

Druga stvar o kojoj smo bili razgovarali je pitanje prisutnosti na internetu, no o tome malo više sutra.

skoro pa sam zaboravio odbrojavanje; još 3+2 posta do..., bliže smo nego ikad

Misao dana:
When the age of the Vikings came to a close, they must have sensed it. Probably, the gathered together one evening, slapped each other on the back and said, "Hey, good job."

hr.digg|prijavi

- 10:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2006., petak

singer of songs... (2:48, Johnny Cash, Unearthed III: Redemption Songs, 2003)

Danas popodne je palo jedno blogersko druženje "ozbiljnih" blogera (ili se mi samo tako tješimo - ako ste skloni teorijama zavjere možete si misliti o ćemu smo razgovarali), pa sam se ogrebao za malo tuđe pameti i dobio inspiraciju za post koji ću napisati sutra. No u međuvremenu imam sjajan link.

Previđam da će ovaj link biti all_the_rage s ekipom koja ostavlja "blogač ti je supač" komentare.

Dakle moderni klinci slušaju grupu Green Day, čak i ja znam za njih, a dotični su napisali stvar koja se zove "Boulevard of Broken Dreams" , za koju sam čak i ja čuo (onako, na radiju, ne bih znao po imenu niti grupu niti stvar, ali sam je definitivno čuo).

Obradu te stvari s izmijenjenim tekstom koji nosi naslov "I blog alone", možete pronaći na ovoj adresi.

Dakle na gornjoj stranici možete pronaći izmijenjeni tekst, degutantnu fotografiju i mp3 obrade.

Misao večeri:
If you had a million Shakespeares, could they write like a monkey?

hr.digg|prijavi

- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

breaking news...

Nakon devet dana sustavne borbe sa softverom i državnom upravom ePDV obrazac je napokon uspješno odaslan.

Obzirom da sam na ovaj projekt uložio ukupno nekih 10-15 radnih sati, price/performance za prvi obrazac je katastrofalan, no očekujem da će zbog toga svaki slijedeći koštati skoro pa ništa.

Rascvao sam se kao poriluk na mjesečini.

Misao dana:
"We've heard that a million monkeys at a million keyboards could
produce the Complete Works of Shakespeare; now, thanks to the
Internet, we know this is not true."

hr.digg|prijavi

- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

life: the movie... (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger, 2001)

Jučer je bio jedan od onih dana za koji bi bilo mudrije da sam ostao kod kuće, pokrio se preko glave, ugasio telefone i ne provjeravao emailove.

U znaku krajnje depresije krenuo sam da odem u kinpo pogledati Walk the line, inače biografski film o Johnny Cashu koji je pod stare dane svirao žešće nego ikada i čija me muzika fascinira (film iz nekog razloga igra samo od 22:30 što je malo prekasno za nas uredske trudbenike). Iskreno, Casha sam uopće uočio relativno nedavno i to nakon što je napravio obradu od U2 One što je izišlo na jednom od CDa American recordings. A totalno sam pao nakon što sam poslušao obradu Hurt koju u originali sviraju nine inch nails. Nine inch nails su pak poznati po tome što su svojevremeno izbacili iz banda člana koji je bio "prekonvencionalan" a danas se taj (izbačeni) lik prodaje po svijetu pod imenom Marilyn Manson. Anyway, tu je početna strofa iz Hurt-a (sada zamislite kako to pjeva vrlo sporo, za klavirom, vrlo stari čovjek izbrazdana lica koji je prošao sve poroke ovoga svijeta):

I hurt myself today
to see if I still feel
I focus on the pain
the only thing that's real
the needle tears a hole
the old familiar sting
try to kill it all away
but I remember everything
what have I become?
my sweetest friend
everyone I know
goes away in the end
and you could have it all
my empire of dirt

I will let you down
I will make you hurt


On the bright side, pronašao sam sjajan web site funwithmovies. Na stranici imate po jedan frame iz 30 filmova i morate pogoditi ime filma o kojem je riječ. Ja sam postigao score od 18 čime spadam u sam vrh prosjeka, kako ste vi prošli?

Igrao sam se zadnja dva dana nešto s RSSom pa me zanima tko prati blogove putem RSSa? RSS sam prvi puta probao prije nekoliko godina i tada se nije imalo što za pratiti RSSom, no danas skoro svaki site ima rss feed, a svi blogovi na blog.hr domeni također imaju svoj feed. Za one koji ne znaju RSS je kratica od Realy simple syndication a to bi mogli prevesti kao "doista jednostavna distribucija". U svom RSS readeru odaberete blogove koje želite pratiti i on vas automatski obavijesti kada je neki od blogova osvježen. Na taj način možete pratiti velikom brzinom ogromnu količinu sadržaja umjesto da klikčete po bookmarcima od jednog do drugog bloga ili web sitea.

Tko koristi rss?

Odbrojavanje: još 6 š-e-s-t postova do...

Misao dana:
I put a new engine in my car, but forgot to take the old one out. Now my car goes 500 miles per hour. The harmonica sounds *amazing*.

hr.digg|prijavi

- 09:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2006., četvrtak

comfortably numb... (9:29, Pink Floyd, Pulse, 1995)

Jučer sam nekim poslom završio u mercedesovoj/eurolineovoj zgradi u kovinskoj i u silasku dolje odlučio sam malo prošvrljati auto salonom budući da nikada nisam nogom kročio u auto salon njemačkog auto proizvođača.

Odmah sam bio uočen od nekolicine trgovaca koji su me pažljivo pratili pogledom (btw. znate li da auto kojeg si je Šeks nabavio nedavno košta 1.100.000,00 kuna u maloprodaji?). U času kada sam se očigledno koncentrirao na sportski Mercedes C200CDI sjatili su se na mene poput jata pčela na med (imam i neke druge metafore koje mi padaju na pamet ali ova će biti sasvim OK).

A nakon što sam im onako usput kroz izlog salona pokazao svoj skoro pa petogodišnji automobil kojem je po mojim riječima stiglo vrijeme zamjene za nešto veće i ozbiljnije, odlučili su da sam ozbiljni kupac te je sales proces krenuo punom snagom.

U roku od svega nekoliko minuta došli smo do finih detalja o automobilu poput one o tome da li želim naručiti peterokrake ili šesterokrake aluminijske naplatke - što me iskreno začudilo jer ja u svom svemiru naplatke (aka. felge) dijelim na čelične i aluminijske, dok su ovi razvili daleko precizniju i detaljniju podjelu. Pričali smo i o stražnjem vs. prednjem pogonu, pa sam tako naučio da u Mercedesu imaju vrlo malo hvale za Audi A6, a niti BMW ne smatraju ozbiljnim konkurentnom.
Nakon što su otkrili da neću izvaditi novce iz ruksaka (što je tamo očigledno nije sasvim neobično) ponudili su mi i iznimno dobro financiranje "s više nego odličnom kamatnom stopom od 5,5%".

Ukratko, jedan dobro (ali ne pretjerano) opremljeni Mercedes C200CDI košta nekih 38.000EURa bez pregovora o cijeni, pa ako ste u nabavci...

Da sam imao vremena ostati sigurno bi pala i kakva probna vožnja, a da sam spomenuo koje ime s gornjih katova vjerojatno bi pala i neka vikend posudba koju vjerujem daju potencijalnim kupcima. Na njihovu žalost, nemam osobito mišljenje o njemačkim automobilima. Neki vozači voze primjerice Mercedesa zato što im je dopao taj auto prstom sudbine ili kako već, a neki voze Mercedesa jer im je to karakterna osobina.
Gledajući ankete koje provodi JD powers nije teško skužiti koje mjesto ti proizvođači doista imaju.
Moji interesi su puno manje u felgama a puno više u detaljima poput iPod priključka ili mp3 playera, a neke očito zanimaju felge i spušteno podvozje. Mene interesiraju tzv. running costs automobila, dok je nekima prepoznatljivost automobila ključna (što bi Freud rekao na sve to?).

U svakom slučaju, prodajnom procesu u Mercedesu dodjeljujem čistu peticu i preporučam posjete njihovim salonima u terapeutske svrhe budući da ćete se nakon posjeta definitivno osjećati bolje i važnije, a tko zna, možda vas i nagovore da kupite svog vlastitog mercedesa, 5,5% kamate se ne propušta tako lako.

Odbrojavanje; još 7 (slovima: sedam) postova do...

Misao dana:
I play the harmonica. The only way I can play is if I get my car going really fast, and stick it out the window. I've been arrested three times for practicing.

hr.digg|prijavi

- 09:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2006., srijeda

all bound for mu mu land... (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992)

Moja priča o ePDVu je skoro pa završena (zašto "skoro" o tome malo kasnije).

Saga o ePDVu počela je negdje tamo krajem siječnja kada je DrIvo najavio već dugo najavljivanu uslugu predaju PDV obrasca putem interneta (neka vrsta demo verzije kao web aplikacije je stajala na stranicama porezne uprave od 2002 godine). Krenuo sam downloadati softver no ubrzo sam shvatio kako je link u mogućnosti propustiti prema meni svega 2kb u sekundi tako da je to trajalo i trajalo te je transfer pucao (u međuvremenu je čini mi se link podebljan).

Instalirao sam softver i pokušao ga pokrenuti no bez pretjeranog uspjeha jer link s poreznom nije bilo moguće napraviti. Kako se rok za predaju bliži, prošloga sam se tjedna krenuo intenzivnije baviti problemom te kako nisam ništa uspio učiniti prošlog četvrtka sam poslao email na koji mi do ovoga časa nije odgovoreno. U ponedjeljak, krenuo sam potražiti i broj telefona no ispostavilo se da je broj telefona za tehničku podršku isti onaj na kojem dobijate informacije o povratu poreza ili poreza na promet nekretninama tako da kraj 900.000 ljudi koji žele predati prijavu nisam bio u mogućnosti dobiti bilo što osim busy signala.
S jedne strane mi godi da se ista pažnja posvećuje povratu poreza kao i tehničkoj podršci (vjerojatno svih petero) ePDV korisnika, no objektivno to znači da nam je porezna u istoj situaciji kao i zdravstvo: na papiru je obećano sve i svašta ali u praksi ništa nije moguće (barem ne u realnom vremenu).

Ponedjeljak krajem dana sam krenuo s gerila taktikom pa sam mrtav hladan nazvao ministarstvo financija i tražio odjel informatike koji me neposredno nakon toga uputio na odjel informatike porezne uprave (koji očigledno nije isti) gdje su se na glas čudili kako sam uopće došao do njih. Ukratko, kada sam uspio objasniti problem koji imam (da moja aplikacija ne uspijeva doći do njihovog servera) odgovo je glasio: "Pa naravno da nije, mi smo selili server salu zadnjih pet dana...", nakon još malo razgovora došli smo do ključnog odgovora "Probajte sad".
Nije pomoglo.

Otišao sam kući i probao istu stvar napraviti od kuće i ovaj puta sam uspio napraviti konekciju čime sam detektirao da je problem u stvari na mom lokalnom LANu. Jučer sam nazvao proizvođača softvera i nakon istrage tko u stvari je to napisao došao sam do odgovornih ljudi. Tijekom potrage, instalirao sam si i network analyzer i detektirao kako ePDV aplikacija pokuša preći preko proxy-a no ne pruža odgovarajuću authentikaciju te je proxy otpili u samom startu te stoga nema pristupa internetu.
Da li moram spomenuti kako ništa od toga nije spomenuto u uputstvu?
Aplikacija u ovome trenutku ne podržava proxy servere, i sada iako je proxy manje ili više stvar koju ćete sresti u srednjim ili većim tvrtkama, činjenica je i dalje da to nigdje nije napisano a po meni je i to ozbiljni dizajnerski problem jer je projektni zadatk nepotpun (da ne kažem kako je aplikacija napisana na 60MB microsoftovih biblioteka pa se valjda unutra nalazila neka koja rješava takve probleme).

