Adios Cape Town

Robi i njegova Honda su se danas ukrcali na brod i isplovili iz Cape Town-a. Sada su na "jelovniku" Atlantik i njegovi egzotični otočići a poglavito Sveta Helena. Tamo će provesti 7 dana. Čitamo se uskoro. Pozdrav.

Cape Town? Može, ali prije toga malo Swaziland!

4. kolovoza sam se zaputio u Swaziland. Do Swazilanda je bilo nekih 300 km i posto sam stigao u glavni grad Mbabane oko 14 sati, odmah sam napravio đir po gradu i opalio malo slika a sutra sam nastavio dalje odnosno za JAR pravac Cape Town. Što se tiče Swazilanda to je kraljevina kao i Lesoto ali po površini je još dosta manja. Ima nekih 17.000 km kvadratnih. Glavni grad Mbabane ima nekih 100.000 stanovnika a navodno da kralj Swazilanda ima petnaestak žena, tako nekako.

I navodno u Swazilandu je nekih 38% ljudi zaraženo AIDS-om. Eto toliko o Swazilandu. Više nemam što reći jer sam samo jedan dan obilazio Swaziland a i nisam nešto zanimljivo ni vidio dok sam prolazio. Mogu samo reći da imaju neloše ceste i da kao i u Maputu i Lesotu tako i u Swazilandu možete plaćati sa JAR randima. Inače, JAR randi su u ovom dijelu afrike popularni kao nekad njemačke marke u istočnoeuropskim zemljama.

Tako sam ja definitivno 5. kolovoza izašao iz Swazilanda i ušao u JAR te zaprašio za moje konačno odredište Cape Town. Toga 5. kolovoza svratio sam u jedan mali gradić Ulundi. Taj gradić Ulundi nalazi se u pokrajini Kwazulu Natal i prijestolnica je Zulu plemena. Stoga sam ja svratio u Ulundi da malo vidim ima li što zanimljivo glede i unatoč plemena Zulu i tako sam posjetio muzej u Ulundiju. Međutim nisam baš pogodio vrijeme jer ne samo što nije sezona nego se muzej i renovira ali opet bez obzira na to ja sam obišao muzej i tako vidio di su i kako živjeli Zulu kraljevi.

Čak sam se slikao kraj jednog kipa. Nažalost na kip ili neku drugu uspomenu od Shaka Zulu nisam naišao međutim rekli su mi da se valjda nekakav kip Shaka Zulu-a ili ko zna šta već nalazi u nekom drugom gradu, opet ko zna koliko udaljenom od Ulundija ali ja to nisam naravno imao volje istraživati. A i ko zna šta bi od toga na kraju ispalo. Što se tiče snimateljskih usluga, unajmio sam dva momka koji inače rade u muzeju da me snimaju itd. Nakon posjete muzeju nastavio sam dalje prema Durbanu.

Tu noć sam spavao u jednom malom mjestu oko 120 km prije Durbana kod jednog Indijca koji iznajmljuje sobe. Sutradan ujutro oko 8 sati sam nastavio dalje. Taj dan sam napravio nekih 800 km i stigao sam tik do pred East London te se smjestio u jedan lodge u jednom mjestu na moru. Sutradan 7. kolovoza ujutro kad sam se probudio obukao sam na sebe majcu Gospe međugorske koju sam kupio 7. lipnja 2004. kad sam polazio iz Međugorija. Oko 7:30 sati uputio sam se prema Cape Townu.

Tako sam još odlučio onaj dan kad sam kupio tu majcu da je neću obući sve do dana kad budem vozio za Cape Town. I tako ljudi moji, nakon 1050 kilometara koje sam prešao taj dan stigao sam u 21 sat u Cape Town, u dio grada Camps Bay kod obitelji Bašić i time je moje putovanje privedeno kraju. E sada još malo trebam prođirati po Cape Townu a onda 28. kolovoza se ukrcajem na brod koji preko Svete Helene ide u Portland u Englesku. U Englesku stižem 27. rujna odakle planiram momentalno zaprašiti pravac moje kuće. Negdje 1. listopada bi trebao biti u domovini.

