< | ožujak, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Klepetan i Malena Tv aparat uopće više ne palim, za škartiranje su ostali još samo portali koje također sve manje otvaram, jer me od stupidnih informacija koje iskaču sa ekrana hvataju jeza i žgaravica. Ma koga boli dupe za ministrovo dupe. Ostojiću, mislim da je dan mogao proći i bez gluteusne informacije na društvenim mrežama. Mislim da je mjesec također mogao proći i bez informacije da je ministar Jovanović bio najbrži u razredu u penjanju po konopu (i to bez nogu), kao i bez glorijskih tračeraja zašto ministrica Holy ne vjeruje u instituciju braka. Što mi preostaje zaključiti, da je ovaj narod vječni taoc debelih guzica svojih političara i medija koji su opsjednuti svojim debelim guzicama. I da ti ljudi nisu normalni. I da vrijeđaju inteligenciju svojih građana. I da im svima treba dati nogom u dupe. Preostaju knjige, youtube i torrent. Šparoga nažalost nema, suša je. Ionako više razuma nalazim u životinjskom carstvu. U savijanju nekog zdravijeg gnijezda. |
Evo ga, počinje! Na livadama procvalo proljetno cvijeće, jaglaci, zumbulčići i tratinčice a na portalima cvatu dijete, aerobici i sve moguće varijacije sadističkih mučenja vlastitog organizma kojima se ljudski um mogao dosjetiti. Proljeće je i vrijeme sezonske navale sopek-baba, raznoraznih tjelovježbenih jehova i nutricionističkih gurua koji od nas zahtijevaju žuljeve, znoj i suze. I pri tom se uopće ne libe nabijati nam komplekse i osjećaj krivnje. Udebljali ste se ove zime? Ma sram vas bilo! Ta kako ćete tako otromboljeni dočekati ljeto i odlazak na plažu? Odmah bagro jedna ljenjivska na strunjaču, odmah! Da vidim 50 u cugu! Eheeeeeej brajo, nema s tom opakom ekipom šale, kad tjelovježbena policija traži da sebe i svoje iznutrice dovedete u top formu, kad u rano proljeće opako zategnuti generalissimus Renata Sopek veli da je vrijeme da stešemo guzu, onda nema tu puno priče, vrdanja, niti mjesta za uzmak - idemo tesati guzu! I zato idemo tesati guzu! Smjesta! Jeste čuli? Ma vidi, oni misle da se ja zezam. Mislili ste se izvuć`, jeli? E nema kod mene markiranja! Ajmo vojsko, ajmo, smjesta na noge lagane, diž` se! Miči tu guzu! Nemoj da ti je ja maknem! Ajn-cvaj, ajn-cvaj, ajmooooooo! Drmaj guzom! Diž`se i drž`se, jer slijedi guzotreeeeeeees-tes-tes-tes-tes-tes-tes! Viva Vox sings Prodigy, ožeži! |
...uz Čkalju smo se barem smijali, zbog ovih danas mnogi plaču (i plaćaju). Stručna literatura inače veli da ježevi pripadaju porodici sisavaca, kukcojedi. Kao i kod drugih kukcojeda, palčevi im nisu nasuprotni, a prsti završavaju s po pet prstiju s oštrim kandžama. Njihovi su udovi kratki i nisu specijalizirani. Ne znam, nešto mi tu ne štima, meni se čini da su se ovi naši dugoprstići dobrano specijalizirali. Sve su to na neki način nekakve mutirane zvjerčice i zvjerke... eh da, umalo zaboravih, i veliki glumci. |
Još jedan Akira i još jedan velemajstor koji dolazi iz Japana. No ovaj Akira nije proslavljeni majstor filma - već origamija. Cijenjeni majstor Akira Yoshizawa, za kojega do danas priznajem nisam znala. No zahvaljujući Googleu, evo s guštom otkrivam još jednog simpatičnog čičicu, koji je živio, radio i bio poštovan u svom svijetu malih remek-djela od papira. Origami, prstima oblikovani koncentrat strpljenja, tihe upornosti, predanosti, ljubavi, praktičnosti i vještine u minijaturi, sve baš onako delikatno, sve baš onako japanski. Svi smo čuli za origami ždralove, o njima čitali s nadom i tugom, ali sada otkrivam i