Opet sam postala opsjednuta nečim čim ne bih trebala bit.

SOUNDTRACK: Adastra (od idealne jutarnje muzike pretvorili su se u idealnu dnevnu)
(neka sviraju, ionako ih skidam s repertoara kad mi se skinu MVÖ =))


Još sam živa. Nažalost.

Iako su mi neke osobe puno pomogle da sagledam stvari iz nekog drugog kuta. Hvala raski na razgovoru (iako ju i nakon njega ne volim baš najviše). Hvala curama što su rekle baš ono što sam ja htjela čut, ne neko glupavo tješenje tipa ''Bit će bolje sutra, daaj...''. Drago mi je što razumiju što kod mene neće biti bolje tako brzo.

Nekako sam izgubila volju za onim stvarima koje su me prije uveseljavala, a sada me previše podsjećaju na prošlo razdoblje. Više ne pišem pjesme jer više ne pronalazim smisla u tome. Više ne posjećujem iste stranice na netu. Zapravo, i cijelog mi je neta već dosta. Preumorna sam za išta. Visoke temperature vani nikako ne idu u korist mojem zdravlju tako da već dva dana patim od neprestanih vrtoglavica što je rezultiralo tome da uopće nemam apetita, a kad nešto i jedem, nemam okusa. Ako se tako nastavi, možda kako uspijem i smršavit... Ne spavam više dobro, valjda mi je i toga dosta.

I nikad neću shvatit da čim nešto napravim odmah zažalim i mislim da sam napravila glupost. Toliko sam opsjednuta time da će bilo što što ja napravim netko vidit i smijat mi se u facu, narugat se tome, da će ispast loše i da ću ispast glupa.
Još uvijek me boli. Jako.

Nedostaju mi neke osobe. Jedna osoba zapravo. Voljela bih pretrčati cijeli Balkan samo da dođem do njega, samo da mu kažem da mi je drago što postoji, i ništa više.


Beni büyütün, aglatmayin, sevginiz nerde övündügünüz?
(Raise me, don't make me cry, where is the love, you're so proud of?)

Najbolja pjesma na Eurosongu unazad nekoliko godina. Predobre riječi, nije tipična Eurosong pjesmica na lošem engleskom. Ne, netipična pjesmica na odličnom turskom. I nisu loše završili, sedmi. I tip je prekrasan, štogod itko rekao. Predivne obrve i crte lica.

Sanjala sam tipa iz knjižnice neku noć. Zapravo, tip u snu nije mu bio nimalo nalik. Imao je istu crnu kovrčavu kosu, ali puno puno kraću nego od one koju sam vidjela. Lice mu je bilo drugačije, ali opet lijepo. Odveo me u neki birc koji postoji samo u tom snu. U nekom kamenom dvorištu iza nekog čoška. Ja sam bila u štiklama. Sjeli smo za jedan stol, ali ja sam se ljuljala na stolici i hvatala se za stol da ne padnem. Poljubio me onim lijepim, malim, romantičnim poljupcem. A one, zmijurine, sjedile su nekoliko stolova iza nas i ljubomorno gledale.

Ali bio je to samo san. I iako tip iz sna nije bio fizički nalik na tipa iz knjižnice, u snu sam znala da je to bio on. Ali bio je to samo san.

Pišem jer ne znam što bih od sebe. Bar priznajem. Slušam glazbu, ali treba mi nešto što bih radila uz to. Crtanje mi nije najjača strana. Pisanje se nekako više ne čini zanimljivo, ako nije u školi, pod satom. Tada mi je inspiracija najbolja. 20 raznih tipova ličnosti je oko mene u tom trenutku. To je raj. Ali mogu pokušati. Popodne neće pobjeći samo od sebe.

Tko zna što mi ovo ljeto donosi. Koliko mogu zaključiti, nimalo ičega čemu bih se mogla nadati. Zasad sam još tu. Ne mogu otić dok ne čujem novi album od Coldplaya i ne naslušam se MVÖ-a. Ili dok ne pretrčim cijeli Balkan.

Svi su pametni, samo sam ja lud.
Ne čuju se takve stvari na Eurosongu svaki dan.

(još da ovaj blog.hr podržava znakove iz turskog jezika... ili možda samo trebam promijenit encoding?)

''Možda čovjeku nije toliko do toga da bude voljen, koliko da bude shvaćen.''
- George Orwell

SOUNDTRACK: Daniel Merriweather - For Winter, Daniel Merriweather - My Clothes Smell Like Cigarettes (But I Don't Smoke At All)
(ukrala sam ih s njegovog MySpacea... samo ne pitajte kako)


Mislim da je to to. Mislim da sam svo ovo vrijeme pogrešno željela biti voljena. Željela sam biti shvaćena. I još uvijek to želim.

