Dlaka u jajetu


- Danas si se šišao?
- Zar se to ne vidi?
- Naravno da se vidi.
- Zašto me onda pitaš?
- To je bilo retoričko pitanje. Zašto uvijek tražiš dlaku u jajetu?
- Je li i to retoričko pitanje?
- Nije. To je dlakavo pitanje.
- Onda dobro: Ne, nikada ne tražim dlaku u jajetu.
- Ali je uvijek nađeš.
- Slušaj ti, što si toliko navalio s tim dlakama?
- Pa zar se nisi šišao danas?
- Ti si se baš odlučio posvađati sa mnom, je li?
- Ne, to je bilo retoričko pitanje.
itd., itd., itd....

Razgovori ugodni


- Dobra večer, ježiću!
- Nemoj ti meni dobra večer, nego natoči već jednom to mlijeko u zdjelicu.
- Evo, evo, izvoli!
- Nemoj ti meni izvoli, nego se makni dok te nisam upiknuo u petu.
- Ma kako ti to razgovaraš sa mnom?
- Oštro!
- Zar si opet dao brusiti bodlje?
- Aha!

Zdrav bolesnome ne vjeruje


- Doktore, strašno sam bolestan.
- A gdje te boli?
- I u školi, i doma, i na ulici...
- Hm, da, a što te boli?
- Nepravda, doktore, nepravda. Pola razreda ima gripu, a ja odgovaraj zemljopis, odgovaraj povijest, piši kontrolne...
- Da ti ne bi možda ispričnicu?
- Eto, to ja zovem pravim doktorom. Da, da, ispričnicu. To bi bio pravi lijek za moju bolest.
- Dat ću ti ja bolest, fakin jedan!
- Hvala, doktore, nije potrebno. Bolest već imam. Molim vas samo ispričnicu.

Dok jednom ne omrkne, drugome ne svane


Izađem pred kuću tik u sumrak da uhvatim svjež zrak, kad li mi netko vikne:
- Gdje je? Gdje je?
- Evo, tu je! I ja ga hvatam.
- Mog puža? - izdere se ivanjska krijesnica.
- Ma kakvog puža! Zrak.
- Tko je još vidio hvatati zrak? Koji si mi ti bedak!
E, sad mi je zbilja digla tlak, ali je zato njoj pao mrak. (Poklopio sam ju kapom).

Sulejman i Zrinski


- O, zbogom, grade bijeeli,
i Zrinski s tobom seeli...
- E, ne može, ne može i ne može! Uvijek si ti Zrinski.
- No, dobro, onda ti budi danas Zrinski.
- Pa da poginem pod Sigetom, je li?
- Eto vidiš! A mene to uopće ne smeta. O, zbogom, grade bijeeli...
- Ne može, ne može i ne može!
- Ma što ti zapravo hoćeš?
- Da malo budeš Sulejman.
- Pa da odneseš moj šator u svoje dvorište kad umrem, je li? E, ne može! O, zbogom, grade bijeeli..

Tko pjeva, zlo ne misli

- O sooole mio...
- Dolce ma non troppo!
- O sole mio...
- Un poco piu forte!
- O sole mio...
- Tutta forza!
- O sole mio...
- Con anima, con anima!
- Ma hoćeš li me pustiti da otpjevam ad libitum?
- Aha, sad se pravimo važni kako znamo latinski, je li?
- A ti se kao nisi pravio važan s talijanskim?
- Može od sada bez latinskog i bez talijanskog?
- Može! O, suuunce moje...
- Ti meeeni sjaj...

