Nakon natezanja, bolje rečeno mega šahovske partije, zadnjih par dana sa ruandskim vlastima oko vize napokon je riješeno i to. Robert je dobio multi vizu na 60 dana. Šalji brate paket, triba mi... spisak stvari je šarolik ali mi je upalo u oči ono zadnje: ...i reci Ćurlinu da ti donese pet komada mudanata (donjih gaćica) onakve kakve sam ponio na put, nemoj samo da budu neke pederske! A ništa, valja spremat paket. Živili i čitamo se za koji dan!!!

Priča o Kongu No.2

Goma, grad na sjeveru jezera Kivu u Kongu odnosno nekadašnjem Zairu odmah uz granicu sa Ruandom, grad kojeg je prije par godina vulkan "pregazio". Dobar dio grada je lava zatrpala. Vozio sam se motorom čak po vulkanskoj lavi. Poveo sam sa sobom recepcionera da mi prevodi i da me slikaje i mogu reć da mi je to bio dobar potez. Platio sam mu 9 dolara ali nije mi žao. Granicu sam prešao bez nekih većih problema osim što mi je policajka na granici udarila pečat na čistu stranicu unatoč mojoj molbi da mi udari pečat na stranicu gdje mi je viza jer prijeko su mi potrebne čiste stranice za naredne vize koje ću trebati a nemam hrvatsku ambasadu nigdje u africi osim u Rabatu (Maroko), Kairu (Egipat) i Pretoriji (Južnoafrička Republika) tako da ne mogu zamjeniti putovnicu. Ali šta je tu je. Koliko je god ta žena neznalica toliko je naša vlada kriva. Vidio sam puno putovnica od mnogo zemalja ali mi se čini da hrvatska putovnica spada među najtanje, sa najmanje stranica. Tko zna?! Možda je posrijedi borba naše vlade za ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda. Možda je kriza papira?! A možda su u šumi!!

Što se tiče Gome, dakle ovako. Dobar dio grada je lava doslovce prekrila ili kako bi mi u Splitu rekli "potaracala". Ljudi kažu da je lava, šest mjeseci nakon što se izlila iz vulkana, još bila topla. Miki, lava je gazila sve pred sobom a i danas se može vidit bezbroj tragova. Kao naprimjer kuća koja je imala prizemlje i dva kata, lava je kuću toliko prekrila da je ostalo viriti malo zadnjeg kata. Mnogo je kuća doživilo tu sudbinu. Obala jezera Kivu, na mjestu gdje se lava slijevala, promijenila je izgled. Čoviče, toliko se lave izlilo da je taj dio obale cijeli sad od vulkanske lave. Zanimljivo je da na mnogim mjestima gdje je lava sve doslovce prekrila i uništila, ljudi tu sada na lavi rade nove kuće. Neki čak od vulkanskog kamenja rade blokove i od njih zidjaju kamenu ogradu. Grad se u svakom slučaju pomalo oporavlja ali se, po mojoj procijeni, neće oporaviti još za sto godina jer i prije vulkanske erupcije nije bio HOLLYWOOD.

Meni se vrzmalo po glavi da se idem popeti na vulkan ali kad mi je moj recepcioner rekao da do vulkana ima 20 kilometara i da kad dođemo do njega da se imamo još penjati koliko hoćeš jer je vulkan visok preko 4000 metara nadmorske visine ja sam naravno "sportski" odustao i brzo se "ohladio". Ta nisam lud pa da me "prikine". Ja san ti lipo vulkan uslikao kasnije iz Gisenyija i to je sasvim dovoljno. Sve u svemu, strašno je zanimljivo viditi kako je vulkan poharao Gomu i tu silnu lavu kojoj je trebalo preko šest mjeseci da se do kraja ohladi. Što se tiče mentaliteta ljudi u Gomi to je sve "isti đava" ka' i na mnogim drugim mjestima gdje sam do sada bio. Kad sam došao da uslikam jedan parking gdje je lava prekrila dosta automobila, a ostali viriti samo krovovi, sjatilo se odmah nekoliko ljudi što tu živi da platim fotografiranje. Ma vidi ti njih!!

I ja ti se "dogovorim" sa glavnim tipom da ću mu platiti BASNOSLOVNIH 5 dolara ali da zauzvrt tražim da mogu opaliti PETSTO SEDAMDESET PET MILIJARDI STO DVADESET MILIJUNA OSAMSTO TRIDESET SEDAM TISUĆA DEVETSTO ČETRDESET ČETIRI slike. Nadalje, momka kojeg sam zadužio da mi svojim životom čuva motor, e sa njim sam se dogovorio da mu za njegove usluge platim jednom cigaretom ali dok sam ga "isplaćivao" sjatilo se odmah njih pet-šest i počelo žicati pa sam i njima dao po cigaretu tako da sam upao u određeni trošaluk pošto sam podjelio oko možda čak i desetak cigareta. Obišao sam jedan dio Afričkog kontinenta do sada, ali što se tiče ljudi ovaj dio gdje se nalazim zadnje vrijeme a to znači "Ruanda & komšiluk" tu mi se stvarno čini da su ljudi malo "čudnovatiji" u odnosu na druge zemlje koje sam obišao. Normalno, ne izostaju ni ludosti ni budalaštine! Ima ih koliko hoćeš. Doduše, stvarno vlada vrhunsko siromaštvo na tim prostorima ali ni Etiopija nije ELDORADO nego je jednako siromašna pa su ljudi nekako skroz drugačiji, u pozitivnom smislu naravno. Bar se mene tako dojmilo.

Zanimljivo je i to što Ruanda, Burundi i Kongo spadaju u francusko govorno područje a s druge strane moja malenkost "ima engleski u malom prstu" (mogu potvrditi svi koji me poznaju da sam pravi rođeni jezikoslovac) pa se jako često ne razumimo. Bude komičnih situacija koliko hoćeš itd. Nakon posjeta Gomi vratio sam se u Gisenyi i opalio nekoliko slika po Gisenyiju. Dok smo se ja i recepcioner vozili do centra Gisenyia negdje oko 500- 600 metara prije centra vidio sam kako policajac vodi grupu od oko 20 robijaša, najvjerovatnije negdje da "grbače". Recepcioner mi je rekao da su to robijaši koji su optuženi za genocid u ratu. Inače, čuo sam da ovih dana počima suđenje zatvorenicima osumnjičenima za ratne zločine i genocid (neki čekaju već desetak godina) dok su mnoge glavne velike koljače, koji su uhvaćeni odmah nakon rata, njima se odmah sudilo i likvidirani su po kratkom postupku ili su završili u Arushi gdje je međunarodni sud za ratne zločine u Ruandi.

Ali prava "fora" je to da, pošto Ruanda ima slabo razvijeno pravosuđe, se suđenje organizira i odvija na tradicionalan način. A to znači da se u određenom kraju gdje se odvija suđenje izabere nekoliko ljudi koji su od ugleda i poštenja i onda ti ljudi čine sudsko vijeće, vode suđenje i donose presudu. Tradicija je ludilo, nema šta. Mogli bi je "posudit" nama u Hrvatskoj da riješimo mito, korupciju i divlju stambenu izgradnju!!! Nakon što sam opalio nekoliko slika po Gisenyiu vratio sam se u hotel kad ono u hotel su taman došla dva tipa, jedan Amerikanac od 65 godina i jedan Šveđanin mojih godina koji su se igrom slučaja sreli u Kigaliju pa pošto su oboje krenuli za Gisenyi putovali su zajedno. Čim su me vidili sa motorom počela su standardna pitanja, tko sam, odkuda sam došao itd. Kako sam ja uvijek raspoložen za priču, ja sam se priključio za njihov stol i onda se razvila ćakula di, ko, šta itd. Sve u svemu dobro je!

