Jonathan the Metuzalem

Guvernerova kuća je stara bit će 200 godina i kako onda tako i dan danas guverner živi u toj kući a turisti mogu, naravno u pratnji domara, u vremenu dok je Guverner na poslu doći i obilaziti posjed. Naravno, ne može se ući u njegovu spavaću sobu. Međutim koliko god bila zanimljiva kuća još važniji razlog što sam ja četiri dana zaredom svako jutro dolazio na imanje je Jonathan. U guvernerovom vrtu živi 5 kornjača od kojih jedna nosi ime Jonathan. Jonathan je kornjača koju su prije nekih 120 godina izgleda na otok donili svjetski putnici moga ranga, ha, ha, a smatra se da je u trenutku kad su je donijeli bila stara oko 50 godina. Tako po nekim računima Jonathan danas ima oko 170 godina.

Šta reći nego blago se njemu. Međutim cijeli problem je bio u tome što je sada kao zima ovdje i kornjače se slabo gibaju a Jonathan je zalegao bio ispod jednog stabla i to ispod grana i nikako nije htio izaći pa sam ja tako muku mučio 4 dana da ga nagovorim da se makne jedan metar da ga mogu uslikati. Igrao sam se ja u međuvremenu sa drugim kornjačama u vrtu ali te su kornjače još tinejdžeri jer imaju tek nekih 70-ak godina pa mi nisu toliko bile zanimljive kao Jonathan koji je čak kažu i svjetski poznat.

Tako smo ja i vrtlar nekako četvrti dan uspili zahvaljujući tome što smo škakljali Jonathana po tabanima pomaknuti ga jedan metar i onda sam ga ja uslikao. Nažalost nisam ga nikako mogao nagovoriti da proviri glavom ispod oklopa da mu i glavu uslikam ali šta je tu je. Inače Jonathan ima preko 200 kila (tako kažu) pa ga se ne može naravno pomaknuti mimo njegove volje.

Nadalje, što se tiče prirodnih ljepota na Svetoj Heleni, otok obiluje tako lijepim mjestima da na momenat pomisliš da si u raju. Naprimjer ja sam bio na jednoj kao padini u Longwood-u točnije rečeno da bi se došlo do te padine mora se proći Longwood i onda vozite do Millenium Foresta i nakon toga produžite još neki kilometar dalje. Narode, to treba doći i viditi. Pa to je veličanstveno. Gledate ogromnu vulkansku stijenu svjetlosmeđe boje kako izvire iz vode. Da čovik poludi. Vjerovali ili ne stvarno se čovik psihički može odmoriti kad vidi tako neku prirodnu ljepotu.

Pa sam onda jedan dan otišao u zaljev Sandy Bay koji je također iznimno zanimljiv za obilazak. Vrhunac svega je bio kad sam otišao do Thompson's Wood. Smatram da sam tamo napravio najljepše fotografije na svom putovanju. Naime, kad sam došao do Thompson's Wooda lipo sam produžio još 2-3 kilometra dalje po makadamu i došao do jedog mjesta sa kojeg se fantastično vide vulkanska brda kako se strmo spajaju sa morem. Nešto nevjerovatno! Barem što se mene tiče. Tako sam ja dakle obilazio i slikavao i prirodne ljepote.

Evo kako bi ja opisao nekako Svetu Helenu. To vam je otok koji nema doslovce plaže jer se otok spaja strmim stijenama s morem odnosno možda bi se moglo malo bućniti u Sandy Bayu jer tamo ima kao malo plaže. Ali opet to je malo rizično jer stoji upozorenje da je jaka morska struja i da vas može lako odvući pa imajući to na umu nevalja riskirati. Što se tiče biljaka i zelenila na ovom čudesnom otoku, za razliku od rubnih dijelova otoka koji se sastoje od golih strmih vulkanskih stijena, u unutrašnjosti otoka buja i cvjeta razna vegetacija pa je i taj kontrast zanimljiv za vidjeti. Što se tiče životinja na Svetoj Heleni, pa osim domaćih životinja ja sam još vidio zeca i ptice i naravno kornjače kod Guvernera. Ima bit da su sve životinje manje-više donesene na Svetu Helenu. Ono što mi je posebno drago jest to što na otoku nema zmija i takvih sličnih beštija.

Eto tako sam ja posjetio Svetu Helenu i ostao impresioniran. Mislim da bi se kvalitetno obišao otok bez obzira što je relativno mali ipak vam je potrebno barem mjesec dana, po mojoj procijeni, jer je otok barem za mene nevjerovatno zanimljiv. Mogao bi ja još pričati priče o Svetoj Heleni ali onda ne bi nastavili dalje do iza Božića. Eto reći ću još jednu vrlo važnu činjenicu, pogotovo za muško čitateljstvo, a to je da na Svetoj Heleni proporcionalno gledano ima poprilično dosta lijepih, zgodnih i privlačnih žena.

Mnoge žene imaju prekrasnu boju kože, nešto kao svjetlo smeđu ali opet neke posebne nijanse koje nisam vidio nigdje gdje sam do sada bio a također i tijelo kod mnogih žena na Svetoj Heleni ima jako privlačan oblik. Po mome nekom računu glavni uzrok zašto na otoku ima dosta lijepih žena je to što su kolonijalisti kroz dugi niz godina naseljavali ljude, tko zna odakle sve i tako naravno nakon što se krv dobro izmješala u proteklih 500 godina rezultat toga su lijepe žene. Tako ja nekako objašnjavam fenomen prelijepih žena na Svetoj Heleni.

