Zbilja?

SOUNDTRACK: Otvoreni (nadam se da će pustit John Travoltu...)


Morate bit stvarno glupi i maloumni da zaboravite ponijet fotić kad se u vašoj selendri događa spektakl. Kao naprimjer ja.

Ali sada kada malo bolje razmislim, bilo bi zbilja nemoguće slikati usred onog što se događalo. Jer, eto, povodom jednog sportskog događaja naša selendra je organizirala koncert! IDEEEEŠ!

Nisam baš imala neki plan, samo sam znala da ću bit tamo, a s kim i kako, nije me zanimalo. Tako sam se u 8 otišla nać s blizancima i još jednim frajerom. Otišli smo u Kafetin, popili pivicu i onda sam ja otišla dole. Budući da je program počeo u 8, profulala sam taj jedan lokalni bend koji mi, ak ćemo iskreno, i nije toliko zanimljiv i došla usred nastupa jednog drugog lokalnog benda. Svirali su Take Me Out od Franz Ferdinand :)

E ondaaa, onda je krenulo za stvarno. Na pozornicu su se popeli frajeri iz St!llnessa i poslije 2 pjesme ja sam bila paf! Inače njihova glazba baš i nije moj đir, ali su jako dobar live band tako da se i bez poznavanja ikoje pjesme uspijete dobro iskakat. Malo sam puno vrištala jer su mi bili baš dobri :P

Negdje usred St!llnessa sam se prikrpala bivšem šulkolegi i još jednom frajeru (Mr Blond) pa smo malo divljali... šulkolega je častio hladnim pivom :P
Onda se jedan frajer sjetio da bi ga mogli otić pokupit u grad pa dok smo čekali šulkolegu da ga pokupi iz birca, ja i Mr Blond smo sjeli na autobusnu stanicu. I tako, sjedimo mi, uživamo u onim pivicama, kad evo policije, hihihi... falili su mi. Nisam dugo imala posla s njima. Ali nisu nam ništa (meni ni ne mogu kad sam skoro punoljetna al Blond ima samo 15), samo su nam rekli da ne ostavimo flaše na cesti :P

Vratili smo se kasnije da bi stigli kad su Mile i Hladno Pivo već počeli tamburat. Aaaaah, svirali su KONOBARA! Mislila sam da ću se killnut... netko mi je skoro izbio bubreg u poganju. Bilo je super, malo prekratno i bis je nekako bio dosadan. I izgubila sam svoj crveni (liverpulski, naravno) upaljač negdje usred Supermana :(

Negdje predkraj mi se prikrpao pijani konobar (ali ne onaj zbog kojeg sam se mislila killnut) koji me tražio upaljač da si može otvorit pivu, a ja nisam imala...tek drugi dan sam se sjetila da uvijek nosim otvarač za pivu u novčaniku. A jbg.
I eto, poslije koncerta smo se ja i pijani konobar uputili u lokalni cajkabar (ne zna jesam ja vukla njega il on mene). Tamo sam našla dio svoje ekipe pa sam još malo partijala s njima. Bio je onaj čudan bivši od pred nekoliko postova. Usudio se tražit me cigaru. I plesao sa mnom na Azru.

I onda sam otišla kući prije nego što se napijem ko blesava i napravim neku glupost.

Avioni su kul. Bijah na Plesu jučer, čekali smo tetku da stigne :P

Bog blagoslovio one koji su prosvjedovali danas protiv državne mature!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

U petak sam otišla u knjižnicu. Bilo je negje oko 2 sata, ja sam kopala po polici sa novim knjigama kada je u knjižnicu ušetao ON! Nema puno više od 20, visok je, crna kovrčava kosa, frajer prezgodan!

U KNJIŽNICI!!!!!!!!!!!!

Jaooo, ja nisam mogla k sebi doć. Što tako zgodan frajer radi u knjižnici?
Ameeee, ubit ću se ako ga nikad više ne vidim!!

(Cure su zaključile da je gay. Meni se uopće nije doimao ko gay. Čak je prolistao one knjige koje sam ja ostavila na stolu da ih vratim. I kad sam čekala u redu da podignem knjige koje sam izabrala gledao je u mene! Nema frajer jednostavno držanje za gaya. Onda smo došli do zaključka da sigurno ima curu.)