Za nekoliko dana napisat ću malo i o Cape Townu. Naravno, izvještavat će se i sa broda na povratku. Eto ga ljudi moji. Stojte mi dobro. Pozdravlja Vas svjetski putnik Motorobi.

Maputo, Mozambik

I tako sam ja 2. kolovoza stigao u Maputo i tu sam se zadržao dva dana jer, kao što sam rekao, štedim vrijeme za Cape Town. Moj prvi dojam kad sam stigao u Maputo i kad sam se smjestio je bio takav da sam točno osjetio kako je ovo nekad bio grad pun života i prekrasno mjesto za živjeti a danas je samo jedan obični afrički grad izneređen do jaja. Naime, ulice su šporke, ima rupa po cesti, okoliš neuredan. Točno se vidi koliko je grad zapušten. Uzrok tome je valjda višegodisnji građanski rat koji je bio u Mozambiku prije desetak godina te nekvalitetna i nesposobna vlada koja vodi zemlju.

Međutim moram reći da sam ipak vidio kako po gradu malo pomalo ipak sređuju ulice itd. Znači, ipak se malo pomiču s mjesta. Ja sam se, da bi što bolje obišao grad i opalio malo slika i napravio malo snimaka, pogodio sa recepcionerom da on ide sa mnom. Tako smo se nas dvojica cili dan vozikali sa mojom Hondom po Maputu. Provozao sam se i uz prekrasnu obalu Maputa, obišao sam ribarnicu, slikao se kraj nekog spomenika, prošao kroz ulice grada koja nose znamenita imena kao što su Lenjin, Mao Tse Tung, Ho Ši Min itd.

Nakon obilaska grada otišli smo recepcioner i ja ručati u jedan restoran i usput smo onako malo ćakulali. Za nevjerovati je, kaže meni recepcioner, kako se bolje živilo u Mozambiku kad su bili portugalska kolonija nego sada kad su samostalna država. Priča recepcioner da radi u hotelu 20 godina i da mu je mjesečna plaća 80 dolara te da jedva spaja kraj sa krajem. Inače ja sam recepcioneru platio za jednodnevnu uslugu snimanja i slikavanja 30 dolara i ručak u finom restoranu što je doslovce pola njegove mjesečne plaće.

Tu istu večer sam planirao otići malo u noćne barove u Maputu da vidim malo kakve su žene i kakva je atmosfera jer kažu da je Maputo jedina latinska oaza u africi pa sam to htio i vidjeti. Međutim, kako je bio četvrtak interesantni barovi nisu radili pa sam stoga sjeo u jedan solidan restoran u centru grada i tamo večerao i ispijao točeno pivo te promatrao ljude na ulici. U Mozambiku ima stvarno lijepih žena i imaju latinske manire. Bar sam ja takav dojam stekao. Inače, u Mozambiku je službeni jezik portugalski a ima jedna za mene interesantna zanimljivost. Maputo se za vrijeme kolonijalizma zvao Louren'co Marques a neki ljudi koji su obišli puno svijeta u ta vremena kažu da je čak bio za mnoge najljepši grad na svijetu.

U današnjem vremenu, nažalost, nema šanse da nosi tu titulu. Zamislite kad kažete Louren'co Marques. Puna su vam ga usta. Baš neko senzacionalno ime. Da iskreno kažem nemam pojma tko je bio taj ili što znači ime Louren'co Marques ali meni je baš zanimljivo i baš mi se sviđa i palo mi je na pamet kad se vratim u Stobreč da predložim mjesnom poglavarstvu da promjeni ime Stobreč u Louren'co Marques. Zašto ne?! Malo za promjenu a i zaštitnik Stobreča je sveti Lovre.

(nastavlja se)...

Idemo dalje

1. kolovoza sam pošao za Maputo, glavni grad Mozambika. Probudim se ja u 5:30 sati ujutro i već negdje oko 6:10 sam bio na granici. Razlog zašto sam tako rano pošao je taj što sam pretpostavio da bi mogla biti gužva mozda na granici za ulazak u JAR pa računam da što prije dođem. Međutim, kad sam došao nije bilo "pasa" na granici pa sam je tako prešao za sekundu. Nakon što sam ponovo ušao u JAR, vozio sam nekih stotinjak kilometara a onda stao u jedno malo mjesto Fouriesburg u jedan mali motelčić Country Inn i tu sam doručkovao. Zašto spominjem to mjesto i doručak? Razlog je slijedeći.