Ne osjećam se dobro. Pišem ovo samo da se ispucam jer mi je polako već dosta svega. Komentirat ću koji drugi dan, obećajem. Sada jednostavno nemam snage.

Ništa nije bolje, ništa se ne mijenja na dobro. Sve je gore i gore. I onda kada zadnja osoba kojoj sam vjerovala izda moje povjerenje... Da, rekao si joj jer sam ja rekla nešto njoj iza leđa. To što ona i njezine 'prijateljice' pričaju meni iza leđa... to mi nikad nisi rekao. Razočarala sam se u tebe, duboko. Povrijedio si me.

I rekla sam mu to u lice.

Jednostavno mi više nije jasno zašto se budim ujutro. Zašto uopće živim? Samo zauzimam vrijeme i prostor. Samo nekome upropaštavam život. Ma jebeš život u kojem ništa ne postižeš niti možeš išta postići. Jebeš život u kojem te drugi ljudi samo ponizuju, omalovažavaju... mrze.

A opet, tako su opsjednuti sa mnom da je to jednostavno bolesno. Ja razumijem da me ne voliš, ja razumijem da me mrziš, ali ako ti nije toliko stalo do mene, zašto si dovraga toliko opsjednuta svakim mojim pokretom, svakom riječi koju ja kažem. Svaki dan, svaki dan ona lijepo iza mene baljezga li baljezga, govori nešto što sam ja onako, usput rekla, ona zapamtila. Ne spominje moje ime niti ništa, samo aludira na mene. Provocira, provocira, provocira. Svaki dan.

Čovjek bi rekao da bi me već trebala prestat doživljavat. Čak i JA želim da me prestane doživljavat. Dosadna je. Ma neka provocira koliko hoće, ja se neću okrenut i neću je poslat u k. Neću. Briga me. Ali ona je tako prokleto dosadna. Već sam ju jednom pitala da što je toliko opsjednuta sa mnom, rekla je da je to zato jer sam joj tako jebeno dosadna.

Ti si mene odbacila. Time, ne bi me više trebala doživljavat. Dosadna si. Ohladi. Odjebi.

Jednostavno me boli to da je ispalo kao da ja nijednu lijepu stvar nisam nikad napravila za njih. Kao da sam samo bila grozna prema njima. Kao da jednostavno...

K**** one znaju o životu.

One su savršene. Njih svi vole. One imaju puno prijatelja i najbolje dečke na svijetu.

Ali znajte da to nije tako. To nikad nije tako.

Ja nisam savršena. Niti imam puno prijatelja niti imam dečka, kamoli najboljeg na svijetu.
Ja sam nedostojna njihove visosti, sramota ih je što dišu isti zrak kao i ja.

Povrijedilo me. Ali nitko neće pitat kako je meni zbog toga.

A ja nisam ništa napravila... samo sam pokušala bit ljubaznija prema ljudima.

Mrzim ljude, mrzim bit među ljudima. Mrzim ovaj svijet, mrzim sve što se na njemu nalazi. Mrzim sebe.

I nema goreg od želje da smrću kada jednostavno ne možeš umrijeti.
Čemu da se veselim? Čemu da se nadam? Kome da vjerujem?

Ničemu. Ničemu. Nikome.

Ali... tko bi mene mogao voljeti? Onako iskreno.

SOUNDTRACK: Coldplay --- Violet Hill

Predobra pjesma. Iako nisam neki zadrti Coldplay fan, volim poslušati... I iako su mnogi popljuvali pjesmu, ja sam ostala blago zatečena jer je zbilja nešto neočekivano, netipično za Coldplay i milijun puta bolje od tipičnih zavijajućih žalopojki.
Iako će mi The Scientist uvijek imat posebno mjesto u srcu.

O čemu pisati? O Delacroixovoj slici 'Sloboda voli narod' koju su Coldplay uzeli za naslovnicu albuma? Ili o možda referatu (ili čak power point prezentaciji) koju moram napravit o Renoiru? Ili o tome koliko zbilja moram učit kemiju jer JOŠ nisam ispravila komad.