origami sloniće, žirafice, majmunčiće, lavove, ma cijelo životinjsko carstvo... Nešto je u toj umjetnosti oblikovanja papira strašno simpatično, mami osmijeh na lice, u čovjeku budi ono djetinje, zaneseno, vragolasto. Kao u školi, kad smo boreći se protiv dosade, složili svoj prvi aviončić od lista papira istrgnutog iz bilježnice - i zavitlali ga preko cijelog kikotavog razreda, učiteljici iza leđa. Tko je bacio aviončić?! A svi nedužno trep-trep-trepećemo okicama - Nisam ja! Nisam ja! Hehe, ma nitko, a u svakom vragolasto čuči pilot, stjuardesa ili inženjer zrakoplovstva. Zanilo eto i mene, iako doduše nisam ni do koljena japanskim origami-velemajstorima. Još se učim, rukotvorstvo je vještina, a i ruku na srce, izričajem više naginjem dadaizmu nego realizmu. Na primjer, ovo na slici je moj proljetno-peludni origami - origami slinavica Vjetar u zasjedi iza ugla rascvjetali bajam a-pćiha! |
I kad već govorim o šarlatanstvu i šarlatanima, nastavimo... Po završetku američkog građanskog rata između sjevera i juga, na uništenom, spaljenom i popljačkanom jugu pojavila se nova vrsta lešinara, to jest strvinara koja se sjatila sa sjevera pogostiti bespomoćnom lešinom opustošene zemlje. Narod ih je nazvao torbarima (carpetbaggers), jer su ti napadni sjevernjački kicoši sa sobom nosili velike šarene torbe napravljene od istrošenih tepiha (carpets). Onako kicoški obučeni, namirisani i ulizani, gorljivi i elokventni, torbari su očajnom narodu u tim povelikim šarenim torbama, u ime većih sjevernjačkih igrača/političara/kapitalista, donosili silna (a isprazna) gospodarska i politička obećanja, snove, zajmove, kupoprodajne ugovore, nade i maštarije, a odnosili ono jedino što je na toj spaljenoj zemlji ostalo – ostatke ostataka, živo meso, crnačke glasove, potpise, nespretno začrčkane križiće na dnu stranice, vlasništvo nad nekretninama, vlasništvo nad dušama, drugim riječima vlasništvo nad sredstvima manipulacije, čiji je konačni cilj uvijek bio i ostao - moć i novac. Torbari su bili žeteoci ljudskog očaja, torbari su bili lešinari, torbari su bili preteče današnjih političara, torbari su bili preteče današnjih gospodarstvenika & mešetara. Početkom 90ih u desetak lokalnih vrlo uspješnih pogona, tvornica, tvrtki i firma koje su hranile cijeli kraj, počela su navraćati takozvana uspješna gospoda u finim sakoićima i skupocjenim satovima na rukama, koja su u inozemstvu ostvarila svoj zapadnjački san i sada su se po svojim riječima htjela odužiti svome rodnom kraju. Još je živo sjećanje na njihove motivirajuće govore usred tvorničkih pogona o prednostima pretvorbe i privatizacije, neizbježnosti modernizacije, o postocima i dionicama koje će osigurati bogatstvo radnicima i njihovim potomcima, lagodnom budućem životu na kamatama koje će se same od sebe na pravednom svjetskom tržištu kapitala i svjetskim burzama za njih ploditi. Iako su ta gorljiva gospoda u bijeli svijet otišla kao nitko i ništa, počesto u bijegu pred zakonom, lokalno poznati i kao obični kokošari, sada ih se dočekivalo i slušalo kao gospodu, zapravo ih se pohrlilo oportuno veličati i glorificirati kao Spasitelje, jer su domoljubno doplovili na valu hrvatskog domoljublja, noseći fine sakoiće i skupocjene satove na rukama, sa značkicom HDZa na reveru. A fini inozemni sakoići, skupocjeni satovi i značkica HDZa na reveru davali su im početkom tih 90ih, sav potreban kredibilitet, onu auru nedodirljive svetačke nepogrešivosti. Dvadesetak godina kasnije, od desetak lokalnih tada vrlo uspješnih