Hrvati u Johanesburgu

I tako ja napokon stigoh u južnu afriku, u državu kojoj je to i ime, Južnoafrička Republika. Pomalo se moje putovanje počelo približavati kraju. Po dolasku u Johanesburg smjestio sam se kod Petra i Gojke Oreb, naših ljudi rodom iz Vela Luke. Ljudi su prva liga, kao i svi hrvati koje sam susreo po mom putovanju afrikom. Odmah sutra dan smo Gojka i ja otišli na banku te sam tamo uplatio 13.800 randi za povratak brodom natrag u Europu, točnije Englesku. Rand je otprilike kao Kuna, nešto malo slabiji. Još mi je ostalo za platiti 3.400 randi za prijevoz motora ali su mi rekli da to mogu uplatit oko Velike Gospe (15.08.) kad stignem u Cape Town. Toliko o mojim planovima za povratak a evo malo priče o proteklim danima.

Kao prvo, moji dobrotvori Gojka i Petar Oreb se me vrhunski turbo super ugostili i mogu reći da sam lipo proveo dvije sedmice u Johanesburgu. Gojka i Petar su nešto malo manje od 20 godina u Johanesburgu i imaju privatnu radionicu u kojoj po narudžbi izrađuju raznorazne proizvode od prokroma ilitiga inox-a. E sada, u nedilju smo išli na misu u hrvatsku crkvu i na misi je fratar Franjo Zelenika pozdravio mene kao gosta misije te rekao prisutnim hrvatima kako sam ja stigao itd. Što se tiče hrvatske crkve, ona je napravljena od dobrotvornih priloga hrvata koji žive i rade u JAR-u. I kako je to hrvatska crkva tako i na crkvi i u crkvi ne fali hrvatskih motiva, a Bogu hvala to tako treba i da bude.

Meni osobno najzanimljiviji hrvatski detalj u crkvi je Višeslavova krstionica iz 7. stoljeća koja se nalazi ispred oltara i pala Jurja Dalmatinca koja se nalazi na pročelju oltara. Naravno, pa to su kopije koje su izlivene prema originalima u hrvatskoj, je li?! Nakon mise išlo se u salon od crkve i tu sam upoznao hrvatskog veleposlanika u JAR-u, Ivana Picukarića koji me pozvao na večeru jer ga je zanimalo moje putovanje. Mogu reći da me veleposlanik ugodno iznenadio.

Nadalje, upoznao sam tu nedjelju još hrvata a među njima i Branka Mladinu, hrvatskog poduzetnika koji radi, živi i djeluje u Johanesburgu nešto manje od 20 godina a rodom je iz Budimira, sela kraj Trilja. Kao i veleposlanik tako me i Branko pozvao da dođem kod njega na večeru. Tako sam ja prvo u ponediljak bio na večeri u jednom restoranu sa hrvatskim veleposlanikom u JAR-u Ivanom Picukarićem i tajnikom Nikolom Grubišićem. Večer je prošla i više nego interesantno. Sutradan sam išao kod Branka Mladine na večeru gdje je također bilo odlično.

Njegova žena je ispekla meso i ostalu spizu i mi smo lipo uživali u spizi. Na večeri je bio i Željko, pjevač iz klape "Ova Klapa". Zanimljivo je reći da su svi pjevači u "Ova Klapa" iz Vela Luke a predsjednik, voditelj i menadžer klape je nitko drugi nego Branko Mladina. Lipo je vidit kako su hrvati i u ovom dalekom svijetu patriotski organizirani. Jer imaju svoju klapu koje nastupa čak i po hrvatskim festivalima. Zatim nedjeljom, blagdanima ili kad su neke proslave kao pričest, krizma itd, okupljaju se u hrvatskoj crkvi koju vode hrvatski fratri.

Kad se već toliko hvalim sa našim hrvatstvom virujte mi da i imam razloga. Naime, jednu večer sjedimo u dnevnom boravku, Gojka, Petar i ja, i onako kroz ćakulu kaže meni Petar da jedan dio u Pretoriji nosi ime po hrvatskom iseljeniku i da se neke ulice zovu po hrvatskim iseljenicima koji su Boga pitaj kad iz domovine došli u južnu afriku. Naravno, zna se šta je uslijedilo. Sutradan smo odmah sjeli u auto i zaprašili u Pretoriju, da ja to vidim. I stvarno taj dio Pretorije nosi ime Sinoville, a to ime potječe od prezimena Sinović.

