monasticism

Postoji li na prvi pogled, onako po osjećaju, nešto što bi se moglo nazvati monastičkom liturgijom? Ili još bolje: ima li liturgija koja se slavi u samostanu neku svoju osobitost, nešto što se nikako ne može naći u župi?

Tu je ponajprije mjesto - opatijska crkva. Ona se razlikuje od opatije do opatije. No ima li kod nje nešto karakteristično, nešto što je zajedničko svim takvim crkvama? Možda je to nastojanje oko jednostavnosti, oko «primjerenog, lijepog» uresa koji ostavlja prostora simboličkome govoru. Često u njoj prevladava mirno ozračje, ozračje tišine, šutnje… To je mjesto iščekivanja. Šutnja iščekuje da je prekine pjev, ili pak prvi ton orgulja koji naznačuje početak slavlja. Drugo obilježje toga mjesta jest prisutnost, naime prisutnost Kristova. Na nju ne ukazuje samo maleno vječno svjetlo, nego katkada i nazočnost ponekog monaha ili sestre u molitvi. To je mjesto živo.

Pokazuju to stvari kojima je opremljeno, ali i način na koji mu se udiše život: kvaliteta mjesta, ali isto tako kvaliteta onoga što se u njemu odvija! Kretanja se odvijaju s određenom pozornošću i dostojanstvom: ulazna procesija, izlazna procesija, procesija za prinos darova, pričesna procesija, procesija s evanđeljem na nedjeljnim vigilijama. Kvaliteta izvedbe čitanja! Osjeća se kako se čitač pripravio, kako vlada tekstom. To isto vrijedi za pjevača psalma: taj je svoj dio dobro uvježbao. I kvaliteta pjevanja dio je toga. I tu se opaža pripremljenost. Za različite službe postoje različiti načini pjevanja. I zvučna slika je osobita. Osjeća se nastojanje da se pjeva «una voce», jednoglasno. Opaža se izvjesna homogenost u pjevanju. Nastoji se držati zajednički ton, a opet se uskladiti s glasom susjeda. Prevladava ono zajedničko, opći je zvučni dojam da pjeva zajednica, a ne skup pojedinaca. Tu je i nastojanje, u granicama mogućnosti, oko kvalitete instrumentalne glazbe, bilo da je riječ o pratnji bilo o glazbi iz repertoara. Da bi se stekla određena kvaliteta na tim različitim poljima, postoje edukacijski susreti. Opatije se brinu za izobrazbu odgovornih za određenu službu, službu koja se vrši na dobro cjeline. Otkriva se kako postoji «umjetnost liturgijskoga slavlja».

Tko sudjeluje u monastičkoj liturgiji, osjeća određeno strahopoštovanje pred samom liturgijom. Neki govore o obredima, o rubrikama: treba poštivati ceremonije koje su opisane u obrednicima, treba poštivati liturgijska čitanja (primjerice u vazmenome bdjenju, koje je takoreći srce naše vjere). No ne izražava li se u svemu tome prije svega uvjerenje kako liturgija ne pripada nama, kako smo je mi zapravo primili i kako je moramo predati dalje; da bude vidljivo i opipljivo da nam je nju predala Crkva kao dio svoje cjelokupne predaje? To nipošto nije zapreka izvjesnoj kreativnosti – napomene uz različite obrede na to i pozivaju! – no ta kreativnost nije ishod osobnog izričaja, nego izričaja čitave skupine. Bi li opatije trebale biti zaštitnice liturgije Crkve? Tijekom monastičke liturgije mogu se doživjeti i iznenađenja. Iznenađenja kad se čitaju crkveni oci, duhovni pisci…, zbog pjevnih tekstova koje čovjek ne može «razumjeti», «osjetiti», osim ako puno čita Pismo, crkvene oce. Prije svega to vrijedi za «lectio divina»… To vrijedi i za pjevne moduse, koji se jedva mogu čuti u župama: himan, trop, otpjev (responzorij), psalmodija. Psalmi…! To je nešto od čega čovjeku zapne govor. – Psalmodija iznenađuje manje, jer zvuk gregorijanske psalmodije još uvijek odzvanja u ušima naših suvremenika – javnost ima za nj sluha! Nije li možda način na koji se pjevaju psalmi simbol monastičkog pjevanja? Psalmi, ali i antifone, himni, tropi i odzivi mogu zbog svojega glazbenoga stila nekoga zapanjiti. Je li to monastička glazba? Bez sumnje ima u toj glazbi nečeg zahtjevnog, nečeg što si jedna opatija može priuštiti, jer se izdvaja puno vremena za pripravu bogoslužja. U župnome bogoslužju to ne bi bilo moguće.

