Kao što sam rekao, opet sam osta bez posla međutim nije prošlo ni 2-3 dana a ja sam već našao drugi posa i to konobarski. Evo kako je to bilo. Pošto nisam ništa radio odem ja u Duće kraj Omiša kod jednog poznanika što ima plažni objekat da se malo obućkam u moru.

Nakon kupanja odem ja kako to već praksa nalaže u gostionu od tog poznanika da popijem piće i tu se raspričam sa tim prikom. Kaže meni taj prika kako mu treba jedan konobar koji bi radio za šankom pa da li ja znam nekog. Računam ja u svojoj glavi pa moga bi se ja okušati malo u konobarenju, pa neće mi kruna s glave pasti.

Tako kažem ja tom priki da bi ja radio pošto sam ionako bez posla itd. Tako se mi u pet minuta dogovorimo da ja počimam raditi od sljedećeg vikenda. Vjerevali ili ne tako je započela moja konobarska karijera koja je trajala sveukupno preko godinu dana.

Prvo sam to ljeto radio na tom plažnom objektu a onda sam krajem ljeta počeo raditi u kafiću Primorac u Stobreču kod Ante Blaževića mog prijatelja. Za one koji to neznaju kafić Primorac je nenadjebivo najpopularniji kafić u Stobreču sa najzanimljivijom ponudom. Sva ekipa iz mjesta koji nešto znače i vrijede redovito dolaze u taj kultni kafić.

Primorac je kafić za svaku priliku, možete igrati raznorazne kartaške igre kao što su briškula i trešeta, šnaps, remi, zatim možete igrati šah, za one koji više vole elektronske igre u ponudi ima pikado, megatač i ostale video igre. Kafić Primorac je doslovce univerzalan kafić za svaku priliku.

U kafić Primorac možete doći i u radnom trlišu i u večernjem odijelu a da se pri tom niko neokreće za vama, zatim neko dolazi u Primorca da bi igrao kartaške igre ili neke druge igre koje su u ponudi, neko dolazi da bi pio točeno pivo, neki ljudi se vole poslovno sastajati sa svojim poslovnim partnerima u Primorca a zbog nevjerovatno ugodne atmosfere dosta gostiju voli uvečer izaći u Primorca sa svojim curama ili ženama na piće i društvenu ćakulu.

Uza sve te epitete koje sam nabrojio kafić Primorac ima i najjačeg konobara u županiji i šire. To je gazda Ante Blažević. Njegov stil posluživanja i usluge jedinstven je u svijetu i mislim da bi ga trebao zaštititi patentom. Svaki Antin potez dok konobari je unikatan, usluga mu je vrhunska a kvaliteta pića koja on spravlja nemože se izmjeriti.

Tako sam ja radio u Primorca skoro godinu dana a onda sam odlučio da je vrijeme da mjenjam posao. Naime što se tiče rabote u Primorca i plaće i uvjeta rada mora se priznati da je moj prika Ante bio i više nego korektan i ispoštovao je sve što smo dogovorili. Međutim moj odlazak u konobare sa 35 godina bio je u svakom slučaju privremeno riješenje ono što bi se rekla dok nenađem neki vozački posao ili tako nešto.

Da iskreno kažem malo mi je bilo i dosadilo konobariti pa tako kad sam sve zbrojio i oduzeo reka sam sebi dosta je konobarenja idem u potragu za nekim drugim poslom. Tako sam ja prestao raditi u Primorca i već par dana nakon toga naša sam posao u jednoj drugoj firmi kao vozač. Kao je prošla rabota u toj novoj firmi o tome sljedeći put a sad idem u Primorca na piće.

vidi motorobi.com

Negdje u travnju 2007 godine petljam ja po internetu i vidim na stranicama zavoda za zapošljavanje da "Ledo" traži vozače. Ja pošaljem, čisto onako reda radi, mail ka' ono ne bi li se možda javili kojim čudom pošto je važilo mišljenje da treba jebačka veza da se zaposliš u "Leda". Međutim vjerovali ili ne ja sam se zaposlio u "Leda" brzinom svjetlosti i to bez ikakve veze ili preporuke. Evo kako je bilo.