Jednostavno rečeno, otok je prekrasan i meni jako zanimljiv i iskreno se nadam da ću za svoga života barem još jednom posjetiti ovaj božanstveni otok po imenu Sveta Helena.

Tour de Sveta Helena

Otok Sveta Helena je kao što sam rekao britanska kolonija i otok ima svoju vladu i guvernera. Guverner sa Svete Helene je također guverner i za Ascension i za Christian de Chuna otoke jer sva ta tri otoka spadaju kao u jednu koloniju, tako nekako. Glavni i ujedno i jedini grad na Svetoj Heleni je Jamestown. Koliko ima ljudi u Jamestown-u pojma nemam ali znam da na otoku živi i djeluje, po popisu, oko 5.000 duša s tim da i oni imaju problem sa natalitetom jer ih je svake godine manje a obzirom da dosta ljudi odlazi raditi u Britaniju i drugdje po svijetu tako na otoku dans stvarno živi oko 3.500 ljudi. Što se tiče Jamestown-a, pa gradić je jako simpatičan, ima poštanski ured, bolnicu, policijsku postaju, vatrogasnu stanicu, dućane, samoposlugu, nekoliko barova, restoran, hotelčić, nekoliko pansiona, turist biro itd.

Zanimljivost je to da je poprilično različitih crkvi prisutno na otoku. Iako je otok mali i ima malo stanovnika, kažu da ima oko 7-8 različitih crkvi. Naime uz glavnu Anglikansku crkvu ima još Jehovinih svjedoka, Baptistička crkva, pa Adventistička od sedam dana kako sam ja već razumio itd. Naravno, ima i naša Katolička crkva medjutim katolika na Svetoj Heleni ima možda desetak, plus još ja sad koji sam tu, je li. Tome se ne treba čuditi obzirom da je otok već preko trista godina u Britanskim rukama. Što se mene tiče ja sam vidio Katoličku crkvu i groblje i Anglikansku crkvu i groblje. Zanimljiv podatak je da je Anglikanska crkva "Sveti James" u Jamestown-u najstarija Anglikanska crkva na južnoj zemaljinoj polutki i datira još od 1774. godine.

Sveta Helena je podijeljena u osam područja ili kao pokrajina a što se tiče ekonomije otoka odnosno privrede, pa kao prvo nije istina da je kava glavni izvozni proizvod sa Svete Helene i da je kava glavni biznis. Ja sam se malo raspitivao i ljudi su mi rekli da se 2-3 obitelji bave kavom na otoku i to je to i da uopće kava nije glavni biznis. Glavni biznis otoka je ribarstvo. Preciznije kazano, na Svetoj Heleni imaju dvije tvornice za preradu ribe i cijela stvar funkcionira tako da veliki ribarski brodovi (najčešće španjolski koliko sam skontao) love ribu i onda je dovezu u tvornicu gdje se riba obradi i očisti pa onda zapakuje i šalje vjerovatno u JAR i Europu sa brodom Sveta Helena (sa kojim sam i ja doputovao na otok) u frižider-kontejneru.

Neki se ljudi na otoku bave stočarstvom i ratarstvom i to im je ili glavni posao ili dodatna zarada kako kome. Primjetio sam da imaju krave, ovce, magarce, svinje i kokoši. Zatim, na otoku ima i nekoliko kafića a ima i dućana pa se i tu vrti novac a imaju i malo turista pa se i tu nešto ušićari. Kad već spominjem turizam moram reći da sam ja sa svojim motorom privukao određenu pažnju i kod policije i kod ostalog stanovništva. Jer kako je ovo mali otok i kako svak svakoga manje više zna te kako baš i nije uobičajeno da im turisti dolaze sa motorom na otok tako sam ja privlačio određenu pažnju ovih sedam dana dok bi se sa motorom vozio po otoku.

Moram reći i to da su ljudi na Svetoj Heleni jako gostoprimljivi i dobri. Naprimjer kad god se u vožnji sa nekim mimoilaziš na cesti obavezno se pozdravi rukom itd. Treba reći i to da na otoku doslovce nema kriminala a to dokazuje i to da mnogi ljudi kuće i auta ne zaključavaju. Što se tiče cijena mogu slobodno reci da sveta Helena nije skup otok. Pivo 0.33 je između 1,35 i 1,45 funti i to je malčice skuplje negoli kod nas ali zato su Coca Cola i ostali sokovi oko 0,35 funti što je drastično jeftinije nego u Hrvatskoj. Marenda (uključujući i gazirani sok) u gostioni vas košta oko 2,5 funte. Ja sam plaćao sobu sa kupatilom i sa doručkom (doručak je vrhunski) 15 funti što po meni nije skupo jer treba imati u vidu da je ovaj otok ipak dio Ujedinjenog Kraljevstva a ne Etiopije.

Ono što je po meni ovdje prejeftino odnosno možda i najjeftinije na svijetu je Rent a Car. Vjerovali ili ne, dnevna renta za automobil iznosi svega 10 funti. Pa to je stvarno džabe. Što se tiče opskrbe gorivom i strujom toga ne fali na otoku. Struju dobivaju od velikih agregata koji naravno rade na gorivo a gorivom otok snabdjeva tanker koji svako 1-2 mjeseca svrati do Svete Helene i isporuči im gorivo. Na otoku imaju čak i tri benzinske pumpe kako sam čuo a čak sam i ja, obzirom da sam u sedam dana napravio 500 km, točio gorivo na jednoj benzinskoj pumpi. Cijena goriva je oko 0,95 funti za litru.