Eto, pozdrav svima od R. A. Skejića iz prevruće Afrike! E da hoće barem malo sniga pasti i bure puniti!!!

Daklem, kao što je već poznato ja sam se vratio nazad u Ruandu. Opet sam sa starim društvom, jedino nema Oronza. On je na godišnjem odmoru u Belgiji ali se vraća za desetak dana. O ovih zadnjih par dana nema možda nešto posebno da se napiše. Eto, mogu reći to da sam posla bratu mail da mi pošalje 2000 dolara jer sam prisušio. Tako sam rekao bratu. Ako nema više kuna neka mijenja onda eure, bogu hvala. Neće im krv pustit ako ih promjeni. Za par dana planiram otići posjetiti planinske gorile i grob Diane Fosey (tako se nekako zove), ženske što je živila sa gorilama i proučavala ih ali je nažalost to platila glavom. Netko ju je likvidirao. Tko i zašto? Nezna se. Ima više verzija. Ja ću nakon "očevida" ispričati svoju.

U nedjelju je Cico organizirao svečanost u svom restoranu Papyrus, koji je ujedno i škola kulinarstva. Dijelio je diplome onima koji su izučili zanat. Ja sam također bio na toj svečanosti i to u svojstvu fotografa. Naime, Rikardo (koji je inače profesionalni fotograf) je cijelu noć arčio i bančio i išao je spavat tek ujutro u 6 sati pa ga Cico nije htio buditi nego je mene zamolio ako mi nije teško da dođem sa svojim digitalcem i opalim rafalno par sličica na svečanosti. Naravska stvar da meni nije bilo teško (a brat je posla karticu za aparat od 2 gigabajta tako da je bilo ra-ta-ta-ta). Dapače, meni je bilo ultra zanimljivo. Bilo je dosta svita i naravno muktačina pića i ića. I ja sam se uslikao sa đacima iz Cicovog restorana za uspomenu.

Dobio sam mail od jedne čitateljice koja piše: "...da je fratar iz nase zupe, fra Miro, postao misionar i prije par mjeseci otisao u ugandu u mbarara. ako si jos u ruandi, mislim da ti to nije bas tako daleko i da bi ga mogao posjetiti. mi, njegovi bivsi zupljani, bi voljeli vidjeti i makar kratko procitati u tvojim mailovima, gdje i kako zivi, kako djeluje i kako je se snasao u africi." Mislim da bi se to moglo desit vrlo lako. Još kad bi znao kako se čitateljica zove i iz koje je župe, eh. Nema veze, riješit ćemo nešto.

Ionako mi se vrzma po glavi da napravim jedan poseban putopis o Ruandi i našim svećenicima koji su ovdje već dosta godina. To mi se onako čini dosta zanimljivo. A čim je moj brat reka da to nije luda ideja onda će to tako i bit. Ionako je on glavni urednik i logističar a moje je da skitam, slikajem i pišem. I tako mi živimo i djelujemo. A vi pratite i dalje našu stranicu. Milion pozdrava iz Afrike!!!

Evo narode, 'ko voli nek' izvoli. Brdo fotografija iz Ruande i Konga. Slike iz Burundija i Tanzanije će biti spremne za nekoliko dana. Robi je u Ruandi, akumulira energiju za novu turneju. Između ostalog, on i njegov prika Pjer (netko ga mora uslikat, zar ne) se pripremaju za odlazak u jedno od rijetkih prirodnih staništa gorila. To bi moglo bit turbo interesantno. Pozdravlja vas motorobi!!!

Ma nemoj mi to govorit...!

Neki je lik, kojeg ćemo mi imenovati Nevjerni Toma, 13/04/2005 napisao mail za stranicu poruke čitatelja u kojem iznosi sumnje u vjerodostojnost Robertovog posjeta Kongu te tvrdi da fra Drago Gverić ne živi i djeluje u Kongu nego u Sjedinjenim američkim državama. A Robert komentira to ovako...

....dobio sam jedan vrlo neukusan mail. Naime, jedan mi je Nevjerni Toma poslao mail u kojem piše da nikad nisam bio s motorom u Gomi i Bukavuu (gradovi u Kongu koji se nalaze uz samu granicu sa Ruandom) jer da on pouzdano zna koliko je opasno u tim mjestima i da se nikad nisam susreo sa hrvatskim katoličkim svećenikom fratrom Dragom Gverićem jer da on pouzdano zna da fra Drago Gverić živi i djeluje u Americi i čak mi je dao njegovu adresu u USA te dodaje kako je sve plod moje mašte. Njegov komentar možete bez problema pročitati na stranici poruke čitatelja.

E sad ono što najmanje volim u životu, to je da mi neko kaže da lažem. Ja čvrsto stojim iza svega što je napisano na mojoj web stranici i sve što pišem isključivo je i samo istina. A evo i argumenata. Da sam bio sa motorom u Gomi dokaz su fotografije mene i mog motora u Gomi. Inače, u Gomi sam bio samo jedno popodne i to sam došao iz Gisenyja, pograničnog mjesta u Ruandi. Razlog zašto nisam ostao duže leži u činjenici što je Goma nikakav mali gradić i nema se što za viditi niti ima ikakav zanimljiv kafić osim rupetina a ne zato što je opasno (naravno da nije najsigurnije mjesto na svijetu ali nije toliko opasno da se ne može ostati par dana). Jedina stvar koja me zanimala i zašto sam uopće došao u Gomu je vulkanska lava koja je prije par godina prekrila dobar dio grada kada je vulkan Nyiragongo proradio. Ja sam to želio da vidim i uslikam. Ja sam taj dan platio recepcioneru hotela gdje sam odsjeo da ide sa mnom, ne radi sigurnosti nego da me ima tko uslikati jer to mi je jedinstvena prilika u životu viditi i provozati se malo po vulkanskoj lavi. 06. ožujka sam pisao Priča o Kongu 1 a uskoro ćemo staviti i Priča o Kongu 2.

Nakon što sam to popodne obišao Gomu i uslikao što me zanimalo vratio sam se nazad u hotel u Giseny. Što se tiče same sigurnosti, Goma kao i Bukavu se nalazi uz jezero Kivu, samo na suprutnim stranama (sjever-jug). Područje oko Gome je bogato dijamantima, zlatom i izgleda da ima koltana (koja je to točno ruda neznam) a inače u cijelom tom području oko jezera Kivu sa strane Konga jako je nestabilna politička situacija i ima dosta paravojnih skupina a red i mir pokušavaju osigurati postrojbe Ujedinjenih Naroda. Sa svime sam tim ja bio upoznat prije nego sam pošao u Gomu i Bukavu i ono što trebate znati je to da je istina da je nesigurno ali opet ne na taj način kako to CNN prenosi ili BBC. Normalno da je rizično ići od Gome do Bukavua cestom sa strane Konga jer je put očajan makadam. U tom području zna biti dosta puta paravojnih skupina koje ubijaju najčešće radi pljačke i ja sam zato išao od Gome do Bukavua preko Ruande jer je put siguran. Što se tiče samog grada Gome tu nema problema. Preko dana poprilično je sigurno a i noću (pričali su mi ljudi koji su boravili malo više od jednog dana u Gomi). U biti nije opasno ako se koristi taxi i ne zalazi u neke najmračnije dijelove grada itd.