I kao zadnja bomba, isključim ja autentikaciju na proxyu kako bih za potrebe eksperimenta propustio aplikaciju do porezne te dobijem grešku kako nisam autoriziran za transakciju. I kako sam već ionako bio na liniji s čovjekom iz tvrtke koja je isprogramirala aplikaciju i spomenem mu ovaj problem on mi kao iz topa odgovara "aaaa, da, to je normalno, vaš digitalni potpis ne radi...".

WTF??

Fora je naime u tome da digitalni potpis kojeg izdaje FINA u svome certifikatu ne sadrži JMBG osobe koja je vlasnik certifikata (nego samo MB pravne osobe), a porezna zahtjeva i taj podatak. Problem se rješava na način (pazi; sada slijedi smiješni dio): da kada se pokušate po prvi puta logirati na aplikaciju netko to tamo s druge strane gleda i potom preko porezne uprave kontrolira da li ste ovlaštena osoba, nakon toga ručno upisuje JMBG (u roku od nekoliko dana) u bazu i tek onda možete početi raditi s certifikatom.

Dakle u doba integracija, intraneta i interneta mi imamo osobu koja sjedi u poreznoj i gleda transakcije i "plijevi" one s neispravnim certifikatima i ručno upisuje podatke.

Ako ste ikada čuli priču da u kompjutoru u stvari sjede mali ljudi koji pišu slova po ekranu, ovo je vjerojatno najbliže što ćete stići tom urbanom mitu.

Odbrojavanje; još 8 postova do....

Misao dana:
Pessimism is just an ugly word for pattern recognition.

hr.digg|prijavi

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2006., utorak

queen of the crime council... (0:57, Dialogue, Kill Bill, Vol. 1, 2003)

Pita Sadistico zašto su sve investicije u Hrvatski unaprijed malo fishy? (a to se upitao u komentaru na moj post Applied Ceramics)

Pojma nemam, ali imam zato nekoliko dobrih primjera koji prilično dobro opisuju okolinu u kojoj poslujemo.

Primjer 1:
DrIvo je jučer otvorio (simbolično) čak 15 hitro.hr ureda. Ako niste znali hitro.hr je jedna inicijativa vlade koja je krenula kao servis za hitro registriranje tvrtki no kasnije se proširila na različite usluge iz poslovanja. Iz nekog čudnog i meni nejasnog razloga Ivo kaže kako je upravo registriranje tvrtki veliki problem jer je to navodno trajalo jako dugo vremena i tražilo se dosta potvrda na međusobno različitim mjestima što je (ko fol) bio izvor mita i korupcije. Hitro.hr bi to sve (kao) trebao riješiti na jednome mjestu i ukinuti taj vražji lanac korupcije.
Mislim da je brzo registriranje tvrtki hvalevrijedno ali apsolutno nepotrebno iz jednostavnog razloga što osoba koja je krenula u poduzetnički poduhvat unaprijed je spremna pričekati da se papirologija riješi, ne vidim kakav bi to projekt mogli imati (a da je imalo legalan) koji bi zahtjevao osnivanje tvrtke preko noći? Hitro.hr nadalje nije učinio apsolutno ništa na ubrzavanju osnivanja tvrtke, svi koraci su i dalje tu, jednako kao i ranije, a osnovna razlika je samo u tome što su otisnuli tzv. hodogram na kojem su opisane operacije te vam dijele primjere (template) formulara koje ionako ima svaki javni bilježnik.
Po meni, daleko je veći problem idiotizam u našem zakonu o trgovačkim društvima koji primjerice regulira pitanje imena tvrtke. Naime, zakon kaže kako se smiju koristiti samo hrvatske riječi ili riječi iz mrtvih jezika, u pravilu se ne smiju koristiti kratice, a brojevi se mogu koristiti samo ako se u nazivu upišu slovima (dakle tvrtka ne smije imati broj 2 u nazivu ali može imati dva). Osim toga postoje i odredbe o sličnosti naziva (dakle ako sudac procijeni da je naziv vaše tvrtke sličan nazivu neke druge može bez problema odbaciti ukupnu prijavu).
U praksi, tvrtke oko nas su prepune kratica, brojeva ili naziva na stranim jezicima koji nisu grčki ili latinski, a to se postiže tako da svome bilježniku ili odvjetniku doturite nekih 100EUR i problem je riješen. Trgovački sud ima cijelu industriju zasnovanu samo na ovom članku zakona.
U društvu u kojem se želimo boriti za strana tržišta mislim da je krajnje neprimjereno ograničavati imena tvrtki na isključivo hrvatske riječi ili na mrtve jezike. U hrvatskoj postoji nekih stotinjak tisuća pravnih subjekata koji moraju imati međusobno različita imena (ovo nije skroz točno ali za potrebe diskusije će biti dovoljno), a prosječna osoba barata riječnikom od nekoliko tisuća riječi - što samo ilustrira koliki je problem pronaći ime tvrtke.
Ukratko, može biti da ćete iskoristiti hitro.hr za registriranje tvrtke, no ako to želite obaviti doista brzo tada ćete angažirati bilježnika ili odvjetnika.

Primjer 2:
Moja tvrtka u svojem svakodnevnom rado generira određene količine opasnog otpada. Taj otpad se u nekim zemljama smije izlijevati u kanalizaciju uz odgovarajuće tretiranje i neutralizaciju (uređaj košta koju tisuću EURa). Kod nas to nije moguće raditi nego morate angažirati tvrtku koja je u direktnoj sprezi s inspektorima okoliša. Sorry, no kada mi se u tvorničkom dvorištu pojavi lik s mercedesom legendarne 123 linije i neregistriranom prikolicom u koju utrpa moje kanistere i naplati mi svaku litru 3kn onda sam malo zabrinut i objektivno fakturu koju mi pošalje svrstavam u kategoriju "oprost grijeha", no iskreno imam vrlo malo povjerenja da je moj otpad zbrinut na primjeren način, a iz razgovora s vozačem nije teško zaključiti kako niti oni ne znaju o čemu se radi nego samo otprilike kažu kako se radi o lužini (univerzalna istina koja pokriva točno 50% svih tekućina na ovoj planeti). Drugi primjer su neke kantice s bojom koje su daleko opasnije od kemikalije gore i koje se moraju zbrinjavati termootpadom. S jedne strane zakon vas tjera na zbrinjavanje otpada, no s druge u ovoj državi nema tvrtke koja to može raditi i onda morate izvoziti otpad kako bi ga zbrinuli. Znate li koliko košta izvoz otpada (u primjerice austriju)? Iako ću prvi dići ruku za drastično pooštrenje ekoloških zakona i propisa, istovremeno država mora osigurati uvjete za primjereno zbrinjavanje. A to nas dovodi do primjera 3.

Primjer 3:
Zar nije nevjerojatno da smo otkrili kako je praktički paralelno s uvođenjem pravilnika o ambalažnom otpadu jedna (privatna tvrtka) upravo završila 17mil EURa investiciju u liniju za reciklažu otpada (potpomognuto garancijom države), a ta linija zbrinjava otpad za koji u času investicije nije uopće postojao zakonski okvir? Dakle netko je uložio 17 milijuna eura u business koji do tog časa na našem području uopće nije postojao. Možemo tu činjenicu protumačiti nevjerojatnom pronicavošću i poduzetničkim genijem osobe koja stoji iza toga, ili pak, to možemo protumačiti državnim intervencionizmom i namještanju posla kakvo već dugo nismo vidjeli. Jedan od problema je što naša država još uvijek funkcionira u nekom polu-samoupravnom socijalizmu gdje se iz centrale diktira dobar dio gospodarskih aktivnosti umjesto da se regulira okvir i pusti tržištu da odradi svoj dio posla.

Eto, gore sam naveo tri osnovna tipa problema; mito i korupcija (i to na sitnim iznosima, dakle nitko neće dramiti oko 100EURa zato da bi dobio ime koje mu odgovara i koje je primjereno npr. njemačkom tržištu), sprezi države i poduzetnika (gdje državni službenici svojevoljno i s apsolutnim autoritetom nameću poslovne odluke), te direktnom pogodovanju (kroz koju politika regulira i istjera novce na svoj konac).

Zar nije divno živjeti ovdje.

Countdown se nastavlja; još 9 postova do...

Misao dana:
May you live in interesting times.

hr.digg|prijavi

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2006., ponedjeljak

barrel of a gun... (5:26, Depeche Mode, The Singles 86>98 (Disc 2), 1998)

Dick Cheney (američki potpredsjednik za neupućene) upucao je u lovu prošle subote jednog 78godišnjeg odvjetnika (big shot odvjetnika kako su to rekli na daily show-u). Odvjetnika je upucao misleći da je prepelica :)

Pa ekipa se složila i napravila malu flash animaciju na tu temu: http://dickhunt.ytmnd.com/

p.s. priča je čini se kompleksnija nego što izgleda jer postoje diskrepancije između zadobivenih ozljeda i udaljenosti na kojoj je dovjetnik navodno bio, osim toga indikativni je i 18 satni delay u objavljivanju informacija, ali sretna okolnost je što su bolnička kola uvijek blizu podpredsjenika tako da je liječnička akcija bila brza

Misao dana (treća danas):
All of the people in my building are insane. The guy above me designs synthetic hairballs for ceramic cats. The lady across the hall tried to rob a department store... With a pricing gun... She said, "Give me all of the money in the vault, or I'm marking down everything in the store."

hr.digg|prijavi

- 18:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

applied ceramics...

Ne mogu, a da ne iskomentiram slijedeću vijest:

Tvrtka Applied Ceramics namjerava u Sisku za dvije godine otvoriti tvornicu za proizvodnju čipova, vrijednu 60 mil. kuna, koja će zaposliti 150 do 200 radnika. Tvrtka je za svoju investiciju dobila zgradu nekadašnjeg instituta poduzeća Metalac, vlasništvu bivše Željezare Sisak, a već je počela s edukacijom dijela zaposlenika.(V,11)


Ulovilo me ovo "150 ili 200 zaposlenika", naime samo letimičnim pregledom njihove web stranice moguće je uočiti kako se firma (barem naizgled) bavi visokom tehnologijom a ne kopanjem kanala. I sada ako uzmemo vrijednost investicije od 60.000.000 kuna i podijelimo to sa prvospomenutih 150 djelatnika ispada da je vrijednost investicije po zaposlenome oko 400.000kn. 400.000kn (ili po starome 100.000 DEM) je premali iznos novaca za kreiranje jednog radnog mjesta, osobito u visokokonkurentnoj, automatiziranoj i vrlo skupoj visokoj tehnologiji.

Primjerenija brojka je 15-20 zaposlenih, a sve do negdje 40-50 ću proglasiti realnom brojkom.
Živi bili pa vidjeli.

Misao dana:
I got a garage door opener. It can't close. Just open.



hr.digg|prijavi

- 15:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

opet bez notebooka...

Dečki iz MSANa rade na mom notebooku i mijenjaju mu crijeva tako da sam bez moje itunes biblioteke pa samim time bez naslova (a to mi je već prirodni refleks i ne osjećam se dobro kada napuštam uhodanu šprancu).

Anyway, čuo ja da je poludjela krava u stvari pronađena u ilegali što je ozbiljan problem. S jedne strane je dobro što je uhvaćena na djelu (krava, mislim), i dobro je to što se nije pometalo pod tepih to saznanje - no sama činjenica kako je ministar (i svi ostali) uporno ponavljao kako sustav funkcionira i kako legalnim kravama se to ne može dogoditi i kako je ovo demonstracija sustava na djelu je u najmanju ruku zabrinjavajuća.
Čobanković nam je zatajio podatak i plasirao neistinu (da li je lagao sada je pitanje tehnikalije, no da je zatajio - definitivno je).
Brišem mu peticu iz zalaganja od prošlog tjedna.

U normalnim državama dao bi ostavku, u nekim malo nedemokratskijim bi završio kao i gore spomenuta krava, a kod nas (kao zlatna sredina) vjerojatno neće biti konsekvenci, eventualno možda netko na nižoj razini izgubi posao što bih u okolnostima prihvatio kao čin iskupljenja.