Ono što također otkrivaju ljudi koji ne običavaju češće zalaziti u svijet samostana, jest mnogoobličnost i različitost službe časoslova. «Cijelo se vrijeme moli i pjeva!» Zbog toga se čak i noću ustaje. «Mi koji redovito posjećujemo misu u crkvi vidimo da se ovdje događa nešto sasvim drugačije.» Kod službe časoslova svakako upada u oči dugo vrijeme koje je rezervirano za pripjevne psalme, prije svega kod vigilija s tri noćne hvale.

Možemo li sve što smo rekli o elementima koji u toj liturgiji upadaju u oči sažeti tako da kažemo kako samostan traži «umijeće slavljenja», da se pri tom trudi doseći ljepotu? «Ljepota je vidljivi izričaj dobra» (Ivan Pavao II.), tj. vidljivi izričaj slobode Kristove, jer je on jedini dobar.

- Nije li ta monastička liturgija – ako se dublje pogleda – osobiti izričaj kršćanskoga života?

Na kraju svojega djela «Liturgija časoslova», Robert Taft posvećuje jedno poglavlje promišljanju o teologiji časoslova. Tradicionalno se časoslov promatra kao «posvećenje vremena», ili kao «liturgija vremena». Časovi crpe svoj smisao iz istoga onoga vrela koje daje značenje euharistiji, svakidašnjem kršćanskom životu, eshatološkome iščekivanju drugoga svijeta, naravnome provođenju vremena od jutra do večeri, pobožnosti pojedinca i radu zajednice – a to je vazmeno otajstvo spasenja u Isusu Kristu. Tu je temelj cjelokupne teologije kršćanske liturgije (bogoštovlja). Već je u Novome zavjetu čitava povijest spasenja usredotočena i «uosobljena» u Kristu. On je vječna Božja Riječ, on je novo stvorenje, novi Adam, nova Pasha i njezin Jaganjac, Novi savez, nebeska mana, Hram Božji, nova žrtva i njezin svećenik… Krist je «sve u svemu» (Kol 3, 11), «Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak». U njemu se ispunilo sve što je bilo prije, on je zapravo prava stvarnost. Za Pavla je Krist život i spasenje. To znači da se čovjek mora suobličiti s Kristom, tako što umre samome sebi, te u njemu uskrsne na novi život. On je konačni oblik otkupljene ljudska naravi (1 Kor 15, 21s). Taj uzor mora se iznova događati u svakome od nas, kako bi Krist uistinu bio «sve u svemu». Pavao također ističe kako je kršćanski život bogoslužje, liturgija. Liturgijsko nazivlje (liturgija, žrtva, svećenik, žrtveni dar) uvijek se odnosi na život u predanju po kojemu se kršćanin suobličuje Kristu, uzoru kršćanskoga života. Moramo izgrađivati Kristovo Tijelo kako bi bilo novi Hram, novo bogoslužje, novi svećenik, pri čemu su i svetište i svećenik i žrtva jedno. Liturgija je mjesto na kojemu je sve obnovljeno u Kristu. Kad slavimo bogoslužje, tada to činimo sa željom da što dublje prihvatimo Krista kao uzor.

Kršćanski obred jest način na koji iskazujemo ono što jesmo: sa svojim načinom razmišljanja koje nas čini onime što jesmo; s našom sadašnjošću u kojoj živimo i koja jesmo; i s našom budućnošću u kojoj ćemo – tome se nadamo – dokraja postati što jesmo. Obred je, dakle, za nas životni projekt te ujedno iskustvo čina (Taft).

Philippe Robert