Ja sam ka ono danas posla mail, sutra su me zvali na razgovor a prekusutra sam već išao na lječnički pregled i onda sam za par dana počeo raditi. Nisam moga vjerovati da sam se takom svemirskom brzinom zaposlio u firmu o kojoj sam prije nekog vremena slušao priče kako ti sam Bog treba biti rođak ako se misliš zaposlit u "Leda". Zbog svega toga sve je to meni bilo čudno ali kažem ja sebi ko ga jebe lipo sam počeo raditi i to je najvažnije.

Na razgovoru za posao zamjenik direktora, ili koji je već kurac bio, reka mi je da je plaća oko 4500 kuna da sam primljen za ljetnu sezonu a ako bude potrebe možda mi produže ugovor i preko zime, da se ljeti radi obavezno subota a zimi ne i ono najinteresantnije oko čega je i ispa problem je dnevnice. Jer, meni je taj zamjenik direktora rekao ukoliko ostanem na poslu duže od deset sati da se dobija dnevnica u iznosu oko 170 kuna. Sve je to bilo tako ljepo čuti da sam ja lipo počeo raditi.

Tako sma ja radio nekih mjesec dana sa jednim starim vozačem i onda je došao red da sam ja zadužio kamion. Dok sam radio kao pomoćnik sa tim vozačem nisam se htio petljati u ništa pošto sam smatrao da se još uvježbavam i učim gdje je koji dućan, trafika, kafić itd. Međutim kad sam ja počeo voziti onda je to bila druga pjesma. Tako sam ja nekih 5-6 dana radio doslovce oko 12 sati dnevno što je bila odlična grbača.

Kako sam bio novi vozač i nisam baš idealno poznavao gdje se nalaze svi dućani i trafike tako sam pretpostavljao da tu leži problem zašto mi se radni dan otegne. Međutim u razgovoru sa starim i iskusnim vozačima kad sam im rekao gdje sam sve išao dostavljati itd oni su mi rekli da bi oni možda sat vremena prije to sve napravili. Kontam ja u svojoj glavi pa to bi onda umjesto 12 sati bilo 11 sati što opet spada u dnevnicu.

Tako ja lipo upitam svog trgovačkog putnika kako da dobijem ja te dnevnice. On meni onako doslovce kroz smjeh kaže ma šta ti pada napamet to ti oni samo onako kažu na razgovoru za posao ali od toga ti nema ništa niti se itko usudi pitati jer ako bi neko iša pitati i najvejovatnije bi dobio otkaz itd. Doduše ja kad sam tek počeo raditi u "Leda" i bio pomoćnik na kamionu primjetio sam kako većina vozača uvjek nešto kuka, žali, zavija te kritizira upravu međutim to se sve svelo na priče u kafani a kad se pojave ispred poslodavca onda svi junaci nikom ponikoše, tresu se brda a rađa se miš.

Kao što sam već spomenuo, dok sam bio pomoćnik prvih mjesec dana na kamionu nisam se htio petljati u ništa. Sada kad sam zadužio kamion i postao ravnopravan drugim vozačima nije mi bilo ni na kraj pameti da pustim da me neko pravi budalom, pogotovo neki zamjenik direktora koji je od mene možda i nekih desetak godina mlađi. Tako ja za razliku nod mnogih drugih vozača koji niti ciču niti miču u cilju čuvanja radnog mjesta ja lipo odem jedno jutro do zamjenika direktora da ga pitam za dnevnice.