Sa današnjim danom krećem s odbrojavanjem. Brojim u svojim postovima od 10 do nule i potom će se nešto desiti. Volio bih reći da je to prekretnica, da je to strašno važna stvar i općenito da je to događaj koji ne smijete propustiti i nakon toga bih vas pozvao na vatromet i koktel u kaptol centru, no to se neće desiti.

Dakle; još 10 postova do...

Misao dana:
Oh My God, It's Full Of Stars

hr.digg|prijavi

- 09:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.02.2006., subota

intermission... (2:03, The Cranberries, To The Faithful Departed, 1996)

Vratiti ću se na priču o fakultetima kroz koji dan, no prije toga bih napisao jednu kratku o temi koja mi je zapala za oko prije neki dan nakon jednog članka u Guardianu.

Kada sam ja imao negdje tamo šest godina (u onome ljetu neposredno prije nego što sam otišao u školu) u pionirskom domu Marko Orešković na Ribnjaku (u Zagrebu) instalirali su računalo koje se zvalo KAG 2000. Ne sjećam se puno detalja o tome osim da se nalazilo u jednoj prostoriji s lijeve strane doma, da je imalo bijeli Iskrin crno bijeli televizor umjesto monitora i ako se ne varam nije bilo nikakvog sustava za snimanja upisanih programa ili podataka. Računalo je imalo basic interpreter i jedino što si mogao učiniti je marljivo utipkati svoj program i to je bilo to.
(to računalo je u Londonu bio kupio Branimir Makanec, čovjek koji je odgovoran i za Orlove koje je tadašnji Ivasim sklapao u Ivanić Gradu, a što je bilo računalo koje je bilo klon Applea II i imalo je tastaturu na komadu šperploče)

U svakome slučaju, kada sam imao šest, prije nego što sam krenuo u školu počeo sam nabadati po tastaturi i već tada je bilo očigledno da se ja od računala u životi odvojiti neću. Iako je prošlo dosta vremena dok nisam nabavio svoje vlastito računalo (spectrum, pa c64, pa prvog PCa tamo negdje 1986te) tipkanje po tastaturi je bilo sastavni dio mog djetinjstva i kada se to više nije moglo raditi u pionirskom domu onda sam tu potrebu upražnjavao u tadašnjem SRCEu koje se nalazilo u ono doba u zgradi pravnog fakulteta na trgu J.B.T.-a, odnosno (ako se dobro sjećam) u knjižnici Medvešćak.

Kolateralna žrtva mog tipkanja je moj rukopis, koji je danas deformiran do krajnjih granica prepoznatljivosti i u principu se pretvorio u formu stenograma kojeg jedva i ja budem u stanju pročitati.
Ako se sjećate, u školi se prvo uče tzv. štampana slova (pojma nemam kako se to sada zove budući da štampa nije hrvatska riječ, ali bilo bi dobro da me netko ispravi), a potom pisana. Ako proanalizirate sebe i svoje ukućane ili poznanike, mislim da ćete shvatiti kako većina ljudi danas piše štampanim slovima, a rijetko tko koristi pisana slova kao što su to naše bake radile?
Razlika između pisanih i štampanih slova je u tome što se ova druga iscrtavaju jedno po jedno, dok pisana slova slijede liniju i moguće je daleko brže pisati. U rijetkim trenucima kada moram pisati nešto što i drugi moraju pročitati uvijek i bez iznimke pišem pisanim slovima ne samo zato što tako mogu pisati daleko brže, nego i zato što nikada nisam niti naučio pisati štampanim slovima (da budem jasan, nije da ne bih mogao pisati štampanim slovima, no jednostavno to ne mogu raditi u bilo kakvoj prihvatljivoj brzini). Istovremeno, ako pišem neke bilješke koje su samo za mene - tada ih pišem nekom vrstom mutiranog rukopisa nastalog velikim štampanim slovima.
Moj rukopis je stradao kao kolateralna žrtva informatizacije i praktički jedini sačuvani i redovito vježbani komad mog rukopisa je potpis koji je iz ovih ili onih razloga ostao jedini "komadić" te vještine kojeg moram praktički dnevno vježbati iako (objektivno gledano), više niti on nije nužan u doba PINova i digitalnih potpisa.

Nije li čudno to kako je upravo potpis dokaz identiteta te koji poput otiska prsta, irisa oka ili fizičke pojave dokazuje da ste to upravo vi? Potpis je u stvari jedini netjelesni dokaz identiteta.

Ne bih sada ulazio u priču o tome kako je rukopis mrtav (ili na putu da to postane), te na štetu koja nastaje zbog toga što moderna djeca sve manje i manje pišu rukom - no predlažem da pročitate Guardianov članak kojeg sam gore spomenuo, te ovaj članak koji pak govori o natjecanju u rukopisu.

Misao dana:
When I was a baby, I kept a diary. Recently, I was rereading it. It said, "Day 1 -- Still tired from the move. Day 2 -- Everybody talks to me like I'm an idiot."

hr.digg|prijavi

- 11:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak

this cowboy song... (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti - tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) - pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji - a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.

hr.digg|prijavi

- 11:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

mary had a little lamb... (4:15, Stevie Ray Vaughan & Double Trouble, From Dusk Till Dawn, 1983)

Prije nekog vremena pokrenut je ePDV servis kojeg sam ja downloadao (u petom pokušaju) prvoga dana. Problem je bio u tome što software očekuje .net services i još neke module koji iako su bili kod mene instalirani na računalu, nisu bili prepoznati pa sam morao umjeto 6mb arhive downloadati neku od 60+ MBa s web stranica porezne uprave s koje je download moguć brzinom od 2kb/sec (tek toliko o brzini državne uprave).

Anyway, cijela najava ePDVa je bila hoax budući da je servis nominalno proradio tek jučer ovo ostalo vrijeme je bio samo PR.

Ukratko, utipkao ja PDV podatke i pokušao to uploadati no dobio sam neki non-descript error koji sam poslao na support email adresu u poreznu upravu (he, he - support adresa u poreznoj upravi, ako sam ikada govorio o oksimoronu onda je to ovaj). Uključio sam štopericu i mjerim vrijeme odaziva, moj wild_guess je da neću dobiti odgovora uopće ili ću ga dobiti duboko nakon što problem riješim sam (ako je to uopće moguće). Kao što vidite, očekivanja mi nisu velika i doista ne bi bilo teško usrećiti me, pa makar da mi se javi nekompetentna osoba s pitanjem "da li sam ispravno instalirao windowse xp" ili nečime sličnime.

Nego, nisam komentirao politku već duže vremena jer me Toyota zaokupila.

Primjećujem kako se pojedini problemi rješavaju na pogrešnim razinama. Primjerice već zaboravljena priča o bianco ostavkama je riješena na način da se tražilo mišljenje (čitaj; alibi) na pravnom fakultetu umjesto da se lijepo (kako bi to po ps-u trebalo ići) napravi tužba na ustavni sud i tamo riješi problem. Nije da ja imam nešto protiv katedre pravnog fakulteta, no ono nije pravosudno tijelo i njihovo mišljenje (za koje sam duboko uvjeren da je ispravno) nije u stvari obavezno, nego je samo dalo dr. Ivi ispriku da pod krinkom legalnosti izvrši korak koji je izvršio. Da smo istu priču protjerali preko ustavnog suda uklonili bi jednom zauvijek sve dvojbe, a ovako ta vrata ostaju otvorena.
Općenito - zanimljiv je razvoj događaja koji je uslijedio budući da su imenovani povjerenici u nekim sredinama, dok u drugima nisu. Razlika je u tome što su na jednim mjestima korištene bianco-ostavke koju su iskoristili HSPovci u odnosu na druge slučajeve gdje se radilo o prebjezima iz jednog tabora u drugi. S pozicije biračkog tijela nema stvarne razlike jer je došlo do promjene vlasti bez volje glasača (iako je i to pomalo napeta tvrdnja) no u svakome slučaju došlo je do promjene ili zadržavanja vlasti na silu nakon što je konstituirana vlast. Ignorirajući moralne probleme te situacije bilo bi zanimljivo kako naprednije demokracije od nas rješavaju takve probleme (osim što takve vijećnike i zastupnike okupaju u metaforičkom katranu i perju)?

Slična priča se odnosi i na pitanje smjene VŠO koja je dobila nogu zbog dilanja materijalima (navodno i fonograma sjednice vlade - ovo mi nije jasno, kaj oni fakat svakome tko je bio u krugu od 100m od banskih dvora dostave traku ili CD s audio zapisom)? Što je jedan sasvim OK razlog ako se mene pita, no način na koji naša vlast funkcionira je takva da je vrlo često curenje informacija ipak opće dobro i da je to (po meni) napravilo do sada više koristi nego štete. DC je objektivno stranka koja ne postoji i njihov horoskop pod zdravlje je danas jako upitan ali snaći će se oni, ne sumnjam ja u njih.

Gledao sam (uz gađenje) emisiju Drugo lice na novoj TV gdje su se sučelili Vujić i Hebrang. Moja dijagnoza je da Hebrang ima nekih ozbiljnih zdrastvenih problema i da bi morao potražiti profesionalnu pomoć. Način na koji lik izvrće informacije je totalno nevjerojatna i u najboljoj maniri drugog rajha, a priča o televiziji je na granici nevjerojatnoga (da ne kažem kako je cijelo diskutiranje o poreznom rješenju za TV pretplatu totalno neargumentirano i nema nikakve veze sa stvarnim stanjem jer su ovi raspravljali o nečemu što se uopće nije dogodilo). Vujić mi je oduvijek nekako bio OK i odmjereni političar, mislim da je bio sjajni ministar kulture no od njega nikada odlučnih odluka, za razliku od Hebranga koji drugačije odluke u životu nikada nije donio.

Danas je Baroso na dolcu probao sir i vrhnje; što su time htjeli postići osim da Ivanković opet dobije ničim zaslužen prostor na televiziji totalno je nejasno.

Misao dana:
If toast always lands butter-side down, and cats always land on their feet, what happens if you strap toast on the back of a cat and drop it?

hr.digg|prijavi

- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

all this useless beauty... (4:57, Elvis Costello, Live From 6A: Great Musical Performances, 1997)

Spomenuo sam svojevremeno kako su se u jednom trenutku na mom blogu (a i na mnogim drugima) počeli pojavljivati komentari pohvalama. Obzirom da mi je trebalo podosta vremena da skužim o čemu se radi, prvih nekoliko komentara mi je godilo, nakon toga sam krenuo (čisto da vidim o kome se radi) kliknuti na link te bih se opako iznenadio. Naime, najčešće bih završio na nekome blogu na koji svojom voljom ne bih otišao, a osim toga da nekome mojih godina u history-u naletim na popis takvih "blogića" ozbiljno bih se zabrinuo ili bih razmislio da li je to trenutak kada je potrebno obavijestiti organe reda o takvom ponašanju.

Te komentare, dakle, ostavljaju najnoviji spammeri koji očigledno nisu niti pročitali post koji komentiraju, te kako to tzombix lijepo kaže; ubacivanjem komentara koji nemaju nikakve veze niti s postom niti s blogom samo zatrpavaju prostor komentara i čine ga nečitkim i nepreglednim.

Sada kada sam odradio uvod, htio bih spomenuti ekipu koja je u osnovi druga strana iste medalje, a koji kroz komentare koji se na ovaj ili onaj način "izruguju" ili kritiziraju dizajn mog bloga, odnosno hvale svoj dizajn kao napredniji. Let me tell you something about design.

Pregledavajući blogove (što po svijetu, što po blog.hr-u) nije teško uočiti kako njih otprilike 99,95% nema nikakve veze s "dizajnom". U stvari, jedini način da te blogove i riječ dizajn ugurate u istu rečenicu je negacija ili jasna kontradikcija. Svaka rečenica koja na takvome blogu uključuje "pogledajte moj novi dizajn" nema nikakve stvarne veze sa stvarnošću osim na onoj najnižoj tehničkoj razini, budući da i slike koje crta četverogodišnjak zadovoljavaju sve tehničke karakteristike da ih nazovemo slikama, no teško da ih možemo uspoređivati s djelima jednog Moneta ili Eschera.

