Modni zamorac

Pri boravku u Berlinu sam, između ostaloga, posjetila prekrasnu vrtove dvorca Charlottenburg koji su mi ostali u tako lijepom sjećanju da sam jednostavno morala napisati nešto o tome. Imala sam sreće jer me je vrijeme poslužilo, odnosno, nije bilo vruće. Dan je započeo oblačno a veliki pljusak poharao je četvrt Charlottenburg-Wilmersdorf u kojoj se nalazi čuveni dvorac. Sjećam se vrlo bistro toga dana; nebo je bilo sivo plavo s pokojim bijelim oblakom, zrak vlažan i ugodan. Rosnu je travu dvorca polako sušilo berlinsko sunce čije su zrake izvirivale iz daljine. Grad pritom nije ni zastao da se okupa u suncu i kiši; sve je jurilo i žurilo kao i dan prije toga, dan poslije toga, kao i svaki dan.





Ova divna palača je dovršena 1696. godine po narudžbi Sophie Charlotte od Hanovera, žene Friedricha I. Izgradio ju je arhitekt Johann Arnold Nering u Lietzowu, dijelu Berlina koji je tada bio selo. Sophia Charlotta je na Charlottenburgu živjela samostalno, bez muža i imala je svoj dvor na kojem je okupila tadašnje pisce, filozofe i umjetnike. Muž je smio doći samo ako ga je pozvala, a to je bilo u rijetkim prigodama kao npr. 11. srpnja 1699. kada mu je tamo priredila rođendansku zabavu. Palača se prvotno zvala Lietzenburg, ali nakon što je ona umrla 1705. godine muž je nazvao palaču po njoj.





Palača se prvotno sastojala od jednog krila sa centralnom kupolom a pročelje je ukrašeno korintskih pilastarima. Ispod centralne kupole nalaze se dvije ovalne dvorane; ona u prizemlju iz koje se izlazi u vrt i ona na katu koja je služila za ceremonije. Na krovu se nalaze dekorativni vijenci na kojima stoje statue a kip na vrhu kupole predstavlja rimsku božicu sreće Fortunu.





Friedrich se 1701. godine okrunio kao kralj Prusije, a netom prije toga poslao je kraljevskog arhitekta Johanna Friedricha von Eosandera u proučavanje arhitektonskih dostignuća u Italiji i Francuskoj, posebice palaču Versailles. S povratkom 1702. godine počeo je nadogradnju palače koja je uključivala dva velika krila koja su okružila trg, krila koja su vodila u vrt i oranžeriju na zapadnoj strani.



Ljudi koje vidite na ovim platnima su možda i najpoznatiji stanovnici dvorca - Friedrich II. Veliki i njegova žena Elisabeth Christine od Brunswick-Wolfenbüttel-Beverna. Ona i Friedrich vjenčali su se 12. lipnja 1733. godine; sedam godina prije nego što je on naslijedio krunu. Samo je nekoliko odaja u prizemlju bilo namijenjeno Elisabethi jer je ona bila prije posjetitelj dvorca nego njegov pravi stanovnik.

Pruski je dvor u doba Friedrichove vladavine bio mjesto spartanske čeličnosti u kojem su se okupljali glazbenici, znanstvenici i filozofi, a žene su rijetko viđane. Tako ni za jadnu Elisabethu nije bilo mjesta na njegovom savršenom dvoru. Ona je većinu vremena provodila u palači Schönhausen u današnjem sjevernom Berlinu. Većinu mjesečnih prihoda izdvajala je na donacije a dane je provodila čitajući te je čak napisala i knjigu o moralu.

U kasnijim godinama braka znali su se ne viđati i po nekoliko godina. Ne znam otkud je vama poznat Friedrich Veliki, ali meni je zasigurno iz Gričke vještice gdje on, iako se ne pojavljuje, stoji kao antagonist Mariji Tereziji a opet korespondira sa njenim sinom.







Visoki i ponositi kip Friedricha nalazi se ispred istočnog krila s prednje strane. Apsolutistički vladar i mudri mislilac skriva se u sjeni gustih krošanja drveća.