Inače na Svetoj Heleni ima oko 2.000 motornih vozila što baš i nije malo ali odgovor leži u tome što su ceste na otoku sve same uzbrdice i nizbrdice pa razumin ljude što nemaju volje da pješače ili voze biciklu. Ceste su poprilično uske pa je stoga najveća dopuštena brzina 30 kopnenih milja na sat (oko 50 km na sat). Još da kažem i to da su prosječne plaće na Svetoj Heleni oko 300-400 funti.

Nadalje, ja sam dane provodio najčešće ovako. Nakon doručka bi otišao u obilazak otoka a uvečer u mjesnu gostionu u kojoj sam već nakon dan-dva postao omiljen gost. Što se zanimljivosti tiče prvo ću spomenuti jedan moj podvig koji sam napravio u Jamestown-u. Naime u Jamestown-u imaju nekakve stepenice koje su napravljene prije nekih 200 godina i vode do vrha brda poviše grada. Stepenica ima 700 i vjerovali ili ne ja sam se uspeo po njima do vrha. Zatim sam obišao Guvernerovu kuću i njegov vrt u kojem sam se 4 dana mučio sa Jonathanom. O čemu se radi?!

(nastavlja se)

Napoleon Bonaparte

Ono po čemu je danas Sveta Helena poznata i po čemu mnogi znaju za taj otok je to što je Napoleon Bonaparte posljednje dane svog života proživio upravo tu. Naime, 1815. godine Napoleon je doveden kao zarobljenik na Svetu Helenu. Razlog zašto su ga doveli na otok "Bogu iza nogu" je i više nego jasan. Prvi put su ga zatvorili na otok po imenu Elba pa im je utekao i zamafatlučio opet rat pa su ga onda doveli na Svetu Helenu računajući da mu je ipak znatno teže pobjeći sa te destinacije. Tako je i bilo. Napoleon je do kraja života ostao na Svetoj Heleni odnosno sve do svoje smrti 1821. godine. Ja sam naravno obišao sve živo što ima veze sa Napoleonom pa evo malo o tome što sam ja čuo i vidio.

Napoleon je doveden na Svetu Helenu 1815. godine a sa njim je došao i jedan njegov general. Prva dva mjeseca je spavao u Briars Pavilion dok mu nisu sredili kuću u Longwood-u. Nakon što je kuća bila sređena on se preselio u nju i tamo ostao do svoje smrti 1821. godine. Od čega je umro Napoleon, ima dosta nagađanja i priča pa se čak kaže da je bio otrovan. No, danas je nekako najprihvatljivija verzija da je Napoleon umro od karcinoma u stomaku, navodno su mu majka i još neki bliski članovi obitelji također umrli od karcinoma pa se čak pretpostavlja da je to bilo i genetski uzrokovano. Sve u svemu, kad je Napoleon "otišao u vječna lovišta" on je sahranjen na Svetoj Heleni.

Ipak, 19 godina kasnije, 1840. godine Francuzi tijelo vraćaju u Francusku. Evo još nekih zanimljivosti koje sam čuo o Napoleonu dok sam obilazio njegovu kuću. Napoleon je volio dosta čitati a i jako puno pažnje je davao i osobnoj higijeni pa je stoga dosta vremena provodio i u kupaonici. Po meni još zanimljivija činjenica je to što je u kući imao veliki stol za bilijar iako nikad nije igrao bilijar. Navodno mu je taj stol služio da na njemu razvlači svoje zemljopisne karte i analizira svjetsku situaciju, smišlja ratne planove u slučaju da se opet domogne vlasti, isplanira gdje će prvo udariti sa vojskom itd. U Napoleonovoj kući sam vidio i šah međutim kažu da je Napoleon igrao šah ali da je bio jako loš igrač.

Zanimljivih stvari u vezi Napoleona ima dosta a meni je najzanimljivija ta što se u njegovoj kući odnosno u dvorištu nalazio ogroman lijepi kavez za ptice. Međutim, Napoleon nikad nije dozvolio da se iti jedna ptica stavi u taj kavez obrazlažući svoju teoriju time što je dovoljno jedan zatvorenik na ovom otoku a naravno, mislio je na samog sebe. Eto tako sam ja obišao obje Napoleonove kuće i grob gdje je bio pokopan. Što se tiče namještaja i ostalih stvari u kućama dobrim dijelom su vješte imitacije jer su orginali prebačeni u francusku ili su nestali tokom godina ali ima i orginalnih stvari iz Napoleonovog doba. Obilazak Napoleonovih kuća ne košta ništa samo se trebate najaviti u turist biro dan ranije.

Treba reći i to da je zemljište na kojem se nalaze kuće gdje je Napoleon živio i grob gdje je sahranjen, britanska vlada poklonila Francuskoj pa se tako u Longwood-u ispred Napoleonove kuće viori Francuska zastava. Da stvar bude zanimljivija na otoku boravi i jedan francuz koji obnaša dužnost francuskog konzula. Pretpostavljam da je to više figurativnog karaktera što je Francuska poslala jednog čovjeka da bude kao konzul jer ne vidim šta taj konzul ima raditi osim kontrolirati jesu li radnici pokosili travu i zalili cvijeće u Napoleonovom dvorištu. Eto toliko o Napoleonu a sada da se vratimo na Svetu Helenu.