Sigurno ste čuli izreku kako odijelo čini čovjeka. Na isti način ja gledam i na neke druge stvari (vratiti ću se na blogove malo kasnije) poput primjerice posjetnice, memoranduma ili koverte budući da su to obično prvi dokumenti koje primate u ruke od novog partnera (kupca, dobavljača ili koga već). Kada bi vam netko dodao šarenu, sadržajno nepovezanu vizitku na kojoj nemate sve podatke koje bi htjeli vidjeti, a i oni koji su prisutni nisu organizirani onako kako je to logično, bili bi prisiljeni neko mišljenje o njemu (ili njoj) stvoriti na temelju tog komadića papira. To mišljenje ne bi bilo baš sjajno budući da bi ta vizitka izgledala kao da ju je "dizajnirala" (ovo je bio sarkazam za one koji ga nisu uočili) Janis Joplin na LSDu (a to nije dobro).

Sada se prebacimo na blog problematiku - pogledajte neki od takvih "blogića" i pokušajte donijeti mišljenje o autoru bloga, samo na temelju izgleda (uvjetno nazvanog dizajnom)? Što vidite? Brdo konfuznih ljudi koji misle da je slika doista važnija od tisuću riječi, ekipe koja ne razumije princip kontrasta ili u prijevodu ekipa kojoj nije jasno zašto između slova i podloge mora biti razlika u tonovima dovoljno velika kako bi tekst (ako je uopće vrijedan čitanja) bio čitljiv.
Pogledajte malo navigaciju na tim blogovima; porazbacani linkovi, nikako strukturirani i općenito nejasne razlike između sadržaja i forme. Bacite pogled na slikovne elemente; prevelike na ekranu, još veće u kb (zar nitko više ne pazi na to koliko je stranica u stvari teška i da li joj treba deset ili stotinu i deset sekundi za učitavanje)?
Da ne kažemo kako su sami tekstovi totalno nejasni i nepovezani; gramatiku uopće da i ne spominjem, upotrebu interpunkcija još manje, a pravila lijepog ponašanja (poput razmaka nakon interpunkcije) nikada to tih blogova nisu niti stigle. Priču o početku, radnji i krajuu nema smisla niti načimati, a riječnik koji je upotrijebljen vrlo je često sveden na rečenice koje jedva zadovoljavaju minimalnu jezičnu formu, a sam odabir riječi se svodi na riječi koje je u stanju reproducirati neki od riječnika na mobilnom telefonu prilagođenom slanju SMS poruka.
I zadnje, da li itko od tih ljudi uopće razumije da nemaju svi jednake monitore odnosno o browserima da i ne govorimo; nešto što možda donekle dobro izgleda na 800x600 u exploreru totalno se raspadne do mog 1400x1050 firefoxa.

Moj blog nije dizajniran i ono što se na njemu nalazi nema nikakve veze s dizajnom (najbolje što mogu reći o "dizajnu" je da je čist i jasan); ono što sam ja učinio je da sam uzeo postojeću shemu, prilagodio boje onima koje sam želio, te sam potom izbacio apsolutno sve viškove koji mi ne trebaju. Moj blog je blog koji se bavi sadržajem, sve ostalo je nebitno.

U slučaju da niste u stanju razumjeti što dizajn u stvari jest, predlažem da napravite to isto.

Misao dana:
Holden: Describe in single words only the good things that come into your mind about... your mother.
Leon: My mother?
Holden: Yeah.
Leon: Let me tell you about my mother. [Shoots him]

hr.digg|prijavi

- 12:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.02.2006., utorak

journey on... (4:38, Dream Warriors, And Now, the Legacy Begins, 1991)

Prije dvadesetak dana krenuo sam pisati o Toyota production systemu, a temu sam načeo s pričom o otpadu i teorijom o pet majmuna. Poanta priče (koju je bolje ispričati kada ste dobro upoznati s publikom jer bi se netko inače mogao osjetiti uvrijeđenim) je da ljudi imaju tendenciju uljuljati se u komfor postojećeg stanja, ne preispitujući pritom što bi se moglo dogoditi i kako unaprijediti svoju okolinu. Kontinuirano preispitivanje svojeg okruženja temelj je TPSa i bez njega TPS ne bi mogao funkcionirati. Jedna od najjednostavnijih metoda za preispitivanje svoje okoline je glasoviti 5xZašto, ovo je iznimno jednostavna metoda uz čiju pomoć možete izliječiti korijen problema i spriječiti ga da se ponovi, umjesto da rješavate posljedice iz dana u dan ispočetka.

Kada sam napisao da u Toyoti odjel kontrole kvalitete ne postoji nisam bio u potpunosti iskren, Taiichi Ohno kaže kako; "Naši su proizvodi pomno pregledavani i ocjenjivani od strane nepristranih potrošaća na slobodnom, kompetetivnom tržištu gdje trošak proizvodnje nema konsekvencu na kranju odluku". A što je točno kvaliteta je malo teže za objasniti, no možemo reći opću definiciju kako je kvaliteta sve ono što kupac smatra važnime (ovo je pak tema za sebe i preporučam čitanje Zen i umjetnost održavanja motocikla tek toliko da bi se ufurali u temu).

Najbolji način da iskoristite svoju želju, sposobnost analiziranja i rješavanja problema je andon, sustav u kojem je proizvodnja organizirana na način da svako zaustavljanje proizvodne trake angažira sve ljude na rješavanju problema; a andon sustav počiva pak na zakonu "ponude i potražnje" koju diktira kanban. U kanbanu, svaki slijedeći proces ili postupak je kupac ovog prethodnog, a sustav proizvodnje se organizira od krajnjeg potrošača prema prvome (dakle od kupca automobila i ritam u kojem se automobili prodaju diktiraju ritam proizvodnje). Kanban je nastao kada su japanski novopečeni automobilski inženjeri početkom pedesetih krenuli u ameriku proučavati kako funkcionira General motors. Iako su bili razočarani visoko serijskom i vrlo neefkasnom proizvodnjom u GM-u, bili su impresionirani američkim supermarketima u kojima se police obnavljaju zalihom u ritmu prodaje - tako da nisu stigli kući baš praznih ruku.
U sustavu koji je organiziran na kanbanu, vrlo brzo možemo osjetiti i prepoznati otpade kao najvećeg neprijatelja moderne proizvodnje. Otpad (muda) po TPS filozofiji su sve radnje, materijali ili procesi koji ne donose vrijednost krajnjem proizvodu pa ih stoga treba nemilosrdno tražiti i jednog po jednog uklanjati.
Sustav koji je kvalitetno koristi principe andon-a i kanbana s vremenom postiže tok (flow) - a sve skupa nazivamo JustInTime ili lean proizvodnjom.

Efikasna proizvodnja po TPS modelu ne preispituje samo radne operacije ili procese nego i opremu na tvorničkoj traci, njezine karakteristike i kapacitete te vrijednost koju strojevi mogu proizvesti, pa smo tako naučili da: Vrijednost nekog stroja ili alata nije određena njegovom knjigovodstvenom vrijednošću ili starošću, nego njegovom sposobnošću da privredi novac. (i ovo je jedna žestoka rečenica čija me dubina ulovila tek nakon što sam je napisao/prepisao/preveo)

Jedan od primjera otpada je i setup ili retooling strojeva (promjena s jedne operacije ili alata na drugi), kako bi smanjili velika vremena prebacivanja s jednog režima rada na drugi, osmišljen je SMED tehnika u kojoj se analizira svaki pokret i operacija te se pokušava većina radnji prebaciti na trenutak dok stroj još proizvodi, a ovi koji se ne mogu, optimiziraju se do krajnje mjere kako bi operacija bila obavljena što je brže moguće te kako bi se otpadi u krajnjoj mjeri uklonili.
A da bi sve skupa funkcioniralo, tj. da bi postigli flow brine se tehnika nazvana 5xS koja diktira izgled radnog mjesta i radnog prostora i predviđa standardizaciju kao temelj efikasnosti (kako bi svaki radnik istu operaciju izveo na točno određeni i ujedno najoptimalniji način).
Toyota production system nikada ne bi mogao funkcionirati bez kvalitetnih ljudi, a TPS predviđa da se problemi rješavaju na razini na kojoj i nastaju te da svatko ima pravo i mogućnost sudjelovanja u rješavanju problema kroz svoje ideje i prijedloge - iako fraza "ljudi su naše najveće bogatstvo" zvuči kao otrcana fraza, morate razumjeti kako Toyota funkcionira da bi shvatili kako je to (barem u njihovom slučaju) apsolutno točno.
I na kraju, ponovno smo preispitivali otpad i sve posljedice koje otpad može imati na poslovanje jedne tvrtke.

Taiichi Ohno-a su jednom pitali može li svaka tvrtka doista biti kao Toyota na što je on spremno odgovorio; Naravno, kroz dvadeset-trideset godina to svatko može postići.

Toyota production system ili Toyota way puno je više od skupa alata i metoda za rješavanje problema, TPS je sustav razmišljanja i filozofija koja govori o odgovornom ponašanju i vraćanju vrijednosti prema kupcima, zaposlenima, imovini i društvu.

Ovime bih završio seriju o Toyoti i vratio se (što bi rekli ameri) "to regular scheduling". Zabavno mi je bilo pisati sve ovo jer sam u postupku ponovio svoje poznavanje Toyote (što je bilo korisno), kroz emailove mi se javilo niz zanimljivih ljudi, a osim toga čitanost bloga je narasla u pojedinim danima i za četiri puta, što je impresivna brojka sama po sebi.

Knjige koje sam koristio za pisanje ove serije postova su;
Toyota Production System (beyond large-scale production), Taiichi Ohno, ISBN0-915299-14-3,
The Toyota Way, Jeffrey K. Liker, ISBN0-07-139231-9

Ako vas interesira što dalje, bacite pogled na web stranice Microsoft Hrvatska, gdje se nalazi link na predavanje koje je održano u veljači prošle godine a koje se zvalo "Povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva - metoda 20 ključeva" - ovo je metoda koja je u osnovi izvedena iz TPSa, a koju u hrvata izvodi Delloite i koja je (barem zasada) sufinancirana od Ministarstva gospodarstva. Program cilja proizvodne tvrtke s 40-50 i više zaposlenih, pa ako ste u toj grupi svakako pogledajte.

Misao dana:
Sometimes I get the feeling the whole world is against me, but deep down I know that's not true. Some smaller countries are neutral.

hr.digg|prijavi

- 11:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

warriors of the wasteland... (3:56, Frankie Goes To Hollywood, Bang!..., 1993)

Ideja o totalnom uništenju svih otpada kranji je zaključak koji se može iščitati iz apsolutno svake metode koju Toyota production system predviđa. U proizvodnji pod riječju otpad kriju se svi oblici proizvodnje koji povećavaju trošak a ne povećavaju vrijednost - na primjer; višak ljudi, višak inventara (zalihe) ili opreme.

Previše ljudi, strojeva ili zalihe samo povećavaju troškove i uzrokuju sekundarni otpad. Na primjer, ako imate previše zaposlenih, nepotrebni posao će biti smišljen samo kako bi se ti ljudi zauzeli, a taj posao povećava zahtjeve za materijalom i energijom. To je sekundardni otpad.
Najveći otpad od sviju je pretjerana zaliha. Ako imate previše zalihe, može biti da je nemate gdje uskladištiti te je potrebno iznajmiti ili sagraditi skladište. U tom skladištu će raditi ljudi koji će novonastalu zalihu pospremati u skladište, a vjerojatno ćete morati kupiti i viličar ili neko drugo transportno sredstvo za svakog djelatnika.
U skladištu, biti će potrebno zaposliti neke ljude koji će se baviti upravljanjem skladišta ili ljudima koji će se brinuti o robi koja je u njemu uskladištena (npr. briga oko korozije, rokova trajanja i sl.). No unatoč tome, pojedina roba će se svejedno pokvariti ili uništiti, a zbog toga će oopet biti potrebno iskoristiti radnike kako bi popravili štetu ili nadopunili skladište. Jednom kada je roba u skladištu, roba mora biti povremeno prebrajana (inventura) što također zahtjeva ljude, a kada situacija eskalira do određene razine investirati ćete novac u računalni sustav koji se bavi samo upravljenjem skladišta.
Ako pak skladištem ne upravljate kvalitetno, može doći do nedostatke pojedine robe, pa će tako unatoč planiranoj dnevnoj proizvodnji neki ljudi misliti kako je nedostatak robe u stvari nemogućnst proizvodnog pogona da proizvede u dostatnoj količini. Može biti da će se u slijedećem razdoblju zbog toga u planove staviti povećanje kapaciteta, a kada se ti kapaciteti instaliraju, zaliha će porasti još više.