U tom razgovoru kaže meni zamjenik direktora kako mi nemože platiti dnevnice i počme mi pričati neke svoje lovačke priče koje je naučio na fakultetu ili su ga naučili u "Leda". Pošto ja nisam završio fakultet kao on ja sam mu na svoj domaći način rekao ako mi neplatiš dnevnice ja u kamion ne sjedam. Zamjenik direktora se tu čak našao malo i uvrijeđen kao kako ja to sa njim razgovara itd.

Pa ne znam što sam to loše rekao. Na razgovoru za posao taj isti čovjek mi je rekao da se dobijaju dnevnice ako se radi preko deset sati a kad sam došao tražiti pošteno zarađene dnevnice onda mi počeo slagati priču kako ja sa njim razgovaram itd. Pošto meni nije bilo interesantno da se sa njim previše nadjebajem oko tih dnevnica reka sam mu hoćeš li ti platiti te dnevnice ili se ja vraćam kući spavati.

Zamjenik direktora nije htio da mi plati dnevnice i ja lipo dignem sidro i odem kući i tako nakon misec ipo dana rabote u "Leda" opet sam tražio posao. Ta filozofija po kojoj te poslodavac može guziti kako hoće i na koji način hoće koliko sam primjetio u većine radnika prolazi pa zato i je situacija sa radnicima u ovoj državi onakva kakva je. Možda nevalja biti ni blesav ko ja pa ustrajavati na svojim pravima ali ja svoj rad barem nikome ne poklanjam. Plati pa se klati. Živila neradna nedilja!!!

vidi motorobi.com

Tako sam se ja lipo uhvatio rekreiranja i svega ostalog što mi je psihijatrica rekla. Iša sam četri-pet puta sedmično sa prijateljem na Marjan a zna bi voziti i sobno biciklo. Čak sam i uspio malo smršaviti što za mene nije baš jednostavno pošto volim jesti. Nakon nekih godinu dana psihijatrica je zaključila da mogu prestati piti tablete i objasnila mi u slučaju da mi se ponekad vrate te nelagode kakav je postupak itd. Da kucnem u drvo ja sam se po nekom mom računu oporavio 98 % što je skroz zadovoljavajuće.

Zanimljivo je to koliko je rekreacija dobra za ove probleme koje sam ja imao. Toliko se dobro osjećam nakon rekreacije da se i dan danas nakon što sam prestao piti tablete dosta često rekreiram. U svrhu toga sam prije dva mjeseca investirao par tisuća kuna u taj sport. Kupio sam vriću za boks, rukavice i napravija stalak na koji sam je obisija u garaži. Sada lipo kad nemam vremena otić prošetat desetak kilometara po Marjanu lipo malo vozim sobnu biciklu a onda se izudaram u vriću i tako sagorim svu moguću lošu energiju.

Po mom mišljenju za ove zdravstvene probleme koja sam ja imao šetnja i sklekovi na Marjanu ili sobna bicikla i vrića za boks su nenadjebivi. Svakom ko ima sličnih problema sa zdravljem preporučam takvu vrstu rekreiranja. Uglavnom po mom mišljenju treba raditi takve vrste vježbi gdje se dobiva kondicija i gdje se čovik dobro propuše i ispuše. Što se tiče snagatorskih vježbi koje se izvode sa utezima one su za mene apsolutno neinteresantne. Naravno ko ima volje i vrimena dobro je bavit se i meditacijom. Isto tako za ljude koji imaju viška kila opće je poznato da bi trebali smršaviti što meni osobno kao što sam reka i nije baš jednostavno.

Zanimljivo je i to da mi za skidanje kilograma niti jedan lječnik nije preporučio neku dijetu. Da stvar bude luđa koliko sam primjetio lječnici se zgražaju nad bilo kakvim djetama i striktno ih zabranjuju. Evo šta je meni reka jedan kardiolog kad sam ga ja pitao za savjet kako da skinem koji kilogram. Meni je taj kardiolog reka da na moju težinu od 120 kilograma nebi smio mjesečno gubiti više od 2 kilograma. S obzirom da sam visok 191 centimetar reka mi je da nebi smio imati više od 100 kilograma a da bi idealno bilo nekih 90 kilograma.

