< | ožujak, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Vrlo je nezahvalno govoriti o sadašnjem papi Franji (Jorge Mario Bergoglio), jer je, kako bi rekli u Facebook žargonu, vrlo lajkabl tip. Od prvog ga je dana lako lajkati, simpatizirati, doživljavati ga dragim, navijati za njega. Svojom jednostavnošću, skromnošću i ljudskim pristupom (odnosno, drugačijim pristupom od većine svojih prethodnika), čovjek Jorge Mario pobuđuje široku, maltene, opću naklonost. Čovjek ljubi noge zatvorenicima, slika se sa motoristima, grli sa deformiranima, fotka sa papigama i janjićima, pozira za selfije, vozi se u starom Renaultu, nije mu stran ni autobus, sam nosi svoju torbu, osobno zove portire, čestita nogometnim klubovima, maltene što telefonski ne naručuje i pizzu i tako dalje... da bi itko riječ rekao. Nabacivati se nekakvim prigovorima na takvog ljudskog sveca uopće nije uputno u društvu vjernika koje je gladno hagiografskih priča. Zbog iznenađujućih izjava, modernih stavova i poteza nekarakterističnih za crkvene prelate, zaneseniji su ga komentatori recimo poletjeli okarakterizirati socijalistom, pa čak i crvenim papom. Časopis Time ga je proglasio osobom godine, Vanity Fair ga je proglasio osobom godine, američki magazin za homoseksualnu populaciju The Advocate ga je također proglasio osobom godine, New Yorker isto, Forbes ga je smjestio na četvrto mjesto najmoćnijih ljudi 2013., ulični grafiteri ga prikazuju kao Supermana, izišao je čak i na naslovnici Rolling Stonea, najutjecajnijeg magazina o pop kulturi (vrlo prikladno)! Ukratko, zapadna civilizacija je pop kulturno (i vremenu i sebisvojstveno) našla novog instant Spasitelja (fenomen o kojem sam već pisala), svog novog viteza na bijelom konju, novog superjunaka (ovog puta i doslovce sa (bijelim) plaštom). I to sve u kratkih godinu dana. Već prvim istupima javnost je novog papu počela doživljavati anomalijom koja se nekim čudom dogodila Katoličkoj Crkvi (koja inače takve anomalije ne trpi već ih se na ovaj ili onaj način rješava). I nerijetko se kroz polušalu danas može čuti predviđanje da će novi papa skončati u nerazjašnjenim okolnostima, jer je predobar, premoderan i previše se pika u osinje (mafijaško) gnijezdo i bastion konzervativnosti (koji se toliko održao baš zato jer se žestoko opire promjenama i modernizaciji). No kako se u stvari Crkva nosi sa ovim papom? Doživljavaju li ga njeni konzervativni krugovi prijetnjom, kako se kroz šale i ozbiljne osvrte često navodi? U povodu prve godišnjice pontifikata, objavljeni su brojni osvrti na njegov lik i djelo, a napose fotografije susreta pape Franje sa svijet(in)om. Među ostalim(a) i fotografija na kojoj je dokumentiran moment koji mi je pomogao posložiti neka osobna zapažanja. In pictures: Pope Francis joins the list of famous folk making babies bawl Papi u ruke guraju prestravljeno dijete, a on ga prigrljava. Posezanje za djecom je i inače omiljeni sport političara i idola (kao populistička disciplina sport koji je meni osobno ogavan), bilo da za nevinima posežu sami ili da im, kao u ovom slučaju, eventualno i neovisno o njihovim željama, nevine doturaju preko ramena kao svinjske polovice, do korijena tako izopačujući i komercijalizirajući Isusove riječi "Pustite malene k meni". Rekla bih da je Jorge Mario Bergoglio najmanje kriv što se dijete našlo u takvoj poziciji, no ono što meni izaziva čistu jezu je (na)um onoga tko misli da je štosno odjenuti dijete u kopiju malog pape i progurati ga u ruke najnovijeg idola u nizu (u svrhu doticanja, a time navodnog blagoslova, posvećenja i sl.), a zapravo u ruke posve nepoznatog čovjeka (titule) kojega se slijepo dogmatski idolizira. Najužasniji detalj u tom posve idolopokloničkom momentu je da se najvjerojatnije radi upravo o ispranim (na)umovima samih roditelja tog djeteta i da je riječ o istoj vrsti ispranih mozgova koja je spremna zbog ideologije (zbog navodnih svetinja) slati svoju djecu u rat (jednako tako vlastitu djecu predati