Marketing
O Solomone
Na povratku iz dućana s vrećicom u ruci prolazim kraj kontejnera broj dva zadubljena u misli, više osjetim no primijetim pokret, dignem pogled, stariji čovjek sijede glave uzima veliku prozirnu plastičnu vreću punu boca odloženu kraj kontejnera i ubacuje je u prtljažnik ne tako lošeg auta. Auto već radi. Lagano zazveckaše, očito ima i staklenih osim plastičnih. Zatečena sam, na kratki tren zastanem, nijema, po laganom trzaju vidim da je i on primijetio mene, uočavam na njemu ofucanu trenerku, patike, ne znam što da mislim. Prolazim polako, gdje da gledam, ne znam, u zemlju, on s obje ruke pritišće vreću i zatvara prtljažnik, sjeda za volan, odlazi. Je li čovjek to u prolazu uočio vreću kraj kontejnera, zaustavio auto, uzeo nečiju dnevnicu sa mukotrpno skupljenim bocama, možda i namijenjenu nekom siromašnijem, ili je boce skupljao on sam pa ih odložio tu dok ne ode po auto drugdje parkirano? Kako ocijeniti, kako suditi. Ne znam, ne znam ništa. Osim da me ispunja strašnom težinom, nemoći, sramom, ljutnjom i tugom spoznaja da živim u društvu koje me naučilo uopće postavljati takva pitanja. Osim da sam bez obzira na odgovor posred prsa osjetila udarac. Nastavila sam kući još pognutije glave.
Post je objavljen 12.04.2014. u 18:44 sati.