pogona, tvornica, tvrtki i firma koje su zapošljavale i hranile cijeli kraj, u mome kraju danas - ne postoji više niti jedna. Zbrisane su s lica zemlje. Sve legalno po pretvorbeno-privatizacijskom zakonu. Operacija uspjela, pacijent umro. Kad je prije kojih godinu dana kod Stankovića gostovao poduzetnik Danko Končar, slušajući njegov nimalo skriveni plan preprodaje i brisanja sa lica zemlje svega što je preostalo od hrvatske brodogradnje, u mračnoj sam slutnji razmišljala kako budaletine na čelu hrvatskog gospodarstva nisu valjda nakon svega opljačkanog što se opljačkati dalo, još uvijek toliko očajne, glupe i pohlepne da za poslovne partnere uzimaju u obzir takve beskrupulozno mešetarske likove koji prije spadaju na opustošeni američki jug, na američki divlji zapad, u hrvatske pretvorbeno-privatizacijske 90te nego sadašnje dvijetisućite. Ali nažalost, budaletine na čelu hrvatskog gospodarstva (haha, ta kojeg gospodarstva?) doista jesu i toliko očajne i toliko glupe i toliko pohlepne, da su u svom i našem očaju spremne za jednu kunu (pro)dati ostatke ostataka ove naše opustošene zemlje jednom najobičnijem torbaru, doduše svjetskog kalibra, ali opet klasičnom beskrupuloznom torbaru, kao što je Končar. U sveopćem očaju zbog pozajmica i kredita koji neumoljivo dolaze na naplatu, jedina gospodarska taktika kojoj se ovi naši nevješti igrači domišljaju, taktika je očaja „muko moja pređi na drugoga“. I to je nažalost krajnji domet njihovih gospodarskih sposobnosti. Toliko o tomu kakvi su nam vodili i kakvi nam vode državu. A narod će na to odmahnuti rukom i poslovično logikom stada reći "pa kad nas već pljačkaju, bolje je da nas pljačkaju naši". Toliko i o tomu kakav je mentalitet naroda koji je živio i živi u ovoj državi, i suludoj logici da pljačka može biti bolja od pljačke. Osobnu mučninu koju sam osjećala tada, i koja me nakon emisije kočila da se upustim u raščlambu tog fenomena, jednako osjećam i sada. I uopće mi se gadi što moram govoriti o sveprisutnom fenomenu šarlatanizma i fenomenu nasjedanja na šarlatane. No ne govori nitko drugi, a šarlatani se naočigled nesvjesnog naroda uvijek vraćaju na mjesto zločina, sve dok imaju što na njemu naći i očerupati, i sve dok im očajem zaslijepljeni narod to dopušta (a ta mi se slijepoća mase, iz dana u dan potvrđuje). Hrvatski je očaj, krivnjom lopova koji su ovu zemlju udruženo pljačkali zadnjih 20 godina, uskvasao do one užasne točke kada se u paničnoj bezumnosti rasprodaje svo nacionalno blago. Pa nakon rasprodaje obiteljskog srebra, to jest zlatnih koka u vidu banaka, telekomunikacija, industrije nafte, prehrambene industrije, cesta, osiguravatelja - više nisu nedodirljivi ni otoci, ni šume, ni vode, a sad se probno spominje čak i koncesioniranje/prodaja nacionalnih parkova. Očaj i nesposobnost onih koji „vode“ propalo hrvatsko gospodarstvo, toliki su da u sveopćoj panici spas i rješenje svojih muka traže čak i od, po mom skromnom mišljenju, poduzetničkih lešinara, kojima spas drugih nije ni na kraj pameti. Ali iz očaja se ova zemlja ipak okreće i njima, strvinarima, koje se prikazuje i brani kao Spasitelje, iako su nas ti Spasitelji došli završno oglođati, zatući i pokopati. Svjetski uspješni poslovni ljudi. U čemu se recimo sastoji svjetski uspjeh Končara? U tome da je nekim „čudom“ uspio na ruskom tržištu? Da ga je ono lansiralo na svjetsko? Da je u Istri shebao lokalne kokošare Cetinski, jer ti lokalni amateri koji su htjeli omastiti vlastiti brk nisu pazili na prvo pravilo svih holivudskih filmova – "Ne kradi od... "? A Končar je sve sam, u udarnom terminu, već prije godinu dana sve otvoreno rekao, on to uopće ne krije, on se naime svojim „poslovnjaštvom“ diči, jer to je svjetski način poslovanja, to je taj kapitalizam, to je ono čemu se domoroci dive – samouvjeren nastup, fini sakoići, skupocjeni satovi - pretakanje iz šupljeg u prazno. Trebalo je samo pažljivo slušati i učiti od svjetskog torbara, pardon, uspješnog poslovnog čovjeka, uspješnog svjetskog poslovnjaka kakve kapitalizam uzdiže, idolizira i zove maherima. Taj uspješan poslovan čovjek čije bogatstvo svjedoči o njegovoj uspješnosti (a Balkanac ništa ne cijeni i ničem se ne klanja kao bogatstvu), s ponosom je iznio jednu svoju uspješnu poslovnu priču, primjer jednog iscrpljenog južnoafričkog rudnika zlata ili platine, kojega je na početku svoje uspješne karijere kupio za „sitne“ pare, nešto u njega uložio na modernizaciju i reklamu, smanjio troškove, digao fiktivnu vrijednost na svjetskom tržištu i par godina kasnije preprodao i debelo zaradio. Naravno, valja napomenuti da se pumpanje tržišne vrijednosti postiže smanjenjem troškova, a smanjenje troškova je eufemizam za otpuštanje radnika, jer što manje radnika - to manji troškovi za plaće. Što manji troškovi za plaće, proizvodnju i transport, to veća fiktivna produktivnost i vrijednost tvrtke. Nema veze što je u nekoj svjetskoj vukojebini usput zgaženo, uništeno i zbrisano na tisuće radnih mjesta. To je uspješna poslovna priča. Nema veze što zbrisano radno mjesto znači uništenog čovjeka, uništenu obitelj. Ta nisu radnici-ljudi bitni, nisu bitna radna mjesta, ionako je kriza, a kriza je idealan izgovor za nužno kresanje troškova (radnih mjesta) - bitan je profit, oduvijek je bitan samo profit, odnosno tržišna vrijednost imena, vrijednost fiktivne proizvodnje fiktivne tvrtke. Mene, nakon cijele te svjetske uspješno poslovne priče, i dan-danas kopka jedno malešno, bitno a u biti nebitno, siroto, čisto tehničko i od svih zanemareno pitanjce - ta kako jedan iscrpljeni rudnik, dakle rudnik koji je ostao bez rude koja se u njemu iskopava, preko noći može ponovo postati bogat i profitabilan, preko noći stvoriti nestalu rudu? Očito može, može se sve, sve se može na tržištu svjetskih mešetara. I kupiti i spakirati i prepakirati i prodati i preprodati, jer ionako nije bitan sadržaj već ambalaža. Sve se po tim pravilima igre može. Pa čak i da olovo, kao u kakvoj bajkovitoj srednjovjekovnoj potrazi za alkemičarskim svetim gralom, preko noći postane suho zlato. Jer to je taj svjetsko-uspješni modus operandi, modus operandi svjetskih igrača. Jeftino kupiti, prepakirati, napumpati tržišnu vrijednost, skupo prodati. Kupo-prodaja. Trgovac, ne proizvođač. Mešetar, a ne Spasitelj. Iz nečijeg ničega, za sebe napraviti nešto sve. Bez obzira na žrtve. Preko leševa do kapitala. I sve legalno po pretvorbeno-privatizacijskom zakonu, zakonu konkurencije, zakonu tržišta. Operacija uspjela, pacijent umro. Umirući pacijent ili živi leš ovaj put nisu rudnici zlata već propala hrvatska brodogradilišta. Končar ponovo otvoreno govori da su tisuće škverskih radnika višak i da će ih, ako se dočepa škverova - otpustiti. On govori, drugi šute. Nešto manje otvoreno, ali za one koji pažljivo slušaju, prije godinu dana Končar je rekao još i to da su apsolutno svi radnici (ne samo par tisuća) i sva brodogradilišta višak, jer su svjetsku brodogradnju preuzeli Kinezi zbog kojih je europska brodogradnja neisplativa. No kako već poznati modus operandi zahtijeva rezanje