Dakle, prošlo je nekih dvije i po godine od mog povratka iz Afrike i baš me večeras nešto puklo da opet počmem pisat po svojoj web stranici i to o svemu i svačemu što me bude volja i što mi padne na pamet. Po nekom mom računu odlučio sam jedan, dva ili tri puta sedmično zavisi kako me bude volja stavljati tekstove na svoju web stranicu.
Tako cijenjeni posjetitelji moje web stranice mogu u nastavcima čitati kakva je situacija trenutno sa mnom, kako su mi prošle ili možda bi bilo bolje reći proletile ove zadnje dvije ipo godine koliko je već prošlo od mog povratka, kakve mi se sve ideje vrzmaju po glavi po pitanju budućnosti i raznorazne druga razmišljanja i filozofiranja po pitanju raznoraznih tema koje već meni mogu pasti na pamet.
Dakle trenutna situacija sa mnom je takva da sam se zaposlio u podružnici zagrebačke pivovare u Splitu kao vozač prije nekih petnaestak dana, prije nekoliko mjeseci počeo sam pisati knjigu o svojim putešestvijama i u tom pisanju stigao sam negdje do Sirije i prije tri dana su mi digli živce službenici splitske banke nabijem ih na onu stvar.
Zamislite u 21 stoljeću kad ljudi dva puta dnevno idu na Mars u poslovnicama splitske banke nemaju mali uređaj za brojanje kovanica koji košta oko stotinjak eura pa tako ja ispadam budala kad želim staviti na tekući račun 4000 kuna u kovanicama od 1, 2 i 5 kuna. P. im materina dva sata sam doma broja te kovanice i nakraju za brokve. Međutim amo mi početi pisati od početka kad sam se vratio iz Afrike pa dokle stigne ovo moje pisanje i filozofiranje.
Dojahao ja na motoru nazad u Split 1. listopada 2006. godine. Da iskreno kažem vratio sam se doslovce bez prebijene pare. Sa 35 godina doša sam u situaciju da trebam pitati majku da mi da 50 kuna da mogu otići na piće u kafić. Jebiga, šta ću kad sam sve novce koje sam ima potrošio skitajući po Africi. Osobno smatram da nije sramota pitati majku da mi da 50 kuna. Pa koga će moja majka pomoći ako neće mene ili brata.
Pa moja majka ima samo mene i brata i mi imamo samo jednu majku i s "obzirom glede i unatoč" na tu činjenicu proizlazi logika da nije sramota užicati 50 kuna u svoje majke, tako ja nekako razmišljam. Prva dane nakon povratka uglavnom sam provodio odmarajući se od afričkog putovanja i pomalo sam tražio neki posao. Već nakon nekih petnaestak dana moj prijatelj Nino našao mi je posa na ribarskom brodu gdje je on radio ko kuhar.
Tako sam se ja dao u ribare, međutim moja ribarska karijera trajala je samo sedam dana. Evo šta je bilo...
vidi motorobi.com
Post je objavljen 06.03.2009. u 12:04 sati.