Što se tice Bukavua, mjesto je slično kao i Goma čak mi se čini možda malo i sigurniji iako nije za čuditi se ako se i dan danas nekad desi nekakva pucnjava u Gomi ili Bukavu ili se desi nekakav kriminalni čin po noći s obzirom da se ti gradovi ipak nalaze u kriznim područjima i da kriza možda jenjava ali još nije prošla a s obzirom da je ovo Afrika nikad se nezna. Što jest jest. Kretati se noću van gradova u pravcu sela to može biti jako opasno jer zna biti bandita. Mislim da je uopće glupo analizirati sigurnosnu situaciju u Gomi i Bukavu. Normalno je da je opasno i da za bijelca može biti pogotovo opasno jer je bijelac pojam bogatog čovjeka u Africi ali opet nije da je tako opasno kako neki likovi misle da čim dođeš da te ubiju i opljačkaju. Normalno, treba biti malo oprezan i imati malo sriće i to je to.

Sjetite se kako su o Hrvatskoj mislili stranci kad je rat bio. Za njih je svugdje bilo opasno, a u 2/3 Hrvatske nije puška opalila. I vjerujte mi da nisam ja nikakav narodni heroj zato što sam došao u Gomu ili Bukavu sa motorom. Ima i drugih bajkera koji su bili u Gomi i Bukavu. Dapače, neki su prošli dobar dio Konga a neki su izbjegavali ići u Kongo. Dakle sve je stvar slobodnog izbora. Svatko živ može doći sa motorom iz Hrvatske u Bukavu ili Gomu ako ima malo dobre volje i šušnja (novaca) u džepu. Ne trebate za taj pothvat biti Superman ili neki drugi junak iz stripova, vjerujte mi. U Bukavu sam došao preko Ruande i granicu sam prešao preko mosta na rijeci Rusizi koja u biti dijeli Cyangugu u Ruandi od Bukavua u Kongu.

Na granici me je dočekao glavom i bradom, nitko drugi doli hrvatski katolički svećenik fra Drago Gverić i proveo sam kod fra Drage Gverića u Nyantendeu (jedno selo 10 km od Bukavua) pet nezaboravnih dana. Dok sam bio kod fra Drage tri večeri sam bio i na piću u Bukavu. Prvu večer kad sam došao ja i fra Drago Gverić smo popili piće u dva kafića, zatim, jednu sam večer poslije bio sa jednim drugim fratrom na piću a jednu večer sam solo otišao na piće u Bukavu nakon posjeta kod hrvatskih časnih sestara. I nisam se nimalo osjećao ugroženim. Inače što se tiče vožnje motora po Bukavu, motorom sam prošao od granice kroz Bukavu i otišao deset kilometara u Nyatende kod fra Drage Gverića i motor sam parkirao u garažu. Da ga nebi netko ukrao, je li ?! Pa ovo je ipak Kongo a ne Stobreč.

U grad bi otišao sa fra Dragom ili nekim svećenikom sa terenskim autom, motor nisam koristio jer je cesta malo je reći očajna (za tih 10 km treba ti brat bratu preko 20 minuta) i zna biti blata pa mi sve ode u lice jer nemam blatobran a i nema logike da u grad idemo ja i fra Drago on sa svojim autom a ja sa motorom pa nismo skrenuli s pameti. Valjda je logično da idemo zajedno sa njegovim autom. Tako sam se s motorom provozao kroz Bukavu kad sam dolazio i odlazio. Prvu večer kad sam dolazio išao sam na piće sa fra Dragom ja sa svojim motorom a on sa svojim terencem jer smo pravo sa granice išli prvo na piće a onda tek u selo gdje se nalazi samostan. Eto svim Nevjernim Tomama točno u milimetar što se tiče mog posjeta motorom Gomi i Bukavu i mog posjeta fra Dragi Gveriću. Inače u Bukavu sam posjetio i hrvatske časne sestre koje su u ovom kraju već 30 godina. Uslikao sam se sa dvije časne sestre pošto ih sve nisam uspio viditi jer su imale obaveza i ne žive sve na istom mjestu.

Vjerodostojnost mojih riječi svatko živ može provjeriti, naravno ako ne žali da potroši malo para na telefon, kod hrvatskih katoličkih svećenika i/ili časnih sestara koji su dugi niz godina već misionari na ovim prostorima i sa kojima sam ja imao nezaboravne susrete. Oni mogu posvjedočiti da govorim isključivo i samo istinu.

Brojevi telefona su:

don Sebastijan Marković - Kigali, Ruanda
+250 08 488 332

ili fra Ivica Perić - Gitarama, Ruanda
+250 08 865 844

ili za otprilike dva mjeseca fra Drago Gverić - Bukavu, Kongo (ukoliko se vrati nazad u Bukavu sa odmora)
+250 08 759 120

ili časna sestra Romana Baković - Bukavu, Kongo
+250 08 540 186

Inače fra Drago Gverić je zadnjih desetak godina stvarno proveo u Americi ali je došao prije nekih pola godine nazad u Bukavu gdje je bio u službi 15 godina prije nego je otišao u Ameriku devedesetih godina prošlog stoljeća. Ja, Bogu hvala, raspolažem i sa fotografijama sa svim našim svećenicima i časnim sestrama što sam ih sreo u Africi mada neznam zašto se toliko puno palim na komentar tog sumnjivca. Nego tko mi hoće vjerovat nek vjeruje a tko neće ne mora i gotovo!

Pozdrav svima od Roberta Andrije Skejića iz Kigalija!!!

Nemoj ići lijevo...!

Robi je u Ruandi te, slikovito rečeno, puni baterije za nastavak putovanja po Africi. I priča on - kako se to sa mnom nikad ne zna ja, je li, u četvrtak nisam pošao za Taboru u Tanzaniji nego za Kigali u Ruandu. Razlog i nije neki poseban. Zaključio sam da mi je bolje sada vratit se u Kigali a kad budem došao u istočnu Tanzaniju, onda otići u obilazak Tabore, Mwanze, i ostalih zemljopisnih širina i dužina.

Dakle, u četvrtak oko 8 sati sam krenuo iz Kahame za Kigali. Ima oko 450 km i u 14:30 h sam bio kod Švabe u gostionici. Nakon što sam ručao u Švabe nazvao sam don Sebastijana. On je taman bio na ručku sa fra Ivicom u jednoj gostioni pa sam se zaletio do njih. Bilo im je drago što me opet vide i mi smo uz koju pivu malo prodivanili o mom dvomjesečnom izletu itd. Kasnije sam otišao u kuću i tamo zatekao Rikarda i Cica. Naravski da je i njima bilo drago što me vide i također smo odmah prodivanili o svemu i svačemu ja njima kako mi je bilo na izletu a oni meni domaće novosti. Od domaćih novosti ima to da je Cico malo preuredio restoran i da je u našu kuću došla jedna cura novinarka iz Londona koja je tu već dva tjedna poslovno.

Ako sam dobro razumio, ona je od Rikardove neke prijateljice prijateljica tako da su to ti njihovi novinarski đirevi. Inače ženska se zove Georgia, tako sam je razumio, tako nas je sad momentalno čevero u kući ali kuća je velika pa nam ni slučajno nije tisno. Uvečer smo svi bili u Cica u restoranu a doša je naravno i Milan kojem su prije par dana stigli žena i sin u Kigali. I tako smo mi lipo u Cica proslavili moj sretni povratak u Ruandu, zemlju vječnog proljeća. Idemo dalje... živili!!!

Stigao paket iz Burundija!

