Još uvijek čekam taj dan kada ću moći reći to i znati da je istina. Da sam se zbilja probudila u Londonu!

SOUNDTRACK: 3 Doors Down --- Landing In London


Nekako sam si sva čudna u zadnje vrijeme. Meteoropatija je uzela maha, čak ni tablete protiv bolova više ne pomažu. Snovi su veoma uznemirujući. A život u stvarnosit je... još gori.

Znate da me danas, kad sam frendici dok smo bile u wc-u u školi danas objašnjavala nešto o nekoj knjizi koju sam nedavno pročitala, nekolicina djevojčica iz prvog razreda pogledala kao da sam umno poremećena. Knjige su da se čitaju, a ne da stoje na polici i bezveze zauzimaju mjesto. Za slučaj da nisu znale...

Navukla sam se na Vodič kroz galaksiju... užasavam se pomisli da dotičnu trilogiju od pet knjiga nisam već prije počela čitat! Predobra je knjiga, tako zabavna i puna super ludih izraza... Budem ju pročitala na engleskom, 100%.

Najbolji dio je kada na 120. stranici ovog izdanja koje sam ja našla u knjižnici kompjutor počne pjevat valjda najbolju pjesmu koje se u tom trenutku mogao sjetit...

You'll never walk alone.

I doista, nećete, čak ni nakon one užasne utakmice s Chelsea koju sam ja onako, već pomalo nacvrcano, škiljila. Slučajnost ili ne, ali u trenutku kad je sudac svirao za kraj tekme, počela je svirati 'Crying In The Rain' od a-ha.

Primijetila sam da mi se isplati ić s dečkima van. Oliti s muškim dijelom ekipe. Svi se osjećaju dužni platit mi piće, tako da ne potrošim puno para. Problem je u tome što me vrlo brzo okrene tako da i od tog odustajem.
Ali nemojte pomislit da su dečki super društvo. Ima nekih stvari koje jednostavno ne želite čut.

Nevezano za to, jučer me je u gradu zaustavila bivša profka iz povijesti (iz osnovne) i pitala me da kako mi je ljubav. Imenovala je jednog mi vrlo dobrog prijatelja. Trebalo mi je da joj objasnim kako mi on zarpavo nije dečko (iako očito sada već pola grada misli tako), nego da smo si samo prijatelji. Ne znam da sam se ikad s njim zagrlila na ulici. Niti da smo se ikad držali za ruke. A ima frajera s kojim i to radim, a nisu mi ljubavi, pa nitko ništa ne govori...
Špijunska agencija MiMi, nema što. Život u malom gradu vam ima tu prednost. Imate špijunsku agenciju. Nekoliko trač baba koje će reć svašta svima. Kod nas su to Mi & Mi.

Bila sam u knjižnici jučer, ni traga ni glasa frajeru iz knjižnice.

Ali!
U subotu sam ostala paf kada sam ispred diska ugledala jednog frajera koji je odgovarao točno onom opisu frajer iz knjižnice (iz prošlog posta)! Visok, crna kovrčava kosa, zgodan! I užasno poznat odnekud!
Jelte, nakon nekoliko minuta buljenja skužila sam da to NIJE tip iz knjižnice, nego zapravo jedan tip kojeg sam znala viđat u sada već zatvorenom disku i koji me prošlo ljeto jednom prilikom i otpratio ravno pred kuću.

Iako mi slika i prilika tipa iz knjižnice polako počinje blijedjeti iz mog mozgića, mogu vam sa sigurnošću reći kako to nije bio on. Nažalost.

Desilo se još zanimljivih stvari radi kojih bi rado opalila šamarčinu nekome, ali sreća da je ta osoba nekih 50ak kilometara udaljena od mene pa je na sigurnom.

Više od ičega želim otić u London. Zapravo, otišla bih bilo gdje samo da se maknem odavde. Najradije bih šetala ulicama nekog ogromnog grada, izgubila se u njima i samo... lutala. Možda bih kupila i dnevnu kartu za podzemnu pa se samo vozikala amo-tamo. Obožavam podzemnju željeznicu. Obožavam je do te mjere da sam isprintala kartu praškog metroa i zalijepila si je na ormar. Tako da je vidim.

Nastojim svaki dan pojest jedan onaj sladoled sa sličicama nogometaša. Već su pali dogovori između nas cura... ''Eee, ako dobiš ovog i ovog, znaš da ide meni!''
Ja još uvijek čekam na svojeg. Frendica je mirne duše jer sam joj JA dobila onog kojeg je ona htjela. Nekako mi je žao što se Danci nisu kvalificirali na EURO, baš mi je zapeo jedan za oko...

Isse, ja sam osoba koja nikad nije volila nogomet niti je ikad mislila da je nešto posebno, a sad cijelo vrijeme pričam o tome.

Nešto se događa. Nešto vrlo... čudno.

Pozdrav!