(nastavlja se)

Sveta Helena

Do Svete Helene smo imali oko 1.240 nautičkih milja i plovili smo 4 dana a onda smo ujutro oko 6 sati 4. rujna 2006. ugledali Svetu Helenu. Ljudi moji, to vam je za mene bio neopisiv doživljaj. Ja sam se kao i mnogi drugi putnici imformirao dan prije kad će se brod približavati Svetoj Heleni da mogu to vidjeti i tako nam je rečeno negdje oko 6 sati ujutro. Tako sam se ja nacrtao na komandnom mostu u 6:15 i lipo uživao u pogledu. Fantastično je bilo gledati kako se približavamo Svetoj Heleni, usamljenom vulkanskom otoku koji se nalazi usred Atlantika.

Nakon što sam ispucao par rafala sa fotoaparatom i nakon što sam malo snimao kamerom otišao sam doručkovati. Nakon doručka svi putnici su sišli u donji salon gdje nas je već čekala imigracijska policija. Za ulazak na Svetu Helenu treba platiti 11 funta to je kao nekakva taksa i što je zanimljivo tu taksu plaćaju čak i državljani Velike Britanije iako je Sveta Helena britanska kolonija.

E sada ono što je također vrlo važno napomenuti to je to da sam ja na Svetu Helenu uspio iskrcati i svoj motor. Od samog početka putovanja vodila se velika bitka oko toga dali ću uspjeti istovariti motor na Svetu Helenu ili ne. Za mene je bilo iz više razloga bitno da motor iskrcam na otok. Kao prvo, lijepo je vidjeti hrvatski motor na Svetoj Heleni jer to baš i nije svakodnevnica ovdje a još jedan važan razlog je taj što je Sveta Helena dosta brdovit otok.

Drugim riječima rečeno obiluje uzbrdicama i nizbrdicama pa da me "ne prikine" bolje je voziti se motorom nego "auto tabanićima". Dan prije polaska iz Cape Town-a Darko i ja smo zvali Barry-a, agenta za ukrcaj i rekli mu da ja želim iskrcati motor na Svetu Helenu. Inače, ja sam Barry-u već i prije to govorio a on mi je stalno govorio kako će to biti dosta nezgodno radi papira koje glase na Englesku i da je zbog toga to veliki tramak itd. Međutim, iako se Barry istinski trudio da me odgovori od namjere da iskrcam motor na otok ja sam se, ima biti, još istinskije trudio da ga iskrcam pa stoga kad smo ga zadnji put nazvali i rekli mu da mi je to stvarno bitno Barry je rekao Darku da nazove agenta na Svetu Helenu i da nam taj agent može pomoći.

Tako je i bilo. Dva dana nakon što sam napustio Cape Town dobio sam mail na brodu od agenta sa Svete Helene koji mi je rekao otprilike šta i kako ću morati učiniti i platiti za taj "tramak". Tako kad je dosla imigracijska policija na brod ja sam im objasnio da imam i motor i da ga želim istovariti itd. Obzirom da sam ja podigao poriličnu halabuku oko toga svega tako je imigracijska policija već znala za to jer im je agent sa Svete Helene već sve rekao. A inače, ja sam se i kapetanu broda javio i požalio oko toga da želim motor imati na otoku pa mi je i on obećao da ce reći dvi lipe riči kod carine i policije i da nebi trebalo biti problema. Tako nakon sve te gužve i galame motor se iskrcao na Svetu Helenu ali ne u ponediljak nego u utorak jer je bio zagrađen nekim kontejnerima pa je trebalo prvo njih istovariti.

Brod ne može ni slučajno pristati u luci na Svetoj Heleni nego je princip ovakav, kad brod dođe do otoka lipo se usidri par stotina metara od obale a onda lipo s otoka dođu sa manjim brodom i s nekakvom kao platformom. Brod služi da bi prebacili putnike na kopno a platforma (na koju može stati 2-3 kontejnera) za prebacivanje kontejnera i ostale robe na kopno. Dakle ja sam se u ponedjeljak 4. rujna 2006. iskrcao na Svetu Helenu na kojoj su me dočekali moji domaćini odnosno ljudi u kojih sam rezervirao spavanje.

Čim sam se upoznao sa svojim domaćinima lipo sam i njima objasnio situaciju oko motora pa smo stoga odmah otišli na policiju da se informiram i da sve pripremim za sutra. Tako lipo sutra nakon doručka zazvonio je telefon u Guest House "Harlyn" gdje sam se ja smjestio i javili su da mogu doći po motor. I tako sam ja 5. rujna uzjašio svoj motor i prođipao ga po otoku. Taj luksuz koji sam sebi priuštio da istovarim motor na Svetu Helenu mi je olakšao novčanik za oko 120 funti. Morao sam platiti policiji 33 funte pa onda opet 7.5 funti pa osiguranje od tri mjeseca 11 funti pa nekakvu carinu 25 funti te troškove istovara i ponovnog utovara 35 funti itd.

Morao sam i tehnički pregled proći. Bez obzira što je moj motor gazio po bespućima afrike on je u besprijekorno ispravnom stanju što je i tehnički pregled potvrdio. Zanimljivo je i to što su mi dali i tablicu za motor. Preciznije, dali su mi samo broj a ja sam morao kupiti tablicu. Tako je moj motor nosio registarsku oznaku 70. Ja sam već sutradan, zbog potreba snimanja i slikavanja, skinuo tu tablicu jer sam htio da na slikama i snimkama bude hrvatska tablica. Tako smo ja i moj motor slijedećih sedam dana skitali i istraživali po Svetoj Heleni. A ima se što i za vidjeti.