Danas mi je poštar donio paket (cd-ovi sa slikama). Sad ću ja ova 2-3 dana to pregledat i složit. Tamo negdje, recimo od ponedjeljka, će biti smontirane na stranici. Robert me nazvao danas u 15:56 sati. Kaže da je prije po ure stiga u Kigali kod don Sebastijana gdje ga čeka paket koji sam mu poslao. Plan je bio malo đirat po Tanzaniji ali je Robert promijenio plan pa će Tanzaniju istraživati "malo poslije". A evo, za nestrpljive, jedna slika one konobarice iz Gitege, Burundi. Aj živili!!!

Pravac Tanzanija

Dakle, kao što sam najavio, u petak 08 04 2005 sam zaprašio prema zapadnoj Tanzaniji u potrazi za našim hrvatima koji rade u rudniku zlata. Cesta je bila asfaltirana i onako neloša. Sa strane Burundija je dosta krivudava pošto je Burundi brdovita zemlja dok je u Tanzaniji išla poprilično ravno sa blagim krivinama. Kroz Tanzaniju sam uživao voziti, cesta većinom ravna i prolazi kroz lijepi krajolik a ono što je najvažnije, po cesti nije bilo ni približno toliko ljudi kao u Burundiju. Tamo ljudi po cesti k'o mravi. Razlog je vjerovatno u tome što je Burundi zemlja sa nekih 6 milijuna ljudi a samo 27.000 km kvadratnih i uz to je brdovita pa se život odvija isključivo uz glavne prometnice dok je Tanzanija ogromna zemlja površine oko 950.000 km kvadratnih i 36 milijuna duša živi u njoj. Zapadni dio je, inače, izgleda i manje naseljen pa tako nije bilo baš puno ljudi koji šetaju uz cestu kao u Burundiju.

Tulawaka Gold Mine

Kad sam ušao u Tanzaniju, na jednom dijelu ceste, uhvatio me je jebački pljusak ali sva srića nije dugo potrajao. Naravno, opet sva voda po meni jer nemam blatobran (brate šalji blatobran itimice). Od Budjumbure do TULAWAKA GOLD MINE rudnika zlata ima oko 425 km (asfalt 400 km - makadam 25 km). Vozio sam od Budjumbure preko Ngozia i Muyinge do Ngare u Tanzaniji a onda cestom B3 za selo Nyantakala. Kod Nyantakale se skreće prema Mavota Village i vozi se oko 25 km makadamom koji nije loš. Može se vozit čak 80 km/h sa motorom. Kad sam došao pred rudnik bilo je oko 3 sata popodne. Imao sam što i viditi. Sve ograđeno žicom i pod dobrim osiguranjem. Na porti me pitaju što trebam a ja im kažem - zovite nekog od hrvata koji rade u rudniku. I oni zovnu Nevena Slavujevića. Čovik kad je došao nije moga virovat da sam došao iz Hrvatske sa motorom u ovu vukojebinu.

S obzirom da je ovo vukojebina i nema ni hotela ni motela u blizini bilo je malo škakljivo gdje ću na konak jer ulazak u kompleks rudnika nije baš kao ulazak u Disneyland. Neven je rekao da sam ja gost Enikona i da bi ostao dva dana a kako je Neven dobar sa šefom osiguranja nije bilo nikakvih problema i oni su mi dali iskaznicu da sam posjetilac i dali mi sobu u koju da se smjestim po komodu. Kasnije kad je završilo radno vrijeme sreo sam i druga dva hrvata. Međutim, Velimira Kukića sa kojim sam se dopisivao mailom nisam sreo jer je on kao i većina hrvata otišla prije mjesec dana kad je rudnik bio dovršen i ostali su samo trojica za održavanje. To su Neven Slavujević (47), Kruno Drvar (23) i Tihomir Jagić (22).

Nema šta, naša me ekipa ugostila fantastično. Jeo sam i pio i ništa nisu dali da platim. Ma ni čut! Uvečer bi se divanilo uz pivo o svemu i svačemu a naravno i o mom putovanju. Neven mi je također uvečer pokazao kako izgleda taj kompleks gdje se nalazi rudnik. Vidio sam čak i postrojenje za rudnik zlata. Izvanka, naravno, i bez slikavanja. I nisam slikavao po komleksu da ne bi šta uslika što se ne smije pa onda samo svojim hrvatima stvorio probleme. Slikali smo se samo u kafiću. Tu se može slikavati. Nadalje, postrojenje noću izgleda fantastično. Sve je osvijetljeno i naravno pod strogim nadzorom. Postrojenje radi 24 sata bez milosti i to punom parom.

To postrojenje je radila hrvatska firma ENIKON koja ima zavidan rejting po svijetu. Radili su mnoga rudarska postrojenja i druge objekte od velikog značaja u mnogim zemljama. U Tanzaniji su već prije ovog postrojenja napravili nekoliko postrojenja za rudnike. Poznato je da u hrvatskoj ima dosta ljudi koji misle kako u nas ništa nevalja i da su sve firme nikakve i ukurcu ali da to nije istina dokaz je firma ENIKON koja svoje poslove ne dobija na taj način da daje najniže ponude ili podmazuje ljude na položaju i raznorazne drkadžije nego poslove dobijaju na račun vrhunske kvalitete kojom izvode svoje radove. Na primjer, za ovaj rudnik TULAWAKA GOLD MINE koji je u vlasništvu Kanadske kompanije PANGEA konkurirale su mnoge poznate svjetske firme ali investitor nije htio ni da čuje za nijednu drugu firmu osim za ENIKON pošto se već prije uvjerio u neprikosnovenu kvalitetu svih prijašnjih radova što je ENIKON izvodio.

Koliko je ENIKON jaka firma govori i to da čak investiraju i po zapadnoj europi. Vjerojatno niste znali da ENIKON ima eskluzivni ugovor o pituravanju AIRBUS aviona. Napravili su halu od 10.000.000 eura u zapadnoj Europi za potrebe pituravanja aviona. Mislim da je jako lijepo čuti da jedna HRVATSKA firma ima tako dobar rejting u svijetu.

Da se vratim na rudnik zlata TULAWAKA. Rudnik se nalazi u ograđenom prostoru na zemljištu od 10 puta 10 km. To je malo manja površina nego što je površina Barbadosa, male karipske otočne državice. Svi radnici žive i rade u kompleksu rudnika (osim nekih domaćih radnika kojima je napravljeno naselje za živit van kompleksa). Svatko ima svoju sobu ili apartman. Svi objekti za stanovanje su napravljeni od montažnih sekcija i izgledaju tip-top. Svaka soba ili apartman ima i klima uređaj. Što se tiče ishrane imaju self service restoran u kojem se kuha vrlo dobra spiza a u sklopu restorana se nalazi još jedan šank za piće i prostorija za gledanje televizije u kojoj se nalazi i bilijar.

Da ljudima koji žive u kompleksu rudnika ne bi bilo dosadno imaju i igralište za tenis i košarku a oni koji vole plivanje imaju i bazen na raspolaganju. Malo dalje od restorana se nalazi kafić koji je napravljen u afričkom stilu od balvana i sa slamnatim krovom, ima veliki šank sa televizijom pa čak i dva pikada ako se kome igra pikado itd. Hrana, spavanje, pikado, bilijar, teniski i košarkaški teren, bazen, sve je to besplatno za sve stanovnike rudnika naravno, ali lokanje u kafiću se mora platiti što je normalno. Zanimljivo je da se plaća bonovima koji se kupe za šankom. Piće nije skupo, Coca-cola je 3 kune naprimjer. Ja nisam potrošio ni kinte jer moji nisu htjeli ni slučajno da ja išta platim kao njihov gost. Ljudine su, svaka čast.