Što se tiče ishrane reka mi je da moram jesti sve ono što sam i do sada jeo ali naravno da smanjim količinu obroka i da ipak više jedem povrće a janjetinu i pršut da reduciram. Uglavnom kako sam ja skonta tog kardiologa kod ljudi koji su se udebljali zbog prevelikog žderanja i fizičke neaktivnosti postupak mršavljenja je poprilično jednostavan. Treba manje jesti i fizički se trošiti, skroz jednostavno i logična formula za smršaviti. Pitao sam ja tog kardiologa što on misli o raznoraznim djetama koje se nude po raznim časopisima i u kojima se nudi super brzo mršavljenje od nekih desetak kilograma u mjesec dana. Kaže meni taj kardiolog da od tih idiota koji pišu o takvim djetama jedino su veći idioti oni koji te djete koriste.

Nažalost pošto idiota nefali na ovom svijetu tako te vrste djeta imaju jako velik broj obožavatelja. Najveći problem u svemu tome je sam čovik. Jebiga svak bi tija u misec dana smršaviti i skinuti kilograme koje je nabija dvadeset godina i onda svi ljudi rađe se prihvaćaju tih totalno bolesnih i nezdravih djeta jer one iziskivaju puno manje odricanja i zajebancije. Naravno pošto ja više vjerujem lječnicima nego novinarima ja se trudim smršavit na normalan način kako je već kardiolog reka. Međutim to baš nije jednostavno jer volim jesti pa se teško se odričem slasnog zalogaja ali ono što bi se reklo treba se boriti pa šta bude. Eto toliko za sada.

vidi motorobi.com

Dakle, nakon očeve smrti počele su mi se dešavati nekakve čudne stvari. Znalo bi mi na momente otrniti ruke, znale bi mi se dešavati vrtoglavice koje bi doslovce trajale manje od jedne sekunde, često bi imao nekakve čudne glavoboljke, u prsima bi imao namomente takav pritisak da bi imao osjećaj kao da imam infarkt. Vrlo često nebi mogao noću zaspati zbog tog osjećaja u prsima itd. Ma to nije za virovat kakve su to nelagode bile.

Te nelagode nekad bi se dešavale par puta dnevno a nekad ih nebi bilo po nekoliko dana, nije bilo pravila. Jednom sam mislio da sam gotov da umirem i otišao sam na prvu pomoć. U bolnici su me ostavili do ujutro na promatranju i onda su mi rekli da mi nije ništa odnosnio da imam povišen krvni tlak ali sobzirom da imam viška kilograma da ih to baš i nečudi toliko nego neka smršavim i neka se uhvatim malo rekreacije itd.

Uglavno mene su te čudnovate pojave i situacije oko mog zdravlja držale oko godinu i po dana dok im napokon nisam sta ukraj. Naime, ja sam u tih godinu ipo dana obiša dosta lječnika od kardiologa do raznoraznih drugih internista itd. Niko mi od njih nije naša ništa zanimljivo čemu bi se mogle prepisati te čudne pojave koje su mi se dešavale. Najveća enigma u svemu je bio moj krvni tlak. Nekad bi bio skroz uredu a nekad bi skočio.

Još luđe je to što sam jedno vrijeme na preporuku kardilologa pio i tablete za krvni tlak međutim od tih tableta nije bilo apsolutno nikakve koristi. Čak bi mi tlak nekad bio veći dok bi pio te tablete nego bez njih. Inače ja sam oduvjek imao malo povišen krvni tlak ali sobzirom da mi je srce skroz zdravo doktori su to prepisivali višku kilograma i fizičkoj neaktivnosti itd. Tako jedan dan nakon što mi je moja doktorica izmjerila krvni tlak i ustanovila da je visok a sobzirom da su trojica kardiologa koji su me pregledali rekli da je moje srce skroz uredu i sobzirom da tablete koje su mi dali za spuštanje tlaka nisu apsolutno ništa djelovale kaže meni doktorica da li bi ja htjeo posjetiti psihijatra.