Ali sam ispravila logiku. Dala mi je dvije petice. Oh, kako se ponosim! :)

Ova godina mi je stvarno otišla k vragu. Sada je prekasno da se osvjestim i počnem učit jer će većina stvari biti... pa, duboko ispod očekivanja. Ovo će biti prvi put u mojem školovanju da neću proći s 5. Ovo je prvi put da će četvorke imat nadmoć nad peticama u mojoj svjedodžbi. Ovo je prvi put da ću imat čistu četvorku iz njemačkog bez poklanjana.

Ovo je jedan od mnogih putova kada će se moja mama posramit mene radi mojih ocjena. Vikat će. Opet će mi reć da sam lijena koza. Baka će bit tužna, jer ona smatra da kad bih ja sjela i učila, nitko me ne bi mogao stić. Lijepo je da bar još netko vjeruje u mene, ali to je daleko od istine. I opet neću biti tako savršena kao moja draga sestra koja je sva 4 razreda srednje škole završila sa 5.0. I polagat ću glupu maturu.

I neću se uspijet upisat na fax.

Vjera u samu sebe - na minimumu.

Malo sam razmišljala o faxu i o tome koliko sam se ove godine premišljala. Jelte, prvotna ideja je bila da idem studirat fiziku i bit meteorolog jer me to zbilja privlači. Onda sam rekla da sam preglupa za to pa da ću ić studirat jezike, recimo engleski i ruski. Ali koja korist od ruskog danas? Eee, onda mi je palo napamet da idem na FER i to studirat telekomunikacije ili nešto u tom stilu. Ali od FER-a sam odustala jer je FER sinonim za računala i tehnologiju i već mi je sad pun kufer davanja instrukcija mojim roditeljima koji se prave glupi, a da sjednu i sami razmisle svojom glavom, skontali bi za 30 sekundi. Onda bi značilo da bih morala pregledavat i znat što je svakom kompjutoru koji posjeduju neki obiteljski prijatelji... A ja baš i ne idem s kompjutorima svaki dan na kavu da znam koji im je vrag u kojem trenutku.

Zato sam se opet vratila na fiziku. Iako će svi imat bolje ocjene od mene, tako da se neću upisat na fax.
E, onda idem u Ameriku. Tamo svaka budala može završit fakultet.

Ja ovo sve pričam, a ne znam ni da li ću dočekati da se upišem na fax.

Sve je veća antipatija nekih ljudi prema meni. I znam da je zasluženo. I znam da im ne želim uništavati živote svojom pojavom i opet polako razmišljam da nestanem. I sve su to pojačali snovi, užasni snovi koji me podsjećaju na užase moje prošlosti, crne misli koje me prate nakon buđenja. Ne mogu se nositi s tim. A roditelji se uporno oglušuju na moje molbe da želim k psihologu.

Ne želim se nikome opravdavati za svoje ponašanje. Ne želim se nikome izvlačiti na stvari koje me trenutno muče u životu. Nije mi lijepo, ne uživam. Već dugo ne uživam.

I opet ti snovi... jedva uspijem zaboravit... i onda to opet sanjam i onda mi je to cijeli dan na pameti. Ne želim to...

Zapitala sam se danas volim li ja ikoga, onako iskreno. Onako jako. Roditelje, ostatak obitelji, prijatelje?
Baš i ne. Svi su mi oni dragi i imaju svoje mjesto u mojem srcu, ne mogu reći da ih volim - do neba.
Trudim se ne voljeti ljude. Uvijek te povrijede. Uvijek.

Želim da sve prođe. Želim otići odavde jer mrzim ovo mjesto, mrzim njegove ljude i sve što oni (ne) pružaju. Ovo je pakao u koji ja ne pripadam. U neki drugi da, ali u ovaj ne.

Počinjem se uvjeravati da sam tipa iz knjižnice samo umislila. Nema ga nigdje. A pogotovo ne u knjižnici.

Čitam 1984. i oprostite mi na izrazu... Jebem ti to što se danas svi smiju kad netko spomene big brothera. Jebem ti što je današnji svijet napravio od ozbiljnih stvari koje su bile veoma blizu da se dese u stvarnosti.

Impresioniraju me ti ljudi. George Orwell. Tesla. Svi koji su živjeli ispred svojeg vremena. Njima se treba diviti, a ne nekom... tkogod da je pobijedio u Celebrity Big Brotheru.



Sutra u 16h je premijera spota na njemačkom MTV-u, ako koga zanima.

Još uvijek čekam taj dan kada ću moći reći to i znati da je istina. Da sam se zbilja probudila u Londonu!

SOUNDTRACK: 3 Doors Down --- Landing In London


Nekako sam si sva čudna u zadnje vrijeme. Meteoropatija je uzela maha, čak ni tablete protiv bolova više ne pomažu. Snovi su veoma uznemirujući. A život u stvarnosit je... još gori.