Zanimljivo je da subotom kuhinja ne radi za večeru nego se peče meso na gradelama ispred kafića i tako se subotom organizira večera. To rade vjerojatno malo iz đira, onako za promjenu. Treba i to navesti da se u kompleksu rudnika nalazi aerodrom. Ono što me također iznenedilo jest i to koliko se gleda na urednost okoliša u kompleksu rudnika pa su stoga dijelili nagrade onima koji žive u apartmanima i imaju ispred apartmana mali vrt. Naime, tko ima najljepše uređen vrt ima nagradu 7 dana Zanzibara a drugo mjesto 4 dana Serengeti nacionalnog parka i to sve o trošku glavnog gazde rudnika - PANGEA kompanije.

Cijeli kompleks je pod dobrim osiguranjem a šef osiguranja je bivši pripadnik britanskih specijalnih postrojbi SAS. Tko god ulazi ili izlazi iz kompleksa mora se dobro pregledati sa detektorima i pretresti i to važi, bez iznimaka, za apsolutno sve. Ona nekolicina ljudi što radi u postrojenju rudnika u prostoriji gdje se prikuplja zlato, e ti se pregledavaju ono što bi se reklo "do gola" i u slučaju da bilo tko drugi uđe ili izađe iz te prostorije mora se također temeljito pregledati po sistemu "do gole kože" a po potrebi i "ispod gole kože", bez obzira o kome je riječ. Tako je cijeli kompleks rudnika pod naoružanim osiguranjem i nema zajebancije. Eto toliko o TULAWAKA GOLD MINE rudniku i hrvatskoj firmi ENIKON i mom posjetu hrvatima u tom rudniku.

U nedilju sam pošao dalje za Kahamu. Do Kahame je također asfalt i ima nekih 190 km od rudnika, tako je barem pokazao moj kilometar sat na motoru. Kahama je mali gradić koji se nalazi uz glavnu cestu. U Kahami nema asfalta a nisam vidio baš ni turista osim sebe samoga. Ima gostiona koje su nikakve ali imaju, brale, imaju hladne pive a to je najvažnije. Bilo je odma - Miki, složi par ladni piva! Smjestio sam se u hotel Samanga i u Kahami planiram ostati dva do tri dana a onda ili još malo naprid u Tanzaniju ili nazad za Kigali, Ruanda. To ću viditi kako će šunit mom mozgu. Eto pozdrav svima! Idem popit još koju pivu!!!

P.S.
Ako vam nešto nije jasno koristite motorobijev Riječnik koji nedostaje i sve će vam bit jasno. Svaćaš?!

I dođe subota ali ne ova nego ona prije 15 dana. Radili smo party u kući. Bilo je dosta svita. Svi rade za UN osim naravno mene. Bilo je raznih ljudi iz Brazila, Madagaskara, Centralnoafričke Republike, Novog Zelanda, Eritreje, Somalije, Australije, Nigerije, Islanda itd a naravno bio je i klan zvan BIVŠA JUGA koji su činili: Ja (Split) Dušan (Zagreb) i Boban (Zagreb) koji smo iz Hrvatske i trojka iz Srbije, Saša (srbin, Kosovska Mitrovica), jošs jedan Saša(srbin, Niš) i Kastriot (albanac, Priština). Nije bilo međuetničkih sukoba niti smo se tukli, Tko zna, možda bi se mi i tukli samo bilo je i drugih ljudi na partyu pa nam je bilo možda malo neugodno da ljudi nepomisle kako smo divlji i necivilizirani pa smo se stoga ponašali skroz pristojno, he he. U svakom slučaju party je bio uspješan.

Sreo sam u "Face and Face" (gostiona gdje redovito jedem a imaju i internet) jednog australca zove se Matthew. On je u Cape Townu kupio KTM 640 i sad ide za Englesku. Pozva me na piće da malo ćakulamo o našim putešestvijama. Uglavnom, tip se nije mogao čudom načuditi da sam već 10 mjeseci na putu i da sam uspio stići tek na pola puta. Pita me kako to a ja mu kažem tako što za razliku od vas zapadnjaka koji putujete sa planom i programom ja putujem bez plana i programa i tako sve dok ne bankrotiram. A on me pita pa šta ću kad bankrotiram kako se mislim kući vratiti a ja mu kažem - lipo, zvat ću ćaću, mater i brata da mi pošalju para da se mogu kući svojoj vratiti, e!

Evo još malo budaleština koje možete doživiti u ovom dijelu afrike. Kaže mi Jane finac da Jari dolazi u ponedjeljak popodne u 17:00 h sa avionom iz Kigalija u Budjumburu. Ja mu kažem da ću otići po njega na aerodrom da ga iznenadim. Inače Jari je žestoki bajker iz Tamperea u Finskoj, ima tri motora, a ovde radi za UN. Dođem ja u ponedjeljak na aerodrom kad ono na aerodromu mi kažu da ne dolazi nikakav avion danas u 17:00 h. Ništa! Ja odem ća i sutra u Face and Face vidim Jaria i kažem mu da sam ga čeka jučer popodne na aerodromu a on mi kaže da je trebao doći tada i čak mi je pokazao potvrđenu rezervaciju međutim kad je došao na aerodrom u Kigaliju rečeno mu je da je došlo do promjene leta i da avion ide u utorak ujutro jer je tako bolje. Iz čista mira su promjenili plan leta. Vremenske neprilike ne mogu biti razlog jer ovdje nema ni leda ni snijega. Samo zna dobra kiša padat a nije bilo ni kiše u ponedjeljak. Nebi se čudio da je možda razlog npr. da je neki vrač rekao pilotu da ne leti jer je jupiter u svađi sa marsom trli brli itd.

U Africi postoji jedno osnovno i sveto pravilo a prevedeno na hrvatski ono glasi POMALO ROĐO! Uvečer smo Dušan, Jari i ja otišli u La Pirogue na pivo i smijali se svemu tome. Evo još jedna budaleština. Sjedim ja prije nekoliko dana u bašti Face and Face kad priđe mi neki tip i nudi mi Marlboro. Ja mu kažem da me ne zanima jer ja pušim Supermatch (domaće cigarete koje koštaju 500 burundi franaka, oko 0.40 dolara, i imam dojam da ih rade od nuklearnog otpada) a on me zatim pita da li mi treba promjeniti dolara. Iako mi nije trebalo ja ga čisto informativno priupitam a koliko plaća dolar? Inače dolar je malo pao ovih dana u Burundiju pa je oko 1170-1180 BF za jedan dolar i to je zanimljivo jer svugdje u svijetu je dolar malo skočio ovih dana jedino je u Burundiju malo pao. Tip mi kaže 1100. Ja mu kažem da za šankom u Face and Face mijenja po tečaju 1170 a on mi kaže da će mi platiti 1120. Pa ja mu kažem jesi li ti lud čuješ li šta ti govorim. Ovdje u lokalu za šankom plaćaju 1170!!! A on zamisli se malo nako blagoteleći i kaže dobro platit ću ti 1140 i to ti je moja zadnja ponuda.

Nisam imao više riječi da mu kažem bilo šta. Pomislio bi čovik da se on ide zajebavati sa tobom da nisam upoznao dobro njihov mentalitet. Ustvari oni misle, tko zna, da su bijelci pali sa Marsa pa stalno pokušavaju nekakve mafarluke ovi ulični prodavači cigareta i šverceri, ali opet sve je to na svoj način opet skladno i vrlo zanimljivo jer upravo zato što je ovo 100 posto različit svijet od onog u Europi zato sam se ja i uputio u Afriku jer da je ovdje kao u Europi onda bi otiša u Munchen na Oktoberfest. Doduše kad sam već spomenuo Oktoberfest nisam nikad bio na njemu ali kad se vratim iz Afrike idem prvom prilikom na Oktoberfest i naroljat ću se do besvjesti. Nadam se da ću uspjeti naći par bajkera koji će imati volje ići sa mnom na Oktoberfest. Ajmo bajkeri prijavite se!!!