Šetnja


Gledam ljude kako Se šeću Jelačić placom. Zašto da Se i ja malo ne prošećem?
Obučem Se u najljepšu košulju, počnem Se šetati i usput promatrati prolaznike. Neki su Se lijepo počešljali, a neke su Se, zamislite, čak i našminkale, što ja nikako ne odobravam; čovjek Se mora učiti skromnosti. Oni bogatiji počastili su Se u Gradskoj kavani.
- Oh, kako ste Se lijepo obukli! - zavidno će jedan prolaznik.
- A vi ste Se krasno obrijali - ljubazno odgovorim na kompliment.
- Zar nije krasno ovako šetati Se? - doda drugi prolaznik.
Nisam pojma imao da je tako popularno šetati Se Jelačić placom. Morat ću to malo češće raditi.
Počeo je polako padati mrak. Vrijeme je da Se ide doma. Uskočim u četrnajsticu i vratim Se kući.
Sutradan sam čuo nešto čudno: Neki su Se šetali Jelačić placom i poslije ponoći. Ja znam što je red. Ne želim Se učiti na noćni život.

Umjetnost


Moj prijatelj Michelangelo i ja ne propuštamo ni jednu izložbu.
- Večeras u Muzej za umjetnost i obrt? - predloži Miškec.
- Može! - složim se ja, kao i uvijek. Kad se radi o umjetnosti, Miškec je glavni. - Kaj ima?
- Bidermayer.
- Ma ne pitam te koji slikar, nego ono poslije svečanog otvorenja...
- Kao prvo, Bidermayer nije samo slikar, jer sam vidio, kad sam dostavljao kremšnite, i neke kipiće, i čaše...
- Da, da, znači klopaju se kremšnite, a kaj je bilo u tim čašama?
- Ma ništa, čovječe, to je Bidermayer napravio za ukras...
- Znači nema soka?
- Ima, ali ne u tim čašama...
- Uh, zamalo si mi pokvario umjetničko veselje. Dakle, kremšnite i sok? Već vidim da će mi se izložba svidjeti. Taj Bidermayer je pravi slikar, a ne kao neki koji jedva donesu bobi-štapiće u vrećici.

Zamislite ovaj san:
Hodam Ilicom raščupan. Prođem NaMu, bacim šešir na Lovački rog i uđem kod Vinceka.
- Izvolite! - nasmiješi mi se prekrasna djevojka.
- Jednu vaniliju, jednu čokoladu molim!
- Za van ili za ovdje? - pita me ljepotica.
- Molim za van - izustim sav očaran.
Ljupko djevojče stavi mi u hrskave tačke jednu žutu i jednu smeđu kuglu. Jedva sam ih dogurao do kuće. Cijelu sam noć jeo sladoled, a kad sam se probudio, više nije bilo ni sladoleda ni tački.
Danas popodne moj prijatelj Michelangelo i ja idemo kod Vinceka po pola kuglice lješnjaka i pola kuglice jagode, s besplatnim čokoladnim preljevom. Miškec je nestrpljiv pa mora prvi polizati svoju jagodu, ali zato meni uvijek ostavi kornet.

Prijateljstvo


Jednom se ja tako vraćam s Dolca s kanticom meda kad li me netko onako svojski potapša po leđima i kaže: "Oh, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a ja pojma nemam tko je taj pa mu odkažem: "Daj, makni tu šapu s mojih leđa", a on opet: "Pa ja sam medo, zar me se ne sjećaš?", i meni tada sine da smo se prošlog ljeta upoznali u zoološkom vrtu, "Oh, oprosti, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a on meni: "Ma nisam dobro, nigdje na Dolcu meda", "Pa zar je moguće?", kažem ja, "Evo ti moja kantica, bagrem, kesten i livada", "Hvala ti, hvala!", "Molim, molim, to je sitnica!", "A što ćeš sad ti bez meda?", "Ne brini, kupit ću si kutiju sladoleda", "Do viđenja u Maksimiru!", kaže moj medo i uskoči u jedanajsticu.

Tko se hvali, taj se kvari


- Jutros se pogledam u zrcalo i shvatim kako sam strašno lijep - hvali se Tko.
- Daj prestani! - vikne Taj.
- Ali ne samo što sam strašno lijep, nego sam i izuzetno pametan.
- Ta ušuti, hvalisavče! - jaukne Taj.
- A imam i punu kasicu-prasicu srebrnih i zlatnih kovanica - rashvalio se Tko sve u šesnaest.
- Vidiš što si napravio! Sad sam sav pokvaren - vrisne Taj.
- Tako ti i i treba! Tko se hvali, Taj se kvari.