troškova i dizanje vrijednosti tvrtke na svjetskom tržištu, onda će brodogradnju prebaciti tamo gdje je radna snaga jeftinija, u kineska brodogradilišta, na kineske navoze, a jedino što vrijedi će kao ostati. A to su mozgovi hrvatskih inženjera, koji ionako mogu zahvaljujući visokim tehnologijama i brzoj komunikaciji (po Končaru) - projektirati brodove na daljinu, iz maltene kućne fotelje, bez tankera jelte, pred očima, parkiranog u vlastitom dvorištu. Problem hrvatskih brodogradilišta najlakše je po gospodarskoj politici naše zemlje dakle riješiti brisanjem hrvatske brodogradnje. Jer nepostojanjem hrvatske brodogradnje nestaje i akutni problem hrvatskih brodogradilišta. I to je po viziji ovakovih Spasitelja taj spas hrvatskih navoza, odnosno rješenje za hrvatsku brodogradnju. Rješenje za hrvatsku brodogradnju je dakle zbrisati hrvatsku brodogradnju, preseliti je u Kinu, ponovo kao i 90ih omogućiti nekom pojedincu da svjetskim mešetarenjem zaradi koju stotinicu milijunčeka, (nagraditi ga igračkicom=tvrtkom) jer je državu koja se našla u gospodarski nezavidnoj situaciji riješio tog prokleto-teškog brodograđevnog utega i poštedio ju bakćanja sa pravima i nezadovoljstvom radnika. Devedesetih je pretvorbenom pljačkom plaćan rat, danas istom rasprodajnom formulom plaćamo dugove. Što je otvorilo put silnom bogaćenju ratnih i poratnih profitera, i silnom osiromašenju ostatka nacije. I u tome je sva mudrost. Ako i dolaze, torbari s ovih opustošenih postora uz pomoć države nikad ne odlaze praznih torba. Operacija uspjela, još jedan pacijent umro. Naprosto prosto, zemljo moja silovana. |
...ne, nisu nam se napili dovoljno krvi, Doktorsferatu je ponovo žedan. |
Kad je još u prošlom tisućljeću peronospora pokrenula val svjetske migracije, kod nas narodski nazvane "trbuhom za kruhom", nije baš svima zbog te nesretne društvene pojave smrklo. Nekima je i svanulo. Putničke i posredničke agencije naprosto su cvale hraneći i puneći utrobe prekooceanskih potpalublja sirotinjom starog kontinenta. Onom istom koja je bezimeno potonula skupa sa Titanicom. Danas ipak tonemo ponešto luksuznije, sa stilom. Portugalski je premijer prije otprilike mjesec dana u očaju progucao knedlu i otvoreno, a po nekima i neoprostivo samoubilački netaktično izgovorio ono što naši portali sistematski uvijeno poručuju već neko vrijeme, s računicom, bez sumnje... Priča o Kanadi, priča o Australiji, posebna priča o "američkom uspjehu"... Žele nas se riješiti. Opet bez sumnje. Jer problem Hrvatske je što je puna nezaposlenih Hrvata. Ili kao što bi Dugonogo Kraljevsko Niskočanstvo iz liričnog Bravehearta cinično reklo: "Problem Škotske je što je puna Škota". A nezaposleni hrvatski građani, kojih je ova zemlja prepuna, Republici su Hrvatskoj, nemojmo se lagati - teret. Naime, treba ispuniti sva ta građanska očekivanja. Producirati radna mjesta. Osmisliti poslove. Sve to hraniti. Plaćati. Školovati. Liječiti. A novaca, i rješenja, i želje, i nakane, nema. I kako onda najlakše riješiti sve probleme Hrvatske? Pa riješiti se tereta, iseliti Hrvate. Starčad koja ostane kroz koju će se godinu ionako riješiti sama od sebe. Čitati, molim, kao kontinuirani cinizam hrvatske gospodarske politike, ne moj. No, čemu još i ovolika reklama američkih snova o uspjehu, čemu trud, pitam se? Provedba dijaboličnog plana iseljavanja obrazovanih i radno sposobnih, koji su najvredniji kapital ove zemlje, za sada, koliko primjećujem, teče vrlo dobro i bez posredovanja agencija. Očito, za njih, ne umiremo ili ne odlazimo dovoljno brzo... ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Rekla bih, umjesto čovjeka otišla je zemlja. Prisjetih se Bettize, njegovog književnog života sjećanja u gradu njegove mladosti, kojeg osim u obliku sjećanja više i nema, a možda ga nikad nije ni bilo. Sve više, čini mi se, ponekad da bi bio emigrant uopće nije potrebno kročiti nogom van vlastita kućnog praga. I u svojoj zemlji, u svome gradu, svome domu, među svoja četiri zida, možeš biti p(r)otjeran u sklonište svoga (?) vlastitog uma, ponekad... A Gift of a Thistle |
Poznate ukrajinske toples prosvjednice pak znaju znanje i nimalo ne štede instituciju predsjednika... Bravo cure! |
Hrvatski portali prenose vijest koja pretendira biti bombastična: Sanadera iz politike otjerala mafija! Prenose kako je WikiLeaks objavio emailove američke privatne obavještajne službe Stratfor, kao dio izvješća pod nazivom Organizirani kriminal. U tim mailovima među ostalima piše kako je Ivo Sanader dao ostavku zbog prijetnji mafije, koja mu je navodno postavila ultimatum da se mora ostaviti politike ili će mu početi ubijati obitelj. Ma nemoj mi reć`. Osobno profiterstvo i ostali repovi ostalih afera nemaju nikakve veze s tim? Na prvu se vidi - ova ofucana rekla-kazala vijest o mafiji ima čudan tajming. Ne zato jer je mafija ofucana, nego jer je ofucana ova iz kome probuđena svijest o postojanju mafije. Djevojčica brala jagode, nešto je... Ta zar još itko sa imalo soli u glavi, poslije najprljavijeg mogućeg rata čija ogavna prljavština ne prestaje u kontinuitetu izvirati već dva desetljeća - uopće sumnja u hobotnicu na Balkanu? Wiki-vjestica je blago rečeno debelo zakasnila. No zašto ova trač-partija o mafiji okupira hrvatske medije baš sada dok traje suđenje Sanaderu, to je zanimljivost na koju se dade osvrnuti. Čiji su hrvatski mediji koji programirano veš-mašinski vrte (spinaju) redovita linčovanja & pranja? Umjesto odgovora sjetimo se da je prije samo nekoliko dana Babić kod Stankovića pokazao fotku na kojoj Sanader i Pavić na ozloglašenoj jahti Malo vitra, u vrlo opuštenom i prisnom izdanju, ispijaju vinčeko. Zašto-Zato. Jer muljanje ima transparentnu svrhu - oprati sebe i „jadničak, on je samo žrtva“ Sanadera od bilo kakve odgovornosti i prebaciti je na pojmovni bauk neke tamo mitološki misterioooozne mafije, koja iz čista mira ucjenjuje posve nedužnu čeljad. Prebaciti dakle odgovornost na pleća neuhvatljive i neprocesuabilne mafije koja uopće nije niti misterij niti mit, već konkretna ratno-profiterska bagra s kojom se do dana današnjeg nitko nije uhvatio u koštac (ne zato jer nema tko, već zato - jer nema tko, a da u njoj već nije). Konkretna ratno-profiterska bagra s kojom se trgovalo, dogovaralo, slizivalo, dalo kupiti i prodati, otvaralo joj širom vrata, uvelo u politiku - bila politika. O ucjenjuju oni nas, cijela je nacija ucijenjeni taoc upravo tih istih beskrupuloznih ratno-političkih profitera. Stvari su jasne i sve jasnije. Muljanje i otkrivanje tople vode. Na ta se dva principa svodi sva ta kvazi-bombastičnost ove cijele priče. No zgodno je te mailove proći, čisto da se vidi s čime se ovdje ima posla: „Naš nam izvor kaže da je Ivo Sanader, hrvatski premijer, dao ostavku zbog organiziranog kriminala. U osnovi, imao je neki tekući posao s lukom Ploče, gdje bi Hrvatska trebala graditi LNG terminal. Povezao se s organiziranim kriminalom, a oni su mu rekli da bira: da se povuče iz politike ili će mu početi ubijati članove obitelji. Slijedio je njihove naredbe – izvijestio