Sanjala sam noćas da sam se spetljala s nekim frajerom. Nekim Kristijanom. Nikad frajera u životu vidila. Bio je u trapericama, maslinastozelenoj majici dugih rukava i imao je svjetlosmeđu kosu. I bio je prekrasan. K vragu.

Nadam se da ću jednog dana naići na njih... na frajera iz knjižnice ili na Kristijana.

Ah, nisam ja te sreće.

Post pišem u svrhu promocije jedne internetske udruge, da vam kažem što je Alex Turner napravio, da izrazim svoje nezadovoljstvo ovim životom i da si odgodim prokleto učenje kemije i matematike. Ahem.

SOUNDTRACK: The Last Shadow Puppets --- The Age of the Understatement (jeste, album!)


Oki, da krenem...

Daklem, prije nego vam već totalno dosadim sa Herojima i neprestanim spominjanjem istih, iskoristit ću ovaj blog da vam kažem nešto o Sylarovoj armiji iliti SArmy iliti po naške sarmi.

Jedan od glavnih likova u toj seriji je dotični Sylar rođen kao najobičniji i ništa poseban Gabriel Gray koji je život nastavio očevim stopama i postao ništa više nego obični i ništa poseban urar dok mu jednog dana jedan doktor nije pokucao na vrata i Gabriel je shvatio da on zapravo i nije običan i da je više nego poseban. Uvjeren da to radi za opće dobro, Gabriel je promijenio svoje ime u Sylar i odlučio pronaći ostale slične njemu, neobične i posebne. Na putu je, jelte, malo prolupao i počeo raditi loše stvari.

Sylar je jedan od najzamljivijih likova koji je pun misterija i tajni i zapravo ne znamo toliko o njemu koliko mislimo da znamo. Veoma je fascinatnan. A znate kako cure uvijek padaju na loše frajere? Pa, nekolicina cura (a i drugih ljudi) prije nekoliko mjeseci je pala na Sylarov šarm i na forumu stranice 9th Wonders.com otvorila temu ljubitelja Sylara. Kako je grupica istomišljenika rasla, tako ih je jedna od njih nazvala Sylarovom armijom. I SArmy je stvorena!

Svrha?

Pa eto, jedna od glavnih zadaća je da se zaštiti Sylar i njegovo ime općenito, znači upozorenjem svakoga tko ga blati (jer on zapravo i nije kriv što je toliko poremećen!). Nešto kasnije su odlučili da se počnu baviti i dobrotvornim radom i to podržavajući one dobrotvorne organizacije koje podržava Zachary Quinto, briljantni mladi glumac koji je utjelovio lik Sylara. Jedna od tih organizacija je i Give Life organizacija koja se bavi prikupljanjem krvi i organa (doduše samo za Amerikance), tako da štogod kupite u njihovoj službenoj web trgovini ide u humanitarne svrhe!

Ukoliko još zbilja nemate pojma tko je Sylar, prebacite si na Novu ponedjeljkom navečer u 11 sati kada se Heroji prikazuju kod nas. A možete koristiti i Heroeswiki.com. Ovaj tjedan je organiziran kao tjedan promocije same armije te sam se ja, eto, kao član, odlučila napisati o njima nešto na blogu.

Sve što vas zanima možete saznati na njihovoj službenoj stranici Sylar's Army.com i na njihovom myspaceu (čiji link možete nać sa strane u boxu). Da bi se pridružili trebate se samo registrirati na forum i zatražiti da vas stave na listu.

A i da si ne bi mislili, dokaz da i sam Zach podupire cijelu stvar:



Daklem, ak ste željni i ak volite Sylara... pridružite se, vak i jonak vas niš ne košta!

Because every villain needs a legion of evil supporters.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Što se tiče mladog gospodina Alexa Turnera, ne znam dal znate, al upravo je izišao album njegovog side projekta zvanog The Last Shadow Puppets koji je napravio zajedno sa kolegom Milesom Kaneom iz The Rascalsa.

Ono što smo čuli na prvom singlu 'The Age of the Understatement' je bio bombastičan zvuk a la Muse, al na kraju smo dobili album koji zvuči kao soundtrack neke romantično-mafijaške drame. Meni se zapravo i sviđa, preporučujem Separate And Ever Deadly i My Mistakes Were Made For You.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Baš si i nisam najbolje zadnih nekoliko dana. Nekakva me užasna depra uhvatila i ništa mi se ne da i sva sam bezvoljna. Ne mogu spavat jer mi srce lupa 100 na sat, bojim se proklete škole i svih užasnih ocjena koje sam tamo nakupila a za ispravak kojih sam jednostavno prelijena da naučim. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAH!