U neka davna vremena taj dio Pretorije je bio vlasništvo hrvatskog iseljenika Sinovića koji je s otoka brača, izgleda tko zna kad otišao u ovaj daleki svijet. Međutim, kako vrijeme čini svoje tako se naziv Sinović pripekao u naziv Sinoville. U tom kvartu Sinoville, nalazi se nekoliko ulica koje su svoje ime dobile po hrvatima a to su: Bračka, Marija, Anton, Vinko, Luca itd. Ima još zanimljivosti. Jedan dan smo Gojka, Petar i ja otišli na groblje. Razlog zašto sam htio otići baš na groblje je to što je na tom groblju pokopano dosta hrvata.

A među njima i jedan hrvatski imigrant, Josip Oreč kojeg je UDBA ubila u Johanesburgu. Jako me je dirnuo natpis na njegovoj grobnici. (vidi sliku). Na grobu piše "ovdje počiva Josip Oreč, rođen 13.04.1937. - ubijen 18.12.1977., borcu i mučeniku za slobodu hrvatske krvnički mučenom i ubijenom od komunističke jugoslavije spomenik podižu suradnici i nastavljaju borbu za koju si pao". I tako sam ja posjetio grob hrvatskog imigranta, što je za mene dosta značajno, a naprimjer, to mi je mnogo značajnije nego da sam otišao posjetiti SUN CITY.

(nastavlja se...)

Gaborone, Botswana III

Na primjer, svaka privatna kuća ima visoki zid i okružena je strujom, bez obzira što kriminal u Botswani nije ni blizu kao u JAR-u svejedno ga ima dosta. Zatim, Botswana nije socijalna država koliko sam zaključio. Poslodavac nema obavezu da plaća osiguranje za radnika. Čak ako kupite npr. auto, nemate obavezu uplatiti nikakvo osiguranje pa tako ako imate sudar morate platiti iz džepa ili se goniti sudom. Ja sam uplatio osiguranje za moj motor (treće lice) koje važi dva mjeseca i važi za Botswanu, JAR i Namibiju. Platio sam oko 300 kuna. Jebiga, nedaj Bože da opalim u nekog BMW-a, 'ko bi platio popravak a pravilo je takvo da kao stranac dok neplatiš nema ti ići vani iz države nego te mozda još i zbajboče u prdekanu. I di si onda?!

Jednostavno, u Botswani kao i u Namibiji vlada okrutni kapitalizam a to znači, recimo, ako si bolestan ili si doživio prometnu nesreću a nemaš novca ili dodatno jako osiguranje možeš crknit ili ići u državnu bolnicu u kojoj je upitno kakva je kvaliteta usluge. Što se tiče kupovine u Gaboroneu, iako je to grad sa 250.000 stanovnika (plus ja, ha, ha), mogu slobodno povući paralelu. Što se može kupiti u Zagrebu može i u Gaboroneu. Nema marke auta koje se ne može kupiti ili naručiti. Garderobe, prehrambenih ili tehničkih stvari također nema da nema a ako nešto i škripi, ode se u Johanesburg koji je 400 km od Gaboronea. A u Johanesburgu?! E kažu da tamo stvarno nema čega nema. I još nešto, vjerovali ili ne u Gaboroneu u supermarketu možete najnormalnije kupiti proizvode od renomiranih hrvatskih tvrtki Podravka, Kraš i Franck (vidi slike).

Nadalje, kako je ovih dana bilo svjetsko nogometno prvenstvo tako smo uvečer, Vlado, Damir i ja gledali i analizirali nogomet kod kuće. A svi smo navijali da Brazil ne bude prvak svijeta jer nam je dopizdio svima. Kad već spominjem kuću mogu reci da moji domaćini imaju prekrasnu kuću sa bazenom i okućnicom u kojoj ima u izobilju raznoraznih biljaka. Naravno, i njihova kuća je okružena ogradom od struje i nalazi se pod nadzorom zaštitarske firme. Po mojoj slobodnoj procijeni, samo James Bond može ući u kuću Temšićevih a i on bi se debelo namučio. Bi, majke mi! Što se tiče obilaska Botswane, to sam zaobišao. Jer, kako je Botswana skupa zemlja a ja sam se životinja, rijeka, jezera, lavova, slonova i majmuna nagledao u Ruandi, Ugandi, Keniji i Tanzaniji tako nisam išao obilaziti Botswansku zoo i botaničku ponudu.

