Sveta Helena
Do Svete Helene smo imali oko 1.240 nautičkih milja i plovili smo 4 dana a onda smo ujutro oko 6 sati 4. rujna 2006. ugledali Svetu Helenu. Ljudi moji, to vam je za mene bio neopisiv doživljaj. Ja sam se kao i mnogi drugi putnici imformirao dan prije kad će se brod približavati Svetoj Heleni da mogu to vidjeti i tako nam je rečeno negdje oko 6 sati ujutro. Tako sam se ja nacrtao na komandnom mostu u 6:15 i lipo uživao u pogledu. Fantastično je bilo gledati kako se približavamo Svetoj Heleni, usamljenom vulkanskom otoku koji se nalazi usred Atlantika.
Nakon što sam ispucao par rafala sa fotoaparatom i nakon što sam malo snimao kamerom otišao sam doručkovati. Nakon doručka svi putnici su sišli u donji salon gdje nas je već čekala imigracijska policija. Za ulazak na Svetu Helenu treba platiti 11 funta to je kao nekakva taksa i što je zanimljivo tu taksu plaćaju čak i državljani Velike Britanije iako je Sveta Helena britanska kolonija.
E sada ono što je također vrlo važno napomenuti to je to da sam ja na Svetu Helenu uspio iskrcati i svoj motor. Od samog početka putovanja vodila se velika bitka oko toga dali ću uspjeti istovariti motor na Svetu Helenu ili ne. Za mene je bilo iz više razloga bitno da motor iskrcam na otok. Kao prvo, lijepo je vidjeti hrvatski motor na Svetoj Heleni jer to baš i nije svakodnevnica ovdje a još jedan važan razlog je taj što je Sveta Helena dosta brdovit otok.
Drugim riječima rečeno obiluje uzbrdicama i nizbrdicama pa da me "ne prikine" bolje je voziti se motorom nego "auto tabanićima". Dan prije polaska iz Cape Town-a Darko i ja smo zvali Barry-a, agenta za ukrcaj i rekli mu da ja želim iskrcati motor na Svetu Helenu. Inače, ja sam Barry-u već i prije to govorio a on mi je stalno govorio kako će to biti dosta nezgodno radi papira koje glase na Englesku i da je zbog toga to veliki tramak itd. Međutim, iako se Barry istinski trudio da me odgovori od namjere da iskrcam motor na otok ja sam se, ima biti, još istinskije trudio da ga iskrcam pa stoga kad smo ga zadnji put nazvali i rekli mu da mi je to stvarno bitno Barry je rekao Darku da nazove agenta na Svetu Helenu i da nam taj agent može pomoći.
Tako je i bilo. Dva dana nakon što sam napustio Cape Town dobio sam mail na brodu od agenta sa Svete Helene koji mi je rekao otprilike šta i kako ću morati učiniti i platiti za taj "tramak". Tako kad je dosla imigracijska policija na brod ja sam im objasnio da imam i motor i da ga želim istovariti itd. Obzirom da sam ja podigao poriličnu halabuku oko toga svega tako je imigracijska policija već znala za to jer im je agent sa Svete Helene već sve rekao. A inače, ja sam se i kapetanu broda javio i požalio oko toga da želim motor imati na otoku pa mi je i on obećao da ce reći dvi lipe riči kod carine i policije i da nebi trebalo biti problema. Tako nakon sve te gužve i galame motor se iskrcao na Svetu Helenu ali ne u ponediljak nego u utorak jer je bio zagrađen nekim kontejnerima pa je trebalo prvo njih istovariti.
Brod ne može ni slučajno pristati u luci na Svetoj Heleni nego je princip ovakav, kad brod dođe do otoka lipo se usidri par stotina metara od obale a onda lipo s otoka dođu sa manjim brodom i s nekakvom kao platformom. Brod služi da bi prebacili putnike na kopno a platforma (na koju može stati 2-3 kontejnera) za prebacivanje kontejnera i ostale robe na kopno. Dakle ja sam se u ponedjeljak 4. rujna 2006. iskrcao na Svetu Helenu na kojoj su me dočekali moji domaćini odnosno ljudi u kojih sam rezervirao spavanje.
Čim sam se upoznao sa svojim domaćinima lipo sam i njima objasnio situaciju oko motora pa smo stoga odmah otišli na policiju da se informiram i da sve pripremim za sutra. Tako lipo sutra nakon doručka zazvonio je telefon u Guest House "Harlyn" gdje sam se ja smjestio i javili su da mogu doći po motor. I tako sam ja 5. rujna uzjašio svoj motor i prođipao ga po otoku. Taj luksuz koji sam sebi priuštio da istovarim motor na Svetu Helenu mi je olakšao novčanik za oko 120 funti. Morao sam platiti policiji 33 funte pa onda opet 7.5 funti pa osiguranje od tri mjeseca 11 funti pa nekakvu carinu 25 funti te troškove istovara i ponovnog utovara 35 funti itd.
Morao sam i tehnički pregled proći. Bez obzira što je moj motor gazio po bespućima afrike on je u besprijekorno ispravnom stanju što je i tehnički pregled potvrdio. Zanimljivo je i to što su mi dali i tablicu za motor. Preciznije, dali su mi samo broj a ja sam morao kupiti tablicu. Tako je moj motor nosio registarsku oznaku 70. Ja sam već sutradan, zbog potreba snimanja i slikavanja, skinuo tu tablicu jer sam htio da na slikama i snimkama bude hrvatska tablica. Tako smo ja i moj motor slijedećih sedam dana skitali i istraživali po Svetoj Heleni. A ima se što i za vidjeti.
Dakle, ovako nekako bi ja počeo. Sveta Helena je vulkanski otok površine 122 km kvadratna. Nalazi se u južnom Atlantiku i to na otprilike 16 stupnjeva južne zemljopisne širine i 5 stupnjeva zapadne zemljopisne dužine. Otok je 1502. godine otkrio portugalski moreplovac Joao da Nova i sve do pred kraj šesnaestog stoljeća bio je u portugalskim rukama. Otok je bio strateški vrlo bitan jer su se na njemu portugalski brodovi mogli obskrbiti potrebnimm namirnicama za nastavak putovanja.
Najveće bogastvo koje ima taj otok i koje je u ono vrijeme bilo neprocijenjivo je voda. Otok ima izvore sa pitkom vodom i to je glavni razlog zašto je otok bio jako zanimljiv svima u ona vremena. Tako negdje pred kraj šesnaestog stoljeća Portugalci ispadaju iz igre a Nizozemci i Englezi ulaze u igru oko otoka i tako nakon dosta godina nadmudrivanja negdje pred kraj sedamnaestog stoljeća Englezi definitivno postavljaju svoju vlast na Svetoj Heleni.
(nastavlja se)
Post je objavljen 27.09.2006. u 19:00 sati.