< | siječanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Osvrt na napisano: Čak i ako nismo idioti, ukoliko želimo funkcionirati u okviru društva, idiokracija zahtijeva da i sami (pro)govorimo jezikom idiota i budemo idioti. |
Peh? "Depresivni" Tarantino se na uvce medija jada: "Završio sam scenarij, prvu verziju, i nisam mislio snimati do sljedeće zime. Dao sam ga producentu filma Django Unchained, Reggieju Hudlinu, i on je dopustio jednom agentu da dođe u njegovu kuću i pročita scenarij. To je izdaja, ali ne razarajuća, jer agent nije zadržao scenarij. Dao sam ga trojici glumaca, Michaelu Madsenu, Bruceu Dernu i Timu Rothu. Onaj za kojeg znam da to nije napravio je Tim Roth. Jedan od druge dvojice dao je svom agentu da pročita scenarij, a on ga je proslijedio svima u Hollywoodu." Vau kakav zaplet. Tko je ukrao scenarij, tko je taj? Trojica na čistini, dobar, loš i zao, tko će pucati prvi? Bang-bang. Uključi kameru, sučeli glavne likove, baci bombu (ili još bolje, baci bombu i potom im ostavi samo jedan pištolj) i snimaj kako se kolju. Izdaja (iako ne razarajuća), tako shakespearovski. Tako tarantinovski. "Ne znam kako ovi jebeni agenti rade, ali znam da ovo (op.The Hateful Eight) nije film kojeg ću sljedećeg snimati." Tajna ukradenog nezavršenog scenarija ili kako scenarij ipak završiti? Definitivno, da. |
Opet sam malo u bezveznom periodu (periodu bez veze na net) posegnula za ukoričenim Žižijem, koji na jednom mjestu lucidno veli, a meni se njegovo opažanje učinilo zgodnim: „Višeznačnost srednje klase, kontradikcije koje utjelovljuje (kao što je Marx ustvrdio u vezi s Proudhonom), najbolje je utjelovljena u načinu na koji se odnosi prema politici: s jedne strane srednja je klasa protiv politizacije – želi samo zadržati vlastiti način života, želi da je puste da radi i živi u miru pa zato najčešće podupire autoritarne prevrate koji obećavaju da će okončati tu suludu političku mobilizaciju društva, kako bi se svi mogli vratiti na mjesto koje im po svim pravima pripada. S druge strane, pripadnici srednje klase – sada pod krinkom ugrožene domoljubne i marljive moralne većine – glavni su poticatelji širokih narodnih desničarskih populističkih pokreta, od Le Pena u Francuskoj i Geerta Wildersa u Nizozemskoj do pokreta Tea Party u SAD-u.“ Ako „srednje klase“ prevedemo u nama razumljiviji termin (precizniji, barem što se tiče situacije u Hrvatskoj) pretvorbom i privatizacijom oderane mase, ako taj kod nas maltene nepostojeći pojam srednje klase (jer vrsta koja je izumrla) takoreći prevedemo na hrvatski, dobijamo sažetak stanja i događanja na terenu. Stanje je naravno prevladavajuća hrvatska društvena (ne)normalnost. Spužva Bob bi rekao: Vrijeme nam je divno. |