A i da mi ostane koja kinta više u džepu jer imam plan da se vratim preko Svete Helene nazad svojoj kući dragoj, najdražoj. Kontaktirao sam jednu brodsku kompaniju RMS koja vozi dva puta godišnje iz Cape Towna za Englesku preko Svete Helene pa sam se raspitivao u svezi cijene itd, odnosno Damir je pričao s njima jer Damir priča perfektno engleski. Po svemu sudeći vrlo vjerojatno je da ću se ja vratiti tim brodom nazad u svoju domovinu. Naime brod polazi iz Cape Towna 28. kolovoza a 27. rujna stiže u Englesku. Na Svetoj Heleni se zadržava sedam dana, te po još nekim egzotičnim otocima isto po nekoliko dana. Bit će to prilika da se obiđu svi ti otočići u atlantskom oceanu "iz cuga", a takva prilika se pruža jednom u životu.

Eto toliko o mom posjetu Botswani i našim hrvatima koje sam susreo i upoznao tamo. Ima toga puno više i puno zanimljivijeg nego što sam sada pisao ali to ostavljam za neku drugu priliku.

Čitamo se! Pozdrav od Motorobija.

Gaborone, Botswana II

Jedan dan smo se mi hrvati našli u bušu kraj Gaboronea i tamo pekli na gradela raznorazne mesne delicije i ostale varijacije na temu. Taj piknik će mi vjerovatno doživotno ostat u sjećanju. Jer, kako u tom bušu ima u izobilju majmuna koji stalno vrebaju da ti ukradu komad hrane te kako ti majmuni stalno šetaju i trčkaraju okolo i po stablima tako se jedan majmun popeo točno na granu iznad našeg stola i lipo se pokakio po stolu i hrani. Jeba on mater svoju i tako nam sjeba piknik. Međutim, sve zlo bilo u tome. Što se tiče Botswane, evo malo zanimljivosti.

U Botswani policija ne smije nosti oružje kao ni građani. Jedino specijalna policija nosi oružje. Graditi kuću na crno (opet ja o divljoj stambenoj izgradnji), pa to je mislena imenica ovdje i ako bi to nekome palo napamet kuća bi bila srušena bez pardona odmah i momentalno, ma koliko se ko bunio i ovo i ono. Da stvar bude luđa, ovdje u Botswani se prvo dovede struja i voda, napravi cesta i isparcelizira se teren a tek onda se može graditi kuća odnosno kupovati zemlja za gradnju. Čitate li gospođo Matulović-Dropulić ovo slučajno?!! Tribali bi, i to skupa sa Sanaderom, Mesićem i ostalim hrvatskim jete-seteom!!! Ali šta to vas briga, je li tako? Tako je!

Čak su mi rekli da ako kupiš zemlju pa ti dugo leži zemlja odnosno nisi počeo u određenom vremenu graditi kuću da ti mogu oduzeti zemlju i naplatiti kaznu. Dobro sad, ne triba to shvatit baš doslovno tako ali naglasak se stavlja na red i poštivanje zakonaZanimljivo je da u Botswani ima i državnih stanova koje ljudi koji su ih dobili na korištenje mogu doživotno koristiti ukoliko ispunjavaju svoje obaveze ali se taj stan ne može otkupiti ili prodati naravno ni pod razno.

Što se tiče voznog parka u Botswani, mogu reći da je bolji možda čak nego u Hrvatskoj. BMW-a, Mercedesa, Volva, Volkswagena, Toyota, Nisana itd ne fali. Ceste su u jako dobrom stanju, štoviše, izvrsnom. Sve se to može zahvaliti činjenici da je Botswana strašno bogata dijamantima pa se država može "brčiti" koliko hoće. Cijela Botswana ima nešto više od milijun i po stanovnika pa bez obzira što su navodno Botswanci strašno lijeni, novca ima u izobilju i mogu dobro živjeti. Naravno to ne znači da u Botswani nema sirotinje, međutim, u odnosu na mnoge druge afričke zemlje ovdje ima drastično manje sirotinje i standard je kudikamo bolji i ljudi bolje žive.

