Marketing
Dveře se zaviraju. Přišti stanice: I-Pe-Pavlova.
Mislim si, kad sam se već toliko namučila oko ovog bloga, onda nek ga i bude.
SOUNDTRACK: British Sea Power 
Zaljubila sam se. Neke stare ljubavi su se još pojačale. I super mi je to.
Još više sam postala zaljubljena u velike gradove. U široke ulice pune šarenih ljudi, u divote javnog prijevoza (kad bi bar Zagreb imao metro, uh!), u odličnu gastronomsku ponudu, u prekrasne (neo)barkone građevine i predivne unutrašnjosti gotičkih crkvi, u sve brončane spomenike pozelenjele od vremena.
Jedino čega se nikada ne bih moga odreći, čega ja imam, a oni nemaju - su čiste rijeke.
Obožavam velike gradove. Čak i Zagreb spada u moju kategoriju velikih gradova jer je za moje pojmove velik. A onda kada se nađete u nečemu još većem (a kasnije i u nečemu toliko sličnom Zagrebu!) jednostavno ih više zavolite. Kao osoba koja je odrasla u malenoj sredini imam san da ću jednog lijepog dana otvarati oči ujutro u nekom od milijunskih gradova svijeta gdje nikom neće biti važno tko sam i kako se zovem i čija sam, gdje nitko neće buljiti u mene, gdje nitko neće komentirati kako sam se obukla, gdje nitko neće diktirati svaki moj korak. Gdje se neću morati skrivati kako me netko koga ne želi da me vidi vidio. Apsolutno prekrasno.
Budimpešta? Pogled sa citadele na Dunav? Prejebeno. Spomenik Crvenoj Armiji je isto veoma dojmljiv, ali pošto je previsok onda slika iz podnožja i nije ispala toliko dojmljivo pa ju neću niti stavljat.
Inače, Budimpešta mi je od cijele europske turneje bila najbezveznija pa mi ni slike nisu baš nešto. Bilo je jako hladno jer je puhao neki extra mrzli vjetar pa sam se smrzla odmah prvi dan. Hotel je bio odličan, lokacija izvrsna - tik uz autocestu nekoliko kilometara van centra grada gdje avioni u niskom lijetu prelijeću preko glave. Večera u hotelu je bila užasna, dali su nam nekakvu suhu rižu i batak od vrane. Najbolja stvar koju ću pamtit iz Pešte je party koji smo napravili u hotelu i to baš zato jer ga nismo smjeli imat. Ma mislim, smjeli smo ga mi imat, ali nema muzike poslije 10, nema pušenja u sobama, bla bla... Uglavnom, fotke s patrija nemam jer nisam ponijela fotić na njega, ali one koje imaju ostali su i više nego dovoljne da dočaraju što se sve događalo. I bilo je prejeebeeno! Eh da, imali smo sliku Mostara na zidu u sobi.
Drugi dan smo (bolje da ne znate u kakvom stanju) nastavili prema Pragu, gdje smo putom od strane profke iz fizix bili primorani uslikati windräder (a bome, koliko puše u toj Mađarskoj, čudim se što ih nismo vidjeli i više!).
Stigli smo u Prag predvečer i dok smo se smjestili u hotel i bla bla, pa smo otišli malo se prošetati gradom. Do centra nam je od hotela trebalo 9 stanica metroom. Ali! Metro je prejeben! Jbg, sad mi je žap što nemam niti jednu sliku metroa ili iz metroa, ali mogu vam reć da je metro prava stvar. Fućkaš tramvaje, metro je zakon. Iako mislim da ga u Zg-u nikad nećemo vidit - zajebi sve one potoke ispod. Ah da, bili smo u i pivnici, ali o tom slike potom.
Drugi dan smo otišli na Petrin da se popnemo na onu repliku Eiffelovog tornja.
(Ja sam stigla do pola onog drugog dijela prije nego što sam skoro pala u nesvjest i shvatila da imam veoma čudnovat strah od visine. Nije mi problem gledat kroz prozor s 13. kata hotela, ne bi mi bio čak ni problem vozit se u Riesenradu, ali mrzim ovaj toranj jer je otvoren i imam osjećaj da ću ispast s njega dole. Dok god je zatvoreno, ok je.)
Skupila sam nekako snage da malo poslikam s tog mjesta. U središtu ove fotke je nešto zbog čega mi je bilo najviše žao što se nismo makar niti provezli pokraj. Praški TV toranj, sa onim bebicama što puzaju. A baš sam htjela te bebice uslikat!
Nakon toga smo išli u labirint ogledala. Da se pohvalim, uspila sam bubnut u ogledalo! Nije fora ako gledaš u pod i vidiš parket pa ti je jasno kud trebaš ić. I iako me jedan kolega koji je išao iza mene upozorio viknuvši ''Ej, ovamo!'', ja sam ipak bubnula nosom hihihihihhihih :) I onda kad prođete labirint ogledala imate sobu sa zrcalima koja izobličuju. Ja ima supersexy noge.
