Opet sam postala opsjednuta nečim čim ne bih trebala bit.

SOUNDTRACK: Adastra (od idealne jutarnje muzike pretvorili su se u idealnu dnevnu)
(neka sviraju, ionako ih skidam s repertoara kad mi se skinu MVÖ =))


Još sam živa. Nažalost.

Iako su mi neke osobe puno pomogle da sagledam stvari iz nekog drugog kuta. Hvala raski na razgovoru (iako ju i nakon njega ne volim baš najviše). Hvala curama što su rekle baš ono što sam ja htjela čut, ne neko glupavo tješenje tipa ''Bit će bolje sutra, daaj...''. Drago mi je što razumiju što kod mene neće biti bolje tako brzo.

Nekako sam izgubila volju za onim stvarima koje su me prije uveseljavala, a sada me previše podsjećaju na prošlo razdoblje. Više ne pišem pjesme jer više ne pronalazim smisla u tome. Više ne posjećujem iste stranice na netu. Zapravo, i cijelog mi je neta već dosta. Preumorna sam za išta. Visoke temperature vani nikako ne idu u korist mojem zdravlju tako da već dva dana patim od neprestanih vrtoglavica što je rezultiralo tome da uopće nemam apetita, a kad nešto i jedem, nemam okusa. Ako se tako nastavi, možda kako uspijem i smršavit... Ne spavam više dobro, valjda mi je i toga dosta.

I nikad neću shvatit da čim nešto napravim odmah zažalim i mislim da sam napravila glupost. Toliko sam opsjednuta time da će bilo što što ja napravim netko vidit i smijat mi se u facu, narugat se tome, da će ispast loše i da ću ispast glupa.
Još uvijek me boli. Jako.

Nedostaju mi neke osobe. Jedna osoba zapravo. Voljela bih pretrčati cijeli Balkan samo da dođem do njega, samo da mu kažem da mi je drago što postoji, i ništa više.


Beni büyütün, aglatmayin, sevginiz nerde övündügünüz?
(Raise me, don't make me cry, where is the love, you're so proud of?)

Najbolja pjesma na Eurosongu unazad nekoliko godina. Predobre riječi, nije tipična Eurosong pjesmica na lošem engleskom. Ne, netipična pjesmica na odličnom turskom. I nisu loše završili, sedmi. I tip je prekrasan, štogod itko rekao. Predivne obrve i crte lica.

Sanjala sam tipa iz knjižnice neku noć. Zapravo, tip u snu nije mu bio nimalo nalik. Imao je istu crnu kovrčavu kosu, ali puno puno kraću nego od one koju sam vidjela. Lice mu je bilo drugačije, ali opet lijepo. Odveo me u neki birc koji postoji samo u tom snu. U nekom kamenom dvorištu iza nekog čoška. Ja sam bila u štiklama. Sjeli smo za jedan stol, ali ja sam se ljuljala na stolici i hvatala se za stol da ne padnem. Poljubio me onim lijepim, malim, romantičnim poljupcem. A one, zmijurine, sjedile su nekoliko stolova iza nas i ljubomorno gledale.

Ali bio je to samo san. I iako tip iz sna nije bio fizički nalik na tipa iz knjižnice, u snu sam znala da je to bio on. Ali bio je to samo san.

Pišem jer ne znam što bih od sebe. Bar priznajem. Slušam glazbu, ali treba mi nešto što bih radila uz to. Crtanje mi nije najjača strana. Pisanje se nekako više ne čini zanimljivo, ako nije u školi, pod satom. Tada mi je inspiracija najbolja. 20 raznih tipova ličnosti je oko mene u tom trenutku. To je raj. Ali mogu pokušati. Popodne neće pobjeći samo od sebe.

Tko zna što mi ovo ljeto donosi. Koliko mogu zaključiti, nimalo ičega čemu bih se mogla nadati. Zasad sam još tu. Ne mogu otić dok ne čujem novi album od Coldplaya i ne naslušam se MVÖ-a. Ili dok ne pretrčim cijeli Balkan.

Svi su pametni, samo sam ja lud.
Ne čuju se takve stvari na Eurosongu svaki dan.

(još da ovaj blog.hr podržava znakove iz turskog jezika... ili možda samo trebam promijenit encoding?)