Tako sam ja zaključio da su Botswanci i Namibijci aristokracija za mnoge afrikance. Međutim, kažu naši ljudi da ni u Botswani nije više kao prije i da je sve manje novca a čak je i Pula (botswanska valuta) ovih dana devalvirala. Navodno da država puno ulaže u birokraciju a malo u proizvodnju pa stoga već dolazi pomalo u pitanje budućnost Botswane jer, neće ni dijamanti vječno biti popularni pogotovo što je poznato da se dijamanti najviše upotrebljavaju u industriji a već su na svjetskom tržištu sve više i više prisutni industrjiski dijamanti koji su mnogo jeftiniji od ovih prirodnih. Treba kazati i to da je uz dijamante jedini još izvozni biznis u Botswani turizam, a da sve živo i mrtvo ostalo uvoze i to pretežno iz JAR-a. Međutim, bez obzira na dijamante i novac koji Botswana zarađuje od toga, svejedno ima i dosta negativnosti.

(nastavlja se...)

Gaborone, Botswana

Ja sam trenutno u Johanesburgu i sve je pod kontrolom. Znam da sam vas "ostavio na cjedilu" malo više dana pa zato odmah nastavljamo priču tamo gdje smo i stali. Dakle, u Gaborone sam stigao oko 13 sati i smjestio se kod Vlade i Marijane Temšić, naših hrvata iz Splita koji žive, rade i djeluju u Gaboroneu nekih 17 godina već. Na njih su me uputili hrvati iz Lusake. Šta reći?! Marijana, Vlado i njihov sin Damir su me vrhunski ugostili u svojoj kući. Inače, oni se bave elektronikom i vlasnici su RTV servisa ovdje u Gaboroneu. Naravno, kao i uvijek, naše ljude zanima kako i kuda sam sve putovao a mene opet zanima kako to da su se oni odlučili doći, raditi i živjeti u africi.

U Gaboroneu sam ostao nekih dvadesetak dana jer mi se prije svega nigdje nije žurilo. Glavni cilj je bio dobijanje, sad već čuvene, južnoafričke vize i vjerovali ili ne nakon sedam dana nadjebavanja sa južnoafričkom ambasadom dali su mi vizu na 45 dana i to multi entry s tim da ne mogu nakon 45 dana produžiti vizu nego moram napustiti južnu afriku. S obzirom na te parametre meni nije odgovaralo ući u JAR prije 15. srpnja. Da bi dobio južnoafričku vizu puno su mi pomogli Vlado i Marijana koji su mi dali i garantno pismo i također sredili još jedno garantno pismo od naših hrvata iz Johanesburga.

Kao što sam rekao već, Marijana i Vlado i njihov sin Damir, ugostili su me kao kralja u njihovoj kući. Ljudi su prva liga. U Gaboroneu živi još nekolicina hrvata koje sam ja također upoznao. Tako sam upoznao Petru i Damira, Njegu i Nadu i Tomu. Svi oni imaju privatne automehaničarske radnje i bave se prijevozom. Upoznao sam i Ivicu i Mirnu Musić, hrvati koji su također dugo vremena u africi a zadnjih desetak godina su u Gaboroneu gdje imaju privatnu ginekološku ordinaciju, što hoće reći da su Ivica i Mirna doktori. E sada kako bi ja opisao to kako sam ja provodio dane u Gaboroneu.

Najčešće bi se probudio negdje oko 8 sati ujutro. Nakon doručka bi sjeo na motor i zaprašio malo u obilazak naših hrvata. Tako bi prvo svratio u servis kod Marijane i Vlade da vidim šta ima itd a onda bi otišao do Petre i Damira u njihov automehaničarski servis i tamo malo ćakulao a onda bi znali otić do Njege ili Tome u njihov sevis a za ručak bi se išlo najčešće u neki od shoping centara. Što se tiče Njege ima jedna zanimljivost. Naime, Njegu svi zovu Steve jer u ona vremena kad je Njego stupio sa svojom nogom na šareno afričko tlo prvo je došao u Zambiju i radio tamo Boga pitaj šta već.

Obzirom da su crnci imali velikih problema za izreći Njegino ime, Njego je onda sam sebe prozvao Steve i to je tako ostalo do dana današnjeg. Čak se i Njegin servis zove Steve's motors. Što se tiče Tome, on je svoj servis prozvao Croatia servis. Nekoliko puta smo Marijana, Vlado i ja bili kod Ivice i Mirne Musić na večeri. Zapisao bi da se ne zaboravi kako gospođa Musić prekrasno kuha i pravi je tata-mata u tome.

(nastavlja se...)