Ja, onako gladan kao vuk, uđem u motel i požalim se da sam gladan i da bi htio marendati. Kaže meni gazda, nema nikakvih problema samo vi gospodine sjednite i doručak dolazi za desetak minuta. Tako ja sjednem i dok sam čekao doručak malo sam ćakula sa gazdom jer je čovika zanimalo odakle putujem itd. Nakon desetak minuta dođe doručak i to mogu reći pravi junački doručak. Bilo je tu šunke, tri jaja na oko, dvi kobasice, kruh, maslac, mermelada, čaj, mljeko, juice, itd. Baš sam se s guštom najeo i kad sam krenuo ća upitam gazdu šta sam dužan za doručak a gazda meni da nisam dužan ništa. Pa kako to da nisam ništa dužan upitam gazdu.

Kaže on meni da ima želju da me počasti jer da mu je baš neobično kako putujem iz Hrvatske za Cape Town i kako sam svratio baš u njegov motel. Šta kazat, čovik me baš ugodno iznenadio, iako sam ja inzistirao da platim doručak čovik neće ni da čuje. Onda ništa kažem ja Bogu hvala kad je tako ajmo se sada slikati ispred tvog motela za uspomenu. I tako je i bilo. Mi smo se slikali ispred motela a onda sam se ja još jednom zahvalio na doručku i krenio dalje put Maputa. Šta reći nego to da izgleda da ima još ljudi na ovom svijetu koji se ne guze za novce.

Obzirom da do Maputa ima nekih 1000 kilometara ja sam spavao tu noć na jednoj farmi kraj jednog mjesta Ermelo. Naime u JARU ima dobar štos a to je to što se mnogi farmeri bave i iznajmljivanjem soba i nije problem pronaći te farmere jer uz cestu ima znak B&B (bad and breakfast) i vi samo onda skrenete i pitate ima li slobodna soba itd. Tako sam ja prespavao na farmi i bilo je odlično. Lipo je cilu noć puhao vjetar i padala luda kiša a ja sam spavao kraj upaljenog radijatora.

Ujutro kad sam se probudio gazdarica je servirala doručak koji je bio jednako dobar kao i onaj jučer. Nakon doručka sam obrisao led sa sjedala na motoru i zaprašio dalje prema Maputu. Što se tiče cijena usluga na farmama one su poprilično jeftine u odnosu na hotelčiće po gradovima. Sobu s kupatilom plus junačka večera i herojski doručak sam platio 190 randa (oko 170 kuna) što je po meni jeftino.

(nastavlja se...)

Kraljevina Lesoto

Uz Božju pomoć ja sam 7. kolovoza oko 21 sat, napokon stigao u Cape Town i tako je moje putovanje došlo kraju i sada slijedi povratak kući mojoj. A u međuvremenu je bilo ovako. Dakle, to jutro kad sam napuštao Johannesburg, Gojka i Petar su me odvezli, odnosno ja sam ih pratio na motoru, do izlaza na autoput za Bloemfontein. Naime, na taj autoput nesmije se uključiti u gradu nego van grada jer je zabranjeno voziti motorima po tom autoputu po gradu radi spojeva na mostovima itd. Stoga je dobro što su mi Gojka i Petar pokazali smjer gdje ću se uključiti na autoput jer poznavajući sebe nebi bilo za čuditi se da promašim cestu i onda završim u popularni Soweto a onda bi bilo noge moje sad ili nikad.

Negdje oko 15 sati sam stigao u Lesoto, u glavni grad Maseru i tu sam boravio samo dva dana jer sam morao štediti vrijeme za Cape Town. Što se tiče Lesota to je kraljevina koja je otprilike duplo manja od Hrvatske i nalazi se cijela u južnoj africi. Lesoto je inače planinska zemlja i nekidan je čak padao snijeg u nekim dijelovima jer je na ovoj zemljinoj polutki sada zima. Mogu reći da se noću treba dobro pokriti da se ne smrzneš dok spavaš. Sutradan ujutro sam otišao prvo napraviti đir po Maseru i opaliti nekoliko slika i malo snimati a onda sam odlučio otići sa motorom do jednog sela, nekih 30-40 km od Maserua.