Dakle, ovako nekako bi ja počeo. Sveta Helena je vulkanski otok površine 122 km kvadratna. Nalazi se u južnom Atlantiku i to na otprilike 16 stupnjeva južne zemljopisne širine i 5 stupnjeva zapadne zemljopisne dužine. Otok je 1502. godine otkrio portugalski moreplovac Joao da Nova i sve do pred kraj šesnaestog stoljeća bio je u portugalskim rukama. Otok je bio strateški vrlo bitan jer su se na njemu portugalski brodovi mogli obskrbiti potrebnimm namirnicama za nastavak putovanja.

Najveće bogastvo koje ima taj otok i koje je u ono vrijeme bilo neprocijenjivo je voda. Otok ima izvore sa pitkom vodom i to je glavni razlog zašto je otok bio jako zanimljiv svima u ona vremena. Tako negdje pred kraj šesnaestog stoljeća Portugalci ispadaju iz igre a Nizozemci i Englezi ulaze u igru oko otoka i tako nakon dosta godina nadmudrivanja negdje pred kraj sedamnaestog stoljeća Englezi definitivno postavljaju svoju vlast na Svetoj Heleni.

(nastavlja se)

Funta Sterling

Vjerovatno je štos u tome da organizmu treba jedan dan prilagođavanja na more i valjanje. Što se tiče atmosfere i štimunga na brodu, pa mogu reći da nikad nije dosadno. Posada broda se istinski trudi da putnicima ni u jednom momentu ne bude dosadno. Tako se u svrhu ubijanja dosade organiziraju razne igre i zabave kao što su kvizovi, kriket (igra se na palubi), pikado i druga raznorazna natjecanja. Zatim, prikazuju se filmovi, organizira se ples na palubi pa čak i glazba uživo a glavni pjevač i svirač je drugi oficir stroja. Ma ludilo! A hrane, nje ima koliko hoćeš i po meni je odličnog ukusa.

Doručak i ručak se serviraju na dva mjesta, u restoranu i u salonu na gornjoj palubi a večera se servira samo u restoranu s tim da se nekad organizira brgulja (jedeš i piješ dok se ne ubiješ) na palubi odnosno grill pa onda večerajemo na palubi. Jednostavno rečeno usluge na brodu je odlična. Preciznije rečeno, ja sam sa svime na ovom brodu prezadovoljan. Inače da nebi bilo kakve zabune svako jutro oko 7 sati stjuart nam stavi papir ispod vrata na kojem piše koji su sve sadržaji planirani za taj dan pa tako ko šta voli neka izvoli a ako vam nije do ničega onda možete spavati cijeli dan, nitko vam ne brani.

Što se tiče cijena u baru pa mogu konstatirati da su niske s obzirom da je ovo ipak Britanski brod. Naprimjer pivo 0.33 košta manje od 10 kuna, Coca Cola i ostali razni sokovi su nekih 7,5 kuna itd. Ali zato ako želite razgovarati sa Europom na telefon e to je već skupo pošto signal ide preko satelita, cijena od 5 minuta razgovora košta 7 funti engleskih. Kad već spominjem funte treba reći da se na brodu može plaćati samo u funtama sterling ili funtama Sveta Helena jer je brod vlasništvo vlade Svete Helene. U Ujedinjenom Kraljevstvu imate više vrsta funti.

Naime Funta Steriling odnosno funta koja se koristi u Londonu, nju možete koristiti i u svim kolonijama Ujedinjenog Kraljevstva kao što su naprimjer Sveta Helena, Falklandski Otoci, Ascension, Gibraltar itd, dok naprimjer funtu sa Svete Helene možete koristiti samo na Svetoj Heleni, Asencionu i Christian de Chuna (jer su ta tri otoka kao pod jednim guvernerom) a funtu sa Gibraltara možete koristiti samo na Gibraltaru. Što se tiče omjera vrijednosti sve funte su jednako vrijedne i važe po principu jedan za jedan. Ako slučajno nemate sa sobom funta nego dolare ili eure nema nikakvog problema na recepciji broda možete promjeniti sve te valute u funte i mogu reći da je tečaj poprilično pošten.

Što se tiče luksuza na brodu, zaboravio sam reći da brod ima čak i bazen, naravno sa morskom vodom, koji doduše nije velik ali ima po meni nekih dvadesetak kvadratnih metara i oko 1.7 metara dubine. Bazen najviše koriste djeca dok se stariji sunčaju na palubi no i oni se kadikad bućnu u bazenu. Glede atmosfere na brodu, pa to je obično standardna shema. Prvi dan se tek malo pomalo upoznaješ sa ljudima jer nitko nikoga ne poznaje a onda nakon par dana već se svi pomalo znaju.

Mene su svi odmah snimili, a kako i ne bi, pa nije im svaki dan Svjetski Putnik i njegov motor na brodu, ha, ha. Ja sam upao u đir sa nekoliko turista i sa nekoliko ljudi koji su sa Svete Helene i nije mi nimalo bilo dosadno. Ugodno se ćakula uz pokoje pivo naravno, a jednu večer smo čak završili u potpalublju broda u jednu prostoriju u kojoj posada broda organizira sebi disko večeri pa smo i nas par putnika skupa sa posadom arčili i bančili do ujutro.