Posljednja šansa

Šta reći, cesta je teški pravac kao i u Namibiji. Do granice ima nekih 300 kilometara a onda od granice slijedeće mjesto gdje možete natočiti gorivo i prenoćiti je Kang. Do Kanga ima 380 kilometara i ja sam za svaki slučaj na granici uzeo još jednu kantu od 5 litara za rezervu. Za nedaj Bože. Prvi utisci o Botswani su isti kao i kod Namibije. Ljudi moji, Botswana za afričke pojmove vjerovatno uz Namibiju i JAR spada u ekonomski najrazvijenije afričke zemlje. Vrlo su nalik zapadnoj europi. Vozim ja tako i vozim preko Trans Kalahari ceste i slušam muziku preko mog empetrijača (mp3 player) i brojim magarce uz cestu. To nije za virovat. Imaju magaraca u izobilju. Naravno ne fali ni ostale stoke sitnog i krupnog zuba a također se da viditi i pokoji kudu, divlje prase ili neka druga divlja životinja, uz cestru dok vozite. Naravska stvar, lava i leoparda sigurno nećete vidjeti usred bijela dana uz cestu.

Tako dođem ja u Kang negdje oko 16 sati kad ono nastupe novi problemi. Ja sam na granici promjenio namibijske dolare u južnoafričke rande pošto u Botswani na dosta mjesta uzimaju i rande ali ne i namibijske dolare. Treba reći da je odnos namibijskog dolara i randa jedan za jedan dok je botswanska pula nešto jača. E sad, problem u Kangu je bio to što mi nisu htjeli u pansionu kraj pumpe promjeniti američke dolare. Jednostavno su mi rekli da oni ne mijenjaju američke dolare i točka. Pa pitam ja šta ću sada majke mu?. Kaže meni ženska da primaju kartice. Međutim, moja je Visa elektron a nju ne primaju. Sva srića da sam imao nešto randa pa sam nalio gorivo i taman da ću se uputiti dalje za Jwaneng upadnem u priču sa jednim čovikom od nekih 55 godina (mislim nismo pričali 55 godina nego čovik ima toliko godina, ha, ha).

Naime bila mi je malo panika jer do Jwanenga ima oko 240 kilometara a za dva sata je padao totalni mrak pa bi stoga morao voziti dosta brzo a vožnja po mraku po Trans Kalahari cesti nije nikome preporučljiva jer ima raznih životinja po cesti po noći i možeš se razbiti totales. A opet što se tiče spavanja u samome bušu kraj ceste ni to nije baš pametno jer znaju doći divlji pasi ili gospodin lav koji te pojede za dezert čak. Tako kao što sam rekao, upadnem ja u kratku priču sa tim tipom i kažem mu kako sam iznenađen da mi neće promjeniti američke dolare a i kako nema ni mjesta više za spavanje pa moram dalje dok se još vidi do Jwanenga. Tom tipu je bilo simpatično kako ja putujem iz Hrvatske za Cape Town pa mi kaže da će mi on promjeniti sto dolara u juznoafričke rande a da će svoju sobu platiti sa Masters karticom.

Tako se ja napokon domognem randa, međutim nije tu kraj. Kaže meni taj čovik da ako hoću da mogu spavati u njegovoj sobi jer da imaju dva kreveta. Ja računam - zašto ne, jer već se bliži mrak i što bi vozio po mrčini a uostalom dosta sam i umoran. Naravno odmah mi je palo na pamet, a da nije taj čovik kakav peder s obzirom da mi pruža gostoprimstvo u svojoj sobi. Kontam ja kako sam od njega fizički dosta jači i kako, ako nešto pokuša, mogu se bez problema obraniti. Jedino ako sam baš takve posrane sriće da je čovik velemajstor za džiju-džicu ili karate pa me onda savlada ponoći i naguzi. No, čovik je koliko sam ja skonta prva liga.

Tip je južnoafrikanac, bijelac naravno, koji radi za neke novine i poslovno putuje za Windhoek. Oženjen je i ima djecu. Uvečer smo popili par piva itd i mogu reći da nisam primjetio nikakve pederske osobine u tom čoviku. Dapače, čovik je ljudina. Tako sam ja lijepo spavao a ujutro kad sam se probudio pozdravio sam se sa tim južnoafrikancem i zahvalio na prenoćištu te zaprašio za Gaborone.

Čitamo se! Pozdrav od Motorobija.