Doduše kad vam lječnik predloži da posjetite psihijatra obično vam nije baš ugodno, momentalno se stvori film u glavi da ste poludili itd. Međutim ja sam rekao sam sebi baš me briga, otići ću kod bilo koga ako će mi to pomoći da mi se zdravstvena situacija popravi. Tako dođem ja kod psihijatra, točnije rečeno psihijatrice i lipo joj ispričam sve od početka, kad su počeli problemi sa zdravljem, koliko dugo već traju, kako se manifestiraju itd.

Nakon što sam se ja ispovidija psihijatrici kaže ona meni da imam nekakvu vrstui stresa odnosno kao nekakve panične napadaje itd. Uglavnom tako nekako je ona meni to objasnila i dala mi da pijem neke tablete. Objasnila mi je da ću te tablete trebati piti oko godinu dana i da se nebrinem da nestvaraju ovisnost itd. Također mi rekla kako dosta ljudi ima sličnih problema kao i ja ali zbog zaostalih predrasuda nežele potražiti pomoć psihijatra. Tako sam ja počeo piti te tablete i već nakon desetak dana počeli su nestajati problemi a nakon nekih dva mjeseca skroz sam sebi nadoša.

Naravno psihijatrica mi je također preporučila i da se malo rekreiram, vozim biciklu, brzo hodanje ili neke druge vježbe koje imaju veze sa kondiciranje. Zanimljivo je to da vam rekreaciju preporučuju doslovce svi lječnici. To i nije ništa čudno kad je opće poznato da se redovitim rekreiranjem i održavanjem normalne tjelesne mase velika većina zdravstvenih problema može spriječiti ili regulirati.

vidi motorobi.com

Nije prošlo ni desetak dana od mog ribarenja po hrvatskom jadranu kad ono već mi uletija drugi posao. Sretnem ja jednog svog poznanika koji vozi kamione i upadnem u priču sa njim. Ono klasika, ko, šta, di, kako itd. Nakon što sam mu reka kako ništa neradim kaže on meni da jedan čovik što ga on zna traži vozača šlepera pa ako me volja to raditi može me preporučiti. Uredu, kažem ja, idem pokušati pa šta bude. I tako se ja dogovorim sa tim čovikom šta ima svoje šlepere da vozim šleper na relaciji Split-Bosna-Italija. Međutim nakon petnaestak dana ja sam napustio i tu rabotu. Razloga su bila dva.

Prvi razlog je bio zdravstvene prirode. Naime od očeve smrti počele su mi se događati neke čudne stvari kao što je lupanje srca pa nelagoda u prsima pa nekakve vrtoglavice, glavobolje itd. Te čudnovate pojave znale su se kod mene pojavljivati nekad svako dva-tri dana a nekad i rijeđe a nekad i češće, nije bilo pravila. Da stvar bude interesantnija ja sam se naobilazio raznoraznih doktora međutim niko ništa konkretno da mi nađe. Stoga sam odlučio da neću ništa raditi dok neriješim svoje zdravstvene probleme.

Drugi razlog zašto sam brzo odustao od vožnje šlepera u međunarodnom transportu su financije. Izračunao sam da mi se apsolutno neisplati raditi za 8000 kuna mjesečno koliko sam trebao imati za taj posao. Jer, izračunao sam kad odbijem hranu i ostale prateće troškove koje imam dok se vozam sa kamionom po Bosni, Hrvatskoj i Italiji ne ostane mi ni za papar. Odnosno, da bi ti ostala neka kinta na kraju mjeseca onda se moraš uhvatiti apsolutne štednje i gledat smanjit troškove na sve načine.