31. kolovoza smo stigli u Walvis Bay. Tamo smo bili nekih 7-8 sati a onda smo nastavili dalje prema Svetoj Heleni. Za to vrijeme dok smo bili u Walvis Bay-u ja sam malo proskitao po gradu koji i nije baš nešto. Mogu slobodno reći da je Walvis Bay jedan obični mali lučki grad. Dok sam šetao po gradu otišao sam na internet i pojeo sendvič i to je to. Ustvari, za nešto više i nisam imao vremena. Neki su turisti otišli organizirano viditi pustinju međutim mene to baš i nije zanimalo jer sam se ja pustinje nagledao za sto života. U Walvis Bay-u su se neki putnici iskrcali a neki novi su se ukrcali. Ja sam i dalje bio sam u sobi odnosno još nisam dobio cimera. Tako smo mi tog istog 31. kolovoza u oko 18 sati zaplovili dalje prema Svetoj Heleni.

(nastavlja se)

Diži sidro kapetane

I tako sam se ja 28. kolovoza 2006. godine ukrcao na brod koji nosi ime RMS St Helena i oko 20 sati tog istog dana brod je isplovio prema Walvis Bay-u u Namibiji do kojeg ima nešto više od 720 nautičkih milja. Na brodu je nekih 80 putnika a otprilike dvije trećine od tog broja su ljudi koji žive na Svetoj Heleni. A ona jedna trećina su turisti. Brod Sveta Helena pripada vrsti broda koja nosi oznaku RMS.

To RMS znači ustvari Royal Mail Ship ili prevedeno na naš blagoslovljeni jezik to bi bilo kao kraljevski poštanski brod. Vjerovali ili ne to je ujedno, a i najvjerovatnije izgleda, jedini brod još na svijetu takve vrste. Ako ne na svijetu a onda barem što se tiče Ujedinjenog Kraljevstva. Ono što je zanimljivo za taj brod je to što prevozi i putnike i kontejnere te je jedina veze između otoka Sveta Helena i ostatka svijeta. Brod otprilike napravi jedan đir mjesečno od Cape Town-a (nekad ide preko Walvis Bay-a) do Svete Helene i Ascension-a i nazad opet do Cape Town-a, a dva puta godišnje negdje otprilike u veljači i kolovozu ide do Engleske i nazad.

Navodno je nekad brod išao Četiri puta godišnje za Englesku međutim sada ide samo dva puta. Brod je registriran u Londonu a u vlasništvu je vlade Svete Helene a pod koncesiju ga je uzela jedna firma po imenu Andrew Weir Shiping, tako nekako sam ja barem skontao. Nadalje, brod je dugačak 105 metara, širok 19,2 metra, težak 2030 tona netto, tj. 6767 tona brutto. Pogone ga dva motora, svaki od 3266 kilowata a prosječna brzina kojom plovi je nekih 14,5 nautičkih milja na sat i pri toj brzini troši nekih 24 tone goriva na dan odnosno tonu goriva po satu.

Veličina rezervoara za gorivo je 767 tona pa tako brod ima autonomiju plovidbe od preko mjesec dana. Što se tiče vode to je riješeno tako što brod ima sitem za desalinizaciju, sistem koji uzima morsku vodu i od nje odvaja sol i nakon pročišćavanja voda ide u opskrbu. Sistem može za sat vremena isporučiti 3 tone vode odnosno 72 tone na dan. Naravno da se ta voda ne koristi za piće nego samo za pranje i tuširanje. Brod može natovariti 96 kontejnera od 20 stopa (oko 6 metara) i primiti 200 osoba odnosno 132 putnika (za koje je predviđeno nekih 50 kabina) i 68 članova posade (s tim da je standardno da na brodu bude nekih 55 članova posade).

Obzirom da je brod bio malo više od polovice popunjen sa putnicima tako sam ja bio sam u sobi koja se nalazila u C decku. Sobe u C decku su najeftinija opcija putovanja koliko sam skontao jer se nalaze u prizemlju broda i imaju samo lavandin (umivaonik) u sobi a kupatilo je zajedničko. Što se tiče veličine soba na brodu neke su dvokrevetne kao moja, neke su trokrevetne a neke su četverokrevetne i naravno sve sobe su relativno male po površini a prostor se maksimalno iskoristava pa su u svrhu uštede prostora kreveti najčešće na kat, kao naprimjer u mojoj sobi. Međutim, ima čini mi se i nekoliko kao malo komodnijih soba za putnike koji su spremni dublje uvući ruku u džep i platiti više.

Što se mene tiče ja sam platio najeftiniju moguću kartu i mogu reći da bez obzira što sam u C decku da mi je odlično. Soba jest mala ali se slatko spava. Osim naravno prve noći. Jer prvu noć kad smo se uputili prema Walwis Bay-u more je toliko bilo valovito i brod se toliko ljuljao da je meni unatoč tome što sam popio tablete protiv povraćanja došla muka i ja sam lipo ispustio dušu u WC školjku. Nakon što sam povratio sve što sam pojeo u zadnjih 33 godine i 10 mjeseci lipo sam uspio zaspati a ujutro kad sam se probudio već mi je bilo bolje i više nisam povraćao.

(nastavlja se)

Doviđenja afrički kontinente!

Nadalje, dva dana nakon što sam stigao u Cape Town nazvao sam priku Jamesa i našao se s njim na piću u jednom kafiću. Bio je to zanimljiv susret. Uz nekoliko piva cilu noć smo ćakulali o našim afričkim doživljajima kao što su putovanje vlakom od Wadi Halfe do Atbare, ili kad mi je pukla guma u Sudanu, pa spavanje u šumi kraj ceste, ili kad se James razbio sa motorom u Etiopiji itd. Što se tiče noćnog života u Cape Townu toga naravno nefali. Nema čega nema ali ja i nisam nešto puno skitao pa kafićima jer su mi porilično dosadili još otprije.