drugome u ruke) da budu topovsko meso potpuno proračunatih i koristoljubivih umova (koji objeručke prihvaćaju žrtvovanje tuđe djece, ali ne i svoje). Sjetih se kako je nedavno u dokumentarcu "Oko ciklona", koji govori o današnjoj Kubi, identičnu ogavnost verbalno izlanula i doktorica Guevara koja je navela da bi između života svoje djece i Revolucije ona izabrala Revoluciju. Veličajući pri tom, evidentno nabubanim a šupljim parolama, pobjedu kubanske revolucije, odnosno, veličajući ideologiju (komunizam) koja joj je omogućila putovanje svijetom u propagandne svrhe u ime slave pokojnog oca. Doktorica je to izgovorila olako kao i bilo koji fanatični vjernik (pa i Katoličke Crkve), odnosno, kao bilo koja osoba ispranog uma koja bi abrahamovski predala (žrtvovala) vlastitu djecu na oltar ideologije u koju vjeruje i čiji je slijepi vojnik. (Iako nekako sumnjam da sama doktorica kao majka zaista iskreno i vjeruje u to što je izgovorila, obzirom da je kao obrazovana žena ipak vidjela svijeta i da uopće nije glupa osoba. Prije bih zaključila da je izgovorila notornu neistinu, naučenu mantru, i da je ta ogavna propagandna laž za nju cijena koju je očito spremna platiti za određene privilegije koje joj kubanski režim pruža.) Sve ideologije funkcioniraju na identičan način. Sve ideologije imaju svoje perjanice, ideologe, demagoge, govornike koji govore sa figom u džepu, svoje ribare koji pecaju i mame naivce, očajnike, neumnike i bezumnike sklone nemišljenju, nerazmišljanju, sve one žedne i gladne lakih rješenja, čuda i čudesnih izlječenja. Sve ideologije imaju svoju mašineriju koja radi svoj posao. Što nevinije lice demagoga, to je ulov u mreži veći. U režiji upravo takve uhodane tisućljetne mašinerije, i sam papa Franjo je, ma koliko moguće dobrodušan kao osoba bio, u roku samo godine dana postao zlatno tele, odnosno, klasični zlatni telac, puki objekt kojeg se obožava, star-novi predmet idolopoklonstva masa i najzahvalnije lice jedne te iste nepromijenjene ideologije. Promatrajući fotografije protekle godine vrlo je uočljivo da se mašinerija, koristeći se potpuno istim ritualima kojima se koristila i do sada, s lakoćom prilagodila i objeručke prihvatila njegovu popularnost (skromnost, jednostavnost, simpatičnost kao čisto marketinško zlato) da bi je upregnula u svoje ideološke svrhe, u svrhu jačanja kulta papanstva (kao modernizirane inačice paganstva). Svima se daje na znanje da čovjek ljubi noge zatvorenicima, da ljubi djecu, slika se sa motoristima, grli sa deformiranima, fotka sa papigama i janjićima, pozira za selfie, vozi se u starom Renaultu, nije mu stran ni autobus, sam nosi svoju torbu, osobno zove portire, čestita nogometnim klubovima, maltene što telefonski ne naručuje i pizzu i tako dalje... Znači li to da papa Franjo sve to radi neiskreno? Naravno da ne znači. Može on to sve raditi i potpuno iskreno. Po svemu sudeći, sadašnji papa jest jedna autentično simpatična i draga osoba s kojom bi svatko mogao lijepo proćaskati uz kavu, no u tome je problem, jer mašinerija koju predstavlja i kojoj je htijući na čelu - daleko je od toga. Ili kako bi profesor Dawkins duhovito i lucidno rekao: "On je očito jedan drag čovjek, time dakle opasan čovjek, jer ne trebamo dragog čovjeka u Vatikanu." Dakle, na pitanje kako se nosi s ovakvim neuobičajenim papom, Crkva zadovoljno odgovara da im je zapravo legao kao kec na desetku. Možda im se Franjo i desio kao anomalija, no vrlo su brzo tu anomaliju prilagodili svojoj mašineriji tj. svoju su mašineriju vrlo brzo umrežili oko nje da bi se, kao organizacija autentičnih parazita, na njoj nastavili hraniti. Papa Franjo im ovakav, multo simpatico urbi et orbi, nije nikakva smetnja, dapače, on je za njih pun pogodak, as iz rukava, dobroćudno zaštitno lice Katoličke Crkve, lice sa njihove naslovnice (najnoviji KC magazin), savršena maska ljudskosti koja u pravom trenutku za Crkvu skriva pravu narav vatikanske ideologije. |
