Jedan članak
|
Ako vam se čini da je pomalo jeftino ili sirovo (što kažu kod nas dolje, grezo) prodavati priču služeći se sisama i guzicama (i čunama, naravno, moram misliti i na dame, a i da budem iskren, cilj mi uopće nije da me počnu obilaziti napaljeni mamlazi), sjetite se ozbiljnih novina, poput nekadašnjeg Starta, koji je imao potpuno istu taktiku. Osim toga, nema ništa ružno ni prosto u ljudskom tijelu. Evo sad članka, ustvari, dijela kolumne Heni Erceg iz novog Ferala, koji se zgodno nadovezuje na moj prošli (unsexy) članak.  Heni ERCEG GLEDE & UNATOČ PODSTANARI 31. kolovoza, 2006. Doktora Vojislava Maksimovića, Beograđanina po porijeklu, a Splićanina po životnom opredjeljenju, upoznala sam na početku 1990., kada je operirao i liječio moju teško bolesnu majku. Skroman, obrazovan i poznat kao izvrstan kirurg u splitskoj Vojnoj bolnici, tih dana nije ni slutio da će uskoro, već za koji mjesec, ne samo njegova karijera, nego i goli život doći u pitanje. Bilo je to vrijeme kada je bio dovoljan samo jedan novinski tekst - a bilo ih je, da se ne lažemo, na stotine - jedna potjernica temeljena na gomili lažnih konstrukcija, da bi se najprije čitave časne biografije zavaljale u blatu, e kako bi se nakon toga mogle kotrljati i glave. Dr. Maksimović optužen je za svakovrsno neprijateljsko djelovanje, kasnije ustanovilo se da su Tuđmanova udarna novinarska pera pomiješala, dakako svjesno, dva čovjeka istoga imena i prezimena, te da se ne radi o smrtnim grijesima ovoga, splitskoga liječnika, no bilo je prekasno. U osvit svoga hapšenja, dr. Maksimović napustio je Split, u njihovom nevelikom stanu, što je ujedno bila i jedina imovina dvoje uglednih liječnika, ostala je doktorica Maksimović uvjerena da će, kao Hrvatica, uspjeti sačuvati stan za svoju obitelj. Prevarila se, dakako, ubrzo je, nakon beskrajnog šikaniranja, i sama otišla u Francusku, gdje je doktor Maksimović nastavio svoju karijeru vrhunskoga kirurga. A stan? Pogađate već, u njega se, kao i u svih ostalih nekoliko tisuća splitskih stanova u kojima su živjeli građani Srbi, uselio netko od "naših". Niti petnaest godina kasnije nitko u ovoj zemlji nije, međutim, pozvao bračni par Maksimović da se vrati, nitko im se nije ispričao, nitko nije smatrao da su dva izvrsna liječnika dobrodošla državi koja se takvima baš ne može pohvaliti. Ali, budući da hrvatska vlada stalno radi na svom demokratskom liftingu, onda će Hrvatska, tj. svi mi, svojim, kako ih vlast naziva, izbjeglim Srbima, sve tamo do 2011. graditi stanove, na koje, međutim, oni neće imati stanarsko pravo, što su ga stekli svi ostali poželjne nacionalnosti, i još, smještat će ih na posebno određena područja, ne, neće ih ograditi žicom, nego će se samo znati tko je tko u kojemu gradu, pa se, eto, i bračni par Maksimović može vratiti kako bi još jednom iskusili sve divote stigmatizacije po nacionalnoj osnovi. No da vidimo zašto hrvatska vlada te građane Hrvatske naziva izbjeglicama? Lukavo je to, naime, ali lažno, jer Srbi u Splitu, Zagrebu, Zadru..., a radi se ovdje upravo o desecima tisuća takvih građana, nikako nisu dobrovoljne izbjeglice, nego su to ljudi mahom protjerani iz svojih domova na najgrublji način, najčešće i pod prijetnjom smrću, baš kao dr. Vojkan Maksimović, tek jedan iz duge kolone prognanih stanara čitavih gradskih četvrti Splita, koje su u samo nekoliko mjeseci, još prije početka rata u Hrvatskoj, promijenile nacionalnu i svaku drugu strukturu. Nuditi im danas mogućnost povratka u neke getoizirane gradske četvrti, umjesto u njihove nekadašnje stanove, oduzimati im još i pravo otkupa tih budućih stanova, znači još jednu licemjernu, kvazidemokratsku, a zapravo od Evropske Unije iznuđenu, Sanaderovu odredbu. Koja čak ni takva, nepravedna i vjerojatno protuustavna, ne nailazi na odobravanje onih skupina koje u ovoj zemlji i danas imaju važnu riječ. Pa su se na noge digle one puste udruge ovih i onih, od dragovoljaca do udovica, među kojima su sigurno i sadašnji vlasnici nekadašnjeg stana doktora Vojkana i Maje Maksimović, koji se već poznatom retorikom protive povratku onih koji su iz Hrvatske "pobjegli". Pa nešto pompoznog naziva "generalski zbor" traži javne popise svih četiri tisuće onih za koje će se u hrvatskim gradovima graditi stanovi. A što bi bilo da se dogodi nemoguće, a na što upozorava Milorad Pupovac, da recimo netko iz izbjegličkih udruga zatraži popis onih koji su se uselili u njihove, srpske, stanove? Pa dogodila bi se javna potvrda da je "rat" još i prije rata, naročito u velikim gradovima, bio zapravo sjajno sredstvo za otimačinu tuđe imovine, stanova, kuća... Tako suština Sanaderove odredbe o davanju stanova na korištenje ljudima koji su stanove jednom imali počiva na ciničnoj pretpostavci da je doktor Maksimović svakako trebao ostati u Hrvatskoj, kako bi dokazao lojalnost, ali i dijelio sudbinu onih koji nisu otišli, na primjer obitelji Zec, kojoj su onda merčepovci omogućili odlazak na onaj svijet, ili obitelji Olujić koju su jedne noći posjetili HOS-ovci i pobili oca, majku i dvoje male djece, ili onih građana Splita koji također nisu otišli, pa su im u splitskoj Lori puštali struju kroz tijelo... |
