< | travanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
*geneza (grč.). 1. Postajanje, nastanak, proces razvoja. 2. (Geneza) knjiga postanka, prva knjiga Mojsijeva, Petoknjižja. „Pobijedili smo, Bog je bio na našoj strani!“, izjavio je u mikrofon neki oznojeni igrač po završetku neke već utakmice. "Kakav je to pristrani bog?", pomislih. Dok se s jedne strane osuđuje navijačko nasilje i primitivizam, s druge se strane zaziva boga kojeg se zamišlja upravo kao takvog primitivnog navijača. Kao onog koji bira stranu, koji prati i bilježi rezultat, koji navija za „svoje“, a kažnjava „njihove“. Glavno da je Bog bio na "našoj" strani. Osebujan zamišljaj boga. Kreiraju, oblikuju i mrcvare to zamišljeno biće po svojim potrebama (a potom ga takvog, sebi prilagođenog, i svojataju). Pa oni koji su željni osvete zazivaju i vjeruju u osvetničko lice (koje će njih nagraditi kažnjavajući njihove neprijatelje: „Vidjet ćete vi Svoga Boga! Moj Bog je uz mene! Bog sve vidi! Bog je velik“), a oni koji su željni utjehe zazivaju i vjeruju u sućutno lice puno ljubavi i razumijevanja i spremnosti na praštanje (koje će bar na onom svijetu ispraviti sve nepravde ovog: „Bog je milosrdan. Bog sve vidi! Bog je velik“). Bezbrojne projekcijske interpretacije voajerskog boga koji navodno sve vidi (a zapravo selektivno vidi, ono što već tko priželjkuje da za njih vidi) i koji sve može (a zapravo selektivno može, ono što već tko priželjkuje da za njih učini). Bezbroj zazivanja isključivo vlastitih, pojedinačnih, partikularnih stavova i potreba kroz skromnu riječ od tri slova - bog. Da, ljudi gaje zanimljivu sliku (slike!) boga. "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih." Potpuno obrnuto. Na potrebu i sliku svoju stvara čovjek Boga (Bogove!), na potrebu i sliku čovječju on ga stvara, muško i žensko stvaraju ga. |
Logor se prostirao duž zabačene doline. U daljini su se vidjela niska brda, šume, a iza visoke žice koja je opasivala logor prostirala se velika ravnica prepuna cvijeća. Dio ravnice na kojem je podignut logor izgledao je kao pust predjel usred zelenila, brda i šuma; prekopali su divan krajolik da bi od njega napravili pustinju. Barake su stajale jedna pokraj druge i okruživale veliki trg. Svuda naokolo ležao je pijesak, nije bilo čak ni sjenke. Samo su se kod ulaza u logor dizala visoka stabla i male bijele kuće ograđene drvenim ogradama. Ali tamo je pristup bio strogo zabranjen. Jedan je dječak prekršio tu naredbu, protrčao je potkraj natpisa, želeći da malo sjedne u hlad. Njegovo su tijelo donijeli na trg u vrijeme apela i napomenuli da će takvu sudbinu doživjeti svatko tko prijeđe ogradu. I svima je bilo jasno da će se stvarno tako i dogoditi... "Vojnik sa zlatnim dugmetima" / Miriam Steiner TV-serija Združena braća - epizoda 9., "Zašto se borimo" |
Gabriel Garcia Marquez U povodu odlaska Gabriela Garcie Marqueza, sjetih se što jednom napisah: Sto goodina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid. A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam! Ivana Brlić-Mažuranić U povodu godišnjice dolaska Ivane Brlić-Mažuranić, sjetio se Google: Uz Hlapića, Priče iz davnine... uz Regoča i Kosjenku, Potjeha i mnoge druge... uz njih sam rasla. Hvala. |
Koliko je puta u zadnjih mjesec dana čovjek poginuo (neka mu je zemlja laka)? I koliko se puta Pistorius slomio u sudnici tijekom svjedočenja? Koji se to krc događa sa Dnevnik.hr-om? Sada, ovdje, uživo. |
In pictures: Huge forest inferno cuts into Valparaiso Sa Wikice koja veli: Valparaíso, kojeg lokalno stanovništvo skraćeno zove Valpo, glavni je grad istoimene pokrajine i regije u središnjem Čileu; i jedna od najvažnijih luka u državi. Nadimak: "Biser Pacifika". Smješten je uz obalu Tihog oceana, oko 110 kilometara sjeverozapadno od glavnoga grada, Santiaga. S oko 276.000 stanovnika, šesti je grad po veličini u državi, ali je njegovo metropolijsko područje (koje pored Valparaisa uključuje obližnje gradove Vińa del Mar, Quilpué i Villa Alemana) treće po broju stanovnika u zemlji. 2003. godine, slikovita stara gradska jezgra grada je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi kao "izvanredan primjer urbanog i arhitektonskog razvoja Latinske Amerike u 19. stoljeću". |
Na povratku iz dućana s vrećicom u ruci prolazim kraj kontejnera broj dva zadubljena u misli, više osjetim no primijetim pokret, dignem pogled, stariji čovjek sijede glave uzima veliku prozirnu plastičnu vreću punu boca odloženu kraj kontejnera i ubacuje je u prtljažnik ne tako lošeg auta. Auto već radi. Lagano zazveckaše, očito ima i staklenih osim plastičnih. Zatečena sam, na kratki tren zastanem, nijema, po laganom trzaju vidim da je i on primijetio mene, uočavam na njemu ofucanu trenerku, patike, ne znam što da mislim. Prolazim polako, gdje da gledam, ne znam, u zemlju, on s obje ruke pritišće vreću i zatvara prtljažnik, sjeda za volan, odlazi. Je li čovjek to u prolazu uočio vreću kraj kontejnera, zaustavio auto, uzeo nečiju dnevnicu sa mukotrpno skupljenim bocama, možda i namijenjenu nekom siromašnijem, ili je boce skupljao on sam pa ih odložio tu dok ne ode po auto drugdje parkirano? Kako ocijeniti, kako suditi. Ne znam, ne znam ništa. Osim da me ispunja strašnom težinom, nemoći, sramom, ljutnjom i tugom spoznaja da živim u društvu koje me naučilo uopće postavljati takva pitanja. Osim da sam bez obzira na odgovor posred prsa osjetila udarac. Nastavila sam kući još pognutije glave. |
Tako mlad, a već hadezeovac. Napredan neki dečko. |
Jeste čuli onaj o Crnogorcu u Versaillesu? Inače, kad smo već kod viceva, drugi komšija tvrdi da je Versaj prevara, pa se ravnajte. |
Izuzetni, životni dijalozi, opipljiva realnost, psihološko nijansiranje među najboljim od britanskog što sam gledala a da spada u tzv. "period drama". Naravno, predložak je očito ključan, vještina majstora koji me, na moje zadovoljstvo, naprosto pomeo. Vidim već, i čitat ću s užitkom. |