Modni zamorac

Marija Jurić Zagorka umrla je 29. studenog 1957. godine.

Marija Jurić Zagorka meni je izrazito inspirativna osoba i jednako koliko uživam u čitanju plodova njene mašte uživala sam u čitanju njene neslužbene autobiografije, odnosno knjige Kamen na cesti. Ova knjiga je prozor u Zagorkinu dušu i otkriva osobu koja stoji iza dobro poznatih likova poput Nere i Siniše, Meška, Manduše i Gordane. Zagorka svoje nesretno djetinjstvo u Zagorju i sputani život u tuđini opisuje s velikom dirljivošću i svakog trenutka čitajući sve više upoznajete jednu divnu dušu koje se krije iza pera. U tijeku su Zagorkini dani i zato ću s vama podijeliti meni najljepše dijelove ove knjige.



''Sad znam što me vuče u one plave daljine. Domovina je tamo moja. Suze mojeg djetinjstva, sanje mojeg djevojaštva, sni razoreni. Tamo je sve što ljubim svakom kapljom krvi, se za čim čeznem svakim dahom duše, sve što dozivljem svakim kucajem srca.''

''I bespomoćno bulji u jezovitu bujicu mržnje što nemilosrdno nosi u valovima jedna nevini život, jednu sudbinu, divni bijeli ljiljan koji su zahvatili crni valovi još u majčinom krilu. Zar se i ona rodila da bude mučenica ove obitelji ? nemoguće. zašto ju je onda Bog obdario bistrinom uma, svom ljepotom tijela i srca ako ju je odredio za žrtvu ' Ne, ne može to biti.''

''I siroče zagrli sirotu pa plaču jednim dahom, jednim kucajem srca, jednim krikom duše, napuštenih, zapuštenih, osamljenih - lišenih roditeljske ljubavi. Plaču dvije beskućnice u punoj kući, dvije sirote uz žive roditelje, a nad njima se sunča šuma i šapće o mladosti, o proljeći, o životu...''

''Jednom, daleko odavde, usred ljepote i raskoši velikog grada u tuđini, kad su me svi obasipavali pažnjom, sjetila sam se ovih brežuljaka, kapelica, pastirske zviždaljke i pakla u ovoj plavoj kuriji. I zaželjela sam pobjeći od svega onoga, biti doma, ovdje, podnositi muke ovog pakla. Svi su tu moji: i ljudi, i brdine, i nevolje, i suze. Sve je moje. Otkad sam bila u tuđini, čini mi se da je ovdje svaka bol podnošljivija. Dorice, ne čita se samo u pjesmama da u domovini drugačije sunce sja nego u tuđini. To je istinski doživljaj. Svuda su i gore, i rijeke, i nebo, i sunce, a ipak je to u domovini ljepše, milije jer je blie srcu, kolijevci, što ja znam čemu.''

''Zove me dom da primi moju bol, iscijeli moje rane. Osjećam. Čeka me dom, ljubljeni, najdraži, najmiliji da mu dadem svoj život. Za njega ću se do nebauzvinuti i do pakla se spustiti. Za njega ću vući plug bude li nedostajalo blaga. Za njega ću se uzdizati u obrambene nasipe. Za dom moj kojim teče srebrna rijeka i grli ga plavetnilo mora i ushićeno ga cjeliva sunce. Predragi moj dome! Srce mi zadršće kad misao moja šapne duđi tvoje ime. Zatrepću čežnje svega bića kad padne zraka nade u dušu da će te jednom vidjeti moje oči. Predragi dome moj, hoćeš primiti slabašni neznatni život moj? Daj mi snage kao što mi daješ ljubav, daj mi sreću kao što mi pružaš jad. Nikakva nesreća ne može ubiti moj život dok imam nadu da bih mogao biti od koristo tebi, dome moj.''

''Ljudi! Vi koji idete ovim gradom, znate li koliko je draga domovinska gruda, kako je topla, kako meka, mirisava? Znate li kako je predivan zvuk vaših riječi, kakva melodija, kakva opojna pjesma ? Ne znet, ne možete znati kad vam riječ vašu nisu otimali s usta! Ne znate što je dom, naš dom jer nikad niste plakali, bolovali za njim u tuđini. Vi ste doma, a ja, gdje sam ja bila ? Dragi, mili dome! Nitko te nije pravo osjetio tko nije plakao za tobom.''