Najbolje izgrađeni crkveni toranj u Pragu definitivno pripada katedrali sv. Vida.
Eh, i fotkala sam se s onim frajerom iz kraljevske straže, onim što ne smije pomaknut nijedan dio tijela osim očiju dok je na dužnosti. Sebe sam izrezala, ipak ne zaslužujete biti oslijepljeni.
Zatim smo ušli u katedralu sv. Vida i tamo smo imali što i vidjet. Apsolutno predivno, od vitraja do svih onih grobnica. Ali ništa ne može zasjeniti ovaj prizor:
A bome niti ovaj (grbovi svih zemalja koje su bile pod češkom vlašću naslikani su i katedrali):
Zlatna ulica je zakon. Čim smo uletjeli u nju, nekoliko nas je stalo i viknulo: ''Wow, ko iz Harry Pottera!''
Zbilja, kao da ste upravo uletjeli u Zakutnu Ulicu =)
Uglavnom, taj dan smo se ubili jer smo skoro cijeli Prag prešli u nekoliko sati po onim pločnicima... ajme, niti jedan pločnik nije asfaltiran, svi su puni onih nekih pločica, kamenja... uf. To boli. Al bitno da smo opet otišli u pivnicu i opet je bila neka feštica u hotelu (nije da se sjećam...). Drugi dan smo vidjeli astronomski sat i pogledali onu predstavicu što on izvodi.
Kad sam spomenula pehrambene proizvode, onda je i red da vam predstavim onaj po kojem je Prag (a i cijela Češka) najpoznatiji.
Oba proizvoda na slikama gore (i svijetlo i tamno) napravljeni su vam s vodom iz Vltave. Čak nas i pogled na tu veoma čistu rijeku nije obeshrabrio da ga konzumiramo.
Daklem, zadnju noć našeg ostanka u Pragu zaputili smo se u najveći disco club u središnjoj Europi (tako naime Česi tvrde).
Inače, sam disko mi se nije previše svidio jer je pun svakakvih pijanih i nadrogiranih likova koji, kad te počnu šlatat, ne žele prestat. U jednom trenutku se u naš krug prikrpao neki dečec i malo mi je falilo da ne počnem densat s njim, al sam na vrijeme skužila da nije naš. Za istu stvar se zajebala i frendica pa mu je na kraju viknula u facu ''Koji si ti??''. Ispalo je da se dečec zove Čimak (ili pitaj Boga kako, tako je zvučalo) i da je iz Ukrajine. Kul.
Opet jedna stvar koja je bila dojmljiva, ali opet malko bzvz, je ta da je kat na kojem smo mi bili (ona techno nabijačina, koju ja naprosto obožavam, moš mislit...) bio pun Hrvata koji su pjevali i uzvikivali hrvatske nacionalne parole da je čak i DJ-u bilo dost pa je zaustavio muziku i ostavio nas da vičemo ''MI HRVATI!! MI HRVATI!!''
Btw, dok sam išla slikat DJ-a, dobila sam jednu valjda najprofi sliku koju sam uopće uslikala tamo:
Tu noć neki od nas nisu ni spavali jer smo trebali rano krenut za Beč. Oni koji su išli spavat su i zaspali pa su kasnili dobrih sat i pol. Profke su poludile.
Inače, od svih gradova koje smo posjetili najviše mi se svidio Beč. Tako je čist, tako je lijep, tako... Izgledom veoma sličan Zagrebu (što ne čudi zbog zajedničke povijesti). Slikala sam se usred Beča, popila kavu iz Starbucksa (preskupu kavu iz Starbucksa, molim lijepo, ali je bila jedina prava kava koju sam popila u tih 5 dana), i vema super se koristila mojim poznavanjem njemačkog jezika.
''Zwei Cheesburger!''
Ko materinjski jezik, nema što!
A ovo vam je spalionica smeća koju je izgradio poznati arhitekt Hundertwasser. (nisam uspila uhvatit dimnjak, slikala sam iz busa)
Drugi dan smo posjetili još i Schönbrunn, koji je btw, prejeben. I popila sam kavu pred Šenbrunom, ha ha ha!!
I za kraj, fotka Šenbruna slikanog sa Gloriette. Nadam se da se nikad više neću morat penjat tamo.
Sve u svemu, bilo je ok. Alkoholizirali smo se, u nedostatku Waltera mnogi su prešli na bijeli Marlboro, ali ja i kolega smo se odlučili na nešto već provjereno, jeftino. bezvezno i veoma slično Walteru: Lucky Strike.
Došla sam u iskušenje da probam Ronson cigare (halo, Mark Ronson!), ali sam odustala.
Što se tiče zaljubljivana, ljubav se zove British Sea Power
Post je objavljen 02.04.2008. u 19:00 sati.