je analitičar Marko Papić svoju centralu u američkoj privatnoj obavještajnoj agenciji Stratfor 17. rujna 2009. godine. Gore navedeni Papić kao izvor navodi jednog švedskog zastupnika (ili zastupnicu) koji je tijesno povezan sa švedskim ministrom vanjskih poslova Carlom Bildtom, a ima i dobre veze na Balkanu. Analitičar Papić u nastavku maila podsjeća: “Već sam govorio (i pisao u svojim analizama) da Hrvatskom apsolutno vlada organizirani kriminal. Problem je u tome što su jugoslavenski građanski ratovi imali ozbiljan utjecaj na cijelu regiju te dopustili ratnim profiterima da nastave sa svojim aktivnostima i poslije rata. I u Srbiji ima organiziranog kriminala, ali nije tako moćan kao u Hrvatskoj jer je Đinđićevo ubojstvo dalo državi poticaj da počisti glavninu elemenata stvarno moćnog organiziranog kriminala”. Poruku je klasificirao kao povjerljivu informaciju koja nije pogodna za objavu. “Vau, to je interesantna roba... dio oko Sanadera je ludilo (iako očekivano)”, odgovorio mu je kolega Eugene Chausovsky, kojem je email bio upućen. U prijevodu bi dakle štorija ukratko glasila ovako: Hrvatski špijunčić i plaćenik Marko Papić kao ekskluzivu prodaje svojim poslodavcima američkim špijama (CIAi) općepoznatu stvar da Hrvatskom vlada poslijeratna ratnoprofiterska mafija. Tu mu je ekskluzivnu informaciju prenio neimenovani izvor. Američki CIA-špija Eugene Chausovsky odgovara mu kako je to suludo, iako očekivano. Vau! Špije svuda, svuda oko nas. Špije koje vrhunski licemjerno i cinično govore o nekim dogovorima, nekim ugovorima, nekim mafijašima, nekom organiziranom kriminalu, nekom kriminalnom podzemlju, sve nešto općenito netko negdje nešto ništa, rekla-kazala, trla baba lan. A dotle su konkretna balkansko-bratska mafija i konkretni hrvatski profiteri sa konkretnim imenima i prezimenima - za vrijeme rata preko luke Ploče konkretno trgovali oružjem i naftom sa Republikom Srpskom, konkretno poslije rata balkanskom rutom nastavili trgovanje cigarama, drogom, ljudima, bijelim robljem i nekretninama, konkretno na matičnim terenima proveli pretvorbu i privatizaciju, estradizaciju i politikizaciju. Mafija? Potražite je u Saboru, među herojima, domoljubima, zaslužnicima, perjanicama hrvatstva. Zar itko više u ovoj zemlji, nakon najkrvavijeg mogućeg rata, nakon smaknuća Kira, obitelji Zec, M.Levara, dvodesetljetnog mraka HDZa, nakon likova kao što su Zagorec i Petrač, pogotovo nakon ona dva zagrebačka smaknuća usred bijela dana (Hodak i Pukanić), poslije svih medačko-džepnih zločina koji dan-danas isplivavaju na površinu, zar itko više uopće sumnja tko konkretno vlada ovom zemljom mafijaša i ratnih profitera? Stoga kakvu nam sad toplu vodu otkrivaju ovim pučkoškolskim, diletantskim i smiješnim igrokazom, kakav nam to lov u mutnom pak sad nameću? Ludilo. Da. Koje nikad nije (pre)stalo. Koje se privatiziralo i pretvorbilo i koje traje i traje i traje... Već poznato. Već pročitano. Nekome očekivano. Nekome jedva dočekano. Nekome rat, a nekome brat. Brate odakle ti prvi milijun(i)? |
...evo ga, taman ljud/ica preuranjeno pomisli kako ga u kriznim trenucima opet nigdje nema, da je nestao kao da je u zemlju propao, a on se ipak ukaže. Za izvedbu takvog čuda doista nema prigodnije zemlje od zemlje ukazanja. Vidjelički proričem - Od ponoći će čudesa postati i češća! O vi nevjerni pripremite se! Stiže nam PeDeVeeeeeeee!!! Elem, novo masovno ukazanje Hrvata u Sovićima, Gabeli i ostalim prekograničnim šoping-mekama. Zaista-zaista, čudesni su putevi njegovi. |