To znači da trebaš nositi plinsko kuhalo, prenosni hladnjak i ostala sranja tako da možeš kuhati sam sebi kad staneš na neko odmaralište ili jesti one katastrofalno očajne sendviće od 3 eura na talijanskim benzinskim pumpama. Iskreno da kažem ja tada jesam bio malo financijski ugrožen ali isto tako daleko sam bio od socijalnog slučaja pa sam reka sam sebi nije mi za potrebu da se patim.

Tako sam ja lipo opet bio bez posla i ništa nisam radio nego sam se uhvatio u koštac sa svojim zdravljem. Kako sam riješio problem sa zdravljem o tome ćemo u sljedećem dijelu.

vidi motorobi.com

Posao na tom ribarskom brodu na koji sam ja došao raditi nije nimalo lagan i stvarno je jebena rabota. Međutim da je atmosfera na brodu drukčija posao bi bio kudikamo lakši a i zanimljiviji. Kad god se nešto radi na brodu bilo da se baca mriža u more ili se mriža izvlači iz mora ili naprimjer najbanalnija stvar kao što je odvezivanje ili zavezivanje broda to rijetko kada može proći bez vike, deranja, galame, psovanja i vrijeđanja između članova posade a u svemu tome najžešće prednjači sam gazda broda. Zanimljivo je i to da gazda broda kao i određeni dio posade žive u apsolutnom uvjerenju kako je takvo ponašanje na ribarskom brodu apsolutno normalno.

Naravno ja sam smatrao da takvo ponašanje nije normalno pa sam nakon sedam dana digao sidro i otišao kući svojoj. Iskreno, meni je posao na ribarskom brodu bio jako težak i nisam imao afiniteta da se navikavam na takvu rabotu ali da je komunikacija među ljudima bila malo normalnija i pitomija vjerovatno bi se prigrmija i radija koji misec na ribarskom brodu dok nenađem nešto drugo za radit. Ima tu još zanimljivih stvari koje sam za vrijeme svog sedmodnevnog rabotanja na ribarskom brodu čuo i uočio.

Naprimjer na ovom brodu di sam ja radija nisi smio ni slučajno spomenuti riječ Zec. Gazda broda vjerovao je da spominjanje Zečeva na brodu donosi nesreću i loš ulov ribe. Vrhunac ludosti je bio to kad sam čuo da se na brod nesmije doći sa kuferom ili kišobranom. Navodno je gazda broda vjerovao da i ta dva predmeta donose nesreću kataklizmičkih razmjera. Da stvar bude još luđa ima sam čuti i da na mnogim drugim ribarskim brodovima na Jadranu ribari vjeruju da zečevi, kuferi, kišobrani ili neki drugi pojmovi donose lošu sreću na brodu. Ko bi reka da su neki hrvatski ribari u 21. stroljeću još toliko praznovjerni.

Međutim ono što me najviše iznenadilo na tom ribarskom brodu je ekološka svijest ribara koja je bilo na katastrofalnoj razini. Naime bez pardona se raznorazni otpad baca preko palube u more. Najtragičniji prizor koji sam vidio bio je to kad se čistila makinja pa su i šporku uljavu tekućinu bez pardona preko palube proljevali u more. Nisam mogao vjerovati da ljudi koji cijeli život žive od ribolova niti jedan posto nepoštuju more koje ih hrani i koje im omogućuje jako dobru egzistenciju. Pa to je katastrofa! Tu se po mom mišljenju nažalost ništa nemože promjeniti dok se sami ekološki nesvjesni ribari ekološki neosvijeste.