Dobit ću pare od T-Coma. Što znači... ŠOPING do iznemoglosti!!

No, bilo bi vrijeme da se ja vratim HNO3 i kružnicama.

Konvertira mi se finale prve sezone Heroesa u format prihvatljiv iPodu, pa dok čekam...

SOUNDTRACK: Travis --- Perfect Heaven Space (na repeat)

Zbilja ne razumijem zašto je ta pjesma samo bonus track kad je tako savršena.

Ne osjećam se dobro danas. Valjda tlak ili tko zna što. Biometeorologija. I sve što pojedem čini moj želudac jednim veoma bolnim mjestom. Tako da sam gladna, ali ne želim jest jer će mi bit zlo.

Uhvatilo me nešto, nekakvo... nekakav dodir sa stvarnošću. Znate, super je kada nekoliko dana živite u zabludi da je sve super i da je sve divno i krasno i da ste sretni, kada nonstop razmišljate o toj jednoj stvari koja vas čini toliko sretnima... ali onda samo najednom cijeli taj hype prođe i opet se osjećate nekako mali, ništavni, razočarani, isti oni luzeri kakvi ste bili i prije nego vas je zahvatio hype.

Moj problem je što sam užasno naivna i što mislim da će se neke stvari dogoditi. Stvari za koje nema šanse da se dogode. Ali uvijek me ponese. Uvijek se uživim, i uvijek se previše uživim u to. Još kada nađen nekog zainteresiranog za tu stvar, onda davim i davim i davim.

I onda mi bude žao, al onda mi je blesavo reć 'Sorry što sam te davila'.

Nekako se bojim ljudi. Bojim se reći im nešto, bojim se njihovih reakcija. Bojim se da ću ono što ću reći ispasti ultramegaekstra glupo i da će mi spustiti i da ću... na - beeep.

Tako sam danas rekla nešto nekome što baš i nisam smjela reć, al čuj, ja tebi objašnjavam da se silicij veže na kisik a ne za vodik i zato piše HO a ne OH, a ti mi samo kažeš da začepim i da se ne derem. I ti onda opet 'A zašto HO? Zašto ne OH?'

PA ZATO JER SE JEBENI VODIK NE MOŽE VEZAT NA SILICIJ JER IMA SAMO JEDAN ELEKTRON S KOJIM JE VEĆ VEZAN ZA KISIK I ZBOG PROKLETE ENERGIJE I ELEKTRONEGATIVNOSTI!

I onda se profa naljutila jer neki nisu mogli to skužit i rekla nam da moramo prikazat reakciju dobivanja i strukturnu formulu tetrasilicijske kiseline i onda mi nije dala da ja to rješim na ploči iz razloga što ona zna da ja to znam.

A sve to uz jedinicu iz kemije iz testa koju imam.

Neki ljudi me zbilja iznenade. Baš kad prestaneš vjerovat da su tupavi, oni se ponovo iskažu.
Da ne spominjemo još onu dosadnu spodobu koja sjedi iza mene i ne kuži da me apsolutno ne tangira išta što ona kaže. Ali ja nju pustim da kaže svoje do kraja, a ona mene prekida.
Nije da joj imam išta za reć, samo...

Moram se smirit prije nego mi opet počne ić krv iz nosa.

Isprintala sam sliku od Zacharya Quinta (iliti sexy Sylara iz Heroesa) i stavila je na pano. I to OVU sliku.
Eto, da mi život u školi bude ugodniji.
Neki su pogledavali s vremena na vrijeme, neki su pogledavali i preokretali očima, neki su buljili, a profa iz sociologije je bila izvan sebe i hiperventilirajući i sa priglupim osmjehom na licu upitala ''A tkoho jehe to na slihici?!'
Žena se toliko uzbudila da nije mogla ni divanit kak se spada, ha ha ha!

''Profka, jel gledate Heroje? E to vam je onaj poremećeni serijski ubojica :)''

Samo se nadam da ju čistačice nisu maknule jer sam ju zaboravila pobrat kad sam išla kući.

Danas nisam ništa učila jer mi se nije dalo. I mislim da ću uskoro otić spavat. Preumorna sam. Od svega.
Želim spavati. Dugo spavati...

Prokleti žohar, koje on ima veze sa ičim?