Znate da me danas, kad sam frendici dok smo bile u wc-u u školi danas objašnjavala nešto o nekoj knjizi koju sam nedavno pročitala, nekolicina djevojčica iz prvog razreda pogledala kao da sam umno poremećena. Knjige su da se čitaju, a ne da stoje na polici i bezveze zauzimaju mjesto. Za slučaj da nisu znale...

Navukla sam se na Vodič kroz galaksiju... užasavam se pomisli da dotičnu trilogiju od pet knjiga nisam već prije počela čitat! Predobra je knjiga, tako zabavna i puna super ludih izraza... Budem ju pročitala na engleskom, 100%.

Najbolji dio je kada na 120. stranici ovog izdanja koje sam ja našla u knjižnici kompjutor počne pjevat valjda najbolju pjesmu koje se u tom trenutku mogao sjetit...

You'll never walk alone.

I doista, nećete, čak ni nakon one užasne utakmice s Chelsea koju sam ja onako, već pomalo nacvrcano, škiljila. Slučajnost ili ne, ali u trenutku kad je sudac svirao za kraj tekme, počela je svirati 'Crying In The Rain' od a-ha.

Primijetila sam da mi se isplati ić s dečkima van. Oliti s muškim dijelom ekipe. Svi se osjećaju dužni platit mi piće, tako da ne potrošim puno para. Problem je u tome što me vrlo brzo okrene tako da i od tog odustajem.
Ali nemojte pomislit da su dečki super društvo. Ima nekih stvari koje jednostavno ne želite čut.

Nevezano za to, jučer me je u gradu zaustavila bivša profka iz povijesti (iz osnovne) i pitala me da kako mi je ljubav. Imenovala je jednog mi vrlo dobrog prijatelja. Trebalo mi je da joj objasnim kako mi on zarpavo nije dečko (iako očito sada već pola grada misli tako), nego da smo si samo prijatelji. Ne znam da sam se ikad s njim zagrlila na ulici. Niti da smo se ikad držali za ruke. A ima frajera s kojim i to radim, a nisu mi ljubavi, pa nitko ništa ne govori...
Špijunska agencija MiMi, nema što. Život u malom gradu vam ima tu prednost. Imate špijunsku agenciju. Nekoliko trač baba koje će reć svašta svima. Kod nas su to Mi & Mi.

Bila sam u knjižnici jučer, ni traga ni glasa frajeru iz knjižnice.

Ali!
U subotu sam ostala paf kada sam ispred diska ugledala jednog frajera koji je odgovarao točno onom opisu frajer iz knjižnice (iz prošlog posta)! Visok, crna kovrčava kosa, zgodan! I užasno poznat odnekud!
Jelte, nakon nekoliko minuta buljenja skužila sam da to NIJE tip iz knjižnice, nego zapravo jedan tip kojeg sam znala viđat u sada već zatvorenom disku i koji me prošlo ljeto jednom prilikom i otpratio ravno pred kuću.

Iako mi slika i prilika tipa iz knjižnice polako počinje blijedjeti iz mog mozgića, mogu vam sa sigurnošću reći kako to nije bio on. Nažalost.

Desilo se još zanimljivih stvari radi kojih bi rado opalila šamarčinu nekome, ali sreća da je ta osoba nekih 50ak kilometara udaljena od mene pa je na sigurnom.

Više od ičega želim otić u London. Zapravo, otišla bih bilo gdje samo da se maknem odavde. Najradije bih šetala ulicama nekog ogromnog grada, izgubila se u njima i samo... lutala. Možda bih kupila i dnevnu kartu za podzemnu pa se samo vozikala amo-tamo. Obožavam podzemnju željeznicu. Obožavam je do te mjere da sam isprintala kartu praškog metroa i zalijepila si je na ormar. Tako da je vidim.

Nastojim svaki dan pojest jedan onaj sladoled sa sličicama nogometaša. Već su pali dogovori između nas cura... ''Eee, ako dobiš ovog i ovog, znaš da ide meni!''
Ja još uvijek čekam na svojeg. Frendica je mirne duše jer sam joj JA dobila onog kojeg je ona htjela. Nekako mi je žao što se Danci nisu kvalificirali na EURO, baš mi je zapeo jedan za oko...

Isse, ja sam osoba koja nikad nije volila nogomet niti je ikad mislila da je nešto posebno, a sad cijelo vrijeme pričam o tome.

Nešto se događa. Nešto vrlo... čudno.

Pozdrav!