Spomenit ću samo to da sam se ja mjesec dana vraća sa brodom iz Cape Towna u Englesku i bilo nas je na brodu skupa sa posadom oko stotinjak. Nikome ni na kraj pameti nije bilo da nešto baci preko ograde u Atlanski ocean. Sav otpad se baca u kontejnere i kad smo stigli u Engelsku onda je posada broda iskrcala otpad u škovacinsko auto. Da stvar bude luđa ima sam čuti kako inspekcija u luci čak napravi nekakvu analizu koliko ima otpada u odnosu na broj ljudi koji se vozio brodom i ako im se u toj jednadžbi učini da je malo škovaca mogu bez pardona zaključiti da se otpad baca preko palube u Atlanski ocean i zavidati kaznu vlasniku broda.

Žalosno je što to moram reći ali mislim da nebi bilo loše da se takve metode primjene i na hrvatske ribare. I tako sam ja kao što sam već reka nakon sedan dana napustio ribarski brod i vratija se kući svojoj i tako sam opet bio bez posla i opet tražio posa. Međutim nije prošlo ni desetak dana a meni je već uletija drugi posa sa kojim se također nisam usrićija ali o tome ćemo sljedeći put.

vidi motorobi.com

Dakle, prošlo je nekih dvije i po godine od mog povratka iz Afrike i baš me večeras nešto puklo da opet počmem pisat po svojoj web stranici i to o svemu i svačemu što me bude volja i što mi padne na pamet. Po nekom mom računu odlučio sam jedan, dva ili tri puta sedmično zavisi kako me bude volja stavljati tekstove na svoju web stranicu.

Tako cijenjeni posjetitelji moje web stranice mogu u nastavcima čitati kakva je situacija trenutno sa mnom, kako su mi prošle ili možda bi bilo bolje reći proletile ove zadnje dvije ipo godine koliko je već prošlo od mog povratka, kakve mi se sve ideje vrzmaju po glavi po pitanju budućnosti i raznorazne druga razmišljanja i filozofiranja po pitanju raznoraznih tema koje već meni mogu pasti na pamet.
Dakle trenutna situacija sa mnom je takva da sam se zaposlio u podružnici zagrebačke pivovare u Splitu kao vozač prije nekih petnaestak dana, prije nekoliko mjeseci počeo sam pisati knjigu o svojim putešestvijama i u tom pisanju stigao sam negdje do Sirije i prije tri dana su mi digli živce službenici splitske banke nabijem ih na onu stvar.

Zamislite u 21 stoljeću kad ljudi dva puta dnevno idu na Mars u poslovnicama splitske banke nemaju mali uređaj za brojanje kovanica koji košta oko stotinjak eura pa tako ja ispadam budala kad želim staviti na tekući račun 4000 kuna u kovanicama od 1, 2 i 5 kuna. P. im materina dva sata sam doma broja te kovanice i nakraju za brokve. Međutim amo mi početi pisati od početka kad sam se vratio iz Afrike pa dokle stigne ovo moje pisanje i filozofiranje.

Dojahao ja na motoru nazad u Split 1. listopada 2006. godine. Da iskreno kažem vratio sam se doslovce bez prebijene pare. Sa 35 godina doša sam u situaciju da trebam pitati majku da mi da 50 kuna da mogu otići na piće u kafić. Jebiga, šta ću kad sam sve novce koje sam ima potrošio skitajući po Africi. Osobno smatram da nije sramota pitati majku da mi da 50 kuna. Pa koga će moja majka pomoći ako neće mene ili brata.

Pa moja majka ima samo mene i brata i mi imamo samo jednu majku i s "obzirom glede i unatoč" na tu činjenicu proizlazi logika da nije sramota užicati 50 kuna u svoje majke, tako ja nekako razmišljam. Prva dane nakon povratka uglavnom sam provodio odmarajući se od afričkog putovanja i pomalo sam tražio neki posao. Već nakon nekih petnaestak dana moj prijatelj Nino našao mi je posa na ribarskom brodu gdje je on radio ko kuhar.

Tako sam se ja dao u ribare, međutim moja ribarska karijera trajala je samo sedam dana. Evo šta je bilo...

vidi motorobi.com