monasticism

Ovaj list ima svoje vlastito tkivo i svoj vlastiti raspored žila i svoj sveti oblik, i grgeč i pastrva što se kriju u dubinama rijeke posvećeni su svojom ljepotom i snagom.

Jezera sakrivena među brežuljcima sveta su, a i more je sveto koje slavi Boga neprekidno po svom veličanstvenom plesu.

Velika, nazupčana, polugola gora je jedan od Božjih svetaca. Nitko joj drugi nije sličan. Ona je, jedinstvena po svom vlastitom značaju; ništa drugo na svijetu nije nikada, niti će ikada imitirati Boga na sasvim isti način. To je njezina svetost.

A što je s vama? što je sa mnom?

Budući da nismo slični ni životinjama ni drveću, za nas nije dovoljno da budemo ono što želi naša narav. Za nas nije dovoljno da budemo individualni ljudi. Za nas, svetost je više nego čovječnost. Ako nismo nikada ništa drugo nego ljudi, nikada ništa drugo nego svjetina, nikada ne ćemo biti sveti i nećemo biti sposobni iskazati Bogu odanost svojim nasljedovanjem, a to je svetost.

Istinito se veli da je moja svetost u tom da ja budem ja, a vaša svetost u tom da vi budete vi, i, da na kraju krajeva, vaša svetost neće nikada bita moja, ni moja nikada vaša, osim u zajednici ljubavi i milosti.

Za mene biti svet znači biti baš ja. Zato je problem svetosti i spasenja u stvari problem pronaći tko sam i otkriti svoj istiniti ja.

Drveće i životinje nemaju nikakva problema. Bog ih čini onim što jesu, a da ih ne pita, i oni su savršeno zadovoljni.

S nama je drukčije. Bog nas ostavlja slobodne da budemo što želimo. Možemo biti mi ili ne, kako nam se sviđa.

Dopušteno nam je biti stvaran ili biti nestvaran. Možemo biti istinski ili lažni, izbor je na nama. Možemo nositi sada jednu masku, a sada drugu, i nikada se, ako tako želimo, pojaviti sa svojini pravim licem. Ali ne možemo tako izabirati nekažnjivo. Uzroci imadu učinke.i ako lažemo sebi i drugima, ne možemo očekivati da ćemo naći istinu i stvarnost, kada ih slučajno zaželimo. Ako smo izabrali lažan put, ne smijemo se iznenaditi da nas istina izigra kada je konačno zatrebamo!

Naše zvanje nije jednostavno biti, nego raditi zajedno s Bogom na stvaranju našeg vlastitog života, naše istovjetnosti, naše sudbine. Mi smo slobodna bića i Božji sinovi. To će reći da ne smijemo samo pasivno egzistirati, nego aktivno sudjelovati na Njegovoj stvaralačkoj slobodi, u svojim vlastitim životima i u životima drugih, izabirući istinu. Da se izrazimo bolje, mi smo čak pozvani da sudjelujemo s Bogom na djelu stvaranja istine naše istovjetnosti. Možemo izbjeći tu odgovornost igrajući s maskama, i to nam se sviđa, jer može katkada izgledati da je to slobodan i stvaralački način života. Čini se da je posve lako svidjeti se svakome. Ali se na drugom putu cijena i žalost popnu visoko. Izraditi svoju vlastitu istovjetnost u Bogu, što Biblija zove »rad na svojem spasenju«, posao je koji traži žrtvu, tjeskobu, opasnost i mnogo suza. Traži napetu pažnju na stvarnost svakog trenutka i veliku vjernost Bogu kad otkriva sama Sebe, nejasno, u tajni svake nove situacije. Ne znamo jasno unaprijed kakav će biti rezultat tog djela. Tajna moje potpune istovjetnosti sakrivena je u Njemu. On me jedini može učiniti onim koji jesam, ili bolje, koji ću biti kada napokon savršeno počnem biti. Ali ako ja ne želim tu istovjetnost i raditi da je nađem s Njim i u Njemu, djelo se neće nikad dovršiti. Način, kako se čini, tajna je koju mogu naučiti samo od Njega. Nema nikakva puta da se postigne tajna osim vjere. Ali kontemplacija je veći i dragocjeniji dar, jer me ona osposobljava da vidim i razumijem djelo koje On želi da učini.

Sjemenke koje se siju u moju slobodu svakog trena, po Božjoj volji, jesu sjemenke moje vlastite istovjetnosti, moje vlastite stvarnosti, moje vlastite sreće, moje vlastite svetosti.

Odbiti njih znači odbiti sve; to je odbijanje svog vlastitog postojanja i bivovanja: svoje istovjetnosti, svog pravog ja.

Ne primiti, ne ljubiti, ne činiti Božje volje, znači odbiti puninu svog postojanja.


T. Merton, Nove sjemenke kontemplacije