SOUNDTRACK: British Sea Power, NARAVNO!

Eseje smo riješili!

Ove godine su nam, u sklopu nacionalnih ispita, eseje odlučili dat malo ranije, tako da smo ih pisali u srijedu i u petak. Prvi je bio esej iz Hrvatskog za koje je trebalo napisati od 600 do 800 riječi, što sam ja dan prije bila uvjerena da jednostavno ne mogu toliko riječi napisati o jednoj stvari. Onda, kad sam vidila test i vidila da mi se nudi interpretativni esej koji sam priželjkivala, skoro sam pala u nesvjest. Trebalo je interpretirat Jurja Stipančića. Ja sam Stipančiće pročitala u samo onoj skraćenoj verziji što imate u onim knjigama s lektirom. Yea. Ono što nikako nisam htjela, tj raspravljački esej, je ispao baš ono što sam ja htjela! Imali smo ponuđenog Kastora od Kranjčevića i neku La Fontaineovu basnu.

Skužila sam da mi je lakše blebetat o usporedbi Kranjčevićeve pjesme i La Fontainove basne nego napisat 600 riječi o Jurju Stipančiću. Napisala sam točno 705 riječi i bila gotova jedan sat prije isteka vremena pa sam morala zujat taj jedan prokleti sat. Došlo mi je da nekako pozovem Hira Nakamuru da pomakne vrijeme naprijed.

Malo sam baljezgala gluposti u tom eseju, k vragu, ipak treba nekako ispunit kvotu od 600 riječi... ali istu stvar sam radila i prethodne dvije godine pa sam obe godine (nije da se hvalim, al lijepo je spomenut :P) najbolje napisala ispit iz Hrvatskog od svih u razredu.

U petak smo pisali esej iz Engleskog koji je bio onak solidan, 200 do 250 riječi na temu što mi mislimo o mladima koji vole bit popularni i u trendu, a što o onima koji sebe nazivaju 'Goths' i 'Freaks' i zašto je to dobro. Na kraju sam baljezgala kako je bit gotičar isto postalo popularno u novije vrijeme i da novi trend emo možemo vidit na svakom čošku. Napisala sam 232 riječi i upotrijebila riječ 'inevitable'.

I naravno, i u srijedu i u petak su bile super kafice na koje smo se uputili poslije ispita :)

Druga stvar koja se desila je ta da sam napokon odgledala drugu sezonu Heroesa. I znate što?

Bolje da mi nije palo napamet uopće ju gledat.

Malo sam pisala neki blesavi fanfiction da si skratim vrijeme dok mi se skine 2 sezona (trebalo mi je 4 popodneva, vjerovali ili ne) u kojem se radnja nastavlja na kraj 1. sezone. Mislim, zbilja je blesav jer nisam htjela nešto posebno u detalje a i neke stvari su stvarno malo prelakoumno ispale, ali...

Dok sam gledala 4 epizodu druge sezone mislila sam da ću dobit srčani koliko se stvari iz serije podudaralo sa tim mojim fanfictionom. I mislim si ja, bolje da ja to prestanem gledat sad prije nego skroz poludim (do 4 epizode sam već svakih 5 minuta udarala šakom u stol), ali ne... pa mogu ja to.

Malo mi je idućih par epizoda bilo dosadno, ali na zadnjoj epizodi mislila sam da ću... zapravo ne znam što sam mislila da ću, ali sam bila maximalno šokirana.

Ali sada je sve ok kad sam malo porazmislila o tome. Poslala sam frendici poruku da ne gleda sezonu uopće, za svoje dobro... sad je na njoj hoće li pogledat ili neće. Iako sumnjam da bi nju srčani tako lako strefio kao mene.

Znate što mi se još desilo neki dan?

Klikne me bivši na msn-u.

Kao što ste mogli pročitat u boxu sa strane, ja navijam za Liverpool FC. I tako sam na msn-u imala poruku 'RYAN BABEL, BOG TE BLAGOSLOVIO!', zbog onog što je napravio u utakmici noć prije (iznudio 11-terac i zabio gol za siguran prolazak Lpoola u polufinale lige prvaka).

I tako, klikne frajer mene da me pita 'Šta Ryan Babel? Ti navijaš za Liverpool?' da bi na kraju izvrijeđao i mene i Liverpool i Babela i rekao mi da više ne razgovara sa mnom jer navijam za debile.

Ja sam samo napisala 'lol'.