Ustvari najčešće bi otišao sa Darkom na See Point u jedan kafić što se zove Adriatic Bar a drži ga naš čovik pa bi kod njega popio koju pivu i tako. 23. kolovoza su se vratili sa odmora iz hrvatske Petar i Marija Bašić, roditelji od Darka i Zorana. Evo malo o Bašićima. Petar i Marija Bašić imaju tri sina, Darka, Dinka i Zorana. U JAR-u su već 47 godina a Petar se bavi proizvodnjom i servisom radijatora i raznih rashladnih uređaja. Kao što ste već mogli vidjeti iz teksta Bašići žive u Camps Bayu a to je jedan od najelitnijih dijelova Cape Towna. Uglavnom, Bašići kao i svi ostali hrvati u JAR-u koliko sam primjetio dobro su se snašli i skroz pristojno žive.

Međutim ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petra Bašića. On je magistar strojarstva a ono što je zanimljivo u vezi njega i njegove struke jest to što je on u ona vremena, početkom sedamdesetih godina kad je tek završio strojarski fakultet predao molbu da radi za tim doktora Christiaana Barnarda (kardiologa koji je prvi u svijetu presadio srce) i zamislite od nekoliko stotina molbi iz cijeloga svijeta primljen je bio baš naš Petar Bašić. Naime, cijela se priča vrti oko toga što je doktor Bernard želio napraviti neki uređaj koji bi pomagao rad srca pa bi se tako srce lakše odmaralo a to znači i oporavljalo ako je bilo bolesno. Zbog toga mu je trebao strojarski inženjer koji mu je trebao to izumiti.

Vjerovali ili ne Petar Bašić je taj uređaj i napravio a uređaj se zove srčano pomoćni uređaj. Oko tog Bašićevog izuma moglo bi se još dosta govoriti na koji način radi itd ali o tome nekom drugom prilikom. Reći ću samo to da se u Sjedinjenim Državama koristi jako puno a svrha mu je da olakšava rad srca pa se tako srce lakše odmara i oporavlja. Loša stvar u svemu tome je to što je Petar Bašić potpisao ugovor sa kompanijom u kojoj je radio za doktora Bernarda da je sve što izumi vlasništvo kompanije tako da se zbog toga nije namirisao novca na račun toga izuma. Eto toliko o svemu tome. A Petar Bašić je i inače jako aktivan čovjek pa je među ostalim i predsjednik župnog vijeća u Camps Bayu.

U petak, 25. kolovoza sam odveo motor na carinu i sredio papire a u nedilju sam utovario motor na brod za Svetu Helenu. A u ponediljak 28. kolovoza popodne oko 16 sati brod je digao sidro, krenuo u bespuća Atlantskog oceana i povratak domovini je počeo. Eto ga. Čujemo se sa Svete Helene. Pozdrav od Motorobija.

Rt Dobre Nade, ostvareni san

A onda sam jedan dan otišao sa Darkom do ipak najpoznatijeg rta na svijetu i mog krajnjeg cilja ovog putovanja - Cape of Good Hope, ili ti ga po hrvatskom rt Dobre Nade, i tamo malo obilazio i slikavao. Kako sam imao čuti, navodno su prvo mislili u davna vremena da je rt Dobre Nade najjužnija točka Afrike ali kad su kasnije "povukli metar" onda su ustanovili da je rt Aghalis još južnije. Prvi čovjek koji je došao na rt Dobre Nade bio je Bartolomeo Dias i čak ima na jednom mjestu postavljen križ tome u čast.

Jedan dan smo se Darko i ja išli penjati na Lavlju Glavu međutim ja se nisam popeo do vrha iako je Lavlja Glava duplo manja od našeg Mosora, međutim, štos je bio u tome što je na jednom mjestu dosta strmo a puteljak je uzak i treba se držati za neke lance itd a kako se ja bojim gospođice visine ja se nisam htio junačiti pa se lipo nisam ni popeo. Kasnije sam čuo da se samo ja i još jedna baba od dvista godina nismo uspjeli popeti na Lavlju Glavu ali baš me zaboli neka stvar za to. Što bi glumio Tarzana ako to nisam. A možda baš zbog toga budem u Guinness-ovoj knjigi rekorda.

Što se tiče ostalih planinarskih pothvata moram spomenuti i to da sam išao sa žičarom na Table Mountains. To je brdo iznad Cape Towna s kojeg vidite cijeli grad i okolicu i pogled je stvarno prekrasan a za vožnju žičarom trebate isprsiti oko 100 kuna. Možete se i penjati na Table Mountains ako hoćete odnosno ako imate volje. Treba dodati i to da rt Aghalis i rt Dobre Nade i Table Mountains spadaju u nacionalne parkove što nije ni čudo s obzirom kolikom ljepotom odišu. Jednog dana dok sam se vozio sa motorom po gradu otišao sam u jedan park.

Navodno je taj park osnovala odnosno napravila, još u ona vremena, Istočno Indijska Kompanija i park se nalazi praktički u centru grada i stvarno odmorite i tjelo i dušu kad se prošetate kroz njega i kad vidite sve te prekrasne vrste cvijeća, stabala itd. Mene su u tom parku neobično iznenadile vjeverice. Za razliku od naših vjeverica na splitskom Marjanu koje bježe od ljudi ove ovdje najnormalnije dođu to vas ukoliko vide da imate nekakve sjemenke za njih. To je meni bilo toliko interesantno da sam kupio nekoliko paketića sjemenki i tri sata hranio vjeverice po parku. Nadalje, jedan dan sam otišao na Robben Island posjetiti zatvor gdje je Mandela robijao. Išao sam i u Waterfrant, to vam je ogroman shoping centar u kojem nema čega a nalazi se na obali.