Priča o otpadu je začarani krug jer otpad generira otpad, i svi ljudi u lancu moraju razumjeti što otpad u stvari jest i kako ga prepoznati.

Svi gore opisani otpadi će u jednom trenutku postati direktni i indirektni troškovi rada, troškovi amortizacije ili opći troškovi upravljanja. I na kraju će dovesti do ukupnog povećanja troškova.

Uzimajući u obzir sve navedeno, nikad se ne smiju olako shvaćati odluke koje donose povećanje troška. Otpad generiran samo jednom pogrešnom odlukom može pojesti profit koji se u tvrtkama uobičajeno mjeri u svega nekoliko postotaka ukupnog prihoda.

Eliminiranje otpada je zadatak koji specifično utječe na smanjenje viška inventara i ljudi kako bi se ti resursi prebacili na radne zadatke koji stvaraju vrijednost, a sve skupa zato kako bi se s vremenom uklonili sekundarni otpadi. Sama srž TPSa je uklanjanje otpada na svim razinama, a da bi ga mogli ukloniti potrebno je razumijevanje što je to otpad i kako ga se može riješiti.

Misao dana:
Solving a problem is like trying to find something you lost. Just because it takes you a long time to find it does not mean it was difficult to find.

hr.digg|prijavi

- 09:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota

shiny happy people... (3:46, R.E.M., Out Of Time, 1991)

Slijedi jedan malo "lakši" post za vikend koji nije toliko direktno povezan sa TPSom, iako je totalno u skladu s ukupnom filozofijom. Tijekom zadnjih dana otvorio sam nekoliko vrlo zanimljivih kontakata na temu TPSa i lean proizvodnje, a ovaj post se u stvari odnosi na neke od problematika koje dosada nisam spominjao, a koje su se pojavile u off-line konverzacijama.

Metode, principi i alati o kojima sam pisao uglavnom se odnose na proizvodnju i njihovo dosljedno provođenje moralo bi dovesti do povećanja učinkovitosti proizvodnje i smanjenja otpada (neovisno o tome da li govorimo o uštedama u vremenu, materijalu ili doslovce smanjenoj količini otpada). No s pozicije upravljanja tvrtkom nijedan od tih alata nije dovoljan i morate pratiti više parametara istovremeno.
Primjerice, ako se koncentrirate isključivo na financijske parametre poslovanja može biti da ćete ignorirati stanje u pogonu ili na tržištu koje se začas može izmaći kontroli. Ako se pak bacite isključivo na pogon i odjednom podignete stravično proizvodnost a da istovremeno niste uspjeli prodati sve što ste napravili (čime ste u stvari napravili najveći otpad od sviju; pretjeranu proizvodnju), dogoditi će se to da ćete velike količine novaca vezati u imovini (skladištu). Ono što je zabavno je činjenica da financijsko izvještavanje stanje zaliha uvrštava u aktivu tvrtke (tipični financijski izvještaji su ionako podešeni kako bi država uzela novac a ne kako bi dala neke stvarne podatke o poslovanju tvrtke), pa se površno može misliti kako je zaliha sjajna stvar, no zamrznut novac u zalihi (koju ja popularno zovem štedionicom) umanjiti će obrtni kapital i ugroziti plaćanja (cash flow ili novčani tok) prema dobavljačima i zaposlenima te će odjednom pasti proizvodnost i cijela priča se urušava kao kuća od karata. Dakle, kako bi uspješno upravljali tvrtkom morate pratiti više parametara, a te parametre potrebno je staviti u neki međusobni odnos kako se ne bi uljuljali u sjajne rezultate jednog segmenta poslovanja dok istovremeno ostali dijelovi nemilosrdno srljaju u provaliju.

Gore opisana metoda promatranja niza parametara iz različitih segmenata poslovanja zove se balance scorecard. Scorecard bi u doslovnom prijevodu značilo "tablica rezultata" i obično je zamišljen kao skup nekih grafikona ili kazaljki na kojima je jasno označeno područje očekivanog, podnošljivog i izvanrednog stanja, a sve skupa treba stati na jedan list papira kako bi se već samim pogledom na tablicu rezultata moglo uočiti gdje su problemi. Tablica se zove balanced zato što su rezultati iz svih područja podjednako zastupljene i daju opću, balansiranu sliku (tablicu rezultata) poslovanja poduzeća. Balanced scorecard je opće prihvaćen standard praćenja poslovanja tvrtke i malo googlanja će vam generirati tisuće dodatnih informacija.

Takva tablica obično se sastoji od četiri osnovne grupe podataka koji prezentiraju osnovne podatke iz četiri područja djelovanja; financije, prodaja, proizvodnja i ljudi. Financijski podaci su lagani za prezentirati i opće su poznati (račun dobiti i gubitka, novčani tok, bilanca), prodaju bi mogli prezentirati kao primjerice iznos zaprimljenih a neisporučenih narudžbi, iznos odaslanih ponuda ili pak broj novih kupaca ili prilika za prodajom, dok bi proizvodnju mogli okarakterizirati nekim parametrom učinkovitosti, postotkom škarta ili zakašnjelim isporukama. Kako pratiti ljude je obično najteže jer ne postoji direktni način mjerenja (nije da nekome možete gurnuti ekvivalent toplomjera kako bi mu mogli izmjeriti motivaciju), no obično se koriste parametri poput fluktuacija radne snage (otkazi i nova zapošljavanja), količina odsutnosti (bolovanja) ili npr. količina "malih prijedloga" koji su ujedno i karika koja nas povezuje natrag s TPSom.

Taiichi Ohno kaže kako cijeli TPS počiva na dva osnovna sustava i to su Just In Time (sustav u kojem se svaki proizvod, dio, alat ili procedura obavlja točno u času kada je potrebna i gdje je potrebna) u Autonomation ili kako to oni vole reći automatizacija s ljudskim dodirom. Teorija kaže kako stroju koji funkcionira normalno pažnja operatera nije potrebna i stoga radnik može opsluživati više strojeva istovremeno. Ako bi radnik cijelo vrijeme opsluživao stroj tada bi u trenutku kada se dogodi neki problem ili neuobičajeno ponašanje stroja radnik mogao preuzeti stvar čime bi problem ostao skriven (japanski izraz za ovo u doslovnom prijevodu je sakrivanje iznimno smrdljivog objekta prekrivanjem). Lean filozofija ne dopušta takav pristup i očekuje se da se problem odmah detektira te da tim (ćelija) odmah krene u rješavanje problema što je ujedno i prilika da svaki zaposlenik svojim doprinosom (idejom, naporom) riješi problem i predloži način kojim bi izbjegli ponavljanje problema. Upravo ovaj trenutak u kojem zbog načina na koji je tvrtka organizirana dajete priliku radniku s tvorničke trake da on sam razmišljajući riješi problem - ujedno generirate i veliku količinu zadovoljstva i motivacije među zaposlenima jer im dajete do znanja da nisu iskorišteni samo kao malo inteligentniji roboti koji ulažu svoj rad u gotov proizvod, već se od njih očekuje inicijativa i kreativno razmišljanje; a takvo razmišljanje dovodi zaposlenog do zadovoljstva učinjenim jer nije samo malo kotačić u velikom pogonu nego osoba od koje se očekuje inventivna akcija.

Motivacija je najčešće zapostavljeni dio poslovanja tvrtke i svaki puta kada čujem frazu kako su "zaposleni najveće bogatstvo tvrtke" nemogu a da se ne sjetim Scott Adamsove knjige "Dilbert Principle" u kojem je u detalje označeno zašto to nije tako (iako sam i sam poslodavac nije teško uočiti tisuće malih detalja zbog kojih zaposleni mogu tako razmišljati unatoč jednakom broju detalja koji su samo meni poznati a zbog kojih ja znam da to nije točno). Htjeli mi to ili ne zaposleni je manje-više uvijek u suprotnoj poziciji od poslodavca (da ne napišem baš "klasni neprijatelj") i s perspektive zaposlenog, njegovi problemi se njemu čine najvećim, dok istovremeno, poslodavac mora rješavati desetine (stotine, ili tisuće) istih takvih situacija pa je stoga nemoguće adresirati svaki problem individualno (barem ne bez sustavnog pristupa).

Toyotin production system u svoj centar postavlja upravo čovjeka i u ruke mu daje alate i ciljeve koji omogućavaju da se problemi rješavaju u redosljedu nastajanja, na razini na kojoj nastaju, i daju moć zaposlenome da sam utječe na svoje radno mjesto i radne postupke.

Misao dana:
Not everyone gets to be an astronaut when they grow up.

hr.digg|prijavi

- 12:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

shine on you crazy diamond... (11:54, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder Disc 1, 1988)

5xZašto nije jedini slučaj da se brojka pet spominje u Toyota Production Systemu. Malo manje poznati, ali zbog toga ne manje efikasni sustav je i 5s, 5s je sustav koji je puno više od napora da radno mjesto i cijela tvornica izgledaju organizirano i čisto - 5s se sastoji od cijele serije aktivnosti za uklanjanje odtpada (muda) koji pridonose propustima, defektima i ozljedama na radu.

5s je izveden iz početnih slova japanskih riječi seiri, seiton, seiso, seiketsu i shitskue što bi u slobodnom prijevodu (na engleski, a potom na hrvatski) značilo;

1. Sort - sortiranje artikala (alata, sirovina i sl.) i zadržavnje samo onoga što je potrebno i odbacivanje i zbrinjavanje onoga što nije.

2. Straighten (urednost) - "Mjesto za sve i sve na svojem mjestu".

3. Shine (čistoća) - Postupak čišćenja vrlo često može poslužiti kao oblik inspekcije koji identificira neuobičajena stanja pred kvar koja bi mogla ugroziti kvalitetu ili uzrokovati kvar stroja.

4. Standardize (kreirati standardna pravila) - Razviti sustave i procedure koji će održavati prva tri S-a.

5. Sustain (samodisciplina) - održavati stabilnu radnu okolinu je neprekidni proces kontinuiranog napredovanja.

Ideja iza 5s kaže kako se u proizvodnji tijekom godina bez upotrebe 5s sustava akumuliraju razni otpadi koji prikrivaju stvarne probleme i s vremenom postaju prihvaćeni način obavljanja posla. Uporaba 5s-a započinje sortiranjem svega što pronađete u radionici ili na radnome mjestu na stvari koje su potrebne za svakodnevno izvršavanje zadataka u odnosu na stvari koje se koriste rijetko ili nikada. Jedan od jednostavnih načina je da se rijetko upotrebljavani predmeti označe (ili grupiraju na jednome mjestu izvan radnog prostora). Potom, kreirajte lokacije za svaki predmet (alat ili sirovinu) na način da pozicija odgovara stvarnoj potrebi i/ili redosljedu uporabe u određenoj operaciji. Radnik mora biti u mogućnosti vrlo lako uzeti bilo koji alat ili sirovinu koja mi je potrebna. Nakon toga ide na red čistoća gdje se osigura kako se radno mjesto svaki dan očisti, a alati pospreme nakon uporabe na njihovo mjesto. Standardizacija, o kojoj sam već pisao, govori o procedurama i postupcima koji su nužni kako bi radno mjesto ostalo uredno i čisto, kako bi alati i sirovine bili nadohvat ruke i kako bi vrlo jednostavno uočili sve predmete koji su nepotrebni.