Mislim ono, 2 mjeseca ne progovorim s njim ni riječi i onda me on klikne samo da mi kaže kako neće razgovarat sa mnom jer navijam za Liverpool. Ak mi je to htio reć, nije me trebao ni kliknut. A kad smo bili zajedno nije mu smetalo, čak mi je jednu subotu priopćio kako je Kuyt taj dan zabio 2 gola.

Niš... uživajte. Što se tiče naslova i žoraha, pogledajte Heroese. :P

A sada natrag u stvarnost uz zvukove jedne od najbolesnijih pjesama 21. stoljeća.

SOUNDTRACK: British Sea Power --- No Lucifer

Nikako se oporavit. Imam osjećaj kao da danima nisam spavala, još me neka prehlada strefila... Još me i nekakva glad uhvatila, non stop sam gladna. Ništa od mojeg mišljenja da ću bit kilu-dve mršavija poslije puta, ovaj tjedan sam nadoknadila i previše. A jbg.

Čeka me još jedna super ocjena u školi nakon onog što mi se desilo pod testom iz fizike... Počela mi je ići krv iz nosa. Jeste, OPET! I ovaj put je poprilično išla budući da sam natopila jednu maramicu i još neke papire koje sam pobrala u WC-u. I onda mi cijeli dan nije bilo dobro i onda su se našle neke osobe prigovarat... A nitko ne bi upitao kako sam nakog toga sveg? Krasno, prekrasno. Nikad u životu mi ne ide krv iz nosa i sada mi se desi dvaput u 3 tjedna.

I idem si mjerit tlak kasnije i imam 112/67. I to je bilo nakon što sam popila kavu. Kava inače povisuje tlak i doktor mi je rekao da ju moram što češće pit. Nije da se bunim :)

Odnosi sa ljudima iz okoline nisu se promijenili naspram kakvi su bili prije 2 tjedna. I znam da moram pazit što pišem na blogu jer nikad ne znam tko sve čita... ali ne da mi se imat posla s njima.
Imala sam jedan super razgovor sa sestrom jučer. Nadam se da će se nešto uspijet sredit nakog toga.


Jel gledate Heroje? Ja sam odgledala prvu sezonu... Obožavam Nathana Petrellija, naprosto ga obožavam!!


Jedva čekam ljeto. Jedva čekam da završi škola, da se više ne brinem oko toga... jedva čekam da mogu sjest na balkon sa šalicom kave i dobrom knjigom, ispružit noge i mozak na pašu. Jedva čekam dan kada mi budilica neće okrutno prekidat moje okrutne snove koji izgledaju kao jedna od epizoda već spomenutih Heroja. Zbilja, otkad sam počela gledat Heroje, snovi su mi postali takva ludnica da bi ih producenti mogli slobodno iskoristit za neku od bolesnijih epizoda.

Fali mi OC. Još uvijek.

Fali mi mnogo stvari. Fale mi neki ljudi. Užasno mi fale. Ali ti ljudi danas imaju neke druge živote, neke druge ljude kao svoje bliske prijatelje, a oni neprekidni razgovori su se sveli tek na jednostavne pozdrave u prolazu, a i ti pozdravi se događaju tako rijetko...

Nekako mi se ne da imat posla s ljudima. Ne da mi se pričat s njima, jednostavno se niti ne trudim... Uvijek imam osjećaj da će sve što ja kažem krico protumačiti i da ću ja nastradat. Ma, sve je čudno.

A najbolesnija pjesma stoljeća?



Link do spota na Jubitou: KLIK! (Pozor: nije za one slabijeg srca, lol :P)

Mislim si, kad sam se već toliko namučila oko ovog bloga, onda nek ga i bude.

SOUNDTRACK: British Sea Power

Zaljubila sam se. Neke stare ljubavi su se još pojačale. I super mi je to.

Još više sam postala zaljubljena u velike gradove. U široke ulice pune šarenih ljudi, u divote javnog prijevoza (kad bi bar Zagreb imao metro, uh!), u odličnu gastronomsku ponudu, u prekrasne (neo)barkone građevine i predivne unutrašnjosti gotičkih crkvi, u sve brončane spomenike pozelenjele od vremena.

Jedino čega se nikada ne bih moga odreći, čega ja imam, a oni nemaju - su čiste rijeke.