Treba spomenuti i to da se u ovom dijelu južne afrike oko Cape Towna sadi vinova loza i proizvode vrhunska vina i to vec preko 300 godina. Ima vinograda u ovom kraju u izobilju a ja sam posjetio najstariji vinograd i vinariju u Cape Townu koja se zove Groot Constantia. Navodno su iz te vinarije u ona vremena vino davali čak i francuskom kralju Luju Četrnaestom. Meni je bilo neobično zanimljivo napraviti đir od Camps Baya gdje žive moji domaćini, obitelj Bašić, pa do Hout Baya, jednog mjesta na moru nekih desetak kilometara udaljeno od Camps Baya. Cesta ide uz obalu i imate dojam kao da se vozite od Baške vode do Makarske. Sa desne strane vam je more a sa lijeve strane brdo koje zovu Dvanaest Apostola. Brdo nosi to ime jer ima kao dvanaest brežuljaka pa podsjeća na dvanaest apostola.

I tako to što se tiče Cape Towna i njegove okolice. Moga bi ga čovik hvaliti još tri dana čega svega ima i koliko je interesantno i lijepo međutim ima i nekih loših strana. Jer uza svu ljepotu Cape Towna ipak, kao i u većini svjetskih gradova, ima i siromašnih četvrti gdje mnogi ljudi žive doslovce u kontejnerima ili limenim kućama što po meni narušava sav sjaj i bogastvo južne afrike. Zatim, kriminal u Cape Townu je također na zavidnom nivou ali opet nije ni blizu kao onaj u Johannesburgu. Ima još jedna velika mana za koju nitko nije kriv jer ju je stvorila priroda.

Naime i kad je najtoplije ljeto navodno temparatura mora bude nekih 18 stupnjeva pa se tako i onda malo tko kupa ali zato imaju velike valove pa se može surfati ali naravno u ronilačkom odijelu. Međutim ni surfanje baš nije skroz sigurno jer se ponekad pojavi morski vau-vau pa zna biti gusto. Pričaju mi ljudi da su neki surferi znali postati marenda morskim psima. Sada je ovdje zima i temparatura zna biti ujutro oko 5 stupnjeva ali se zato oko podne popne i do 25 a uvečer opet padne. Kažu kad je ljeto da bude oko 30 do 35 stupnjeva i da se ljeto lakše podnosi ovde nego kod nas u Hrvatskoj jer navodno nema velike sparine.

(nastavlja se)

Kamera rikljot ili ti ga gecrkt!

Crkla mi je kamera! Nek ide k vragu entrilijardu puta na sedamnestu. Našla je kad će crknit, pas joj mater. Jebiga, normalno je kad vas nešto iznervira da budete nervozni i da psujete. Naime par dana nakon što sam stigao u Cape Town ja sam lipo odlučio da se uhvatim svojih snimateljski obaveza i lipo se tako jedan dan uputim od Camps Baya prema Hout Bay. Sve je bilo lipo do pred kraj dana kad je kamera stala i od tada više niti ciče niti miče.

Jebiga, našao sam se u mat poziciji i kad sam sve kombinacije izanalizirao zaključio sam da je najbolje rješenje otići u dućan i kupiti novu kameru i to naravno istu kakva je i ova stara jer sam sa njom bio prezadovoljan dok nije crkla. Tako sam i učinio. Otišao sam u dućan i kupio istu takvu kameru i potrošio oko 4000 kuna i tako sebe doveo doslovce do bankrota. Međutim, šta je tu je, bilo bi šteta da nemam nikakve snimke iz Cape Towna i sa putovanja brodom preko Svete Helene do Engleske.

A evo sada malo o Cape Townu. Što se tiče grada, prelijep je, nema šta. Nalazi se na moru ispod brda koje zovu Lavlja Glava, Table Mountain, Dvanaest Apostola itd. Gdje god da se uputite po Cape Townu i obližnjim mjestima neznate gdje je lipše. Što god da gledate, krajolik, građevine, prirodu sve je doslovce prekrasno. Za vrijeme mog boravka u Cape Townu ja sam mogu reći solidno obišao grad i okolicu grada i pentrao sam se po obližnjim brdima. Sam grad je vrhunski razvijen, nema šta nema što se tiče kafića, restorana shoping centara, dućana, kockarnica, mjesta za zabavu itd a ako imate novca možete kupiti što god hoćete, Ferrari, Maserati, Mercedes, BMW, zlata, dijamanata, tehničkih stvari itd.

Između ostalog, Cape Town je poznat i po tome što je tu izvršena prva operacija presađivanje srca u svijetu a ja sam naravno otišao do bolnice gdje se to zbilo i opalio malo slika. Taj dio bonice gdje je Chris Barnard presadio prvo srce pretvoren je u mali muzej i sve je to naravno vrlo zanimljivo za vidjeti. Danas u Cape Townu ima čak i jedna bolnica koja nosi ime Chris Barnard.

Što se tiče prirodnih ljepota u Cape Townu i njegovoj okolici ih Bogu hvala ima u izobilju. Ja sam jedan dan prvo otišao do Cape Aghalis koji je udaljen nekih 300 km od Cape Towna. Za informaciju, Cape Aghalis je najjužnija točka afričkog kontinenta. Dalje je samo more i kad bi se imalo vrimena, novaca i hrabrosti da se nastavi, stiglo bi se na Antarktik. Brodom naravno. Zbog toga sam obavezno išao to posjetiti.

(nastavlja se)