Povratak otpisanih - zadnja epizoda

E pa, da završimo ovu moju priču. Kao prvo, ispričavam se ljudima koji prate ovu web stranicu što su zadnji tekst tako dugo morali čekati. Razlog tome je, ustvari ništa posebno. Točnije rečeno, ja sam odlučio kad se vratim kući da napišem zadnji tekst a kad sam stigao kući 03. listopada 2006. onda sam prvo pustio nekoliko dana mozak na pašu pa sam onda, obzirom da sam u besparici, išao raditi na jedan ribarski brod na kojem sam nakon šest dana rada dao otkaz itd. Dakle, kao što rekoh, završimo ovu moju priču.

15. rujna smo napustili otok Ascension i zaprašili prema Tenerifama. Do Tenerifa smo plovili sedam dana. Naravno, na brodu je i dalje bilo zanimljivo. Svaki dan se nešto organiziralo, maskenbal, kineska večera, kviz, kriket, cabaret, casino večer i još brdo toga a u čast prelaska ekvatora posada broda je organizirala nekakvu gusarsku priredbu. U svakom slučaju ja sam uživao svaki dan na brodu.

22-og rujna smo stigli na otok Tenerife, u grad Santa Cruz. U gradu smo se zadržali oko 8 sati i za to vrijeme sam malo napravio đir po gradu i opalio malo slika. Imao sam ja uplanu da odem do hotela Bitacora gdje je uhićen Ante Gotovina i da se slikam ispred tog hotela međutim rekli su mi da do hotela ima preko 40 kilometara. Vremenski smo bili ograničeni pa bi sve to bilo u stisci sa vremenom. A usput, ide se taxijem koji i nije baš jeftin.

Nakon skitnje po Santa Cruzu i slikavanja, otišao sam u kafić na pivo sa ekipom sa broda. Što se tiče Santa Cruza to je grad koji skroz izgleda kao europski i imate dojam kao da ste negdje u Europi. Jednostavno rečeno, da sad puno ne fantaziram, Tenerife i Sveta Helena ne mogu se po meni ni pod razno usporediti. Tenerife je jedan od kanarskih otoka, a kanarski otoci su dio španjolskog teritorija. Tu se odvija vrhunski industrijski turizam i sve je u takvom stilu i napravljeno. S druge strane, Sveta Helena je mali, usamljeni, egzotični vulkanski otočić u južnom Atlantiku na kojem se doslovce turisti na prste mogu nabrojiti. Tako se na Svetoj Heleni, za razliku od Tenerifa, osjećaš kao odvojen od svijeta, a to je ipak jedan poseban štimung.

Negdje oko 16 sati smo se vratili natrag na brod a oko 18 sati brod je isplovio prema Vigu u Španjolskoj. Do Viga smo plovili tri dana te smo 25. rujna oko podne stigli u Vigo. Tu smo se zadržali samo par sati dok su s broda istovarili frigo-kontejnere. A onda smo se oko 16 sati uputili prema našem konačnom odredištu a to je luka Portland pokraj gradića Weymouth u Engleskoj. Dok smo bili tih par sati u Vigu ja sam kao i ostali putnici na brodu izašao malo prođirati po gradu čisto onako informativno, da malo vidim taj lučki grad i da mogu reći da sam bio u Vigu, je li.

I tako negdje, ljudi moji, oko 8 sati ujutro 27. rujna 2006. godine brod je pristao u luku Portland. Već negdje oko 11 sati iskrcali su moj motor. Ja sam se pozdravio s nekim od putnika s kojima sam znao često piti za šankom na brodu a onda zaprašio za London. Negdje oko 16 sati stigao sam u London. Kad sam stigao, nazvao sam Simona, engleskog bajkera kojeg sam upoznao u Nairobiju da se nađemo i popijemo pivce za živce. Oko 19 sati smo se Simon i ja našli u jednom pabu u kvartu koji se zove Peckham. I baš sam htio popiti piće u Peckhamu i to u pabu "Kobilja glava" (Nag's Head) jer se radnja poznate serije Mućke (Only Fools and Horses) odvijala baš u tom kvartu i tom pabu. Ipak smo se našli u nekom drugom pabu jer taj dotični ipak možda bio samo u seriji. A sve to je meni bilo vrlo bitno i zanimljivo.

Simon i ja smo nekih 4-5 sati ćakulali o našim bajkerskim putešestvijama. Inače, Simon je također išao motorom do Cape Towna samo što je on išao zapadnom stranom Afrike a ja istočnom. Negdje oko ponoći smo se pozdravili i ja sam zaprašio dalje. Išao sam do Dovera gdje je ogromna trajektna luka koja povezuje Veliku Britaniju i Francusku. Tu sam se ukrcao na trajekt u 5 sati ujutro i u 7 sati ujutro bio sam u Francuskoj. Čim sam se iskrcao sa trajekta zaprašio sam prema Mainzu u Njemačkoj gdje živi moj nećak Deni pa sam odlučio provesti par dana kod njega.