Sustain ili samodisciplina najkompleksniji je zadatak jer nije dovoljno povremeno počistiti radno mjesto kako bi odali dojam organizacije i čistoće, već je potrebno održavati taj red i prilagođavati se novonastalim uvjetima. U mom postu o pet majmuna pisao sam kako se vrlo lagano možete naučiti na određene postupke, procedure ili možda na lokaciju nekog alata ili sirovine, no to ne znači da ako je radno mjesto čisto i alat pospremljen, da je automatski to i najoptimalnija organizacija radnog mjesta.

5s nije zamišljen kako bi lijepo organizirao i označio alate i materijale i pobacao otpad kako bi se radionički pod sjajio. 5s služi kako bi cijeli Toyota (na ovome mjestu umjesto Toyota možete ubaciti ime svoje tvrtke ili organizacije) production system nesmetano funkcionirai i kako bi se organizirao lagani i besprijekorni tok (flow) u taktu proizvodnje. 5s je također još jedan u nizu alata koji služe kako bi se uklonili otpadi, a problemi izgurali na svjetlo dana.

Misao dana:
A dream is just a dream. A goal is a dream with a plan and a deadline.

hr.digg|prijavi

- 14:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.02.2006., četvrtak

work song.. (3:06, Nina Simone, Nina Simone Gold, 2004)

Jedan od značajnih koncepata koji proizlazi iz beskonačne borbe za rafiniranjem procesa i izbacivanjem otpada zove se SMED. SMED je kratica za single minute exchange of die i nije originalni Toyotin koncept; u grubom prijevodu SMED bi značio "promjena alata unutar jedne minute". U okolini u kojoj obavljate međusobno različite zadatke na istome stroju (ili radnom mjestu), promjena s proizvodnje jednog poizvoda na drugi uključuje promjenu setupa/postavki stroja i/ili zamjenu alata. U okolini s malim serijama (a u Toyoti se automobili proizvode u najmanjim mogućim serijama tj. u seriji od jednog komada) promjene alata su česte i vrijeme provedeno u tim promjenama po svojoj definiciji ne donose vrijednost kupcu. Stoga, potrebno je to neproduktivno vrijeme smanjiti na najmanju moguću mjeru.

Priča kaže kako je Taiichiju jedan od prvih zadataka koje je postavio pred svoje nove djelatnike u Toyotinoj tvornici automobila da alat za oblikovanje branika za automobile smanje s dotadašnjih četiri sata na manje od jedne minute (pod jednom minutom se u stvari smatra rezultat koji će koristiti jednu znamenku). Naravno, svi su ga proglasili ludim jer je postavio očigledno nemoguć cilj.

SMED metodologija kaže kako treba promatrati proces (u ovome slučaju promjene alata) i razlikovati one aktivnosti koje su interne i moraju se odraditi dok stroj stoji, od eksternih koji se mogu napraviti dok stroj proizvodi - što više operacija mora od internih postati eksterne. U modernim SMED analizama koriste se najčešće video kamere koje bilježe sve korake koje zaposleni mora napraviti kako bi obavio novi setup stroja, ti se koraci potom evidentiraju i analiziraju te se nepotrebni koraci bacaju van, a potrebni koraci se optimiziraju kako bi se ukupno vrijeme retooling-a (promjene alata) smanjilo na najmanju moguću mjeru.

Proces promjene alata najčešće se sastoji od četiri faze i to; skidanje postojećeg alata, zamjena alata, podešavanje stroja i probni rad.

To bi značilo da se primjerice analizira put kojim djelatnik mora proći kako bi dohvatio neki alat, da se pokušaju identificirati radnje koje se mogu izvršiti tijekom uobičajene proizvodnje (primjerice, imate alat koji radi neke plastične odlijevke i morate se prebaciti s crvene na zelenu boju - dohvaćanje zelene sirovine se može napraviti tijekom proizvodnje crvenih odlijevaka). Ponekad je potrebno i napraviti neke pomoćne alate kako bi se smanjilo vrijeme manipulacije, ili drugačije organizirati radni prostor kako bi sve skupa bilo posloženo u logičnijem redosljedu koji prati redosljed setupiranja stroja.
Krajnji proizvod SMED analize je standard procedure worksheet ili ono što bi mi nazvali standardnim procedurama koje detaljno opisuju svaki potrebni korak, te uključuju check liste s popisom provjera koje je potrebno napraviti. Ako imate stroj s dva operatera i svakoga snimite dok radi promjenu s jednog na drugi setup - sasvim sigurno ćete uočiti kako u nedostatku standardnih procedura svaki od njih posao obavi na različit način - iako je očigledno da može postojati samo jedan optimalan način promjene alata. Cilj SMEDa je pronalaženje tog jednog, optimalnog načina.

Razmišljajući tako o SMEDu očigledno je kako sam koncept ne donosi nikakve revolucionarne zaključke, a čak nije toliko suprotan od uobičajenih radnih metoda koje koristimo (u kontrastu npr. s kanbanom ili andonom) - ali ako se sjetite mog prvog posta o Toyoti i poučnog teksta o pet majmuna shvatiti ćete kako sasvim sigurno u svakoj proceduri ima prostora za napredak, a prema nekim emailovima koje sam razmijenio na temu TPSa i SMEDa, hrvatska iskustva ukazuju na to da je vrijeme setupa gotovo pa uvijek moguće skratiti za 50% ili više.

A što se tiče one štance za blatobrane s početka priče, Taiichi Ohno kaže kako su nakon trideset i nešto godina, upotrebom SMED metodologije originalno vrijeme od četiri sata smanjili na manje od deset minuta što je nevjerojatni napredak i u svakome slučaju iz perspektive trenutka u kojem je za istu operaciju bilo potrebno četiri sata čini se čudom (ili ludošću - kako već hoćete).

Ako mislite da SMED nije moguće upotrijebiti u vašoj tvrtci, zamislite samo promjenu trake u pisaćem stroju ili tonera u laserskom pisaču; vjerovali ili ne, ta operacija ne donosi vrijednost i sastoji se od četiri koraka; vađenje starog, stavljanje novog tonera, podešavanje i provjera. Hm, možete li toner zamijeniti u roku manjem od minute?

Misao dana:
I knew I was on to something because when I went to to talk about it everyone said I was mad. So I thought, "Good, it means nobody else is doing it."

hr.digg|prijavi

- 12:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda

damask rose... (2:33, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Notebooku riknuo motherboard, rezervni stiže za sedam dana, u međuvremenu funkcionalnost notebooka održavam odmjerenim udarcima (thanks to HP business warranty).

Priča o Toyoti je čini se all_time hit budući da mi je promet na blogu narasao višestruko, a počeli su me linkati i automobilistički web siteovi :)

Nego, pronašao sam link na internetu na totaly legal and completely free CD na kojem se nalaze razne izvedbe hitova iz 2005. Ima unutra svega i svačega od Gwen Stefani, preko Coldplaya i Kraftwerka do Knacksa i Nirvane a da ne spominjem Run DMC ili Franz Ferdinanda. http://www.bootiesf.com/bestofbootie_2005/

Prateći linkove s bloga Guy Kawasakija naletio sam na jedan koji govori o tome "zašto sam prestao biti poduzetnik". Biti poduzetnik zvuči jako idilično i zabavno, no u osnovi za taj posao treba imati između ostalog i primjereni želudac.

Adam Savage i Jamie Hyneman su članovi meni barem kultnog MythBusters dvojca. Ovo su njihove službene stranice. MythBustersi se mogu gledati kod nas na Discovery channelu ako ste sretni vlasnik nekog od boljih kablovskih priključaka.

Bio sam nedavno spomenuo kako pratim seriju na HBOu koja se zove 4400 (o ekipi koja je bila oteta od vanzemaljaca i vraćena natrag kako bi valjda kreirali novi svjetski poredak) i serija je genijalna iako je ničime izazvana stala u 19toj epizodi, prije toga se na našoj televiziji mogla gledati jednako dobra serija Taken, a ako gledam serije koje imaju antologijsku kvalitetu onda je jedna od njih svakako i Twin Peaks. Twin Peaks sam gledao u nekom od onih noćnih maratona, a scene koje su mi ostale u sjećanju su onaj blinkajući semafor na početnoj špici i testiranje kave koju provodi agent Dale Cooper. WikiQuote ima brdo sjajnih dijaloga iz serije (i ne, wikiquote u pravilu nije izvor mojih misli dana :).

Ovaj link je dobar, ovo je "hack" za manje više sve Otis liftove kojih danas ima brdo. Slijedeći jednostavne instrukcije možete natjerati gotovo pa svaki lift da ide direktno do vašeg kata ignorirajući stanke. Moj život vrlo rijetko uključuje liftove ali volio bih da mi netko dojavi ako to actually funkcionira.

GoogleVideo je jedan od novijih servisa koji se mogu pronaći na (pogodi gdje), a ovo je link na video koji objašnjava kako složiti majcu. Meni to izgleda kao mađioničarski trik.

Još jedan video o egzibicijskom ping pongu, to je navodno situacija koju igrači znaju namjerno napraviti kada je rezultat utakmice (ili kako se to već zove u ping pongu) riješen i onda počaste gledateljstvo s takvom igrom. Video je maleni i relativno kratak.

A ovo je link na članak o tome kako napraviti svoje vlastito pivo. Nadam se da me čita netko blizak BeerShopu (free advertisment) i da će natjerati ekipu da počne prodavati i te pripravke.

Pisao sam već o free speech projektu koji koristi svaku riječ koju je Bush izgovorio kako bi se radile "montaže" pa je tako nastala između ostalog i Sunday_bloody_sunday obrada sa tekstom kojeg recitira Bush ili pak ona sa Imagine i Walk on the wild side (btw. Lou Reedov koncert u Ljubljani za 5 tjedana, a ja bih rado išao). Ovo je site sa navodno 1500 pjesama napravljenih na taj način.

Ako vam treba ravnalo a nemate ga priruci onda ovdje možete downloadati PDF i isprintati ga.

Misao večeri:
See, when the GOVERNMENT spends money, it creates jobs; whereas when the money is left in the hands of TAXPAYERS, God only knows what they do with it. Bake it into pies, probably. Anything to avoid creating jobs.

hr.digg|prijavi

- 22:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

property dreams... (2004)

Kako mi je notebook jučer neslavno odapeo (i to je junački napravio na servisu ispred servisera pa nisam puno morao objašnjavati što me muči s mojim bizarnim twilight_zone klasom problemom) iTunes-i su mi nedostupni pa danas nema naslova u duhu mog bloga. Računalo bi moralo biti popravljeno u dan-dva pa se onda vraćamo na regular scheduling.

Priča o Toyota Production Systemu danas ulazi u svoj sedmi nastavak i vrijeme je da sagu počnemo privoditi kraju. Za kraj bi osim obaveznog zaključka htio podijeliti s vama SMED i 5s koncepte, no prije toga bih htio prenijeti razmišljanja jednog japanca (Taiichi Ohno-a) o imovini. Kao što sam bio napisao ranije, TPS je zbir alata (muda, andon, kanban, 5xzašto, SMED, 5s, ćelije, flow i drugi), no prije svega je TPS filozofija i način razmišljanja i za uspješnu implementaciju potrebno je razumjeti kako ljudi u Toyoti razmišljaju.

Pitanje je da li vrijednost opreme doista pada s vremenom? Radnik koji radi puno godina kroz svoje znanje i vještinu će postati vredniji i vredniji za tvrtku. Oprema (strojevi i alati) u nedostatku tih ljudskih osobina baca se ili prodaje nakon dugotrajnog korisnog života. Jezik ekonomije govori o konceptima poput amortizacije, ostatak vrijednosti ili knjigovodstvena vrijednost što su umjetni termini koji se koriste u knjigovodstvu i služe primarno radi oporezivanja. Čini se kako su ljudi zaboravili da ti termini imaju vrlo malo veze sa stvarnom vrijednošću stroja ili alata.
Na primjer, vrlo često se može čuti (a ni hrvatski primjeri nisu drugačiji) kako je komad opreme amortiziran i može se prodati ili baciti s vrlo malo ili ništa gubitka (dapače, možete prodajom i zaraditi), postavlja se često pitanje zašto obnoviti stroj ako ga možemo zamijeniti s novijim i naprednijim modelom?
To je vrlo pogrešno razmišljanje.
Ako imate npr. komad opreme star trideset-četrdeset godina i on je sposoban odraditi svoj posao, te uz to uspijeva izvršiti proizvodne zadatke koji su pred njega postavljeni - tada vrijednost stroja nije pala niti za kunu. S druge strane, ako imate loše održavani stroj koji zbog nedovoljne pažnje može raditi samo 50% vremena, tada je vrijednost tog stroja pala na 50%.

