To je bio utralan, a sada slijedi neutralan opis umjetničkog djela. Na šta to stvarno sliči. Scena: postariji, naoko ozbiljan čovjek šeta gradom. Jednog dana naiđe na kutiju. Kutija je velika i nekako crvenkasta. Tko li ju je tu ostavio? Svakog dana prolazi pored nje. Trećeg dana zastaje i ogleda se. Ne žureći, kao slučajno, napravi krug oko kutije. Petog dana prilazi. Zagleda je sa svih strana. Zatvorena je. Sedmi dan ispruži ruku i dotakne je. Glatka, hladna stijenka. Osloni se dlanom na poklopac. Kutija je jednako šutljiva i nepristupačna. Što li je unutra? Frustriran, lupka prstima po poklopcu. Prolaze dani, kutija jednako stoji. Kad bi bar netko došao po nju. Naposlijetku se odlučuje. Još jednom se ogleda, kao da da se bori s nečistom savjesti...
Pandora. Mitska glupača kojoj su lijepo rekli: ne otvaraj tu kutiju. Keep away from the f***ing box. Al zakurac. U mašti je vidim kako šetka okolo kutije, ogleda je, virka, gladi joj strane, kucka po poklopcu...
Oprosti, Louise Brooks, oprosti i ti, herr Pabst, oprostite OMD što vas stavljam u isti post s onim blesastim muljavcem.
Jednoga dana, oni će svoj spomenik kolektivnom ludilu uz minimalni trošak i sasvim sitne kozmetičke preinake ipak moći zamijeniti nečim korisnim. Američke penzionere s kruzera koji nekim slučajem u obilazak Trogira krenu starom kaštelanskom cestom iznenadit će poznati lik. "Oh, look - isn't it Roy Orbison?!", uzviknut će vitalna baka u šarenoj bluzi. Minibus će parkirati, a vodič će razmiljelim turistima objasniti kako je spomenik velikom američkom pjevaču još za njegova života podigao vrijedni kaštelanski puk u sjećanje na svog mještanina Franu koji je pobjegavši od komunizma emigrirao u SAD. Slijedeći svoj američki san, promijenio je niz zanimanja, pa je sticajem okolnosti, jedno vrijeme radio kao berač pamuka i vozač kamiona u Louisiani i Tennesseeu. Kao i svi Kaštelani, i Frane je imao divan glas i često bi nakon napornog radnog dana uz gitaru sjetno zapjevao: "Marice divojko" ili "Lijepa su lijepa moja Kaštela".
Jedne večeri tako, prišao mu je neki mladi momak, što je razvozio kabele za lokalnu elektranu, i koji je zainteresirano slušao taj neobični zvuk: "It sounds like doowop, but it's somewhat different". Frane mu je otpjevao još par klapskih pjesama i na svom mu lošem engleskom raznježeno pričao o sedam Kaštela, sedam bijelih labudova. Nekoliko godina poslije slučajno je na ulici u Memphisu opet nabasao na tog dečka, samo što taj više nije bio vozač, nego slavna zvijezda.
"Elvis?", zapitat će u nevjerici turisti. "The King himself", potvrdit će ozbilljno vodič.
Prepoznali su se i Elvis ga je odveo u šetnju Sun studijem. Iako su im muzički afiniteti bili različiti, Elvis nikada nije zaboravio osjećaje koje su mu izmamili umilni zvuci priprostih dalmatinskih težaka. "Imam prijatelja, kojemu je karijera u krizi", povjerio je Frani. Pedesetima se bližio kraj i zlatna era rockabillyja je počela blijediti. Među izvođačima u silazu bio je i mladi Roy Orbison. U trenutku kad ga je Elvis upoznao sa Franom, očajnički je tražio novi stil. Nadareni je Orbison odmah shvatio potencijal novog žanra. Jedna od prvih romantičnih balada koje je skladao bila je izravno inspirirana Franinim zanesenim sjećanjima na njegova prelijepa Kaštela. "The rest is, of course, history".
"And what happened to Frane?", pitat će američki turisti.
"Na kraju se obogatio. Roy se stalno vraćao dalmatinskoj pjesmarici kao vrelu svoje inspiracije, a i sam Kralj je uvijek jako cijenio melodijske linije našega naroda. Frane nikad više nije vidio svoj siromašni zavičaj, ali je svojim suseljanima sve do smrti slao izdašne donacije. Većina ovih kuća, i sve škole u Kaštelima sagrađeni su od tih novaca", završit će svoju priču vodič.
Turisti će snimiti svoje fotografije i vratiti se u minibus.
A manje sretnim i dalekovidim provincijama ostat će ovo:
Ovu stvar sam prvi put čuo u prvoj polovini devedesetih, jednog ljeta kad smo moj kolega i prijatelj Dž. i ja prčkali po njegovoj kolekciji ploča u Postirima. Dž. je sedamdesetih studirao u Beogradu, i tu je ploču, kao i dosta drugih, pronašao na lageru PGP RTB. Sam lager je izgleda bio oveća prostorija u kojoj su odlagali ploče oštećene u proizvodnji, prije nego ih odvezu u otpad ili reciklažu - pričao je kako je pod te Aladinove pećine doslovno bio pokriven pločama. Na nekim je pločama greška u narezu bila zanemariva, na nekima problematičan uopće nije bio muzički zapis, nego neki detalj na naljepnici ili omotu - činjenica je da su se tom riznicom muvali diskofili, koji su tu nerijetko nalazili prave izgubljene bisere.
Snimka je iz 1963. i predstavlja korektnu, ali i neponovljivo šarmantnu verziju pjesme Gisella Rocca Granate. Kao sjećanje na mog prijatelja Dž. koji bi, da je živ, juče navršio šest banki.
Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer
ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...
1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.