Do Mainza sam išao preko Bruxelles-a i Köln-a i negdje oko 15 sati sam već bio kod Denija. Tu sam proveo tri dana i onda sam u ponedjeljak, 02. listopada 2006. krenuo iz Mainza za Zagreb u koji sam stigao oko 20 sati. Nakon što sam se smjestio kod tetke nazvao sam kući u Stobreč da im kažem da sam u Hrvatskoj. Onda sam otišao u Salezijanski samostan na Knežiji u Zagrebu da se vidim sa dvojicom svećenika koje sam posjetio u Ruandi a koji su također trenutno u Zagrebu. Nakon posjeta svećenicima otišao sam u jedan kafić na piće i tamo se našao sa jednim prijateljem a onda oko 2-3 sata ujutro išao sam spavati.

Sutra dan 03. listopada, probudio sam se oko podne i nakon što sam obavio još neke posliće po Zagrebu i riješio ata kartnet, negdje oko 16:30 sati uputio sam se za Split, točnije Stobreč, je li. Stigao sam oko 21 sat gdje su me dočekali mama i brat. Pola sata nakon što sam stigao došao me je pozdraviti i moj prijatelj Trbo, da, da, onaj Trbo iz legendarnog filma Trbo mi te volimo. Tako smo negdje do ponoći ispijali pivo moj brat, Trbo i ja i ćakulali malo o mom putovanju itd. I eto uglavnom tako je nekako završilo ovo moje putovanje motorom po Africi.

Sada dok ovo pišem već sam u potrazi za poslom jer sam u nezavidnoj financiskoj situaciji. Bio sam našao posao na jednom ribarskom brodu međutim nakon tjedan dana dao sam otkaz. Posao je bio ne samo težak nego i vrlo stresan. Naime, na tom ribarskom brodu sve što se radi bilo da treba odvezati brod ili svezati ili ako se baca mriža u more ili bilo šta da se radi, radi se kao da je požar odnosno kao da negdje nešto gori i situacija je sad il' nikad. Stalno je nekakva vika i galama i presing i panika. Po mom mišljenju ja sam zaključio da u 95% slučajeva ne bi smjela biti takva atmosfera na brodu odnosno da bi se moglo bez revolucije raditi ali šta je tu je.

Izgleda da ribarima paše vika i galama pa neka onda i uživaju u takvim blagodatima a što se mene tiče ja ne želim niti imam namjeru da učestvujem u takvim ritualima i sirovim izljevima bijesa. Stoga sam dao otkaz i odlučio potraziti neki drugi posao. Vidit ćemo što će slijedeće biti na repertoaru. A i o čemu ćemo pisat, vidit ćemo i to. Eto toliko o svemu tome za sada i pozdrav svim čitateljima web stranice motorobi.com i motorobi.blog.hr.

P.S.

moj e-mail je robert@motorobi.com a broj mobitel 091 502 24 20

Poštovani fanovi,

evo ukratko situacije. Motorobi se prije desetak dana sretno vratio svojoj kući. Od Acsensiona je plovio prema Tenerifima gdje su se zadržali par sati a onda su nastavili prema Portland-u u Engleskoj. Tamo se iskrcao, prošao je kroz London i usput nakratko svratio u Peckham da vidi kvart u kojem su "harali" Delboy i Rodney Trotter, glavni junaci legendarne serije "Mućke".

Međutim, po povratku kući, Robi je dobio ponudu za posao na jednom ribarskom brodu koji plovi Jadranom. Kako su se svi novčani fondovi debelo ispraznili, šta je - tu je. Otišao čovjek trbuhom za kruhom. Vratit će se za desetak dana pa ćemo onda završiti ovaj tekst o Africi. A onda, možda se nastavi pisati o ribarskom brodu i Jadranskom moru...

Budite pozdravljeni i čitamo se opet!

Ascension

12. rujna 2006. godine sam se pozdravio sa Svetom Helenom i ukrcao sebe i motor na brod koji je oko 19 sati isplovio prema Ascensionu do kojeg ima oko 700 nautičkih milja odnosno tri dana plovidbe. Na brodu je bilo preko 100 putnika a ja sam dobio novu kabinu u A decku i dva cimera. Što se tiče moja dva cimera jedan je čovik nekih 55 godina a drugi cimer je jedan Rastaman tip sa Svete Helene koji ima nekih 30 godina. Sve u svemu dobro smo se slagali. Doduše malo su se moji cimeri bunili da dosta hrčem dok spavam ali ja sam im rekao da je to viša sila i da se trebaju prilagoditi tome ako ikako mogu jer da ja hrkanje ne mogu zaustaviti.