Za razliku od Versaillesa koji je bio simbol raskoši i dobrog ukusa, ovaj dvorac djeluje skromno i malo. No, dok sam dodirivala ove stare, mirne zidine šaputale su mi o svojoj slavnoj prošlosti. Cijeli dvorac odiše jednostavnošću, tišini i miru. Zaspale su zauvijek ljepotice; vlasnice njegovih odaja, zaspali kraljevi, prinčevi i bebe još toliko male da im nožice nisu nikada kročile ovim zelenim travnjacima. Zaspalo je vrijeme, njihovo vrijeme, njihovo doba a povijest strpljivo tiho obavila ga velom tišine i zaborava. Ugasile se zauvijek lojanice u tihoj noći, prestaše bezbrižne svirke, ne šušti više svila hodnicima, samo tišina šulja se oko dvorca i prolazi odajama i dugim hodnicima u tihim ljetnim noćima.



Oranžerija izgrađena 1702. godine prvotno je služila za očuvanje rijetkih biljaka po zimi. Za ljetnih mjeseci kada je gotovo 500 drveća naranče i limuna procjetano ukrašavalo barokni vrt, oranžerija je bila prekrasno mjesto dvorskih svečanosti. Slatkasti mirisi širili su se vrtom, zvuci kukaca prožimali su topli ljetni zrak dok je rumeno nebo zalazilo u daljini, a tamna noć i svjetlucave zvijezde dolazile na pozornicu slavlja i veselja.





Pod vladavinom Friedrickovog unuka Friedricka II. Velikog vrtovi dobivaju novu dimenziju. Osvježeni su ljupkim detaljima u novom, rokoko stilu koji je bio puno blaži i manje zahtjevan od prijašnjeg, dominantnog baroka.

Friedrich Wilhelm II. također je dao svoj doprinos u razvoju vrtova tijekom svoje vladavine od 1786. do 1797. godine. Vrtovi i oranžerija tada su zasjali romantičarskih zanosom u slobodnom, neformalnom stilu engleskih vrtova. Engleski je stil vrtova, koji je slijedio prirodu, bio opreka francuskom koji je zahtijevao geometrijske linije.





Zaista, iako su široki šljunčani putovi i geometrijski uređene gredice cvijeća obrubljene niskom, savršeno podrezanom živicom te centralno jezerce ostali sačuvani, već malo dalje ugledat ćete romantičarske detalje engleskih vrtova. Skrene li vam pogled od bijelih statua nagih dječaćića samo malo u daljinu, pejzaž će vam biti ispunjen divljim krošnjama lepršavog drveća, raznim grmljem, velikim blistavim jezerom s patkama i mostićem koji izviruje usred divne prirode u daljini.





Doživljaj je čaroban. Šetajući ovim puteljcima, dok mi je šljunak krckao pod nogama, a mirisno cvijeće smiješilo mi se iz gredica ni na minutu nisam mogla misli odvući od nekih prošlih vremena. Ovaj sanjarski trenutak donio mi je u misli šuštave svilene haljine, lepeze, napudrane kose i rumene obraze dama koje šetnjom krate svoja duga ljetna poslijepodneva. U daljini me drveni mostić neprestano pozivao, napola skriven u krošnjama drveća, njegova me tajnovitost zaintrigirala te sam, naravno, morala prošetati i do tamo.





U tišini starih krošanja spava u mauzoleju prerano otišla ljepotica s prijelaza osamnaestog u devetnaesto stoljeće, Louise od Mecklenburg-Strelitza. Mauzolej joj je u neoklasicističkom stilu poput grčkog hrama zalutalog na sjever Europe. Nekoć se bijelio, sada sivi pod teretom vremena.

Na mostiću sam, znajući da će ga guste krošnje uskoro sakriti s mojega vidika, još jednom sjetno pogledala dragi mi Charlottenburg želeći snažno da sam opet na njegovu ulazu i da mi se sve ljepote ovih vrtova ponovo otvaraju pred očima.



(Sve fotografije su moje vlasništvo.)