Vrijednost nekog stroja ili alata nije određena njegovom knjigovodstvenom vrijednošću ili starošću, nego njegovom sposobnošću da privredi novac.

Kako onda, donijeti odluku o zamijeni stroja? Ako je održavanje bilo dobro i održana je funkcionalnost stroja, zamjena s novim strojem nikada nije opravdana, unatoč tome što stari stroj možda zahtjeva neki trošak (u vidu generalnog popravka i sl.). Ako ga ipak odlučimo zamijeniti, moramo se suočiti s činjenicom da smo krivo izračunali i donijeli krivu odluku ili je program održavanja bio neadekvatan.

U času kada izgubimo ekonomski argument, tada se izvlače tvrdnje poput "nije više moguće povratiti originalnu preciznost" ili "želimo ga popraviti ali nemamo zamjenskog stroja". Ovo razmišljanje nije dobro jer pokazuje želju da kupimo novi stroj iz jednostavnog razloga što nemamo bolju ideju.
Neovisno o tome da li je stroj popravljen ili obnovljen, ako su strojevi loše održavani i korišteni na ili iznad maksimuma svojih mogućnosti, trošak zamjene je ogroman.

Poslovno upravljanje mora biti vrlo realistično, vizija budućnosti je potrebna i važna ali mora biti izvediva. U današnje vrijeme, pogrešno tumačenje današnjih poslovnih događaja može dovesti do značajnog pada u budućnosti jer smo doista okruženi vrlo grubom okolinom. Neki ljudi kažu kako se priroda posla mora kontinuirano mijenjati i kada se vrijeme rasta iz velikog pretvori u mali ili čak negativni, da je tada potrebno vratiti kredite i raditi isključivo unutar vlastitog kapitala. To je sjajna ideja, no na nju je trebalo doći tijekom perioda visokog rasta.

Lagano se uljuljati u lažni osjećaj sigurnosti u vremenu velikoga rasta, no kada se taj rast smanji ili čak postane negativan, sve neracionalnosti (otpadi) vrlo brzo isplivaju na površinu. Pogrešno vrednovanje vlastite imovine također je jedan od otpada.

Misao dana:
I know Karate, and several other Japanese words.

hr.digg|prijavi

- 08:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

orinoco flow... (4:26, Enya, Paint the Sky With Stars: The Best of Enya, 1997)

Još malo o toku proizvodnje (budući da nisam baš bio previše jasan u petak);

Zamislite situaciju u kojoj proizvodite računala (eto, ja baš moram s mojim notebookom na servis pa mi je primjer bolno primjenjiv). Za potrebe rasprave reći ćemo kako se proizvodnja sastoji od tri faze; proizvodnja monitora, proizvodnja kučišta i testiranje.

U nekoj uobičajenoj proizvodnji, zbog optimizacije transporta, odlučeno je kako se gotove komponente transportiraju u lot-ovima od po 10 komada (lot; pojma nemam kako bih ovo preveo ali riječ je o dijelu serije). Za svaki korak (monitor, kučište, testiranje) treba po 1 minuta.
Dakle, ako krenete proizvoditi prvo vam treba deset minuta za monitore (deset komada monitora), potom još deset minuta za kučišta i tek u trećem koraku idete testirati i ujutro kada ste krenuli s proizvodnjom prvo računalo s trake silazi u dvadeset i prvoj minuti; iako je za proizvodnju cijelog računala potrebno samo tri minute.
U ovom slučaju, korisno vrijeme (vrijeme proizvodnje koje daje dodanu vrijednost kupcu) je tri minute, dok je 18 minuta čisti otpad ili muda. Osim toga, u času kada počinjete testirati prvo računalo u bufferu imate još devet drugih računala - što je opet jedan oblik otpada u vidu pretjerane proizvodnje, a u času dok testirate prvo računalo još najmanje 20 drugih elemenata je već u proizvodnji (deset monitora i deset kučišta povrh ovih devet koji stoje u redu i čekaju na testiranje). Dakle, u bilo kojem času imate 21 operaciju u postupku iako se samo sastavljanje računala sastoji od svega tri koraka.

Kada bi to posložili po TPSu onda bi proces očekivao proizvodnju u minimalnoj jedinici (dakle, jedno računalo) i tada bi prvo napravili monitor, dodali kučište i testirali računalo. Na ovaj način bi prvo računalo s trake izišlo u trećoj minuti, a u bilo kojem času nikada ne bi imali u procesu proizvodnje više od dvije operacije: to znači da ne bi bilo viška proizvodnje (u vidu buffera). U prvom slučaju, prvih deset računala bi bilo gotovo u trideset minuta, dok bi u TPS načinu prvih deset računala bilo gotovo u dvanaestoj minuti!!!
Uočite razliku, osobito stoga što nijedna operacija sama po sebi nije napravljena brže, a istovremeno je proces proizvodnje skraćen dramatično samo zato što su izbačeni viškovi tj. otpad.

TPS sustav je ovdje u dodatnoj prednosti, jer ako zamislite situaciju da je u prvom scenariju monitor br. 7 pokvaren, proteći će puno vremena (dvadeset minuta) dok greška u testiranju neće biti otkrivena, a ako se radi o sustavnoj grešci tada ćete u proizvodnji (bufferu) imati veliku količinu pokvarenih računala, dok u TPSu imate jedan jedini, greška je otkrivena i automatski se aktivira andon i pojačano se traže daljnji propusti.

Naravno, u scenariju koji očekuje pojedine korake (taktove) da traju svega jednu minutu, rezultat se ne čini spektakularnim; no što ako proizvodite neke strojeve (proizvode ili usluge) koje traju tjednima ili mjesecima? Tada se može dogoditi da u proizvodnji imate ogromnu količinu potencijalno neispravnih proizvoda i trenutak u kojem ste otkrili greško je toliko udaljen od trenutka kada se greška stvarno dogodila (jer Štef s početka priče nije podmazao šeraf) da više nije stvarno moguće otkriti što se u stvari desilo.

Misao dana:
I've seen things you people can't imagine.
Chimneysweeps on fire over the roofs of London.
I've watched kite-strings glitter in the sun at Hyde Park Gate.
All these things will be lost in time, like chalk-paintings in the rain.
Time for your nap.



hr.digg|prijavi

- 09:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

never be rude to an arab... (1:03, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Da li još netko osim mene uočava ironiju, skoro pa humor u činjenici da isti oni koji su do jučer protestirali zbog karikature koja prikazuje proroka s bombom danas pale veleposlanstva?

Misao dana:
Jesus not only saves, but He also frequently makes backups.

hr.digg|prijavi

- 09:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

policy of truth... (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva - osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto - dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.

hr.digg|prijavi

- 18:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

autobahn... (6:22, Balanescu Quartet, Possessed, 1992)

Jedan od najvećih otpada u proizvodnji svakako je pretjerana proizvodnja. Zbog pretjerane proizvodnje događa se cijeli niz neefikasnosti koji možda na prvi pogled nisu očigledni. Zamislite npr. da proizvodite šerafe koji su potrebni za proizvodnju nekog automobila, naravno, na automobilu ima puno - međusobno različitih šerafa. Tipično zapadna logika rekla bi da uzmemo svaki od šerafa i napravimo vrlo veliku seriju (šerafi se proizvode brzo i jeftini su) jer trošak u proizvodnji šerafa proizlazi iz re-toolinga tj. promjene setupa stroja s jedne vrste šerafa na drugu.

Ogromna količina šerafa tako stoji na skladištu te u nekoj kanti pokraj mehaničara koji te šerafe ugrađuje. Kanta, baš kao i skladište predstavljaju buffer između faze u kojoj se proizvodi šeraf i faze u kojoj se šeraf utroši. Vrijeme koje je proteklo između stvarne proizvodnje šerafa (koji se proizvede u sekundi i što je u stvari jedini dio koji kupcu stvara vrijednosti) i njegovog utroška (slijedećeg "vrijednog" koraka u proizvodnji automobila) se smatra otpadom iz puno različitih razloga. Kao prvo, ogromna količina šerafa košta novaca, dakle; morate platiti sirovinu, ljude, skladište, administraciju i sve ono što je potrebno da bi uopće imali brdo šerafa na raspolaganju. Zamislite sada situaciju u kojoj imate cijelu seriju loše proizvedenih šerafa (radi neke greške u proizvodnji ili zato što se Štef nije pojavio na poslu i podmazao stroj ili nešto), koliko će vremena proteći od trenutka kada ste napravili škart seriju do trenutka kada ćete grešku uočiti? Nadalje, ako je zaliha šerafa velika, tada se neefikasnosti u proizvodni šerafa nikada neće uočiti jer ako se i strojevi kvare prečesto (zbog lošeg podmazivanja npr.) taj kvar nikada neće utjecati na sklapanje automobila zato što je buffer - kanta sa šerafima jednostavno prevelika i problem neće biti uočen.

Takva proizvodnja u potpunoj je suprotnosti sa Toyotinom filozofijom, jer ako morate proizvesti 2.000 automobila i od toga 1.000 yarisa i 1.000 avensisa logika bi nalagala da yarise napravite ujutro a avensise popodne; no Taiichi kaže kako to nije dobro jer nije točno da se yarisi prodaju ujutro, a avensisi popodne - oni se prodaju jednako tijekom cijelog dana pa ih stoga treba proizvoditi na taj način. Sve toyotine tvornice opremljene su na način da proizvode automobile u seriji od jednog komada (naravno, postoje linije koje proizvode samo jedan ili drugi automobil, no svaka linija može proizvesti bilo koji automobil u bilo kojem trenutku bez nepotrebnog stajanja i promjene setupa). Ideja cijele priče bi bila da proces koji slijedi bude kupac tj. naručitelj od procesa koji mu prethodi i da ne smije biti viška proizvodnje - što znači da Toyota ne proizvodi automobile koje ne može prodati ili, tempo prodaje automobila diktira tempo proizvodnje, a u nekom koraku tempo proizvodnje diktira kojim tempom ćete proizvoditi šerafe. Između tvornice šerafa i radnika koji ugrađuje šerafe u blok motora mora postojati minimalni buffer koji zovemo sigurnonosna zaliha (safety stock). Ujutro, kada radnik dođe na posao pronađe punu kantu šerafa i u času kada kanta dođe do trećine tada se aktivira lanac narudžbe nove količine šerafa (a može se aktivirati npr. podizanjem zastavice ili možda na način da je donja trećina kante obojana u narančasto i kada radnik koji je zadužen za obnavljanje zalihe prođe i vidi da je narančasti rub postao vidljiv zna da se šerafi moraju dopuniti). Na taj način, nova zaliha šerafa stiže baš u času kada bude potrebna i taj sustav se zove Just In Time, a konkretna metoda kontrole zalihe i naručivanja zove se kanban.

Nekoliko principa se koristi u ovom sustavu; otpad (u smislu izgubljenog vremena, angažiranog novca i prostora za čuvanje zalihe) treba smanjiti na donju moguću mjeru, što znači da je potrebno smanjiti vrijeme između proizvodnje šerafa i njegove ugradnje. Nadalje, ako su ti rokovi predugački a sigurnonosne zalihe prevelike, problemi u proizvodnom procesu ne izlaze na vidjelo (npr. neredovito ili loše održavanje strojeva) čime se bave principi andon i 5xzašto i posljednje, cijeli sustav organizacije je napravljen na način da se postigne nesmetani tok (flow) proizvodnje umjesto da se forsiraju norme i brzine proizvodnje (koje dovode do grešaka). Dakle, cijeli proizvodni postupak mora teći u ritmu prodaje automobila, niti brže niti sporije. Proizvodnja koja uspije zadovoljiti ovaj kriterij zove se i "lean manufacturing" što je samo drugi izraz za Toyota production system. Važno je napomenuti kako "lean" ne podrazumijeva bjesomučnu proizvodnju koja puni skladišta i dućane, nego sustav u kojem se u jednolikom ritmu događaju sve faze procesa, a Taiichi kaže da proces proizvodnje automobila počinje u trenutku kada kupac uđe u auto salon i završava kada novac sjedne na račun - i razmak između te dvije točke mora biti što manji mogući.