Brate, posla sam ti osam cd-ova poštom. Platio sam poštarinu 4 dolara čak. Kasnije se idem spremati za odlazak u Tanzaniju. Idem tražit ono selo gdje ima navodno hrvata, pa kad i ako nađem selo javit ću šta ima u tom selu i kakvo je raspoloženje među domaćim pučanstvom itd.. A do tada evo malo štiva o mojim putešestvijama proteklih dana u Burundiju.

U prošli ponedjeljak sam istovario motor sa broda, obavio carinu i predigao putovnicu (dali su mi desetodnevnu vizu). Istovar motora je bio poprilično dramatičan. Pošto se ni ovdje u luci u Budjumburi isto nezna tko pije a tko plaća morao sam obići brojne kancelarije i pitati razne ljudi i ovo i ono. Ono što me najviše brinulo kod istovara je to što ovdje u luci nemaju mrežu pa sam morao vezati motor konopom. Ali eto nekako sam ipak uspio istovarit motor.

U hotelu L'albatros sam sreo Dania, svog priku crnca. Dvije večeri smo išli u jedan susjedni kvart, par sto metara od L'albatrosa, u nekakav disko i neku gostionu. Šta da pričam?! Kad smo ušli u gostionu plijenio sam popriličnu pažnju ostalih gostiju jer sam ja bio jedini bijelac u gostioni a tko zna kad je prije mene zadnji put tu uopće došao bijelac i tko zna kad će poslje mene opet tu doći bijelac s obzirom da je to vrhunska rupetina i nalazi se u tragičnom kvartu. Većina ljudi u tom kvartu su doseljenici iz Konga koji su svoju sreću za boljim životom došli potražiti u "naprednom" i "razvijenom" Burundiju. Isto tako čine i većinu gostiju po birtijama u tom kvartu. Bilo je zanimljivo obilaziti sa Danijem ugostiteljske objekte po tom kvartu.

Ustvari on me i zvao da idemo tu u đir a pošto meni gostione nisu mrske, a plus toga sam znatiželjan, nije mi trebalo više od dvije milijarditinke sekunde da prihvatim njegov prijedlog da odemo malo u đir među "raju". Dani je također iz Konga i govori ishavili, kenirwanda, i još dva jezika, nisam uspio zapamtiti koje čini mi se neki domorodački. Najvažnije je da je Dani "čovik od đira" i zna sve đavle i mafarluke po kvartu a i po ciloj Budjumburi. Vlasnik je male trafike u kojoj prodaje raznorazne elektronske potrepštine i dijelove, najviše čipove, satove, kaiše za satove i još kojekakve drkalice i izgleda da mu posao ide neloše. Mogu reći da se ni u gostioni ne trese platit turu pića. Zatim, ne samo što smo plijenili pozornost, ja kao bijelac a Dani kao crnac u društvu Mzungua (stranac na ishaviliju) kad bi došli u gostionu ili disko nego bi isto tako stalno neko htio upast u priču sa nama i gledat se ogrebat za piće ako je moguće tako da te uvik neko pila, jebiga. Cijena slave - kažem ja.

Bila je jedna zanimljiva scena. Sjednemo ja i Dani za stol u gostioni i naručimo pečenu kozletinu i pivo. Nakon par minuta tri tipa za susjednim stolom uhvate se ćakulat sa mnom i Danijem i ja ih, onako, počastim pivom. Kad ovaj jedan se osilio i počeo me pilati da mu platim i pola kila kozletine. Naravno dobio je muda labudova a ne pola kila kozletine a naravno i Dani se odmah umiješao pa ga je i on na domaćem jeziku ispalio itd. Slijedeća scena, kad sam se htio slikati sa Danijem u gostioni odmah su se skočili neki "gosti" i počeli srati i ovo i ono i nedaju da se slikaje ali onda je došao Danijev rođak koji vodi valjda tu gostionu i neznam što im je reka ali su se uglavnom "uznemireni gosti" primirili i ja sam dao fotoaparat Danijevom rođaku da nas slika. Kad ono, Danijev rođak nikako da shvati kako da "okine" sliku ali eto uspio je nekakve dvije slike opaliti.

Uglavnom tako smo ja i Dani dvije večeri obilazili vrhunske rupetine i bilo je skroz zanimljivo. Naravno u svim tim ugostiteljskim objektima cvjeta kurvaluk u svih šesnaest i doslovce ne postoji ženska koja se ne prostituira. U ovom sloju društva to nije ništa tako čudnovato. Ženske normalno izađu uvečer u gostionu, kafić ili disko i ako im neko izjavi želju da bi ih htio "opaliti" i ponudi 5 dolara kešovine tu više nema dileme. Ženska doslovce smatra da bi bilo nenormalno i nemoralno da se "ne opali" za pare. Normalno da sve ženske sanjaju seks sa bijelcem jer se tu može bolje zaraditi. Uočio sam još jednu djelatnost. Tinejdžeri kuhaju jaja i onda obilaze ugostiteljske objekte i prodaju ta kuhana jaja gostima i tako ubiju neku kintu. Nije loše, nije loše!

U srijedu sam se preselio u Dušana. To mi je bolje. Ima dovoljno mjesta u kući, ima dobru okućnicu i mjesta za parkirat motor koliko hoćeš. Cijelo imanje je ograđeno visokim zidom i bodljikavom žicom i kuća je 24 sata pod stražom. Pazi ovo, pošto ima kuhinju možemo brguljati (već smo otišli u shoping i kupili mesa i ostalih potrebština). Tako ove dane u Burundiju provodim kod Dušana i mogu reći da mi je odlično došao. Sredio mi je muktačinu telefon i pozvao me u svoju kuću da ne trošim bezveze na hotel (zvao je on mene i prvi put kad sam bio u Budjumburi ali sam onda bio lijen da se preseljavam iz L'albatrosa ako se sjećate. Inače Dušan je u svojm mladalačkim danima sa biciklom obišao veliki dio hrvatske obale i veliki broj otoka, a sa kanuom dosta hrvatskih rijeka i u duši je veliki avanturist kao i moja malenkost tako da nam nikad nije dosadno. Imamo vikovično uz pivu o čemu divaniti.

U četvrtak sam otiša naći onu konobaricu u Gitegi da je slikam pošto to nisam učinio prošli put a dosta ljudi je izrazilo želju da vidi njenu sliku. I zaprašim ja za Gitegu. Ima oko 100 km ali mi je trebalo skoro dva sata do Gitege jer je raznoraznih vrsta kamikaza po cesti bilo u izobilju. Dođem ja u dotični restoran, sjednem za stol i naručim omlet, kao i prošli put. Kad mi konobar donese omlet ja ga priupitam gdje je konobarica od prije dva tijedna što se "interesirala" za mene. On mi kaže da dolazi na posao za sat vremena. Odlično! I kažem mu da reče konobarici da bih htio sa njom malo popričati kad dođ. Normalno da me konobar nije zaboravio jer nije lako zaboraviti crnog jahača.