Trans Kalahari

20.06.2006. sam se uputio za Namibiju, točnije za Windhoek, glavni grad Namibije da pokušam dobiti vizu za južnu afriku. Evo kako je počeo taj dan. Prvo negdje oko 1 sat u noći neko je počeo udarati bubnjeve. Tamm... tumm... tamtamm... Meni isprva nije bilo ništa jasno. Pomislih kako se neki seoski vrač uhvatio u koštac sa svojim pizdarijama, obzirom da mi je don Boris rekao da i ovdje ne fali vračeva i njihovih ludosti. Međutim kad sam se ujutro pozdravljao sa don Borisom on mi je rekao da su noćas slonovi došli blizu vrta i kuće pa su ljudi udarali u bubnjeve jer ih se na taj način otjera. Hm, zanimljivo. Tako se ja pozdravim sa don Borisom i uputim za Namibiju. Do Namibijske granice je bilo 35 kilometara i to onih na kvadrat zajebanih 35 kilometara pustinjske ceste.

I ovaj put mi je trebalo nekih, pa skoro dva sata da ih pređem s tim da sam se jednom izvrnio sa motorom ali sva srića pao sam u pijesak i to opet pri brzini od jedan kilometar na sat. Međutim kad sam se iskrenio sa motorom morao sam skinuti svu prtljagu s njega da ga mogu podignuti ali i to sam preživio i stigao sam na granicu. Ljudi moji to nije za vjerovati. Kad sam prešao iz Zambije u Namibiju ostao sam šokiran. Dobro, mislim, ugodno iznenađen. Naime cesta je odlična, Namibija je drastično razvijenija zemlja od Zambije, benzin je jeftiniji (oko 6 kuna litra) a slobodno mogu reći da su Namibijci aristokracija za Zambijce, Tanzanijce, Kenijce itd. S obzirom na dobru cestu ja sam taj dan napravio nekih 750 kilometara i stigao u Grootfontein.

Grootfontein je mali gradić oko 460 kilometara prije Windhoeka koji se slobodno može usporediti s nekim mali gradićem u zapadnoj europi. Tu sam spavao u jednom privatnom pansionu i sobu sa kupatilom sam platio 300 kuna. Naravno, soba je bila fenomenalna sa prekrasnim kupatilom i nije ti ni žao onda platiti 300 kuna. Inače, gazda tog pansiona je čovjek, svojih nekih 55 godina, koji je bivši vojnik apartheida odnosno bio je vojnik u sastavu južnoafričke vojske koja se borila za održanje apartheida u južnoafrickoj republici i Namibiji. Kaže meni gazda da Namibija može zahvaliti bijelcima i apartheidu na današnjoj razvijenosti i standardu. Da stvar bude luđa, ovdje su nekad davno bili Nijemci kolonijalisti a to znači red, rad i disciplina.

Sutra dan sam se ustao i doručkovao a onda prije nego sam se uputio u Windhoek uputio sam se u bolnicu. Javili su naime, da se u Namibiji pojavila dječja paraliza i da se svi živi trebaju cijepiti a navodno je dječja paraliza stigla iz susjedne Angole. Ja sam naravno, kad sam došao u bolnicu predočio svoj karton iz hrvatske u kojem stoji da sam se cijepio protiv mnogo-čega-mogućeg pa i protiv dječje paralize. Međutim meni su rekli u bolnici da ja svejedno popijem dvije kapi cjepiva, što je sigurno - sigurno. Tako sam ja popio te dvi kapi i zaprašio za Windhoek. Naravno cjepljenje je bilo pesplatno kako za sve ljude u Namibiji tako i za nas turiste.

Idemo dalje. Stigavši u Windhoek, glavni grad Namibije, tek sam onda ostao zabetoniran. Ljudi moji! Windhoek je grad koji se ne bi posramio nigdje u zapadnoj europi. Grad je uredan, prekrasan i naravno planski napravljen. Također divlja gradnja kao pojam u Namibiji kao i u Botswani doslovce ne postoji. Nikome živom ne pada na pamet da radi kuću bez dozvole, oliti ga na crno (on the black, ha) a ako bi to nekome i palo na pamet kažu da bi mu je srušilo i prije nego što mu je palo na pamet. Nadalje, što se tiče Namibije u njoj živi nešto manje od dva milijuna ljudi a površinom je veća od francuske za pedeset posto. Što se tiče cijena, spavanje sam platio 150 kuna u jenom jeftinijem pansionu a cijene hrane i pića po shoping centrima i gostionama su slične kao i u hrvatskoj. A i tečaj namibijskog dolara je otprilike isti kao i hrvatske kune.