Prenose portali o Milanovićevoj turneji zemljom Down Under: "Nakon što je završilo radni posjet Australiji izaslanstvo je krenulo prema Wellingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda..." itd. Ok, posjet južnim zemljama je službeno opisan kao radni posjet. No što je tamo uopće radio? Je li ikome jasan cilj tog putovanja, počevši od samog Milanovića? Među hrvatsko iseljeništvo u Australiju je početkom 90ih (i nadalje) išao samo HDZ, i to po novac. Kao što su HDZovci Hrvatsku doživljavali vlastitom prćijom kojom su si omastili brk dovodeći pri tom zemlju na prosjački štap, tako su i hrvatsku emigraciju isključivo doživljavali svojom zlatnom kokom koja im nese zlatna jaja. Kako pisah: "Ogavnost leži u činjenici da je HDZova vrhuška stvaranju „demokratske i neovisne države“ svjesno pristupila neiskreno, kompromiserski, lažući, obmanjujući vlastiti narod, prevodeći vlastite građane žedne preko vode, obećavajući demokraciju nesmiljeno gazeći načela demokracije, ukratko, na prevaru - obrazlažući sebi i svim građanima Hrvatske da cilj (država) opravdava sredstvo (laž) i da je to ok. Da je ok: 1) s jedne strane paktirati / koalirati sa „manolićima“ (onom starom i svim mastima premazanom udbaškom gardom kriminalaca), 2) a s druge strane, ogavnim neoustašlukom -koji najizravnije potire sva ljudska prava i demokratska načela- interesno podilaziti bogatoj emigraciji i njihovom žalu za Endehazijom, jer su od njih trebali izvući početni kapital - novac (i s tim su se ciljem poslanici HDZa besramno koristili zaista odvratnom šovino-retorikom i obećavanjem povlastica u budućoj Našoj, a zapravo Njihovoj Hrvatskoj; primjer: Mesić među Australcima)." Po istom zadatku u južne krajeve redovito od tada idu i perjanice hrvatske estrade, kojekakve klap-popne skupine i domoljubno orijentirani Cro-drečavci kada se, jednako kao i HDZ početkom 90ih, užele na račun sentimenta, nostalgije & domoljublja požeti devize od kontinuirano domoljubne, a neskriveno proustaške, emigracije. U međuvremenu se u staroj domaji, zaslugom baš onog drp-domoljublja, događa raspad sistema, a na gradilištu šuplje piramide nesmiljeni nadzornik Linić samo što još nije počeo i ponaosob bičevati iscijeđeno roblje za dodatnu kunu u državnoj kasi. U jeku tog urušavanja, faraon odlazi u "radni posjet" bogatim rođacima koji ga na licu mjesta šikaniraju, jer za njihove kontinuirane pojmove nije dovoljan domoljub. Domoljubno, ne. Nakon toga premijer odlučno negira posjet po istom zadatku "domoljublja" kao posjetitelji prije njega. Ideš. Milanoviću, pa u tome i jest caka (ili kako bi rekla kita: pa U tome i jest caka). Osim očitog problema premijerove istodobne transparentne netransparentnosti i netransparentne transparentnosti o motivima bivanja na licu mjesta, evidentna je i greška u koracima na licu mjesta. Riječ je, rekla bih, o klasičnom jezičnom nesporazumu, nisu ga razumjeli. Mnijem da im se trebao obratiti na latinskom. Men At Work - Down Under |
fotografija preuzeta sa portala rogotin.hr; stanovnici-ploca-protiv-termoelektrane Građani Ploča izišli su ovaj petak na mirne prosvjede protiv termoelektrane na ugljen. Pored energije sunca, vjetra i mora, koji su nam u ovom podneblju obilato servirani i na raspolaganju, u 21.st. inzistirati na ugljenu i tehnologiji 18.st. (tehnologiji prve industrijske revolucije!), uz pseudoargument gospodarskog napretka cijelog kraja, meni se čini naumom temeljito proračunatog uma. Pogonsko gorivo za takve oksimoronske ideje "nazadnog napretka" je u suštini, kao i uvijek, profit - interes krupnog kapitala. Prilog HRT Prilog NoveTV Prilog Al Jazeera MATIJEVIĆI I NERETVA: Tko stoji iza ugljena moguće termoelektrane Ploče? Sažetak cijelog slučaja bi glasio otprilike ovako, ekolozi su saznali da se na sjednici Gradskog vijeća grada Ploča, kao prvi korak ka županijskom odobrenju, bez znanja samih građana planira progurati točka izgradnje termoelektrane na ugljen. Riječima gradonačelnika: "Trebala se predstaviti inicijativa za termoelektranu