Možda najdirljiviji, ali i najtužniji dio cijele knjige mi je Doričina smrt. Zagorka je stvarno i imala sestru koja je umrla mlada i vjerujem da je to obilježilo njen život. Dorica je bila tako vedra, dobra, znatiželjna, mlada i puna nade a uz to i jako lijepa i ljupka i tako slatkog karaktera da si naprosto morao zavoljeti tu njenu dječju prostodušnost. Mislim da je Zagorki to bio jedan od najtužnijih događaja njenog života jer joj je Dorica bila najdraža stvar na svijetu i iznimno voljela. Zapravo, Doričina osobnost me podsjetila na popratni lik Sande u Gričkoj vještici.

''Anđeo, anđeo! neću ja anđela. Život, sreća hoće nju. Marta, nema dana, nema svjetla, nema mira. Nema ničega više kad nema nje, Marta. Što ću ja sada, ostavljena od svih, od svega? Udarili su me, udarili nemilosrdno. marta, razderali su mi dušu, neka im je i tijelo. ne mogu, ne, ne mogu - ja - sama - znaš što je to sama ostati u pustinji bez zraka sunca, bez svjetlosti. Marta, zašto ju je Bog uzeo? Zašto joj nije dao da uživa sreću? Zašto?''

''Sad znam Marta. U noći je zavijao vjetar, plakao je. Smrt je šetala oko njezine postelje. Osjetila sam je. Dotakla se mene svojim skutom. Zašto nije odabrala mene koja nemam živjeti nizašto, ni za koga? Zašto nije uzela mene?

''Od onog korita u kojem je cvililo do ove postelje što je jadno djetešce proživjelo. A zašto ? Zašto ?

''Strahoviti rastanak, najstrašniji čas u Mirjaninom životu. Sad je uminulo sve. Prelomila se i ona posljednja slamka da je samo zamrla.''

''Taj dan uzeo je sa sobom male uspomene na Doricu i otišao jadan, nesretan, očajan. Mirjana je vidjela u njegovim tamnim očima smrtnu muku. Ostala je sama sa svojom golemom nesrećom sama u svojoj sobi, sjela nasuprot Doričinoj slici, mislila samo na nju, mislila samo o njoj, razgovarajući s njom kao da je živa.''

''Neko pismo stigne napokon iz inozemstva. Dala ga je gospođi stanodavki da ga otvori. Suvišan je bio oprez. Pismo Mirjani javlja tragediju. Brkić je otišao k dragoj, maloj plavuši. Ne voljom prirode. Svojom vlastitom. Zapadao je u melankoliju i završio, bez jednog jedinog oproštaja.

Uzela je slike, Doričinu i zaručnikovu, ovjenčala ih cvijećem, zapalila svijeće i prosjedila tako noć s njima kao da su živi. Sav život prohujao je pred njihovim slikama u drhtavim plamenima svijeća. Noć posvećena mrtvima koji žive u njezinom srcu...

Zagorku je život zadao mnogo udaraca još od kada je bila slabašno djetence, a ona nikada nije gubila svoju vjeru u ljude, plemenitost, požrtvovanost i čistoću srca. Zagorka je karakterno vrlo slična Neri; uvijek spremna svakome pomoći, umna, čvrstih stavova i karaktera te spremna umrijeti i žrtvovati se za cilj. Obje također posjeduju prizemnost i srca su im čista te nikad ne gube vjeru u ljude.

Čini mi se da je Zagorka s namjerom stvarala taj raskošni i pravedan svijet Gričke vještice gdje su likovi okarakterizirani crno-bijelo i gdje dobri likovi uvijek pobjeđuju. U pisanju je nalazila svoju utjehu i perom je stvarala idealni svijet kakav je i sama priželjkivala. Zagorka, osoba koju su u životu dočekale takve nedaće i jadi, iznova i iznova, stvarala je taj dobri, vedri svijet i možda, u mislima, i živjela u njemu. U plodovima njene mašte likovi su onakvi kakve je zamišljala ljude u stvarnom životu te je na taj način kreirala idealno društvo kojega nažalost sama nije mogla biti dio.

