Trans Kalahari

20.06.2006. sam se uputio za Namibiju, točnije za Windhoek, glavni grad Namibije da pokušam dobiti vizu za južnu afriku. Evo kako je počeo taj dan. Prvo negdje oko 1 sat u noći neko je počeo udarati bubnjeve. Tamm... tumm... tamtamm... Meni isprva nije bilo ništa jasno. Pomislih kako se neki seoski vrač uhvatio u koštac sa svojim pizdarijama, obzirom da mi je don Boris rekao da i ovdje ne fali vračeva i njihovih ludosti. Međutim kad sam se ujutro pozdravljao sa don Borisom on mi je rekao da su noćas slonovi došli blizu vrta i kuće pa su ljudi udarali u bubnjeve jer ih se na taj način otjera. Hm, zanimljivo. Tako se ja pozdravim sa don Borisom i uputim za Namibiju. Do Namibijske granice je bilo 35 kilometara i to onih na kvadrat zajebanih 35 kilometara pustinjske ceste.

I ovaj put mi je trebalo nekih, pa skoro dva sata da ih pređem s tim da sam se jednom izvrnio sa motorom ali sva srića pao sam u pijesak i to opet pri brzini od jedan kilometar na sat. Međutim kad sam se iskrenio sa motorom morao sam skinuti svu prtljagu s njega da ga mogu podignuti ali i to sam preživio i stigao sam na granicu. Ljudi moji to nije za vjerovati. Kad sam prešao iz Zambije u Namibiju ostao sam šokiran. Dobro, mislim, ugodno iznenađen. Naime cesta je odlična, Namibija je drastično razvijenija zemlja od Zambije, benzin je jeftiniji (oko 6 kuna litra) a slobodno mogu reći da su Namibijci aristokracija za Zambijce, Tanzanijce, Kenijce itd. S obzirom na dobru cestu ja sam taj dan napravio nekih 750 kilometara i stigao u Grootfontein.

Grootfontein je mali gradić oko 460 kilometara prije Windhoeka koji se slobodno može usporediti s nekim mali gradićem u zapadnoj europi. Tu sam spavao u jednom privatnom pansionu i sobu sa kupatilom sam platio 300 kuna. Naravno, soba je bila fenomenalna sa prekrasnim kupatilom i nije ti ni žao onda platiti 300 kuna. Inače, gazda tog pansiona je čovjek, svojih nekih 55 godina, koji je bivši vojnik apartheida odnosno bio je vojnik u sastavu južnoafričke vojske koja se borila za održanje apartheida u južnoafrickoj republici i Namibiji. Kaže meni gazda da Namibija može zahvaliti bijelcima i apartheidu na današnjoj razvijenosti i standardu. Da stvar bude luđa, ovdje su nekad davno bili Nijemci kolonijalisti a to znači red, rad i disciplina.

Sutra dan sam se ustao i doručkovao a onda prije nego sam se uputio u Windhoek uputio sam se u bolnicu. Javili su naime, da se u Namibiji pojavila dječja paraliza i da se svi živi trebaju cijepiti a navodno je dječja paraliza stigla iz susjedne Angole. Ja sam naravno, kad sam došao u bolnicu predočio svoj karton iz hrvatske u kojem stoji da sam se cijepio protiv mnogo-čega-mogućeg pa i protiv dječje paralize. Međutim meni su rekli u bolnici da ja svejedno popijem dvije kapi cjepiva, što je sigurno - sigurno. Tako sam ja popio te dvi kapi i zaprašio za Windhoek. Naravno cjepljenje je bilo pesplatno kako za sve ljude u Namibiji tako i za nas turiste.

Idemo dalje. Stigavši u Windhoek, glavni grad Namibije, tek sam onda ostao zabetoniran. Ljudi moji! Windhoek je grad koji se ne bi posramio nigdje u zapadnoj europi. Grad je uredan, prekrasan i naravno planski napravljen. Također divlja gradnja kao pojam u Namibiji kao i u Botswani doslovce ne postoji. Nikome živom ne pada na pamet da radi kuću bez dozvole, oliti ga na crno (on the black, ha) a ako bi to nekome i palo na pamet kažu da bi mu je srušilo i prije nego što mu je palo na pamet. Nadalje, što se tiče Namibije u njoj živi nešto manje od dva milijuna ljudi a površinom je veća od francuske za pedeset posto. Što se tiče cijena, spavanje sam platio 150 kuna u jenom jeftinijem pansionu a cijene hrane i pića po shoping centrima i gostionama su slične kao i u hrvatskoj. A i tečaj namibijskog dolara je otprilike isti kao i hrvatske kune.

Jednu večer sam bio sa gazdom i gazdaricom pansiona u Joe' Beer House, jedan jako lijepi bar i restoran. Međutim u Namibiji se ja nisam zadržao dugo jer mi ni u Windhoeku nisu dali vizu za južnu afriku nego su mi rekli da pokušam u Gaboroneu, glavnom gradu Botsvane. Toliko me to iživciralo da sam odustao od posjete Swakopmundu i Walvis Bayu. Naime, em sam bio iživciran a em nisam znao više kakav mi je sve mogući daljni horoskop oko JAR vize i koliko mi može trebati novca za sve moguće troškove. Zamislite ako moraš čekati u Gaboroneu 15 dana ili tko zna šta a Gaborone je poprilično skup afrički grad. Tako sam ja nakon tri provedena dana u Windhoeku zaprašio preko Trans Kalahari ceste za Botswanu odnosno Gaborone.

(nastavlja se)