u Pločama". Ideja da dolina Neretve i njena delta bude mjesto za izgradnju TE na ugljen postoji već niz godina, a revitalizirana je na inicijativu Luke Ploče, točnije njezine tvrtke-kćeri Luke Ploče energija, koja je osnovana prije godinu dana upravo zbog plana za gradnju elektrane. Izgradnju termoelektrane na ugljen guraju dakle Luka Ploče d.d. (kao lokalni interesent) i HEP (kao državni interesent) koji ujedno gradi i trafostanicu na lokaciji koju su građani Ploča na referendumu odbacili kao neprikladnu. Luka Ploče je najveći privredni subjekt po broju zaposlenih na području Županije dubrovačko-neretvanske i ne treba napominjati da je ujedno i najveći davatelj u proračun grada Ploča (narodski rečeno "bog i batina" Ploča). Luci Ploče zbog krize u BiH (i Hrvatskoj) zadnjih godina ide loše, promet se srozao i treba osigurati redovit promet odnosno redovite prihode, pa ma od bilo čega (u ovom slučaju transporta ugljena za planiranu TE na ugljen). Ivan Pavlović, direktor Luke Ploče d.d., uostalom posve otvoreno govori zašto gura termoelektranu na ugljen: "Odavno se barata činjenicom da je najbolja lokacija za TE upravo Luka Ploče, no Luka, koja još uvijek zapošljava više od 650 djelatnika, dobrim dijelom zavisi od tržišta Bosne i Hercegovine, na koje se odnosi više od 90 posto prometa, a tamo gospodarska aktivnost pada, propadaju poduzeća, željeznica, nema autoceste… To je vrlo nezgodna situacija za jednu luku. Ako bi ovakvo stanje potrajalo, vjerojatno bismo morali smanjiti broj zaposlenih, a budućnost Luke Ploče bila bi vrlo upitna. – Ideja da u Luci bude termoelektrana rodila se radi interesa samog poduzeća – takav projekt generirao bi nova radna mjesta, prihod, nezavisnost u odnosu na zbivanja u zaleđu, ali to je i najbolja moguća investicija koja se može dogoditi cijelom tom kraju." Unatoč sveprisutnim floskulama o "najboljoj mogućoj investiciji cijelom tom kraju" (Na koje odgovaram: Najboljoj mogućoj? Zar su poljoprivreda i turizam lošija investicija od termoelektrane na ugljen? Točnije bi bilo reći da je TE na ugljen najbolja moguća investicija za Luku Ploče, ali ne i za neretvanski kraj.) nasuprot inicijatorima i zagovarateljima gradnje TE na ugljen, veliki dio stanovnika Ploča i cijele neretvanske doline (Ploče, Opuzen, Metković te stanovnici obližnjeg Pelješca i pločansko-makarskog primorja), ekolozi i zeleni, jasno poručuju "Ne TE!", i odbijaju ideju da se TE gradi i dolina Neretve tako izloži zagađenju, opasnostima za zdravlje ljudi, kao i riziku od negativnog djelovanja na poljoprivrednu i turističku djelatnost. Pločani, naime, već imaju itekakva iskustva sa ugljenom (o čemu sam pisala prije sedam godina, a portali prenijeli), i ne samo njim, nažalost. Građani Ploča izišli su zato pred vijećnicu na mirne prosvjede protiv izgradnje termoelektrane na ugljen. Nakon runde nadigravanja sa Gradskim vijećem, i zaslugom (glasne) građanske upornosti građana Ploča, Gradsko vijeće je zaista skinulo sa dnevnog reda točku o termoelektrani. To naravno uopće ne garantira da se ta točka neće nenadano pojaviti na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća. Nedugo potom gradonačelnik Ploča se oglasio i javnim priopćenjem: "Ne želim prejudicirati datum referenduma, ali odgovorno tvrdim da kao gradonačelnik želim poslušati mišljenje građana i poštovati ga, stoga je moja odluka da će oni sami na referendumu odlučiti o sudbini termoelektrane." Počuvši riječi gradonačelnika, samo naglas podsjećam da su se građani Ploča isto tako referendumom izjasnili i protiv lokacije nove trafostanice (investitor HEP, izvođač kćer-tvrtka “Tehno elektro”, inicijator HEP, HAC, Luka Ploče) i zatražili njeno izmještanje na blisku, ali primjereniju i već spremnu lokaciju, no unatoč toj referendumskoj odluci građana Ploča, investitor ovih dana svejedno počinje graditi trafostanicu na referendumski odbačenoj lokaciji (Trafostanica u centru Ploča: Tko je izigrao građane?). Bitka Davida i Golijata se nastavlja. |