Tko umije - njemu dvije (a možda i više)


Tko ustane, umije lice i izađe na ulicu.
- Daj mi dvije! - kaže mu Njem.
- Zašto? - upita Tko.
- Tko umije - Njemu dvije!
Pljus! Pljes! Pljas!
- Bezobrazniče jedan, rekao sam dvije, a ne tri - vikne Njem.
- Od viška glava ne boli - odvrati Tko.
- Zbilja? - začudi se Njem. - Onda mi drugi put umjesto pljuski radije daj višak.

Tko pretjeruje - Njemu se ne vjeruje


Bacim ja udicu 156 metara uzvodno, a udica padne ravno u usta somu dvjestokilašu koji je sav sretan proguta, pogladi brkove, mahne mi perajom i uskoči u moju ribičku torbu. Torba pukne, a som ostane na suhom. Ispričam mu se zbog te nezgode i zamolim ga da pričeka dok mi žena sašije veću torbu. Kad sam se vratio, soma nigdje, a na zemlji ceduljica. "Budući da mi ribe ne znamo govoriti, pišem ti ovo pismo moleći te da mi oprostiš što te nisam mogao čekati na suhom. Naišao je, naime, drugi ribič koji me je smanjio na pet kilograma i odnio me doma."
- Aha, to sam bio ja! - lupi se u prsa Njem.
- I vi Njemu vjerujete? - razljuti se Tko.
- Tko pretjeruje - Njemu se vjeruje! - uglas će ribiči, nataknu mamce i bace udice u Savu. Sutra će si kupiti nove.

U radu je spas

Skočim iz kreveta i krenem prema vratima. Vrata crna kao noć - tek kroz sićušnu rupicu dopire tanka zraka.
Tu mora biti nekakva kvaka - pomislim i počnem pipati po vratima.
Pipam, pipam, ali kvake ni od korova.
Sto mu rogatih stvorova, ta pustite me van! - izderem se uzrujan.
Pustili su me van, a vani se talasa pšenica. Sad vidim da mi je bilo bolje u krevetu punom stjenica nego u cik zore na kombajnu.

Poučak:

Tko u mraku traži kvaku,
drugi mu otvore vrata.

Prizor 2.


- Run, koliko sam već dugo začarani princ? – bezvoljno istegne gornje krakove začarani princ.
- Otkad vas je začarala zla vila, Visočanstvo.
- Opet ne brojiš dane, zar ne, Run? - prijekorno će začarani princ.
- Što mogu, Visočanstvo, kad mi ne ide matematika!
- A što ti ide, Run? - zanima začaranog princa.
- Plesanje, Visočanstvo. Jako dobro plešem - ponosno će Run.
- Jasno, kad si svaku večer u diskaču, Run.
- A ide mi i plivanje, Visočanstvo.
- Jasno, kad se svaki dan kupaš sa mnom u bari.
- Koje li čari! – isplazi jezik Fol.
- A ide mi i trčanje, Visočanstvo - isprsi se Run.
- Trkni onda u ministarstvo i dovedi mi ministra Impossija - naredi začarani princ i izvali se na jastuk.
- Na zapovijed, Visočanstvo – lupi petama Run. – Jurim-žurim.
- Ronim-gnjurim, žabe furim – pjevucka Fol.
- Što ti to znači “žabe furim”, ludo? - zakrekeće začarani princ.
- Zaronim u baru, naložim gitaru, voda proključa i žabe sfrfljuča - isplazi jezik Fol.
- Kako to “žabe sfrfljuča”, ludo? - izbulji oči začarani princ.
- Nešto ste mi danas jako znatiželjni, Visočanstvo! Da nemate slučajno temperaturu? - brižno će Fol.
- Kakve veze ima znatiželja s temperaturom, ludo? – zamahne žezlom začarani princ.
- Eto, opet ste znatiželjni, Visočanstvo. Da nemate slučajno visoki tlak?
- Makni mi se ispred očiju, ludo, dok mi nije pao mrak!
- Idem, idem, ionako žurim na vlak – isplazi jezik Fol i zavuče se pod stol.