Obožavam velike gradove. Čak i Zagreb spada u moju kategoriju velikih gradova jer je za moje pojmove velik. A onda kada se nađete u nečemu još većem (a kasnije i u nečemu toliko sličnom Zagrebu!) jednostavno ih više zavolite. Kao osoba koja je odrasla u malenoj sredini imam san da ću jednog lijepog dana otvarati oči ujutro u nekom od milijunskih gradova svijeta gdje nikom neće biti važno tko sam i kako se zovem i čija sam, gdje nitko neće buljiti u mene, gdje nitko neće komentirati kako sam se obukla, gdje nitko neće diktirati svaki moj korak. Gdje se neću morati skrivati kako me netko koga ne želi da me vidi vidio. Apsolutno prekrasno.

Budimpešta? Pogled sa citadele na Dunav? Prejebeno. Spomenik Crvenoj Armiji je isto veoma dojmljiv, ali pošto je previsok onda slika iz podnožja i nije ispala toliko dojmljivo pa ju neću niti stavljat.


Inače, Budimpešta mi je od cijele europske turneje bila najbezveznija pa mi ni slike nisu baš nešto. Bilo je jako hladno jer je puhao neki extra mrzli vjetar pa sam se smrzla odmah prvi dan. Hotel je bio odličan, lokacija izvrsna - tik uz autocestu nekoliko kilometara van centra grada gdje avioni u niskom lijetu prelijeću preko glave. Večera u hotelu je bila užasna, dali su nam nekakvu suhu rižu i batak od vrane. Najbolja stvar koju ću pamtit iz Pešte je party koji smo napravili u hotelu i to baš zato jer ga nismo smjeli imat. Ma mislim, smjeli smo ga mi imat, ali nema muzike poslije 10, nema pušenja u sobama, bla bla... Uglavnom, fotke s patrija nemam jer nisam ponijela fotić na njega, ali one koje imaju ostali su i više nego dovoljne da dočaraju što se sve događalo. I bilo je prejeebeeno! Eh da, imali smo sliku Mostara na zidu u sobi.

Drugi dan smo (bolje da ne znate u kakvom stanju) nastavili prema Pragu, gdje smo putom od strane profke iz fizix bili primorani uslikati windräder (a bome, koliko puše u toj Mađarskoj, čudim se što ih nismo vidjeli i više!).


Stigli smo u Prag predvečer i dok smo se smjestili u hotel i bla bla, pa smo otišli malo se prošetati gradom. Do centra nam je od hotela trebalo 9 stanica metroom. Ali! Metro je prejeben! Jbg, sad mi je žap što nemam niti jednu sliku metroa ili iz metroa, ali mogu vam reć da je metro prava stvar. Fućkaš tramvaje, metro je zakon. Iako mislim da ga u Zg-u nikad nećemo vidit - zajebi sve one potoke ispod. Ah da, bili smo u i pivnici, ali o tom slike potom.
Drugi dan smo otišli na Petrin da se popnemo na onu repliku Eiffelovog tornja.

(Ja sam stigla do pola onog drugog dijela prije nego što sam skoro pala u nesvjest i shvatila da imam veoma čudnovat strah od visine. Nije mi problem gledat kroz prozor s 13. kata hotela, ne bi mi bio čak ni problem vozit se u Riesenradu, ali mrzim ovaj toranj jer je otvoren i imam osjećaj da ću ispast s njega dole. Dok god je zatvoreno, ok je.)

Skupila sam nekako snage da malo poslikam s tog mjesta. U središtu ove fotke je nešto zbog čega mi je bilo najviše žao što se nismo makar niti provezli pokraj. Praški TV toranj, sa onim bebicama što puzaju. A baš sam htjela te bebice uslikat!


Nakon toga smo išli u labirint ogledala. Da se pohvalim, uspila sam bubnut u ogledalo! Nije fora ako gledaš u pod i vidiš parket pa ti je jasno kud trebaš ić. I iako me jedan kolega koji je išao iza mene upozorio viknuvši ''Ej, ovamo!'', ja sam ipak bubnula nosom hihihihihhihih :) I onda kad prođete labirint ogledala imate sobu sa zrcalima koja izobličuju. Ja ima supersexy noge.


Najbolje izgrađeni crkveni toranj u Pragu definitivno pripada katedrali sv. Vida.


Eh, i fotkala sam se s onim frajerom iz kraljevske straže, onim što ne smije pomaknut nijedan dio tijela osim očiju dok je na dužnosti. Sebe sam izrezala, ipak ne zaslužujete biti oslijepljeni.