Nakon tri dana, 15. rujna, stigli smo na Ascension. Operacija iskrcavanja na otok je slična kao i na Svetoj Heleni. Naime, brod ne može pristati uz pristanište nego se usidri par stotina metara dalje pa onda dodje brod po putnike i platforma po kontejnere. Što se tiče birokracije, i to je manje više slično kao i na Svetoj Heleni. I za Ascension treba platiti 11 funti taksu ako hoćeš izaći na otok. Obzirom da smo na Ascensionu ostali samo nekih 7-8 sati, turistima s broda su organizirali jedan brzinski obilazak otoka s autima.

Evo malo o Ascensionu. Otok se također nalazi na južnoj zemljinoj polutci i to na otprilike 8 stupnjeva južne zemljopisne širine i 14 stupnjeva zapadne zemljopisne dužine. Površinom je manji od Svete Helene, a iako su oba otoka vulkanskog porijekla Ascension se razlikuje po reljefu od Svete Helene. Naprimjer, za razliku od Svete Helene gdje je obala doslovce strma, ovdje na Ascensionu je na dosta mjesta obala normalna odnosno blago ulazi u more. Tako na nekim mjestima imate i pješčanih plaža na kojima se možete bez problema kupati.

Zanimljivo je i to što je na Svetoj Heleni pijesak crne boje a na Ascensionu je žućkasto-bijele. Takva boja pijeska na otoku je vjerojatno i razlog zašto je more bistrije odnosno svijetlije boje nego na Svetoj Heleni. Za vrijeme brzinskog obilaska otoka, obišli malo brda po Ascensionu, zatim mjesta gdje se uzgajaju neke autohtone biljke a obišli smo i jedno mjesto nedaleko od mora na vulkanskom kamenju gdje se nalazilo trilijun biliona ptica. Navodno su i te ptice autohtone. Nadalje, što se tiče Ascensiona daleko od toga da otok nije lijep ali bez obzira što ima pješčane plaže ipak se po ljepoti reljefa ne može ni blizu mjeriti sa Svetom Helenom.

Vjerujte na riječ svom reporteru i Svjetskom Putniku, ha. Na otoku nema nijednog starosjedioca koji može reći da je tu rođen i da generacijama već tu živi njegova obitelj kao što na primjer može kazat mnogo ljudi na Svetoj Heleni. Svi ljudi koji žive i djeluju na Ascensionu su ljudi koji rade na tom otoku pa su stoga prisiljeni tu i živjeti a djeca koja se rode na Ascensionu rođena su samo pukim slučajem tu jer su im roditelji taj momenat radili na Ascensionu. Isto tako, Jamestown na Svetoj Heleni je gradić koji ima dušu i sve manire jednog malog otočnog mista, dok za Georgetown na Ascension-u imate dojam da je napravljen umjetno od montažnih sekcija čisto onako da se može reći da na Ascensionu ima neki gradić.

Nadalje, na Ascensionu imate naravno i bolnicu, školu, dućan itd za potrebe ljudi koji tu žive i rade. Ono što je važno spomenuti za Ascension je i to da na njemu imate i američku i britansku vojnu bazu i da otok ima aerodrom za vojne potrebe na koji također jedan do dva puta tjedno sleti avion da prebaci putnike u Englesku ili na Falklandske Otoke. Mnogi ljudi sa Svete Helene kad putuju za Englesku ili čak Falklandske Otoke onda prvo idu brodom do Ascensiona a onda sa avionom dalje za Englesku ili Falklande. To je ujedno i jedan od razloga zašto na brodu ima najviše putnika na relaciji Sveta Helena - Ascension. Dosta ljudi sa Svete Helene radi na Ascensionu.

Inače, šta civili rade na Ascensionu pravo da kažem nemam pojma ali pretpostavljam da nešto rade pri vojsci jer ne vidim šta bi drugo mogli tamo raditi. Možda se bave atomskom fizikom i ispitivaju atomske bombe, možda, ali tko će ga znati. A možda su u šumi, ha, ha. Taj isti dan, 15. rujna, nakon što smo napravili turistički manevar po Ascensionu, vratili smo se nazad na brod i oko 19 sati brod je digao sidro i zaplovio prema Tenerifima do kojih ima oko 2200 nautičkih milja odnosno sedam dana plovidbe. Međutim, na brodu je bilo samo nekih 35 putnika jer su se dvije trećine putnika iskrcale na Ascensionu.

Neki zbog toga što rade na Ascensionu a neki zato što će nastaviti put dalje sa avionom. Kako je drastično opao broj putnika na brodu tako se u mojoj kabini smanjio broj cimera sa dva na jedan. Onaj rasta tip se iskrcao na Ascensionu odakle će nastaviti put dalje avionom pa smo tako u kabini samo ja i onaj stari od pet i po banki koji se bunio da ne može spavat od mog hrkanja. Ja sam mu rekao da to samo potvrđuje staru parolu - neprijatelj nikad ne spava!

Čitamo se. Pozdrav od Motorobija.