Lusu Mission II

Jedan dan smo otišli u Livingston pošto je don Boris imao neka posla a ja sam htio malo na internet. Do Livingstona treba oko 4 sata voziti tako da se nismo isti dan vraćali nego smo taj dan noćili kod irskih fratara u Livingstonu i tek sutra se vratili u Lusu Mission. Zanimljiv je bio i dan kad je hrvatska igrala protiv brazia. Prvo smo poslijepodne naložili vatru i kuhali gulaš, na vatri uz obalu zambezija. Kad je gulaš bio gotov lipo se večeralo a onda se gledala utakmica. Kad je utakmica počela u kuću je došlo pola sela da gleda televiziju pošto jedino don Boris ima televiziju u selu i to neku malu. Tako smo svi nabijeni oko malog TV-a gledali i navijali. Čak smo stavili i hrvatsku zastavu pokraj TV-a radi boljeg ugođaja. Međutim, rezultat utakmice nam se nije svidio na kraju, ali nema veze, mi smo se odlično zabavljali. Treba spomenuti i nedilju kad su naši "vatreni" (možda ih je bolje zvati "izgoreni") igrali s japancima.

Tu nedilju smo don Boris i ja prvo otišli u jedno selo nekih 50 km od Lusu. Put do tog sela je tragedija. Očajan pustinjski makadam. Trebalo nam je dva sata da stignemo. U tom selu je don Boris imao misu. Ljudi moji, selo se nalazi Bogu iza ušiju ali šta je tu je. I tu ljudi žive. Da stvar bude zanimljivija, čak ima i neka škola a država plaća učitelja. Nakon mise župljani su nas počastili sa ručkom od kuhane kokoši i rižom. Nakon ručka smo malo proćakulali s domaćinima i onda se vratili u Lusu Mision. I taman je u to počela utakmica Hrvatska - Japan u kojoj je po mom mišljenju hrvatska reprezentacija poražena od japana sa rezultatom nula - nula.

Šta još da dodam?! Ako hoćete vidjeti istinsku afriku obavezno dođite u Lusu Mision. Nema struje, telefona, cesta više nego tragična, djeca idu po 15 kilometara da bi došli do Lusu Mission u školu. Dok nije došao don Boris nisu ni imali škole ni dućana ni ljekarne a nekolicina djece koja je išla u školu išla je sa kanuima u jedno selo preko rijeke Zambezi i tako riskirala problem sa krokodilima i vodenim konjima. Spomenuo bi i to da i dan danas ljudi peru rublje na obali Zambezija i tako riskiraju da ih napadne krokodil. Da stvar bude gora, nekidan je krokodil napao jednu ženu i pukim slučajem se uspjela izvući i to sa lakšim posjekotinama.

A što se tiče vračeva, nažalost ili na sreću, kako kome paše, ni u ovom kraju ih ne fali. Izgleda da tih muljatora ima u africi koliko hoćeš. A budala koji viruju u njih ima mnogostruko više pa tako ti vračevi žive odlično sa svojim vračarskim mafatlucima i peripetijama. Zanimljivo, imaju dosta slične sisteme kao i oni u tanzaniji a hoće reći da se najčešće bave skidanjem uroka i otkrivanju onih koji su tobože bacili uroke. Kad smo se u nedilju vraćali iz onog sela jedna žena je zamolila don Borisa da je poveze do susjednog sela jer da ide kod vrača da je opere od zlih duhova. Ma zamisli! Nema za papar a ide se luksuzirati kod vrača. Ali ništa! Mi, k'o dobri ljudi poveli smo je do tog sela i zaželili joj puno uspjeha u pranju od zlih duhova.

Sjetio sam se kako je jedna žena prodala zemlju u misiji u Dakawu kod don Nikole i don Dražana a uvjet prodaje je bio da se ne posiječe jedno stablo na toj zemlji jer da u krošnji tog stabla spavaju duhovi predaka. Tako don Nikola nije posjekao stablo da se žena ne uvrijedi, itd. Toliko o Lusu Mision i mom boravku kod don Borisa i njegovih župljana. Obavezno posjetite www.lusumission.org

(nastavlja se...)