Dođe konobarica na posao, konobar joj priopći radosne vijesti i ona sjedne sva radosna i presretna za moj stol. Mi se upoznamo i ja se predstavim kao novinar koji putuje po africi i radi reportaže o malim mjestima u africi i da bi je volio slikati na mom motoru itd, bla, bla, bla i da ću joj za njene manekenske usluge platiti 10 000 burundi franaka (1$= oko 1200 BF). Ona naravno bez razmišljanja prihvati moju poslovnu ponudu i mi se prihvatimo rabote. Uslikao sam dosta slika a i napravio sam jedan trominutni snimak kojeg ćete moći džabe downloadirati sa motorobi.com stranice.

Kad smo završili rabotu ja i konobarica smo sjeli za stol i malo ćakulali uz pivo. Kaže mi da se zove Alica (ili po naški Alisa - u zemlji čudesa), da ima 27 godina i da je završila za nastavnicu francuskog jezika. Prije je predavala u školi ali pošto je plaća očajna, svega 50.000 BF išla je raditi kao konobarica u gostionu, a plaća u gostioni je barem duplo bolja. Dala mi je broj mobitela i rekla da je mogu nazvati u petak pošto će za vikend biti u Budjumburi. Mislim da je jasno što je time htjela reći. Iako je nemam namjeru zvati iz pristojnosti sam uzeo broj telefona. Doduše vidio sam ja puno bolje "bombe" od ženskih po africi od ove konobarice ali mogu reći da i konobarica sasvim "pristojno" izgleda. I evo jučer mi je poslala mail da je u Bujumburi i da zašto joj se nisam javio i da me želi vidit, da svratim do nje i priča li ga priča. Slike i clip ćete vidit za 20-ak dana. Moram ić na "ono" misto, čitamo se sutra!!!

Crni Vrač

Nekidan sam zaboravio nešto ispričati a radi se o vračevima. Naime, dok sam boravio u Kigomi i obilazio raznorazne znamenitosti, tuda ovuda i svuda, ona splićanka Zorica mi je rekla da u Ujijiu ima i vračeva. Ja ih nisam išao tražiti jer me te budale ne zanimaju niti mi se slušaju njihove budalaštine. U biti ja sam vidio vrača kad sam u Kongu išao za Burinje i stekao sam svoje mišljenje o njima a to je da su oni seoski klošari koji narodu prodaju "muda za bubrige" a s obzirom da budala i naivčina koji viruju u te budaleštine ne fali, njima bit će "biznis" ide super divno krasno i bajno. Zorica mi je ispričala jednu priču kako su u Kasulu (mjesto nekih stotinjak kilometara, čini mi se, od Kigome) nekom crncu ukrali agregat neki jebivjetri i on je raširio priču po selu da ide u Ujiji platiti vraču (neznam koliko koštaju vračarske usluge) da vrač izvrača da grom ubije one koji su mu ukrali agregat ako ga ne vrate prije nego se on vrati nazad u Kasulu. I zamisli, kad se vratio kući našao je agregat u dvorištu. I sad zamislite koliko je vrač "opasan". Čak ga se i lopovi boje.

Međutim nije to ništa. Ja iz Konga raspolažem sa mnogo "luđim" informacijama. Znate li vi da je bivši predsjednik Konga, Mabuto, koji je među ostalim i otrovao svoju ženu kad se trebao sastati sa Miterandom (bivši francuski predsjednik, kako li se već točno piše nemam pojma) platio jednom vraču u Kongu 4 milijuna dolara i dvije pločice zlata (dobro ste pročitali) da baci čaračinu na sastanak sa Miterandom da bude što uspješniji. A jedna druga budaletina u Kongu koja je, možebiti za vrijeme Mabuta, obnašala dužnost guvernera banke ili čuvara državne blagajne ili tako nešto također koristio "usluge" vrača.

Taj idiot i kreten je tražio od vrača da mu kaže šta da uradi da što bolje posluje sa bankom. Vrač mu je nakon rituala proricanja rekao da mora zaklat kozu i rasjeć je na komade i svaki komad zakopati u određenom dijelu grada a onda kad padne noć mora obaći neka groblja ili grobove i to tako da se u točno određeno vrijeme mora pojaviti na svakom groblju ili grobu. Taj kvazi-bankar je naravno poslušao vrača i onda prvo zaklao i raskomada kozu i pokopao je u dijelovima na različita mjesta u gradu a onda cilu noć trčao po grobljima. Ali ono što je žalosno to je to da i dan danas u ovim djelovima Afrike ima jako puno budala i to iz svih slojeva društva, od najvećeg bogataša do najjadnijeg siromaha, koji vjeruje u vračeve i vradžbine.

Pozdrav iz prevruće afrike!!!

U pokušaju da jučer pošalje par slika i nešto teksta preko interneta Robi je dobio slom živaca. Em je nestajalo struje, em je kompjuter blokirao svako malo, em je miš bio u šoku jer je prahistorični sa kuglom a ne optički a telefonske veze su bile u totalnom rasulu. I to se sve događalo u nekoj Internet Gostionici u kojoj radi neki crnac koji je, kako kaže Robi, umno poremećen jer mu je rekao da za 10 dolara on može "sredit" da se za 30-ak minuta pošalje cijeli CD - 700 MB (dobro ste pročitali) na moj mail. E onda je Robertu pa mrak na oči i za malo je nastao BLACK OUT u centralnoj Africi. Srećom, taman tada je naišao neki lik iz Australije koji putuje iz Cape Towna u Europu, skužio da je tu "predsjednik sindikata samostalnih bajkera Hrvatske" Robi, te ga pozvao na čašicu razgovora u svezi i glede standardnih bajkerskih priča.

Danas šalje najobičnijom poštom cd-ove sa slikama (kaže da ih ima bilion) jer su mu u DHL-u tražili za 1 cd nevjerojatnih 75 dolara. I na kraju poručuje štovanom čitateljstvu da budu strpljivi glede i u svezi izvještavanja iz i o Africi jer je to u ovakvim okolnostima, jednostavno rečeno, turbo problematično. Budite pozdravljeni!!!

Livingstone & Stanley

U srijedu 23/03/2005 sam otišao posjetiti Ujiji. To je malo selo koje oni zovu gradom, desetak kilometara od Kigome gdje su se sastali Livingstone i Stanley. Dakle, posjeta memorijalnom centru Livingstone u Ujijiju me koštala 10$. 2$ sam dao za ući u memorijalni centar zatim 5$ sam dao čoviku koji vodi memorijalni centar a ujedno drži predavanja o Livingstonu a čini mi se da je i jedini zaposleni u memorijalnom centru. Onda sam mu dao 3 dolara manče da budem komodan oko vremena i slikavanja.

Prvo je on meni održao dvadesetminutno predavanje na engleskom. Ja, da iskreno kažem, ja ga nisam razumio 70% zato što sam glup k'o top što se tiče stranih jezika a i nije me ubila ni velika škola pa je moj engleski očajan ali čini mi se da ni ovaj "predavač" nije vele bolji od mene. Ja sam tako od cile njegove predike skonta da se Livingstone iskrcao i živio u Ujijiu na jezeru Tanganjika, da je Stanley novinar koji ga je išao tražiti i našao ga tu u Ujijiu pa su se oni tako dakle sastali u Ujijiu i da je Livingstone umra od malarije. Ja smo se i predavač na kraju zamalo, zavadili i pošajbali. Naime ja sam počeo slikavati i nikako da slikam onako kako ja hoću jer su se predavač i jedan njegov što kopa vrta stalno "ubacivali" u kadar. Onda sam ja šenija i reka njemu i tome što okopava vrta da mi se "čiste" iz kadra jer želim slikat kuću i moj motor a da me njih dvojica ne zanimaju na slici.