To selo se zove Thaba Bosiu i čuo sam da je poznato po tome što je tu prije nekih 200 godina bio ili došao neki kralj od Lesota i tu se nešto bit će dogodilo značajno za povijest Lesota. Da budem iskren, po dolasku u Thaba Bosiu priupitao sam par ljudi po čemu je značajno selo ali kako sam izgleda baš naišao na neke tupane tako nisam uspio dobiti odgovor a nije mi se dalo dalje istraživati. Ustvari ja sam mislio da se u selu nalazi neki spomenik kralju ili kip pa sam ima namjeru da se slikam međutim u selu nema ništa! A navodno se na brdu iznad sela nalazi nešto u vezi kralja itd.

Sve u svemu ja se nisam htio penjati na to brdo jer nisam imao kao prvo gdje sigurno da smjestim motor a nisam želio riskirati da na magarcu moram nastaviti putovanje a da budem iskren malo mi škripi i sa kondicijom pa se nisam htio patiti. Stoga sam onda ja upao u priču sa nekoliko ljudi iz sela i malo snimao razgovor sa njima. Nakon što sam se napričao sa ljudima iz sela, sjeo sam na motor i vratio se u Maseru. Što se tiče Lesota reći ću još to da sam stekao dojam kako se Lesoto ipak razlikuje od JAR-a bez obzira što se nalazi praktički u JAR-u. Naime, kad se dodje u JAR i kad vidite kakav je JAR imate dojam kao da ste u zapadnoj europi ali kad sam došao u Lesoto, iako me se Lesoto lijepo dojmio, osijetio sam opet onu afriku kao kad dođete u Malawi, Zambiju itd.

(nastavlja se...)

Druga strana medalje - Soweto

Nadalje, jedan dan smo ja i Makabelo, bravar koji radi kod Petra, išli napraviti đir po Johanesburgu, da ja malo opalim par rafala sa fotoaparatom i kamerom. Dan poslije smo ja i Petar napravili đir sa mojim motorom do Soweta. Soweto je dio Johanesburga gdje žive samo crnci a poznat je po vrhunskom kriminalu. Ima još velikih crnačkih četvrti u Johanesburgu ali navodno je Soweto "najpopularniji". Toliko je Soweto "popularan" da se Makabelo koji je crnac nije usudio ići sa mnom u Soweto pa smo stoga Petar i ja otišli. Međutim da budem iskren nismo ni mi išli u Soweto nego smo došli do ulaza u Soweto i tu sam se ja slikao kraj table. Naime, nije rečeno da bi bili odmah likvidirani da smo ušli. Vjerojatno se možda ništa nebi ni dogodilo ali opet ako ćemo realno, ipak je to Soweto a Soweto je "popularan".

Inače, u južnoj africi je toliki kriminal da se svi hrvatski kriminalci mogu posramiti. Poslije Mogadisha ovo je prijestolnica kriminala. Kriminal u Johanesburgu je toliko "kvalitetan" i doveden do savršenstva da ako imate malo bolji standard to automatski znači da vam kuća mora biti ograđena visokim zidom i još se sprovede struja oko zida itd. Naravno nije da su sve kuće takve, ali ako imate dublji džep i to se da primjetiti a onda su mjere zaštite obavezne ako želite imati sigurnost. Zanimljivo je vidjeti male kvartove u kojima se nalazi po 30-40 lijepih kuća i cijeli kvart je ograđen visokim zidom i strujom a na ulazu je straža i rampa tako da ako ne živite tu, morate se najaviti itd. Jer inače ne može se ulaziti kako kome padne napamet. Tako dobar životni standard ima i ovdje svoju cijenu koja je još veća negoli u Namibiji ili Botswani.