Jednu večer sam bio sa gazdom i gazdaricom pansiona u Joe' Beer House, jedan jako lijepi bar i restoran. Međutim u Namibiji se ja nisam zadržao dugo jer mi ni u Windhoeku nisu dali vizu za južnu afriku nego su mi rekli da pokušam u Gaboroneu, glavnom gradu Botsvane. Toliko me to iživciralo da sam odustao od posjete Swakopmundu i Walvis Bayu. Naime, em sam bio iživciran a em nisam znao više kakav mi je sve mogući daljni horoskop oko JAR vize i koliko mi može trebati novca za sve moguće troškove. Zamislite ako moraš čekati u Gaboroneu 15 dana ili tko zna šta a Gaborone je poprilično skup afrički grad. Tako sam ja nakon tri provedena dana u Windhoeku zaprašio preko Trans Kalahari ceste za Botswanu odnosno Gaborone.

(nastavlja se)

Lusu Mission II

Jedan dan smo otišli u Livingston pošto je don Boris imao neka posla a ja sam htio malo na internet. Do Livingstona treba oko 4 sata voziti tako da se nismo isti dan vraćali nego smo taj dan noćili kod irskih fratara u Livingstonu i tek sutra se vratili u Lusu Mission. Zanimljiv je bio i dan kad je hrvatska igrala protiv brazia. Prvo smo poslijepodne naložili vatru i kuhali gulaš, na vatri uz obalu zambezija. Kad je gulaš bio gotov lipo se večeralo a onda se gledala utakmica. Kad je utakmica počela u kuću je došlo pola sela da gleda televiziju pošto jedino don Boris ima televiziju u selu i to neku malu. Tako smo svi nabijeni oko malog TV-a gledali i navijali. Čak smo stavili i hrvatsku zastavu pokraj TV-a radi boljeg ugođaja. Međutim, rezultat utakmice nam se nije svidio na kraju, ali nema veze, mi smo se odlično zabavljali. Treba spomenuti i nedilju kad su naši "vatreni" (možda ih je bolje zvati "izgoreni") igrali s japancima.

Tu nedilju smo don Boris i ja prvo otišli u jedno selo nekih 50 km od Lusu. Put do tog sela je tragedija. Očajan pustinjski makadam. Trebalo nam je dva sata da stignemo. U tom selu je don Boris imao misu. Ljudi moji, selo se nalazi Bogu iza ušiju ali šta je tu je. I tu ljudi žive. Da stvar bude zanimljivija, čak ima i neka škola a država plaća učitelja. Nakon mise župljani su nas počastili sa ručkom od kuhane kokoši i rižom. Nakon ručka smo malo proćakulali s domaćinima i onda se vratili u Lusu Mision. I taman je u to počela utakmica Hrvatska - Japan u kojoj je po mom mišljenju hrvatska reprezentacija poražena od japana sa rezultatom nula - nula.

Šta još da dodam?! Ako hoćete vidjeti istinsku afriku obavezno dođite u Lusu Mision. Nema struje, telefona, cesta više nego tragična, djeca idu po 15 kilometara da bi došli do Lusu Mission u školu. Dok nije došao don Boris nisu ni imali škole ni dućana ni ljekarne a nekolicina djece koja je išla u školu išla je sa kanuima u jedno selo preko rijeke Zambezi i tako riskirala problem sa krokodilima i vodenim konjima. Spomenuo bi i to da i dan danas ljudi peru rublje na obali Zambezija i tako riskiraju da ih napadne krokodil. Da stvar bude gora, nekidan je krokodil napao jednu ženu i pukim slučajem se uspjela izvući i to sa lakšim posjekotinama.

A što se tiče vračeva, nažalost ili na sreću, kako kome paše, ni u ovom kraju ih ne fali. Izgleda da tih muljatora ima u africi koliko hoćeš. A budala koji viruju u njih ima mnogostruko više pa tako ti vračevi žive odlično sa svojim vračarskim mafatlucima i peripetijama. Zanimljivo, imaju dosta slične sisteme kao i oni u tanzaniji a hoće reći da se najčešće bave skidanjem uroka i otkrivanju onih koji su tobože bacili uroke. Kad smo se u nedilju vraćali iz onog sela jedna žena je zamolila don Borisa da je poveze do susjednog sela jer da ide kod vrača da je opere od zlih duhova. Ma zamisli! Nema za papar a ide se luksuzirati kod vrača. Ali ništa! Mi, k'o dobri ljudi poveli smo je do tog sela i zaželili joj puno uspjeha u pranju od zlih duhova.