Zatim smo ušli u katedralu sv. Vida i tamo smo imali što i vidjet. Apsolutno predivno, od vitraja do svih onih grobnica. Ali ništa ne može zasjeniti ovaj prizor:


A bome niti ovaj (grbovi svih zemalja koje su bile pod češkom vlašću naslikani su i katedrali):


Zlatna ulica je zakon. Čim smo uletjeli u nju, nekoliko nas je stalo i viknulo: ''Wow, ko iz Harry Pottera!''
Zbilja, kao da ste upravo uletjeli u Zakutnu Ulicu =)
Uglavnom, taj dan smo se ubili jer smo skoro cijeli Prag prešli u nekoliko sati po onim pločnicima... ajme, niti jedan pločnik nije asfaltiran, svi su puni onih nekih pločica, kamenja... uf. To boli. Al bitno da smo opet otišli u pivnicu i opet je bila neka feštica u hotelu (nije da se sjećam...). Drugi dan smo vidjeli astronomski sat i pogledali onu predstavicu što on izvodi.
Kad sam spomenula pehrambene proizvode, onda je i red da vam predstavim onaj po kojem je Prag (a i cijela Češka) najpoznatiji.



Oba proizvoda na slikama gore (i svijetlo i tamno) napravljeni su vam s vodom iz Vltave. Čak nas i pogled na tu veoma čistu rijeku nije obeshrabrio da ga konzumiramo.

Daklem, zadnju noć našeg ostanka u Pragu zaputili smo se u najveći disco club u središnjoj Europi (tako naime Česi tvrde).


Inače, sam disko mi se nije previše svidio jer je pun svakakvih pijanih i nadrogiranih likova koji, kad te počnu šlatat, ne žele prestat. U jednom trenutku se u naš krug prikrpao neki dečec i malo mi je falilo da ne počnem densat s njim, al sam na vrijeme skužila da nije naš. Za istu stvar se zajebala i frendica pa mu je na kraju viknula u facu ''Koji si ti??''. Ispalo je da se dečec zove Čimak (ili pitaj Boga kako, tako je zvučalo) i da je iz Ukrajine. Kul.
Opet jedna stvar koja je bila dojmljiva, ali opet malko bzvz, je ta da je kat na kojem smo mi bili (ona techno nabijačina, koju ja naprosto obožavam, moš mislit...) bio pun Hrvata koji su pjevali i uzvikivali hrvatske nacionalne parole da je čak i DJ-u bilo dost pa je zaustavio muziku i ostavio nas da vičemo ''MI HRVATI!! MI HRVATI!!''
Btw, dok sam išla slikat DJ-a, dobila sam jednu valjda najprofi sliku koju sam uopće uslikala tamo:


Tu noć neki od nas nisu ni spavali jer smo trebali rano krenut za Beč. Oni koji su išli spavat su i zaspali pa su kasnili dobrih sat i pol. Profke su poludile.
Inače, od svih gradova koje smo posjetili najviše mi se svidio Beč. Tako je čist, tako je lijep, tako... Izgledom veoma sličan Zagrebu (što ne čudi zbog zajedničke povijesti). Slikala sam se usred Beča, popila kavu iz Starbucksa (preskupu kavu iz Starbucksa, molim lijepo, ali je bila jedina prava kava koju sam popila u tih 5 dana), i vema super se koristila mojim poznavanjem njemačkog jezika.

''Zwei Cheesburger!''

Ko materinjski jezik, nema što!

A ovo vam je spalionica smeća koju je izgradio poznati arhitekt Hundertwasser. (nisam uspila uhvatit dimnjak, slikala sam iz busa)


Drugi dan smo posjetili još i Schönbrunn, koji je btw, prejeben. I popila sam kavu pred Šenbrunom, ha ha ha!!

I za kraj, fotka Šenbruna slikanog sa Gloriette. Nadam se da se nikad više neću morat penjat tamo.


Sve u svemu, bilo je ok. Alkoholizirali smo se, u nedostatku Waltera mnogi su prešli na bijeli Marlboro, ali ja i kolega smo se odlučili na nešto već provjereno, jeftino. bezvezno i veoma slično Walteru: Lucky Strike.
Došla sam u iskušenje da probam Ronson cigare (halo, Mark Ronson!), ali sam odustala.

Što se tiče zaljubljivana, ljubav se zove British Sea Power