Jednostavno, mora se zbog ogromnog kriminala biti stalno na oprezu. Ima doduše kvartova koji su više sigurni a ima i onih koji su manje sigurni. Čak se ni u strogi centar Johanesburga ne ide noću jer je postao poprilično nesiguran. Međutim, nije svako zlo ni za zlo. Zahvaljujući iznimno kvalitetnom kriminalu u Johanesburgu, nastali su ogromni shoping centri a i još ih se gradi. A u shoping centru su ljudi manje-više poprilično sigurni iako se i tu zna desiti "belaj". Tako ljudi izlaze najčešće u velike shoping centre jer tu imaju sve vrste dućana, restorana itd a sobzirom da je sada zima u južnoj africi onda su stavili i klizalište u Nelson Mandela Square. Kad već spominjem zimu, znajte da je zanimljiva zima u Johanesburgu. Ujutro i navečer vam treba dugi rukav i jaketa a preko podne se živa u termometru zna popeti i do 25 stupnjeva. Zanimljiva zima, a?!

Za vrijeme mog boravka u Johanesburgu, ja sam Bogu hvala riješio i zadnje vize koje sam trebao a to su vize za Mozambik, Swaziland i Lesoto. Reći ću još i to da mi je jako žao što nisam imao priliku sresti se s fra Dragom Vujevićem koji me je ispovjedio i pričestio u Međugorju kad sam polazio na put u afriku. Naime, fratar Drago Vujević je trenutno u Hrvatskoj i tek u rujnu se vraća natrag u JAR a ja nažalost 28. kolovoza napuštam južnu afriku. Eto toliko o mom posjetu Johannesburgu.

Pozdrav od Motorobija!

Zlatni Johanesburg

E a sada malo o Johanesburgu. Grad Johanesburg je nenormalno ogroman grad. Po nekim procjenama ima nekih 8 miliona ljudi međutim i s obzirom da ima u izobilju nigerijaca i zimbabweanaca koji su ilegalno u JAR-u grad možda broji sa predgrađima i preko 10 miliona žitelja. Što se tiče razvijenosti tu nema priče. Stvarno nema čega nema u Johanesburgu i južnoj africi. Štogod poželiš to možeš i kupiti, naravno ako ti je pernica puna eura, dolara ili njihovih randa, je li. Luksuza ima koliko hoćeš.

A naveća fora je što kažu da se sve živo ovdje i proizvodi. Čak i Mercedesi, BMW-ovi, Vokswageni itd. Shoping centri u Johanesburgu su, malo je reći preogromni. Točno se vidi da je JAR perverzno prebogata država i da se novac baca i troši bez pardona. Naravno da bi dobro obišao i upoznao sjaj i bijedu Johanesburga trebalo bi ti dva mjeseca konstantne skitnje. Što se mene tiče ja sam obišao nekoliko, za mene zanimljivih mjesta. Otišao sam u Nelson Mandela Square i slikao se kraj kipa Nelsona Mandele.

Zatim su me Gojka i Petar odveli u Monte Casino, nešto stvarno zanimljivo. Naime, cijeli taj kompleks u kojem se nalaze kockarnice, restorani i barovi napravljen je u talijanskom stilu. I cijeli taj kompleks radi 24 sata i uvijek je u jednoj polovici noć a u drugoj dan i stvarno je interesantno viditi kako su to izveli. Koliko je koštala izgradnja Monte Casina, Boga pitaj. A nije ni bitno kad zlata imaju u izobilju ovdje. Cijeli Johanesburg leži na rudnicima zlata. Čak se može, dok se voziš po gradu, vidjeti nasipe zlatne rudače i mjesta gdje su rudnici zlata.

Što se tiče tih nasipa zlatne rudače koji se mogu vidjeti, oni su nastali tako što su materijal iz rudnika izbacivali vanka dok su kopali zlato a obzirom da još ima malo zlata u tim nasipima tako izvlače, nekom već metodom, to malo zlata što je ostalo i materijal vraćaju nazad u rudnik. Navodno kad vrate cijeli materijal u rudnike da će dobiti prekrasne parcele za gradnju jer se rudnici zlata nalaze praktički u gradu pa je stoga lokacija vrhunska. Naravno to što planiraju ugasiti rudnike zlata u gradu i na njima graditi nešto drugo to neznači da nestaje zlata u južnoj africi. Dapače, navodno oko Johanesburga ima zlata još u nenormalnim količinama.

(nastavlja se...)