A oni onda digli nosine i ofendili se. Pitam ga ja što ti nije pravo?! Dao sam mu tri dolara manče da slikajem što je mene volja a on onda onako bit će gologuz na pare kaže meni, kao u tom stilu, da se previše zadržavam u memorijalnom centru. Ne bi da još milijun ljudi čeka na posjetu. Ja sam vjerovatno jedini što je danas uopće i došao u posjetu i proveo možda sat vremena. Počeo pizdit da bi mu treba dati još para. Ja mu kažem da mu od još para nema ništa. Jedino me može ugristi za govno ako hoće, i počastio ga sa par, za takvu prigodu, ruralnih hrvatskih riječi. Kasnije mi je dao knjigu posjeta da napišem svoje ime prezime itd i dam svoj komentar, Ja sam naravno, ispunio sve na hrvatskom a on me pita na kojem jeziku sam to napisao. Ja mu kažem - Na hrvatskom, ta neću valjda na svahiliju! On opet diga nosinu do plafona.

Što se tiče Livingstona ima još nešto. Ja sam načuo da ima škola u ovom "kraju" koja se zove dr. Livingstone pa sam je iša potražiti. Međutim, bilo bi bolje da nisam. Pitao sam možda nekih 15-20 domaćih ljudi ovdje koji su mi se učinili onako "pametni" ima li i gdje se nalazi škola dr. Livingstone ali nitko od njih da mi kaže točno ima li ili nema i ako ima gdje se nalazi nego se i oni iako cili život žive u Kigomi misle i nagađaju gdje bi mogla biti škola. Ma nebi da je Kigoma k'o Ciudad de Mexico a ne gradić veličine Stobreča. Tako sam dobivao razne odgovore na moje jednostavno pitanje. Neki misle da je tamo neki da je onamo neki da je gori neki da je doli a neki su mi rekli da im se "čini" da se nalazi u Ujijiu.

Odem ja u Ujiji, kad, tamo se njima "čini" da se škola nalazi u Kigomi. Ja opet nazad u Kigomu i onako putem se mislim i kažem sam sebi pa veća sam ja budala od njih što sam zajunija naći školu a škole bit će i nema. Ništa! Vratim se ja nazad u Kigomu i tamo mi opet jedna budala kaže da se škola nalazi dva kilometra od Beach hotela gdje sam odsjeo, a ja još veća budala od njega koja je naumila naći vjerovatno nepostojeću školu odem sa motorom i tamo i zamislite naiđem na školu. Uđem sa motorom u dvorište a oko mene se odmah sjatiše. Pitam jednog tipa što zna par riječi engleskog da li je ovo škola dr. Livingstone a on mi kaže da nije da se sada zove Boga pitaj kako ali da se nekad zvala dr. Livingstone.

Mrak mi je pao na oči! Sad mi više ništa nije bilo jasno. Ispada da se škola nekad zvala po Livingstonu a onda su izbrisali njegovo ime iz naziva i nazvali školu drugačije. Malo čudno s obzirom da je Livingstone dika ovog kraja. Uglavnom na kraju mi ništa više nije bilo jasno i ja odem ća. Kasnije, pričam jednom tipu o svojim "istraživačkim" radnjama po pitanju Livingstonove škole i on mi kaže da mu se "čini" da ima jedna škola u jednom selu prema Kasulu koja se zove dr.Livingstone. Kažem mu ja neka mu je ćaća ide tražit. Ja bogami neću! Meni je više pun kurac i Livingstona i škole. Uglavnom, nešto sam zaključio. Možda u ovom kraju i "postoji" nekakva škola koja je napravljena prije 10, 20 ili 30 godina i nosi ime dr.Livingstone ali to mene u biti i nije zanimalo.

Mene je cijelo vrijeme zanimalo i ja sam cijelo vrijeme "istraživao" da li postoji neka škola koju je osobno Livingstone osnovao i danas nosi njemu u čast ime ali koliko sam ja uspio "istražiti" izgleda da nema jer da je ima, pa to bi bilo ipak malo "popularno" i valjda bi ljudi znali da je ima i gdje se nalazi. Tako sam ja nekako na kraju "mudro" zaključio nakon mog "istraživanja ruda i gubljenja vremena". A sad, tko zna, možda opet škola i postoji?! Ali je ja bome nisam uspio naći. Inače, ovdje, u ovom kraju je zanimljivo i to da ljudi jako loše u prosjeku govore engleski a ogroman dio ljudi uopće nezna ni beknit na engleskom što je po meni ipak malo čudno s obzirom da su ipak bili engleska kolonija. Ja sam od totalnog autsajdera što se tiče engleskog ipak u ovih deset mjeseci naučio zavidnu količinu riječi. Sad još moram naučiti slagati rečenice. No, pustimo to na stranu, evo malo riječi i izraza na svahiliju ako koga zanima!

stranac - muzungu
zdravo! - hello! (kao i na engleskom)
dobro jutro! - abari da asuguji!
dobar dan! - abari da mćana!
dobra večer! - abari da joni!
laku noć! - alamsik!
kako ste? - uđambo?
ja sam dobro - sijambo
dobro - jambo
gdje idete? - una kvenda vapi?
vi ste lijepa cura - vinti mzuri
ja sam robert - mimi robert
tata - baba
mama - mama
brat - kaka
sestra - dada
prijatelj - rafiki
volim te - nakupenda
stranac ne razumje svahili - muzungu haddjui svahili
kako se zoveš? - di na lako nani
koliko godina imaš? - una umri gani
ja imam 30 godina - nina niaka ferafini
gdje živiš? - una iši vapi
ja živim u kigomi - nina iši kigoma

Nazivi mjeseci u godini:
mjesec - muezi
siječanj - uakvanza
veljača - pili
ožujak - tatu
travanj - nne
svibanj - tano
lipanj - sita
srpanj - saba
kolovoz - nane
rujan - tisa
listopad - kumi
studeni - kuminamodja
prosinac - kuminambiri

brojevi:
1 - modja
2 - bili
3 - tatu
4 - nne
5 - tano
6 - sita
7 - saba
8 - nane
9 - tisa
10 - kumi

Primjetili ste da su imena brojeva i mjeseci isti. Pretpostavljam kad izgovaraju mjesece da kažu, naprimjer za siječanj - mjesec siječanj ili za svibanj - mjesec peti. Mislim da mjesec naglašavaju jer im osim siječnja i veljače svi ostali mjeseci u godini imaju iste nazive kao i brojevi.

Pozdrav svima od Roberta! Sijambo!!!

San jedne afričke noći

I priča Robi da je bilo veselo i da su malo popili i da je onda išao spavati i da je zaspa ka' top i usnuo san...

U Norveškoj socijalni nemiri. Na pomolu je državni udar. Združene vojne snage Ruande, Konga i Burundija spremaju se svakog časa na vojnu intervenciju u svrhu sprječavanja rata i mogućeg genocida dok su se vlade Etiopije i Eritreje dogovorile da pošalju humanitarnu pomoć u Norvešku, u hrani, odjeći i lijekovima u vrijednosti sto bilijardi dolara zbog pouzdanih i provjerenih informacija da zbog katastrofalnog i očajnog siromaštva ljudi u toj skandinavskoj zemlji zbog nestabilne političke situacije uzrokovane stoljetnom diktaturom umiru od gladi, najobičnijih bolesti i smrzavanja uzrokovanog velikom hladnoćom. Posjetom stranice www.motorobi.com i motorobi.blog.hr dajte i vi svoju moralnu podršku napaćenom narodu Norveške da izdrži do kraja...

KLAANGGGGG! I pade Robi sa kreveta i dođe k sebi i shvati da je to ipak bio samo san!!!