Naravno, osim u slučaju da ne proizvodite automobile (pozdrav svima iz Renaulta Novo Mesto :), pitanje je kako iskoristiti ove principe u svom svakodnevnom poslovanju? Opet, morate razmišljati malo izvan kutije (out of the box) i razmisliti gdje ste već vidjeli kanban na djelu? Kanban je nastao u času kada su japanci bili posjetili (poslije drugog svjetskog rata) ameriku i gledali njihove proizvođače automobila s čime nisu bili impresionirani. No ono što ih je oborilo s nogu su bili supermarketi. Naime, u supermarketu se roba na policama dopunjava tek onda kada se zaliha s police smanji na određenu mjeru i svaki supermarket je osnova kanban sustava budući da se roba ne gomila na sredini dućana nego se police osvježavaju novom robom u ritmu prodaje. Druga situacija u kojoj i vi sami koristite kanban je odlazak na benzinsku stanicu - naime, odlazite na benzinsku stanicu u času kada se zaliha goriva u automobilu smanji i kada se upali narančasta lampica. Iako je to moguće, nema smisla na benzinsku stanicu ići svakih stotinu kilometara, baš kao što nema smisla imati prikolicu s 500 litara goriva i vući je okolo cijelo vrijeme.

Poanta kanbana bi bila da proizvodite točno onoliko koliko je proces ispred vas u mogućnosti potrošiti. Dakle, ako radite u arhitektonskom uredu nema smisla da naštancate brdo planova za izgradnju dvadeset zgrada iako znate da gradite samo jednu - ili, da napravite planove za cijelu zgradu a znate da ćete u ovome času raditi samo prizemlje. Kada ispunite očekivanja procesa ispred sebe, tada se možete posvetiti proučavanju procesa i pokušati identificirati i ukloniti neki od otpada koji vas okružuje.

Misao dana:
The World is running out of geniuses: Einstein died, Beethoven went deaf and I'm starting to have a migraine.

hr.digg|prijavi

- 09:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

everything you know is wrong... (3:47, Weird Al Yankovic, Bad Hair Day, 1996)

Ponekada je teško reći koji su postupci suvišni. Primjerice, u Toyoti ne postoji odjel kontrole kvalitete niti postoje kontrolne točke u procesu proizvodnje gdje bi se pregledavala kvaliteta proizvoda! To je naravno čudno jer je opće poznato kako Toyota proizvodi najkvalitetnije automobile s najmanjim brojem kvarova, no japanska logika kaže kako kontrola kvalitete kao samostalna radnja ili proces ne donosi nikakvu prednost tj. vrijednost za kupca te je stoga riječ o nepotrebno utrošenom vremenu. Umjesto toga, njihov proizvodni proces podrazumijeva da svaka osoba mora provjeriti posao koji je obavljen u koraku ispred, jer je to preduvjet da svoj posao obaviš kako treba. To znači da proizvodna traka nema dodatni korak na kojem se netko sustavno bavi kontrolom kvalitete, nego da bi radnik zašerafio kotač mora automatski i provjeriti da li su svi preduvjeti za postavljanje kotača ispunjeni; na taj način je izbjegnuta kontrola kvalitete iako je ona u naravi obavljena, no automobil je iz tvornice izašao koju minutu ranije. Vrijeme koje bi proveli u kontroli kvalitete bilo bi otpad jer ne donosi vrijednost kupcu automobila.

Toyotine tvornice su organizirane po principu ćelija i svaka radna ćelija ima pet-šest ljudi od kojih je jedan voditelj (ovog voditelja nema smisla usporediti s našim tradicionalnim voditeljima jer se od njihovog voditelja očekuja da u bilo kojem času preuzme posao dok je bilo koji drugi član ćelije ili na pauzi, bolovanju ili jednostavno otišao na wc - dakle voditelj aktivno radi zajedno s ostalim, nije da premeće papire u kutu). Jedna ćelija odgovara jednome taktu (pomaku) tvorničke trake. Toyota koristi sustav koji se zove andon i koji je sličan semaforu na ulici. Dok je sve OK dignuta je zelena zastavica. Ako radnik uoči problem na svojoj radnoj operaciji onda je pokuša riješiti, ako to ne uspije onda diže narančastu zastavicu i u tome času svi članovi njegove ćelije moraju mu skočiti upomoć; a ako se problem ne uspije riješiti problem do pomaka pokretne trake (inače, pokretne trake nisu pokretne, nego se proces proizvodnje podijeli u različite faze i jedna faza se zove takt; takt uvijek ima jednako trajanje i neposredno prije pomaka obično se oglasi neka sirena ili nešto da da svima do znanja da je vrijeme isteklo i da će se traka pomaknuti) tada se diže crvena zastavica i cijela tvornica se zaustavlja.

U času kada se cijela tvornica zaustavi, zadatak je sviju da pokušaju riješiti nastali problem.

Ovo je jedan od najznačajnijih principa i problema koje Toyota ima u svojoj proizvodnji. Naime, u zapadnoj kulturi priznanje greške se tradicionalno smatra slabošću i ljudi su vrlo nespremni priznati propust; tako da ova metoda nailazi na velike otpore (barem one početne) u novim tvornicama. Drugi problem tj. prednost koja proizlazi iz andon sustava je taj što je voditelj/supervizor uvijek obaviješten o trenutku kada se propust dogodio; jer teorija kaže da ako ne obavijestite svog nadređenog o problemu on nikada neće biti riješen jer nitko ne zna da problem postoji. To je slično onoj priči o uskom grlu, jer se problemi identificiraju na isti način; evidentiraš probleme, sortiraš ih po mjestu događaja ili učestalosti i vrlo brzo se shvati gdje se greške uporno ponavljaju; i na temelju toga možeš uočiti pogrešne procedure ili procese te djelovati da ih se u budućnosti spriječi, a potom kreneš tražiti nove probleme i dodatno rafinirati proces.

Andon je ponekada teško zamisliti unutar vlastite tvrtke budući da ima vrlo malo tvrtki koje doista posjeduju tvorničku traku koja se miče u taktovima. No ako malo bolje razmislite, taj princip je jeasno primjenjiv svugdje jer se praktički svi procesi (u proizvodnji ili uslugama) svode na nekoliko koraka i čim ste identificirali korake imate i traku (npr. urudžbiranje zahtjeva, pregledavanje dokumentacije, kreiranje rješenja, odobrenje i potpis, otprema). Poanta je naravno naučiti ljude da priznaju propust i zatraže pomoć, a tu je naravno ključna uloga voditelja koji će nagraditi otkrivanje problema i na temelju toga rafinirati proces te ga svima učinit još lakšim i bezbolnijim.

Misao dana:
Blinky lights are the essence of technology. Everything else is fluff.

hr.digg|prijavi

- 09:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

why does this always happen to me?... (4:52, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)

Jedan od sjajnih Toyotinih principa zove se i 5xZašto. Zašto, zašto, zašto, zašto i zašto su kao princip (barem za mene) bili ono što bi amerikanci rekli "paradigm shift". Kako osim blijedog prijevoda "pomak horizonta" nisam pronašao bolji, možda da malo bolje objasnim što sam time htio reći. Paradigma bi otprilike bilo (ili trebalo biti) shvaćanje svijeta koji me okružuje. Dakle ja (ili bilo tko drugi) gleda svijet na određeni način i moje shvaćanje svijeta ima svoju granicu. Kada mi se dogodi paradigm_shift (a opako se trudim da se to događa što češće) onda odjednom imam dodatni uvid u neki problem ili jednostavno vidim više nego drugi.
Zato ima smisla i gore navedeni prijevod pomak horizonta jer ako stojite na nekoj točci i osvrnete se oko sebe na nekome mjestu vidite horizont (mjesto gdje se nebo spaja s zemljom), no ako se odjednom podignete na dizalicu tada je crta horizonta udaljenija i vidite više nego ranije i upravo ste osjetili paradigm_shift.

Pravi paradigm_shift je kada doživite skoro pa religiozno iskustvo i kada se na temelju nekog saznanja ili iskustva otvori cijeli novi svijet pred vama. Eto, meni se dogodio jedan takav kada sam shvatio dubinu i širinu 5xZašto koncepta.

Anyway, zamislite situaciju da radite na nekome stroju i odjednom pukne šeraf (nekakav šeraf, za potrebe diskusije totalno nebitan). Akcija koju ćete napraviti ako ne koristite 5xZašto princip je da ćete otići do radionice, uzeti novi šeraf i zamijeniti punkuti. No iako će ta akcija biti korektivna i stroj će ponovno raditi, to nije stvarno rješenje problema jer se niste pet puta upitali zašto. Ispravno bi bilo pitati;

Zašto je pukao šeraf? Zato što nije bio podmazan.
Zašto nije bio podmazan? Zato što Štef nije odradio tjedno održavanje.
Zašto Štef nije odradio tjedno održavanje? Zato što je bolestan.
Zašto netko drugi nije napravio tjedno održavanje? Zato što procedura ne predviđa takvu situaciju.
Zašto procedura ne predviđa takvu situaciju? Zato što je rukovoditelj/direktor/vlasnik nisu predvidjeli.

Dakle, jednostavnim ispitivanjem 5xZašto došli ste do korjena problema kojeg treba riješiti. Da je postojala procedura šeraf vjerojatno ne bi puknuo i proizvodnja ne bi trebala stajati.
Naravno, ovo nije sustav koji je ograničen na šerafe ili proizvodnju, već se može upotrijebiti bilo gdje; od vrtića i škole, preko ureda, tvornice ili bilo koje uslužne djelatnosti. Probajte malo razmisliti o tome i upotrijebiti princip na bilo kojem dnevnom problemu na kojeg naiđete; jer ako samo promijenite šeraf, a Štef se ne pojavi niti slijedeći tjedan na poslu i slijedeći tjedan ćete mijenjati puknute šerafe, a ako nemate sreće može biti da će šteta biti daleko veća.

Poanta 5xZašto principa koliko se god ona činila jednostavnom je promišljanje o problemu izvan očiglednih činjenica - i iz samo ovog postulata koji je duboko ukorijenjen u japanskom načinu razmišljanja proizlazi njihova perfekcija; samo zato što svaki problem na kojeg naiđu prate do njegovog uzroka i riješe ga na način da se više nikada ne ponovi; što ima daje vremena da naprave više, brže i bolje od bilo koga drugoga.

Standardi koji su izvedeni iz ISO9000 su u jednoj mjeri izvedeni iz 5xZašto principa jer se kroz ISO9000 očekuje stalno poboljšanje procesa. Nitko od vas ne očekuje da radite dobre rupe ili dobro šerafite šerafe unatoč tome što imate ISO90001, ali se zato očekuje da detektirate da ste loše zašerafili i da ga slijedeći puta zašerafite malo bolje - i tko zna, za 30-40 godina možda ćete to raditi kao radnici u Toyoti.

p.s. uočite kako je 5xZašto koncept u cijelosti "kompatibilan" sa idejom o otpadu o kojoj sam pisao ranije i u stvari proizlazi iz nje, iz jednostavnog razloga što svaki zastoj po definiciji ne stvara nikakvu vrijednost za tvrtku, kupca ili proces.

Misao dana:
I don't use drugs, my dreams are frightening enough.

hr.digg|prijavi

- 10:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Mračni blog od 3. ožujka 2006. godine posluje na novoj adresi:

http://mrak.org



Osvježite svoje bookmarke i podesite svoje RSS feedove.

Bestseler 2.0 blogerska mreža

u slučaju panike
mracni.blog(a)gmail.com




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima.


0