Sjetio sam se kako je jedna žena prodala zemlju u misiji u Dakawu kod don Nikole i don Dražana a uvjet prodaje je bio da se ne posiječe jedno stablo na toj zemlji jer da u krošnji tog stabla spavaju duhovi predaka. Tako don Nikola nije posjekao stablo da se žena ne uvrijedi, itd. Toliko o Lusu Mision i mom boravku kod don Borisa i njegovih župljana. Obavezno posjetite www.lusumission.org

(nastavlja se...)

Lusu Mission

Riješio sam vizu! Di sam ono stao? Aha. Dakle, 09. lipnja, uputio sam se za Lusu Mission kod don Borisa Dabe, našeg hrvatskog misionara. Do Sesheke je cesta odlična ali zadnjih 35 kilometara je krvava pustinjska cesta. Trebalo mi je skoro dva sata da odvozim tih 35 kilometara. Kod don Borisa u Lusu Mission sam proveo 12 dana. Pretpostavljate već, kao i u svakoj misiji gdje sam bio do sada i ovdje mi je bilo odlično. Don Boris Dabo je 23 godine već u Zambiji a prije tri godine je došao u Lusu i osnovao ovu misiju. Lusu Mission je smještena na obali rijeke Zambezi u prekrasnom krajoliku. Ima samo jedna loša stvar a to je što se ne smije kupati u rijeci jer ima krokodila. Naravno, nisu samo krokodili problem, ima i vodenih konja a predvečer vrlo često znaju doći i slonovi da piju vodu i kupaju se na obali u blizini polja.

Što se tiče same noći, zna se dogoditi da leopard dođe i odnese kozu. Međutim, ako ćemo gledat realno, u svemu tome nema ništa čudno jer je to ovdje prirodni zakon i svakodnevna realnost. Jer Lusu Mission se nalazi na rijeci Zambezi a ne na rijeci Rajni. Nadalje, što se tiče klime, a kako je ovo južna hemisfera, ovdje je sada godišnje doba - zima. Obrnuto nego kod nas. A da stvar bude luđa, pred svitanje temparatura zna biti čak i nula stupnjeva. Tko bi to rekao s obzirom da smo u Africi, a?! Što se tiče nekih tekovina moderne civilizacije, telefona, struje, interneta, mobitela, u Lusu Mission toga nema i ko zna kad uopće biti dostupno tako da je don Boris ublažio situaciju uz pomoć solara, akumulatora i agregata.

Mojih dvanaest dana u Lusu Mision ja sam proveo nekako ovako. S obzirom da je u tijeku svjetsko nogometno prvenstvo, mi smo naravno pratili našu hrvatsku odabranu vrstu koja baš i nije zablistala ali nema veze. Svo zlo u tome bilo. Prvu nedjelju po mom dolasku bila je krizma i ono što je zanimljivo sam biskup iz Livingstona je bio na krizmi. Naravno ja, kao profesionalac Motorobi Film Company-a, sam opet slikavao (rafalno i baražno) a od raznih zanimljivosti možda je najzanimljiviji običaj u crkvi, a to je kad netko prvi put dođe na misu onda na kraju mise don Boris predstavi tog novajliju župljanima i oni se svi upoznaju s njim. Tako je te nedjelje predstavio mene i još dvojicu. Zanimljiv običaj!

Ovde u mjestu Lusu gdje je misija govori se jezikom Silozi i taj je jezik ujedno i kao službeni jezik (uz engleski naravno) u ovom cijelom kraju. Razlog tome jest činjenica da je to jezik plemena Lozi koje je najbrojnije pa i mnoga manja plemena su počela preuzimati taj jezik. Zanimljivo je kako se ljudi pozdravljaju na silozi jeziku. Prvo se malo udara dlanovima a onda pružaju ruku i rukuju se i usput se izgovara pozdrav ENI SHA. ENI SHA na silozi jeziku znači nešto kao zdravo ili dobar dan. U tih mojih 12 dana ja sam se poprilično dobro upoznao sa radom, projektima i planovima misije. Don Boris je ovdje, uz pomoć svojih župljana naravno, izgradio malu školu s nekoliko učionica a u izgradnji je i ambulanta s rodilištem. Također je otvoren mali dućan i mala ljekarna. Sve to se radi da bi ljudi u ovom kraju mogli imati minimalnu medicinsku njegu i barem osnovno školovanje s tim da don Boris planira napraviti i zanatsku školu ako bude moguće tako da ljudi mogu i neki zanat naučiti.

Misija ima i svoju internet stranicu koju toplo preporučujem za posjetiti: www.lusumission.org

(nastavlja se...)