Tko zna kakve su još priče vrludale njenim umom i kakvi su se još plemeniti likovi mogli boriti protiv nepravde na stranicama i stranicama knjiga koje nikada nisu ni napisane. Sigurno jest, da likovi koje je stvorila žive i nikada neće umrijeti sve dok se riječ o njima skriva u koricama prašnjavih knjiga pa makar i na nečijim tavanima, ali ti likovi čekaju tamo i priča ide dalje. Svakim potezom pera taj je svijet postajao sve stvarniji i stvariji sve dok se likovima nije pridružila, jednom zauvijek, i sama Zagorka.

''Ima dobrote. Ima ljubavi. Ima poštenja. Ima. Samo svatko ne zna da nađe četverolisnu djetelinu. Svatko to ne može. A tko nađe, često je izgubi već zarana. Netko opet mnogo kasnije. Nitko ne može biti sretan do kraja. Vi koji ste sretni načas, poštujte sreću i blagoslovite je. A što s onima koji je nikad ne nađu? Ima pauna i komaraca. Ima lavova i kunića. Paune i lavove časte svi, a na kunićima iskušavaju svoje otrove. Kunići nisu našli četverolisnu djetelinu. Ni ja. Jadni, bijedni kuniću.

Ali već sutradan u zoru otvorila je sva vrata i prozore svoje duše da prozrači svoju mrtvačnicu i baci se na rad.''

''Nemam više nergije. Nemam snage. Nemam više ni časti. Nemam ni svog ponosa da pošteno zarađujem svoj kruh. Sve su mi već oblatili. I grob će moj poprskati. Još sam bila djetence jadno, nemoćno i već su me vukli po kaljuži moji, moji, razumiješ li tu rugobu sudbine? A sad se mučim u radu da pokrivam njihove grijehe, zapljuskuju me kišom od kaljuže. Moram se tu udaviti. Moram. Pomoći nema.''

''Nikad više neću vidjeti Martu. Nikad više. To je posljednji njezin posjet. Posljednji znak ljubavi. Posljednja spomen onih koji su me branili. Mirjana, nikad više nitko neće dići ruke da te zaštiti, obrani. Nitko više neće dići ruke za tebe. Ovo su posljednji tvoji branitelji. Dorica sniva. Tenšek je zaspao i Marta će zaspati, a ti još bdiješ? Za koga?

Za one koji trebaju nade, vjere u pobjedu dobra. Ima dua koje bi tako rado samo načas vjerovale da će jednom biti kraj njihovim mukama. Ima duša koje barem načas sanjare da će biti kraj jadima rodu našem. Za njih još moram živjeti!

I nastavlja svoj put razrovanom, neprohodnom cestom. Sve je više magleno, tamno. Sve veća pustoš.

Prijatelji, drugovi odlaze zauvijek. Umire Ružica, odnoseći u grob ljubav prema svojoj obitelji. Umiru suborci iz davnih dana, ili su ih valovi života odnijeli dalekom pučinom. Oko nje pustoš beskrajna. (...) I tako su s Mirjanom samo dragi mrtvaci s kojima živi u tihoj sobici potkrovlja. ''

''Istrčala je na ulicu kao nekoć u mladosti kad ju je majka izbacila iz roditeljskog doma. Onda su padale po njoj užarene riječi sramote, sada ledene oštrice. Onda su nad njom grmjele goruće kletve, sada ledeni cinizam. Ono je bila krvava bol, ovo je ubojiti nož. Ono rana, ovo smrt. Imala je roditelje, a nije imala ni majke ni oca. Imala je dom, a bila je siroče. Sada ima zemljaka, a nema žive duše. Sad ima domovinu, a ipak je beskućnica. Kamen na cesti koji nema nikoga svoga.''

''Tiho, lagano kao u snu, tone Mirjanino tijelo, tone u plavetnilo, gubi se u vječni san. I nestaje u dubinama...

Kamen sa ceste skotrljao se u nepovrat. Nitko ga nije zamijetio.''

Oznake: marija jurić zagorka, Kamen na cesti